SVETI PREDSTOJNICI CRKVE OTVORENE SVIMA
Postoje pisani dokazi da su kršćani Rima već od sredine trećeg stoljeća slavili 29. lipnja spomen mučeničke smrti Petra i Pavla koje je dao pogubiti car Neron optuživši lažno kršćane za požar Rima. Petar je pogubljen smrću na križu na početku progonstva god. 64. a Pavao odrubljivanjem glave na kraju progonstva, god. 67. ili 68. Molitve i čitanja ovog blagdana predstavljaju Petra kao vođu misijskog djelovanja među Židovima a Pavla kao propovjednika evanđelja među ljudima grčke i rimske kulture. Iako različiti po svojim sposobnostima i sklonostima, “svaki na svoj način okupili su jednu Kristovu Crkvu” (Prefacija blagdana).
Prvo čitanje (Dj 12,1-11)
Kralj Herod Agripa I., unuk Heroda Velikoga, dokopao se kraljevske vladavine nad cijelom Svetom zemljom god. 41. zahvaljujući svojim vezama s utjecajnim ljudima u Rimu. Zbog rodbinskih veza sa židovstvom, počeo je progoniti Isusove sljedbenike kao zabranjenu sljedbu u svojoj državi. U Jeruzalemu je dao pogubiti Jakova te uhititi Petra. Jeruzalemski kršćani molili su se za svoga duhovnog poglavara i Bog je Petra čudesno oslobodio. Ova zgoda jedan je od prizora molitve u prvoj Crkvi i naglašava važnost zajedničke molitve. Unatoč teškoćama koje su dolazile iznutra i izvana, Isusov pokret je rastao zato što je Duh uskrsnulog Krista djelovao u Crkvi po predstojnicima i obdarenim pojedincima.
Drugo čitanje (2 Tim 4,6-8.17-18)
U drugom čitanju imamo Pavlovo razmišljanje o vlastitom životu pred smrt na koju su ga osudile rimske vlasti zbog njegove uloge u propovijedanju kršćanstva. Služi se metaforama žrtve ljevanice, zatim vojničke borbe i sportske utrke. U ono doba Židovi i pogani izlijevali su na zemlju vino ili ulje u znak štovanja božanstva, a ljudski život prikazivali slikom vojničke borbe ili sportskog natjecanja. Vijenac kojemu se Pavao nada nakon smrti davao se pobjednicima u ratu ili sportskim igrama, a na sprovodima Grka i Rimljana vijenac je također bio simbol želje za besmrtnošću. Pavao se nada vijencu nagrade od Boga za odgovorno življenje i požrtvovno propovijedanje evanđelja te obećava sličnu nagradu svima koji ustraju poput njega.
Sabiratelji i služitelji Crkve otvorene svima (Mt 16,13-19)
U liturgijskom kalendaru Crkve Petar ima još jedan blagdan: katedra sv. Petra, 22. veljače. Pavao također ima još jedan blagdan: obraćenje sv. Pavla, 25. siječnja. Na te dane liturgija skreće pažnju slavitelja i sudionika na njihove osobne vrline i zasluge kao uzor vrijedan nasljedovanja. Poštujući povijesnu odluku kršćana Rima da na jedan dan slave “usnuće” ili mučeničku smrt svojih istaknutih predstojnika, danas s liturgijom promatramo neke njihove zajedničke crte. Zašto ih kršćani Rima slave istog dana, iako nisu umrli iste godine ni istog dana?
Odgovor je u Prefaciji ove svetkovine: “Danas jednim blagdanom slavimo apostole Petra i Pavla: Petar je prvi u ispovijedanju vjere (usp. današnje evanđelje!), a Pavao u tumačenju njenih dubina. Petar je od vjernih Židova osnovao prvu Crkvu a Pavao objavio tvoje ime poganima i postao učitelj naroda. Tako su svaki na svoj način okupili jednu Kristovu Crkvu, bratski osvojili mučenički vijenac i zajedničko štovanje vjernika tvojih”. Kršćani Rima bili su ponosni i zahvalni što su Petar i Pavao kao različiti ostvarivali svoju zadaću okupljanja Crkve otvorene obraćenicima između Židova i poganskih naroda. Tu zadaću izvršili su svjedočanstvom vjerničkog življenja, neustrašivim propovijedanjem evanđelja i mučeničkom smrću za Neronova progonstva u Rimu. Svjesni svojih unutarnjih razlika i napetosti, vidjeli su u Petru i Pavlu potvrdu da razlike mogu biti zakonite i nadrastene u Crkvi koja je jedna, sveta, katolička i apostolska.
Petar je bio Palestinski Židov koji je osjećao da uz vjeru u Krista može nastaviti svu svoju židovsku tradiciju među obraćenicima sa židovstva. Pavao je bio Židov dijaspore koji je odrastao među građanima grčke kulture u Tarzu te dobro razumio njihovu duhovnu situaciju. Zato je smatrao da će se obraćenici s poganstva laganije uključivati u Isusov pokret te u njemu ustrajati, ako njihovi dječaci i odrasli muškarci ne budu prisiljavani na obrezanje prilikom pristupa kršćanstvu a njihove obitelji podvrgavane židovskim propisima o čistim i nečistim jelima. Izvijestivši o obraćenju pogana na jeruzalemskom saboru (Dj 15), tražio je da apostoli donesu službenu odluku da su obraćenici s poganstva slobodni od obrezanja i drugih disciplinskih propisa židovstva (zabrana jesti svinjetinu, rukovati se s “nečistim” poganima i sl.). Pavlova borba za slobodu takvih obraćenika u Crkvi najviše se vidi u Poslanici Galaćanima: “Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva! Evo ja, Pavao, velim vam: ako se obrežete, Krist vam ništa neće koristiti… Doista, vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima” (5,1-2-13).
Petar i Pavao bili su revni sljedbenici Isusa kao Krista i sveopćeg spasitelja i gorljivo propovijedali evanđelje. Nisu se dali zastrašiti vanjskim opasnostima ni obeshrabriti unutarnjim nesporazumima ili zlobnim optužbama iz same kršćanske zajednice. Zato nas spomen njihove mučeničke smrti najprije potiče na konkretno življenje i zalaganje u Crkvi koja je jedna, ali upućena različitim narodima i otvorena za ljude svih kultura. Oni nam pokazuju da je moguća vjernost Kristu i istinska otvorenost za bližnje. Oni su osobe obraćenja, povjerenja i predanja – Bogu i bližnjima. Pokazuju kako na Isusovo pitanje “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” svaki treba odgovoriti osobno, riječju i životom. Oni pokazuju da životni hod za Isusom raspetim i uskrsnulim obuhvaća i trpljenje za vjeru kojom očitujemo univerzalnost Krista Spasitelja i Kristove Crkve. Ovaj nam blagdan pokazuje da različnosti mogu biti usklađene u zajedništvu ljudskosti i vjere: Židov i pripadnik drugih naroda, Petar i Pavao, vjernost korijenima i otvorenost za nužne promjene, institucija i karizma, zdrava tradicionalnost i zdrava progresivnost. Uskrsnuli Krist postavio je Petra i Pavla na predstojničku službu koja je služenje Crkvi jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj.
Petar je predstojnik apostolskog zbora koji je spoznao svoje slabosti, ali ga je sam Krist “rehabilitirao” nakon uskrsnuća (usp. Iv 21). Pavao je bez grešnih kompromisa ujedinjivao Crkvu sastavljenu od obraćenika sa židovstva i s poganstva. U znak toga jedinstva sabirao je materijalnu pomoć kršćana grčke kulture za siromašne kršćane u Jeruzalemu, kao izraz solidarnosti u istoj vjeri, ali i u ljudskim potrebama. Obojica su bili služitelji Crkve otvorene svima. To danas slavimo, to od njih učimo!
Pitanja: 1. Uviđam li s Petrom i Pavlom potrebu vjernosti korijenima i otvorenosti za nove potrebe u Crkvi i svijetu? 2. Što činim da svjedočim otvorenost Crkve za sve?
MOLITVA VJERNIKA NA SVETKOVINU SV. PETRA I PAVLA
Svećenik:
Petra i Pavla Bog je pozvao na propovijedanje Židovima i svima narodima te učinio predstojnicima Crkve jedne i svima otvorene. Uputimo zajedničke prošnje Bogu koji Crkvu i danas čini sveopćim sakramentom spasenja u Kristu.
Čitač:
- Da Crkva u svom bogoslužju, institucijama i pastoralnim akcijama pokazuje kako je jedna, sveta, katolička i apostolska, molimo te…
- Da poglavari država i čelnici gospodarskih poduzeća njeguju pravdu i otvorenost za sve, molimo te…
- Da oni koji su isključeni zbog svoje rase, roda, religije, dobi ili zdravstvenog i ekonomskog stanja nađu svoje mjesto među ljudskom braćom i sestrama, molimo te…
- Da mi ovdje sabrani neumorno očitujemo Krista kao sveopćeg Spasitelja svima s kojima se susrećemo, molimo te…
- Da naši pokojni rođaci i prijatelji po zagovoru sv. Petra i Pavla uđu u kraljevstvo nebesko, molimo te…
Svećenik:
Svemogući Bože, zahvaljujemo ti za primjer apostola Petra i Pavla koji su propovijedanjem i životom objavljivali Krista sveopćeg Spasitelja i učvršćivali Crkvu jednu i svima otvorenu. Učini i nas dionicima njihova poslanja. Jer ti živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
