NAŠI POKOJNICI U SVJETLU KRISTOVA PASHALNOG OTAJSTVA
Dan nakon Svih Svetih slavimo liturgijski spomen Svih vjernih mrtvih. Jučer smo kao Crkva na putu zemaljskom produbljivali svoje zajedništvo sa spašenima u nebu koji su Crkva na cilju nebeskom. Danas nas liturgija zove na vjerničko drugovanje s pokojnicima u čistilištu kojima možemo pomoći svojim molitvama. Kada ovaj dan padne nedjeljom, uzimaju se molitve i čitanja spomena mrtvih.
Povijesni korijen liturgijskog spomena mrtvih
Liturgijski stručnjaci navode u znanstvenim studijama da već od drugog stoljeća postoje tragovi liturgijske molitve na grobovima vjernika. Kršćani Rima dijelili su sa svojim poganskim sugrađanima uvjerenje da pokojnim članovima svojih obitelji trebaju iskazivati čast trećeg, sedmog, tridesetog i četrdesetog dana od njihove smrti. Također su obilježavali godišnjicu smrti članova svojih obitelji. Kako je prvih 300 godina kršćanstvo bilo zabranjena religija (zato što Isusovi sljedbenici nisu štovali državne bogove niti caru iskazivali religiozno štovanje), najsigurnija mjesta za kršćansko bogoslužje bila su groblja kao posebno zaštićena područja. Zato su osobito na godišnjicu mučenika slavili euharistiju na njihovu grobu, a u Rimu je bilo mnoštvo katakomba s podzemnim hodnicima i raskršćima prikladnim za vjerničko okupljanje. Euharistijom na grobu mučenika izražavali su uvjerenje da se Krist Gospodin po njima proslavio te da su snagom euharistije, kojom su se krijepili, ustrajali u svjedočkoj vjeri. Krštenjem i euharistijom oprali su svoje haljine u krvi Jaganjčevoj (usp. Otk 7,14; 22,14).
S vremenom se počela slaviti euharistija na dan ukopa pojedinih vjernika ili na godišnjicu smrti vjernika, dakako na molbu i uz sudjelovanje njihovih živih članova obitelji. God. 998. odredio je bedeniktinski opat Odilo iz samostana Cluny (962.-1048.) da se 2. studenog slavi liturgijski spomen Svih vjernih mrtvih. Običaj se brzo proširio po cijeloj Crkvi, a od 15. st. nastala je praksa da svaki svećenik toga dana može slaviti tri Mise te ih namijeniti za vjerne mrtve.
Poruka misnih molitava na Dušni dan
Čitanja u misi za pokojne odabire slavitelj, a dakako da i živi članovi pokojnikove obitelji mogu predložiti neki odlomak Staroga ili Novoga zavjeta u kojem se pokojnik posebno prepoznavao. Zato bih se ovdje želio zaustaviti na poruci misnih molitava za Dušni dan. “Gospodine, usliši nam molitve: vjerujemo da si svoga Sina uskrisio od mrtvih, učvrsti nam nadu da ćeš uskrisiti i našu pokojnu braću i sestre”. Tako moli slavitelj u zbornoj prvog obrasca za ovaj dan. Ovim se, na liniji Pavolva nauka u 1 Kor 15, vjera u uskrsnuće mrtvih izvodi iz vjere u Kristovo uskrsnuće. Ta vjera podloga je vjerničke nade pri bolnom rastanku od pokojnika. U darovnoj istog obrasca molimo Boga da milostivo pogleda naše misne darove te da naše pokojnike primi u slavu svoga Sina “koji nas sve ujedinjuje u velikom otajstvu svoje ljubavi”. Ovdje je izraženo radosno uvjerenje da nas i naše pokojnike Krist ljubi te da tjelesna smrt ne prekida tu ljubav. U popričesnoj izričemo radost što smo za svoje pokojnike mogli prinijeti vazmenu žrtvu te molimo da oni po njoj “prijeđu u tvoje stanove svjetla i mira”. Bog je sama svjetlost i mir. Za života na zemlji naši su se pokojnici otvorili tome svjetlu i miru. Sada molimo da u to stanje zauvijek uđu.
U zbornoj drugog obrasca najprije ističemo vjersku istinu da je Bog slava vjernika i život pravednika a zatim molimo da isti Bog bude milostiv našim pokojnicima zato što nas je otkupio Kristovom smrću i uskrsnućem te što su oni vjerovali u otajstvo uskrsnuća. U darovnoj toga obrasca molimo da Bog izbriše grijehe našim pokojnicima u krvi Kristovoj zato što su bili umiveni u krsnoj vodi: “…očisti ih do kraja u samilosnoj ljubavi”. U popričesnoj istaknuto je najprije da je Sin Božji umro za nas na križu a zatim upravljena prošnja da Bog očisti naše pokojnike ovim vazmenim otajstvom. U sve tri molitve ovog obrasca mogućnost i milost oproštenja pokojnicima izlazi iz Kristove smrti na križu.
U zbornoj trećeg obrasca istaknuto je uvjerenje da je Krist pobijedio smrt ušavši u nebesku proslavljenost, a zatim upravljena prošnja da vjernici “koji su nadvladali ovaj smrtni život” zauvijek gledaju svoga Stvoritelja. Ovdje je prisutna misao o blaženom gledanju (visio beatifica) kao vrhunskoj spoznaji Boga koji usrećuje potpuno i zauvijek. U darovnoj ističemo kako ovaj prinos prikazujemo za braću i sestre koji su “usnuli u Kristu” i prosimo da im ova jedinstvena žrtva raskine lance smrti. U popričesnoj ističemo kako smo za pokojnike prinijeli žrtvu te prosimo da ih Bog uvede u puninu vječne radosti zato što im je dao milost krštenja. U ovim molitvama istaknuto je žrtveno obilježje Kristove smrti i naše mise te potreba i želja za puninom
vječne radosti.
U skladu s teološkim načelom “Liturgijske molitve izražavaju ono što Crkva vjeruje” (lex orandi est lex credendi) ove molitve divno povezuju smrt pojedinih vjernika s otajstvom Kristove smrti i uskrsnuća te opravdavaju pojavu i potrebu molitava za pokojnike.
MOLITVA VJERNIH NA SPOMEN SVIH VJERNIH MRTVIH
Svećenik:
Vjerujući da je Otac nebeski uskrisio i proslavio svoga Sina Isusa Krista, uputimo sada zajedničke prošnje za spasenje i mir živih i mrtvih.
Čitač:
- Za svetu Crkvu Božju: da pred svim ljudima svjedoči svoju vjeru u Krista raspetog i uskrsnulog, molimo te…
- Za pokojne biskupe i svećenike koji su u Crkvi obavljali svetu službu: da u nebu budu dionici nebeskog bogoslužja, molimo te…
- Za naše pokojne članove obitelji i za sve pokojnike koje smo poznavali: da ih primiš u zajedništvo spašenih i svetih, molimo te…
- Za sve koji tuguju zbog smrti svojih članova obitelji: da ih ojačaš i okrijepiš utjehom vjere, molimo te…
- Za nas ovdje sabrane: da radosti i žalosti svoga života gledamo u svjetlu poziva na blaženu vječnost, molimo te…
Svećenik:
Milosrdni Bože, neka naša molitva pomogne dušama vjernih mrtvih. Oslobodi ih od svih grijeha i slabosti te ih primi u svjetlo tvoga lica. Jer ti živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
