UTJELOVIO SE PO DUHU SVETOM OD MARIJE DJEVICE
Liturgijskom reformom Drugog vatikanskog sabora ovoj je svetkovini vraćen izvorni naziv: “Navještenje Gospodinovo”, a ne “Marijino”, kako su kršćani Zapada prozvali ovaj blagdan kada su ga u osmom stoljeću preuzeli od kršćana Istoka. Prema liturgijskim molitvama i čitanjima u središtu je Isus kao utjelovljeni Sin Božji i obećani Mesija iz loze Davidove. Dakako da se tajna utjelovljenja događa u Mariji, na njezin vjernički pristanak. Danas pokleknemo kada u Misnom vjerovanju izgovaramo riječi “I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom”. Time i tjelesnim pokretom očitujemo vjeru u utjelovljenje Sina Božjega kao središnju istinu kršćanstva. Osobito ako smo zamakli u godine pa nam pri tome kosti škripe.
Prvo čitanje (Iz 7,10-14)
Izaijino proročanstvo o Emanueolvoj majci ima starozavjetnu i novozavjetnu razinu značenja. U Starome zavjetu, za vrijeme sirsko-efrajimskog rata (oko 735.-732. god. pr. Kr.) izraelski kralj Pekah i sirijski kralj Resin opsijedali su Jeruzalem gdje je vladao Ahaz iz loze Davidove. Prorok je savjetovao Ahazu da ne sklapa savez s Asircima radi obrane, jer opsada neće uspjeti. Znak Božje pomoći je mlada žena koja je trudna i uskoro će roditi sina koji će biti znak Božje nazočnosti u narodu Božjem. Ahaz nije poslušao jer je vjerovao više vojnoj sili nego Božjim obećanjima. Na strogo povijesnoj razini, ta trudnica bila je kraljeva žena a njezin sin Ezekija koji je kasnije bio sposoban i pobožan vladar. Kada su Židovi prevodili Izajinu knjigu na grčki, prilagodili su prorokov prezent u futur te izraz “mlada žena” prerekli s “djevica”. Tada su u ovom proročanstvu gledali najavu budućeg idealnog vladara koji će biti “Emanuel – Bog s nama”. Mi kršćani vjerujemo da se to ostvarilo na Mariji. Radi novozavjetnog značenja ovog proročanstva naš liturgijski prijevod ovdje zadržava grčku verziju Sedamtesetorice a ne drži se hebrejskog teksta povijesnog Izaije.
Drugo čitanje (Heb 10,4-10)
U ovom odlomku pisac Poslanice Hebrejima pokazuje da je Krist veliki svećenik zato što je samoga sebe prinio za sve ljude mjesto životinjskih žrtava Staroga Zavjeta. Pri tome se služi citatom iz Ps 40,7-8, i to verzijom Sedamdesetorice. Cijeli ovaj psalam je individualna zahvala i tužbalica, a u ovom djelu nadahnuti pjesnik izriče uvjerenje da nije dosta prinositi Bogu žrtve životinja nego vjernici trebaju pažljivo slušati njegovu riječ i vršiti njegove zapovijedi. U hebrejskom tekstu Psalma stoji “Nisu ti mile ni žrtve ni prinosi nego si mi uši otvorio”. Septuagintini prevodioci stavili su: ”…nego si mi tijelo pripravio”. Tu verziju navodi pisac Poslanice Hebrejima i u njoj vidi najavu utjelovljenja Sina Božjega. Postavši pravim čovjekom pod srcem Marijinim, Sin Božji se počeo spremati za poslušno izvršavanje svoga poslanja. Prinosom vlastitog tijela na križu otvorio je razdoblje novoga saveza.
“Neka mi bude po riječi tvojoj” (Lk 1,26-38)
Navještenje Mariji iz Evanđelja po Luki slušamo više puta tijekom liturgijske godine. Danas je naglasak na utjelovnjenju Potomka Davidova u krilu djevice Marije. Luka je namjerno usporedio svećenika Zahariju i nazaretsku djevojku Mariju. Oboma se ukazuje anđeo Gabrijel, oboma najavljuje rođenje dječaka, oboma govori: “Ne boj se!” Oboje traže razjašnjenje najavljenog događaja. Zaharija se žali da su on i njegova žena Elizabeta prestari za rađanje djece i zato pita: “Po čemu ću ja razaznati?” Marija: “Kako će to biti?” jer još ne živi s mužem u braku. Oboje dobivaju znak: Zaharija zanijemi do dječakova rođenja, a Marija doznaje da je Elizabeta trudna u odmakloj dobi. Oboje pjevaju zahvalnu pjesmu Bogu koji se njima poslužio u izvođenju svoga plana o spasenju. Za Luku je obična Nazarećanka Bogu poslušnija od službenog teologa i svećenika.
Središte izvještaja je Marijin pristanak na volju Božju: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” (r. 38). Devet mjeseci prije Božića počelo je utjelovnjenje Sina Davidova kojega će u zajednicu Izraela uvesti Josip iz doma Davidova. Značajni su naslovi za Marijina Sina: Sin Svevišnjega, sin Davidov, sveto čedo, Sin Božji. To su psalamski nazivi za Davida i njegova obećanog Potomka kojega će Bog posiniti zato što će pravedno upravljati njegovim narodom (usp. Ps 2,7; 110,2-3; 89,27). Djevičansko začeće je najava posebnosti Marijina sina: onaj po kojem će Bog izvesti svoj plan o spasenju nadilazi zasluge svake zemaljske majke. Marija će nad tim događajem razmišljati a Crkvi će trebati 300 godina urastanja u grčku kulturu da svoju vjeru o Marijinu Sinu izrazi kategorijama grčke filozofije: pravi Bog i pravi čovjek, istobitan s Ocem nebeskim.
Marija se s ponosom predstavlja kao sluškinja Gospodnja. Kad je uvidjela što Bog od nje traži, pristaje dušom i tijelom. Ona svime što jest i što ima želi služiti Bogu. Time pripravlja svome sinu put koji s Psalmistom može reći: “Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: ‘Evo dolazim’” (Heb 10, 5-7, drugo čitanje!). Danas i na Božić u dnevnoj misi, kada se čita evanđelje Iv 1,1-18, Crkva nas podsjeća na otajstvo utjelovljenja Sina Božjega kao središnju istinu kršćanstva. Sa Židovima i muslimanima vjerujemo u jednoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje koji će suditi žive i mrtve. Jedinstveni smo po vjeri u Sina Božjega koji je postao čovjekom.
Katekizam Katoličke crkve govori o tome pri izlaganja članka vjere: “Isus Krist, začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice” (br. 456-483). Pod “utjelovljenjem” se misli da je “uzeo” našu ljudsku narav. “Uzeo” je tehnički teološki izraz za potpuno sjedinjenje. “Uzeo” znači: čovjekom postao i ostao, pravim čovjekom, a ne tek prividnim i privremenim. “Jedincat i posve osobit događaj utjelovljenja Sina Božjega ne znači da je Isus Krist djelomično Bog a djelomično čovjek, niti da je učinak neke zamršene mješavine božanskog i ljudskog. On je postao istinskim čovjekom ostajući istinskim Bogom. Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek. Crkva je tijekom prvih stoljeća morala braniti i objašnjavati tu istinu vjere protiv hereza koje su je iskrivljivale” (br. 464). U punoj i pravoj ljudskosti Isusa je uključeno i da je “naš brat, a da time ne prestaje biti Bog, naš Gospodin” (br. 469).
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Marija i Isus gledali su svoje tijelo kao partnera duše koji je bitan za izvršavanje volje Božje u životu – kako ja gledam svoje tijelo? 2. Marija je s radošću prihvaćala da bude Božja sluškinja poslužujući Josipa i Isusa – kako ja služim one koji su ovisni od mene po obiteljskim, poslovnim i nacionalnim vezama?
MOLITVA VJERNIKA NA SVETKOVINU NAVJEŠTENJA GOSPODNJEGA
Svećenik:
S radošću slavimo događaj spasenja kada je Sin Božji uzeo ljudsko tijelo u krilu Djevice Marije. Uputimo prošnje zajedno sa svima koji vjeruju u otajstvo utjelovljenja.
Čitač:
- Za Crkvu koja je sveopći sakrament spasenja u Kristu: da po zagovoru Marije, svoje duhovne Majke, bude milosti puna, molimo te …
- Za sve kojima evanđelje još nije naviješteno: da im pošalješ glasnike i svjedoke svoje Riječi, molimo te…
- Za roditelje i sve koji se brinu za odgoj i naobrazbu mladih: da kod mladih njeguju zdrav duh u zdravom tijelu, molimo te…
- Za siromahe među nama i u svijetu: da se po uzoru na Mariju oslobađaju od straha za svoju budućnost, molimo te…
- Za nas ovdje sabrane: da s Marijom iskreno i ponizno uzmognemo govoriti: “Neka mi bude po Riječi Tvojoj”, molimo te…
- Za pokojnike iz naših obitelji i za sve vjerne mrtve: da ih po zagovoru Marije, uznesene tijelom i dušom u nebesku slavu, primiš na gozbu života vječnoga, molimo te…
Svećenik:
Svemogući Bože, neka ove naše prošnje prati zagovor Marije koja je Majka Tvoga utjelovljenog Sina i naša duhovna Majka. Učini da budemo svjedoci Kristova utjelovljenja u svojim obiteljima, župama i narodu. Jer ti živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
