POMOĆ DJECI DA PRONALAZE SVOJE MJESTO U SVIJETU
Štovanje svete Obitelji proširilo se u 19. st. kao odgovor na potrebe obitelji u industrijskom društvu. Blagdan je uveden u sveopću Crkvu god. 1920. i slavi se na nedjelju nakon Božića jer je obitelj Isusa, Marije i Josipa uzor obiteljskog prihvaćanja i pomaganja. U ovoj liturgijskoj godini misna čitanja prikazuju dvije majke koje puštaju svojim sinovima da se razvijaju u skladu sa svojim godinama. U prvom čitanju, Samuelova majka Ana ostavlja svoga dječaka u hramu da se pripravlja za svoje proročko zvanje. U evanđelju, Marija nalazi 12-godišnjeg Isusa u hramskom trijemu među učiteljima te brižno pamti kad joj on kaže da se sprema za budućnost u skladu s Očevim planom. Ove dvije majke omogućuju svojim sinovima zdravu slobodu pri traženju vlastitog identiteta. Dok slavimo međusobnu otvorenost članova svete Obitelji, pitajmo se što svojoj obitelji dajemo i što od nje primamo.
Prvo čitanje ( 1 Sam 1,20-22.24-28)
U ovom čitanju prikazan je Samuel kao dječak koji se sprema za svoje proročko zvanje. Njegova majka Ana, koja do tada nije imala djece, molila je Boga da joj daruje sina te obećala tako darovano dijete odgojiti za službu Božju. U ovom čitanju, dječak je u veoma nježnoj dobi donesen u svetište Šilo da bude odgojen za služenje Bogu i vjerničkoj zajednici uz brigu svećenika Elija. Ovaj događaj je starozavjetna podloga za doživljaj Isusa u današnjem evanđelju. O Samuelu i o Isusu sveti pisac kaže da rastu i da je Bog s njima (usp. 1 Sam 3,19 i Lk 2,52).
Drugo čitanje (1 Iv 3,1-2.21-24)
U ovom odlomku Prve Ivanove novo dostojanstvo krštenih vjernika prikazano je metaforom da smo sinovi i kćeri Božje. Ustrajemo li u vjeri u Isusa Krista koji je jedincati Sin Božji i u međusobnoj ljubavi, Bog ostaje s nama i čini nas svojom posinjenom djecom. Međusobna ljubav partnera u braku i svih članova bilo koje obitelji prvi je uvjet da obitelj bude sretna i uspješna.
Obitelj uvodi u solidarno življenje i prihvaćanje odgovornosti (Lk 2,41-52)
Blagdan svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa poziva nas na razmišljanje o vlastitim obiteljima te o ulozi obitelji u današnjem svijetu. To je izraženo u zbornoj molitvi današnjeg blagdana: “Bože, ti nam u svetoj Obitelji daješ divan uzor obiteljskih kreposti i uzajamne ljubavi. Daj da je nasljedujemo te postignemo vječnu radost u tvome domu”. “Nam” i “mi” iz ove molitve nismo samo mi koji slavimo ovu božićnu euharistiju nego i odsutni članovi naših obitelji i sva obitelj čovječanstva.
U današnjem evanđelju središte je Isus koji raste iz dječaka u mladića. Luka je zgode iz Isusova djetinjstva tako oblikovao da nagoviještaju ulogu i poslanje odraslog Isusa. Isus je Božji Sin od početka jer je veoma rano pokazao svijest o svome posebnom identitetu. On zabrinutim roditeljima vedro odgovara: “Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” Svi drugi detalji ove zgode – pojedinosti o hodočašću, vremenu, traganju za izgubljenim dječakom – služe da istaknu središnje značenje ove izjave 12-godišnjeg dječaka Isusa. Isus na pragu mladosti zove Boga svojim Ocem. Svjestan svoga identiteta, učtivo ali odlučno daje do znanja Majci i poočimu da mu je sinovski odnos prema Bogu važniji od najdubljih veza obiteljske ljubavi. Već u ovoj zgodi počinje kod njega svijest o posebnosti njegova poslanja i ona će ga nositi tijekom mesijanskog djelovanja. Zgodom o pronalasku dječaka Isusa u hramskom dvorištu, među hodočasnicima koji s pažnjom i zanimanjem prate izlaganje rabina, Luka nagovještava Isusov pravi identitet i buduće poslanje. Marija je iznenađena i ne shvaća, ali ne odbacuje ono što sada ne može shvatiti. S pažnjom i ljubavlju “brižno je čuvala sve ove uspomene u svom srcu”. Prati Isusa koji raste. Pomaže mu da se spremi za svoje zvanje i poštuje njegov ritam rasta, spremna je dopustiti mu da nađe svoje mjesto u svijetu odraslih. Prihvaća iznenađenja koja Isus unosi u njezin život.
Ovaj događaj evanđelja i današnji blagdan podsjećaju nas da je Bog stvorivši ljude kao muškarce i žene ujedno ustanovio ljudsku obitelj te joj namijenio nenadoknadivu zadaću u razvoju ljudske osobe. Članovi svake obitelji su osobe jednake po dostojanstvu, ali različite po rodu, funkciji, potrebama i šansama. Radi zajedničkog dobra vlastitih članova i cijelog društva, obitelj ima različite zadaće, prava i dužnosti. Obitelj je zajednica u kojoj od djetinjstva učimo moralne vrijednosti, počinjemo s odraslima iskazivati odanost Bogu i odgovorno se služiti slobodom. Milost i dar odrastanja u dobroj obitelji izvrsna je priprava za samostalan život i odgovorno preuzimanje društvenih obaveza. U našoj krvnoj braći i sestrama gledamo djecu svojih roditelja; u rođacima i sunarodnjacima doživljavamo potomke naših predaka; u sugrađanima pripadnike naše domovine i države; u krštenim vjernicima članove Crkve koja je naša duhovna majka; u svakoj ljudskoj osobi sina ili kćer Boga koji je Stvoritelj i Otac svih. U obitelji roditelji stvaraju dom gdje su nježnost, opraštanje, poštovanje, vjernost i nesebično služenje pravila sretnog življenja. Svojim primjerom i kućnim odgojem, bračni drugovi uče vlastitu djecu samozataji, zdravom prosuđivanju, svladavanju samoga sebe, a to su preduvjeti prave slobode i odgovor-nosti. Katekizam Katoličke crkve iz god. 1992. ističe pri obrazlaganju dužnosti članova obitelji u okviru četvrte Božje zapovijedi: “Obiteljsko ognjište prirodna je sredina za uvođenje čovjeka u skupnu solidarnost i odgovornost. Neka roditelji uče djecu čuvati se popuštanja i zastranjivanja koja ugrožavaju ljudska društva” (br. 2224).
Sabor je u Deklaraciji o kršćanskom odgoju istaknuo kako je na roditeljima “da stvore takav obiteljski ambijent – prožet ljubavlju i odanošću prema Bogu i ljudima – koji će pogodovati punom osobnom i društvenom razvoju djece. Obitelj e stoga prava škola onih društvenih kreposti koje su potrebne svakom društvu. Posebno u kršćanskoj obitelji, koja je obogaćena milošću i zadatkom sakramenta ženidbe, treba odgajati djecu od najranije mladosti po vjeri, koju su primila na krštenju, da Boga spoznaju i štuju a bližnjega ljube” (GE 3). Dok pomažu svojoj djeci da se razvijaju u zdrave i odgovorne osobe te nalaze svoje mjesto u društvu i svijetu, roditelji trebaju pomoć države i odgojno-obrazovnih ustanova. Oni imaju ljudsko i vjerničko pravo odabrati za svoju djecu školu koju smatraju najprikladnijom te zajedno s nastavnicima pospješivati fizički, emocionalni i intelektualni napredak svoga djeteta. Oni koji rade u ustanovama za zbrinjavanje djece bez roditelja, kažu na temelju svoga iskustva da je takvu djecu teško motivirati na dobro učenje i odgovorno ponašanje. Danas trebamo misliti također na takvu djecu i takve odgojitelje.
Pitanja za tihu šutnju: 1. Mogu li se u svom odgojnom radu poistovjetiti s Marijom iz današnje evanđelja? 2. Omogućujem li mlađima koji ovise o meni da svoj identitet otkrivaju i njeguju, poštujući nužne razlike?
MOLITVA VJERNIKA NA BLAGDAN SVETE OBITELJI U GODINI C
Svećenik:
Zahvalni Bogu za odrastanje u obitelji i školama gdje smo doživjeli ljubav i spremali se za samostalno i odgovorno življenje, uputimo zajedničke prošnje za sve obitelji svijeta.
Čitač:
- Za obitelj Crkve u svijetu: da narodima pruža primjer i usmjerenje u traganju za slogom, pravdom i mirom, molimo te…
- Za roditelje, skrbnike i učitelje: da strpljivo i s ljubavlju prate mlade osobe koje su im povjerene, molimo te…
- Za djecu i mlade: da rastu, uče i napreduju zaštićeni obiteljskom radošću i ljubavlju, molimo te…
- Za djecu bez roditelja, za bolesnu djecu i mlade koji su izgubljeni ili oteti: da i u teškim okolnostima nađu pravi put u život, molimo te…
- Za obitelji u krizi i žalosti, za obitelji koje su razdvojene: da Krist bude uz njih po brizi susjeda i prijatelja, molimo te…
- Za pokojne članove naših obitelji i naše pokojne učitelje: da ih nagradiš za dobro koje su nam pokazivali svojim savjetima i primjerom, molimo te…
Svećenik:
Nebeski Oče, udijeli roditeljima i odgojiteljima ljubav, strpljivost i poštovanje u odgajanju djece i mladih. Dok svi napredujemo u godinama, daj nam da rastemo u zrelosti i odgovornosti poput Isusa, Tvoja Sina. Jer on živi kraljuje uvijeke vjekova.
