ZAPAŽATI I SVJEDOČITI ČOVJEKOLJUBLJE BOŽJE
“Gospodine, ovom službom radosno slavimo rođenje tvoga Sina. Molimo te, da jakom vjerom spoznamo dubinu tvoga otajstva, a još jačom ga ljubavlju ljubimo”. To moli svećenike u ime sabrane zajednice u popričesnoj molitvi ove mise. Za evanđelje imamo odgovor pastira na vijest anđela o rođenju Spasitelja: žurno dolaze, pronalaze Mariju i Josipa s Dječakom te se vraćaju svojim stadima “hvaleći i slaveći Boga za sve što su čuli i vidjeli”. U drugom čitanju istaknuto je da se u Isusovu rođenju i djelovanju očitovalo Božje čovjekoljublje. Ova nas liturgija poziva na zapažanje i svjedočenje Božjeg čovjekoljublja.
Prvo čitanje (Iz 62,11-12)
Zajednica povratnika koji s mukom obnavljaju Jeruzalem podsjeća Boga na njegova obećanja koja se sporo ispunjavaju. Prorok među povratnicima ohrabruje sunarodnjake neka siju usjeve i obnavljaju naselja, jer će Bog sigurno ispuniti svoja obećanja. Služeći se metaforom o Izraelu kao djevojci, obećava u Božje ime da će Izrael susjedni narodi zvati “otkupljenicima Gospodnjim, Traženom, gradom neostavljenim”. Time povratnicima učvršćuje nadu i volju za obnovom – materijalnom, socijalnom, duhovnom. Ovi starozavjetni vjernici slika su pastira iz današnjeg evanđelja.
Drugo čitanje (Tit 3,4-7)
Nadahnuti pisac poučava krštenike kako ih vjera osposobljava i zadužuje da budu dobri ljudi i građani. U Isusu kao utjelovljenom Sinu Božjem pojavila se Božja dobrota i čovjekoljublje. Po krsnoj vjerni dobivamo darovano opravdanje ili prijateljstvo s Bogom. Krštenje je ovdje nazvano “kupelj preporoda i obnove po Duhu Svetom”. Ono pretpostavlja osobno obraćenje Gospodinu Isusu. Zato nas vjera osposobljava za odgovorno življenje među ljudima te potiče da budemo svjedoci Božjeg čovjekoljublja očitovanog u Kristu.
Radost neznatnih nad čovjekoljubljem Božjim (Lk 2,15-20)
U evanđelju imamo nastavak Lukina izvještaja o rođenju Isusa kojega su u noćnoj misi anđeli predstavili kao Evanđelje, Gospodina i Spasitelja te proglasili znakom i sredstvom neopozive Božje naklonosti prema svim ljudima. Pastiri se međusobno potiču: “Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin” (r. 15). Doslovno bi trebalo prevesti “…pogledajmo tu dogođenu riječ (rema) koju nam očitova Gospodin”. Poruku i pjesmu anđela pastiri shvaćaju kao događaj objave, zgodu riječima protumačenu. Oni su uvjereni da se radi o nadnaravnom događaju i zato “hite” do Betlehema. Tako je i Marija “pohitila u Gorje, u grad Judin” kad će od anđela doznala da je Elizabeta zatrudnila u odmakloj dobi (Lk 1,39). U ovoj zgodi pastiri su zajedno s Marijom idealni primatelji riječi Božje, jer odmah odgovaraju i nad dogođenim razmišljaju.
U vrijeme Abrahama i Mojsija, dok su ljudi Bliskog istoka živjeli pod šatorima te se pomicali od ispaše do ispaše zajedno sa svojim stadima, pastirska služba bila je časna. Tada su se politički poglavari naroda zvali pastirima (usp. 2 Sam 7,7; Jr 2,8; 10,21; 23,1-2 i dr). U takvoj, stočarskoj kulturi Bog se predstavljao kao istinski pastir svoga naroda (P s 28,9; P s 80,2; Ez 34,11-22). Po uzoru na ove starozavjetne tekstove Isus će se nazvati dobrim pastirom koji daje život za svoje ovce (Iv 10; Lk 15,3-7).
U vrijeme Isusova rođenja na betlehemskim poljima pasla su stada hramskih službenika koji su hodočasnicima nudili da u svetom gradu pribave ovce za obiteljsku žrtvu. Kako pastiri nisu mogli držati sve propise o obrednoj čistoći niti redovno sudjelovati u bogoslužju u hramu ili sinagogi, oni su bili prezirani kao stalno nečisti i neke vrste nužno zlo u narodu Božjem. Evo takvim pastirima, do kojih nisu držali teolozi i starješine u Jeruzalemu, anđeli su objavili da se u Betlehemu rodio Mesija. Oni spremno prihvaćaju poruku, odlaze u grad Davidov te nalaze “Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama” (r. 16). Nisu se zaustavili na osobnom gledanju i divljenju nego su Mariji i Josipu kao i drugim ljudima pripovijedali o onome što su čuli i vidjeli. Slavili su Boga “za sve što su čuli i vidjeli” (r. 20). Oni su zajedno s Marijom “neznatnom službenicom Božjom” (Lk 1,48) zahvalni i radosni svjedoci događaja spasenja.
Ovo svjedočenje Marije i pastira možemo povezati s mišlju o očitovanju Božje dobrote i čovjekoljublja po Kristu iz današnjeg drugog čitanja. U grčkoj kulturi onog vremena “čovjekoljublje” (filanthtropia) je milosrdna naklonost. To je vrlina božanskih bića u odnosu na ljude koju su stari pisci preporučavali vladarima. Tako je rimski car Tiberije bio toliko poznat po svojoj filantropiji da su ga državljani poganske vjere religiozno častili kao filantropa. Kad sveti pisac kaže da se u Isusu objavila Božja filantropija, naglašava da careve ne treba religijski štovati zbog njihove eventualne pravednosti i dobrohotnosti. Time također hoće reći da oni koji u Isusu prihvaćaju očitovanje Božje dobrote nisu mrzitelji ljudskog roda – kako su pogani klevetali Židove i kršćane u prvom stoljeću – nego istinski ljubitelji ljudi zato što vjeruju da je isti Bog sve stvorio i sve ljubi. Isus je za kršćane trajno očitovanje Božje filantropije.
U vrijeme nastajanja Novoga zavjeta grčko-rimski pisci isticali su da filantropiju trebaju prakticirati ljudi u većim naseljima, osobito u gradovima, jer ih zajednički život na omeđenom prostoru prisiljava da budu jedni prema drugim obazrivi, vodeći računa o zajedničkim potrebama. Židovski teolog Filon Aleskandrijski (živio od oko 20. pr. Kr. do oko 50. po Kr. – zato suvremenik Isusa i sv. Pavla) kaže u svom djelu O krepostima, 51 da je “filantropija krepost najbliža pobožnosti te njezina istinska sestra blizanka”. Ovo znači da human odnos prema ljudima raste iz vjerničkog odnosa prema Bogu. Odanost Bogu, zahvalno prihvaćanje njegova vrhovništva i dobrote, vjernika potiče da bude odan ljudskoj braći i sestrama.
Slaveći očitovanje Božje ljubavi prema ljudima u osobi, djelima i riječima Isusa Krista mi kršćani dajemo dublji smisao svojoj humanosti i čovjekoljublju. Trudimo se s poštovanjem prihvaćati i pomagati ljude jer zahvalno prihvaćamo Božju dobrostivost i čovjekoljublje. Zato danas molimo da “jakom vjerom spoznamo dubinu božićnog otajstva”.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1.) Zapažam li Božje čovjekoljublje prema meni i drugim ljudima? 2.) Pokazujem li svojim postupcima prema ljudima da je Bogu posebno stalo do malenih i neznatnih?
MOLITVA VJERNIKA NA JUTARNJOJ MISI BOŽIĆA
Svećenik:
U Isusu, svome utjelovljenom Sinu, Bog je postao suputnik svakoga od nas osobno i svih zajedno na našem životnom putovanju. U našim prošnjama Bog čuje glas Krista, svoga Sina. Zato uputimo svoje zajedničke prošnje.
Čitač:
- Za kršćane u današnjem svijetu: da poput pastira primljenu riječ spasenja predaju drugima, zahvalni za Božju dobrotu i čovjekoljublje, molimo te…
- Za crkvene pastire i vjeroučitelje: da poput Marije razmišljaju o događajima objave te ih zauzeto i prilagođeno izlažu vjernicima i drugim ljudima, molimo te…
- Za sve ljude: da u Isusovim djelima i riječima prepoznaju Božje čovjekoljublje i zauzeto ljube jedni druge, molimo te…
- Za našu biskupijsku i župnu zajednicu: da jedni drugima i svim ljudima s kojima živimo budemo znak nade i mira, molimo te…
- Za pokojnike koje smo poznavali i za sve vjerne mrtve: da se u Kristu, snagom Duha preporoditelja, rode za novi život, molimo te…
Svećenik:
Snagom Duha preporoditelja, učini nas, Gospodine, novim osobama kako bismo u svijetu prihvaćali i svjedočili tvoje čovjekoljublje. Koji živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
