ISUS- UTJELOVLJENA MUDROST BOŽJA MEĐU LJUDIMA
“Bože, divno si sazdao čovječje dostojanstvo, a još ga divnije obnovio: udijeli nam udioništvo u božanstvu svoga Sina, koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav”. Ovom zbornom molitva danja misa Božića uvodi nas u srž božićnog otajstva: ljudsko dostojanstvo obnovljeno je u Kristu koji je postao pravi čovjek. To je još zornije izraženo u evanđelju, gdje Ivan s prvom Crkvom ističe da je vječna Riječ Božja postala krhko ljudsko tijelo te se zauvijek “ušatorila među nama”.
Prvo čitanje (Iz 52,7-10)
U ovom odlomku prorok među sužnjima u Babiloniji unaprijed zove razoreni Jeruzalem na radost zbog povratka i obnove koji će uskoro uslijediti te ovu svoju najavu naziva radosnom viješću ili evanđeljem: “Kličite zajedno, radujte se, razvaline jeruzalemske!” U povijesnim događajima svoga vremena ovaj prorok čita stvarateljske i obnoviteljske Božje zahvate. Kršćanska liturgija u ovom prorokovu čitanju događaja povijesti vidi nagovještaj Kristova utjelovljenja, jer se u Kristu Bog približio svim ljudima kao onaj koji obnavlja, tješi i krijepi.
Drugo čitanje (Heb 1,1-6)
Ovo je početak Poslanice Hebrejima, koja govori o Kristu kao velikom svećeniku novoga saveza. U ovom odlomku istaknuto je da Krist kao utjelovljeni Sin Božji i zato veći od starozavjetnih proroka i anđela, jer je po njemu Bog kazao ljudima sve što je želio reći. S prorocima i anđelima i mi iskazujemo čast utjelovljenom Sinu Božjem, jer je on trajni događaj Božje naklonosti prema svima ljudima.
Vječna Božja Riječ “ušatorila se” među nama ljudima (Iv 1,1-18)
Ovo evanđelje od starine se čita na danjoj misi Božića. Ovo je pjesnički predgovor četvrtom evanđelju kojim je najavljen Krist kao Božje svjetlo među ljudima: “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet” (r. 9), jer će kasnije tokom svoga mesijanskog djelovanja Isus više puta govoriti da je on svjetlo svijeta te tražiti da mu ljudi vjeruju (Iv 8,12; 9,5; 12,35-36.46). Sastavljač ovog kristološkog himna nadahnuo se starozavjetnim odlomcima o stvaralačkoj mudrosti koja je bila uz Boga pri stvaranju svijeta, “služila u svetom šatoru i potom se nastanila na Sionu”. Tko nju jede i pije sve više za njom čezne; tko nju sluša taj se ne stidi (Sir 24,1-22; Mudr 9,9-12; Izr 8,22-36). Ona je personifikacija jednog Božjeg svojstva, ali i objava koju Bog ljudima nudi da bi bili istinski mudri.
“U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog” (r. 1). Grčki izraz Logos (imenica muškog roda!) bolje odgovara Kristu Gospodinu nego hrvatski “Riječ”. Kod prevođenja pišemo velikim slovom “Riječ” da čitatelji vjernici budu pozorni na specijalni smisao toga izraza. Radi se o Božjoj objavi. Kao što se mi ljudi očitujemo onim što činimo i govorimo, tako se i Bog u povijesti spasenja objavljivao djelima i riječima. Najprije se objavio stvaranjem svemira, zemlje, svih živih vrsta i čovjeka kao krune stvorenja (r. 2-5). Zatim se očitovao svojom riječju po starozavjetnim piscima povijesnih, proročkih, pjesničkih i mudrosnih knjiga (r. 10-13). Oni koji su povjerovali njegovoj riječi postali su djeca Božja (r. 12-13). Međutim, najveća objava Božja je njegov utjelovljeni Sin, jer nam je Bog sve rekao kad nam je poslao svoga Sina (r. 14). Za Krista je posvjedočio Ivan koji nije bio svjetlo nego svjedok Božjeg svjetla prisutnog po Isusu u povijesnom svijetu (r. 6-8 i 15). Krist je utjelovljena mudrost Božja jer je s njime nastupilo razdoblje milosti. On sada živi kao proslavljen, “u krilu Očevu” te nastavlja ljudima obznanjivati Boga po svojim učenicima (r. 16-18).
Teološko središte himna je u r. 12-13 gdje se kaže da postaju djeca Božja oni koji primaju Krista kao utjelovljenu mudrost Očevu, bivaju rođeni od Boga. Za božićnu liturgiju središte je u r. 14. koji bi doslovno trebalo prevesti: “I Riječ postade krhko tijelo (sarks) i ušatori se među nama”. Sveti pisac odabrao je grčki izraz “krhko tijelo” koji odgovara hebrejskoj riječi basar te označuje čovjeka ukoliko je uvjetovan materijalnim prilikama, ne može se razviti o zrelu osobu bez pomoći roditelja i bližnjih može biti gladan, može se razboliti, postati žrtva nepravde i prirodnih nepogoda te napokon umrijeti. Takav čovjek postao je vječni Logos. Za ono što je kasnija kršćanska misao nazvala “utjelovljenjem Sina Božjega”, sveti pisac kaže “Riječ tijelom postade”. Ovdje aorist ne znači samo prošlu radnju koja se zbila u davnoj prošlosti nego ima elemente tzv. ingresivnog aorista: otpoče biti, čovjek postade i ostade, jer Sin Božji u svom proslavljenom stanju ostaje jedan od nas ljudi.
Ovom izrazu paralelan je drugi dio istog Ivanovo stiha: “i nastani se među nama”. Ovdje Ivan upotrebljava grčki aorist eskenosen koji bismo doslovno trebali prevesti: “ušatori se, podiže šator, otpoče šatorarski prebivati”. Ovim nadahnuti pisac podsjeća na Božje prebivanje u narodu Božjem, osobito za vrijeme hoda kroz pustinju na putu iz egipatskog ropstva u obećanu zemlju. Bog je boravio sa svojim narodom u oblaku, u ognjenom stupu, u “šatoru sastanka” u kojem je čuvan kovčeg s pločama saveza (usp. Izl 13,21-22; 26; 33). Kasnije se kovčeg saveza čuvao u hramu koji je zbog toga nazivan Božjim šatorom ili prebivalištem (usp. P s 46,5; P s 74,7; Tob 1,4; Is 6,1). U vrijeme hoda kroz pustinju Bog je sa svojim narodom dijelio nesigurnost boravka pod šatorima sa spremnošću na nastavak putovanja. Kad je izgrađen hram kao posvećeno mjesto Božje prisutnosti, Bog svoje prebivalište i dalje zove “šatorom” dijeleći s narodom koji živi u kućama opasnosti za obiteljsku i nacionalnu sigurnost, posebno naklonjen pridošlicama, sirotama i udovicama (usp. P s 82,3-4; P s 146,6-9). Na tu starozavjetnu pozadinu želi podsjetiti današnje evanđelje kad kaže da se vječna Riječ Božja ušatorila u ljudsku zajednicu uzevši krhko ljudsko tijelo.
Što Ivan misli kad kaže: “… i nastani se među nama?” “Mi” su prema r. 12-13 oni “koji vjeruju u njegovo ime” i zato bivaju “rođeni od Boga”, primaju “od punine njegove, i to milost na milost” (r. 16). To su Isusovi sljedbenici koji u utjelovljenom Sinu Božjem prihvaćaju prihvaćaju životno svjetlo. “Mi” su, međutim, prema božićnoj liturgiji svi ljudi, jer je “učovječenje” Sina Božjega potvrda dostojanstva svakog muškarca i žene, “divno uzdizanje ljudskog dostojanstva” kako kaže zborna molitva ove mise. To vjerujemo, to slavimo, to jedni drugima čestitamo.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1.) Poštujem li svakog čovjeka zato što vjerujem da je Sin Božji postao pravi čovjek? 2.) Kako molim “Anđeo Gospodnji” u kojem nas Crkva svaki dan podsjeća na tu istinu naše vjere?
MOLITVA VJERNIKA NA BOŽIĆ – DANJA MISA
Svećenik:
Na Božić slavimo Božje nastanjenje među ljudima u Isusu Kristu koji je postao pravim čovjekom a da nije prestao biti pravim Sinom Božjim. Uputimo sada svoje prošnje Bogu kojemu je stalo do svake pojedine ljudske osobe i do svih ljudi zajedno.
Čitač:
- Za svetu Crkvu Božju: da pod vodstvom Pape i biskupa svjedoči trajni Božju prisutnost u povijesnom svijetu, molimo te…
- Za ljude dobre volje koji rade na uspostavi mira i pravde u svijetu: da ih ojačaš u njihovu plemenitom djelovanju, molimo te…
- Za siromahe, prognanike i beskućnike: da ljudi u njima prepoznaju lice Kristovo i ublažuju njihove nevolje, molimo te…
- Za djecu i mlade: da u ljubavi i strpljivoj brizi starijih dožive radost Kristova dolaska na svijet, molimo te…
- Za nas ovdje sabrane: da nam ovaj Božić bude prigoda za obnovljeno poštivanje dostojanstva svake ljudske osobe, molimo te…
- Za sve vjerne mrtve: da ih pridružiš Kristu koji je trajno svjetlo i pravi život, molimo te…
Svećenik:
Milosrdni Bože, ti si trajno zavolio sve ljude u Kristu, svome utjelovljenom Sinu. Zahvaljujemo ti za ovaj dragocjeni dar ljudskoj zajednici i molimo da nam udijeliš svjetlo i snagu kako bismo živjeli u tvojoj prisutnosti. Koji živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
