CRKVA-ZAJEDNICA SLAVI BOGA U CRKVI-GRAĐEVINI
Mi rimokatolici slavimo 9. studenog Blagdan posvete bazilike sv. Ivana lateranskog u Rimu kao katedrale Petrova nasljednika. Kad taj dan padne nedjeljom, uzimaju se misne molitve i čitanja od dotičnog blagdana. U dijelu Rima zvanom Lateran postojala je u 4. st. palača koja je pripadala carskoj obitelji. Kad je Konstantin dao slobodu Crkvi, palaču je poklonio Petrovu nasljedniku za biskupsku rezidenciju. Isti car dao je, u dogovoru s papom Melhijadom (311.-314.) u blizini te palače podići baziliku, koju je kasnije zub vremena srušio, ali je na tom mjestu podignuta nova, sjajnija i veća. Ona je do 15. st. služila kao jedina Papina katedrala. Nosi časni naslov “majka svih crkava”, a u njoj je održano pet općih sabora. Nakon povratka iz Avinjonskog sužanjstva (1307.-1377.) pape su se s vremenom preselile u novu palaču na Vatikanskom brežuljku a u 17. st. tu je podignuta Bazilika sv. Petra koja je postala stalna Papina crkva. U znak povijesnog kontinuiteta, u bazilici sv. Ivana Lateranskog svaki se papa ustoličuje na početku svoje službe za biskupa Rima. Ovaj nas blagdan podsjeća da je Crkva zajednica koja se okuplja na liturgijska slavlja u crkvi-građevini.
Prvo čitanje (Ez 47,1-2.8-9.12)
Ezekiel je bio prorok sužanjstva koji je u pogl. 37. viđenjem o mrtvim kostima što oživljuju najavio obnovu naroda Božjega. Slično u ovom viđenju o životvornoj vodi što teče iz hramskog dvorišta najavljuje duhovnu i društvenu obnovu svoga naroda. Lišće voćaka koje natopi ta voda neće opadati i one će rađati svakoga mjeseca zato što im voda dopire iz hrama kao Božjeg prebivališta. Ovo je Ezekiel najavio sunarodnjacima u sužanjstvu nakon što su Babilonci srušili hram. Viđenjem o hramu i čudotvornoj vodi što teče iz Božjeg prebivališta želio je kod svojih sunarodnjaka probuditi pouzdanje u Boga koji sprema obnovu. Za nas kršćane voda je simbol krsnog preporoda. Kršćanska liturgija preuzima ovaj tekst u znak uvjerenja da je starozavjetni hram slika crkava po kojima Bog prebiva u mjestima gdje postoji organizirana zajednica krštenih vjernika.
Drugo čitanje ( 1 Kor 3,9c-11.16-17)
U ovom odlomku poučava Pavao krštenike Korinta, koji su se nakon njegova odlaska bili opredijelili za crkvene poglavare prema njihovoj privlačnosti i govorničkoj vještini, da su svi krštenici Božja građevina i hram Božji. U zajednici krštenih prebiva Duh Sveti, posebno kada se sabiru na liturgiju, a Krist Gospodin je temelj tog Božjeg prebivališta. Tada su se kršćani okupljali na slavljenje euharistije u kući jednoga od njih. Kad je car Konstantin god. 313. dao kršćanstvu položaj dopuštene religije, počeli su kršćani pojedinog mjesta graditi crkve za svoja liturgijska slavlja, ali i dalje ostaje osnovna vjerska istina da su krštenici jednog mjesta prebivalište Božje.
Isus – novi i živi hram (Iv 2,13-22)
Na blagdan posvete neke materijalne crkve liturgija nam za evanđelje iznosi zgodu kada je Isus očistio hramsko dvorište od prodavača, kako kuća njegova Oca ne bi bila “kuća trgovačka” (Iv 2,16), odnosno “pećina razbojnička” (Mk 11,17 = Mt 21,13). Tom zgodom jedini Ivan donosi da su teološki protivnici Isusa pitali, kojom vlašću to čini. Uzvratio im je: “Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići” a evanđelist tumači svojoj povijesnoj zajednici i nama danas da je Isus “govorio o hramu svoga tijela” (Iv 2,19.21).
Ovo je jedan od događaja koji je bio povod religioznim poglavarima Židova god. 30. u Jeruzalemu da odluče silom ušutkati Isusa uz pomoć rimske okupacione vlasti. Isus nije bio iz svećeničke obitelji i zato, strogo pravno gledajući, nije na njega spadala briga za red u hramskom dvorištu ili u žrtvenom bogoslužju. Postojala je hramska straža, kojom je zapovijedao netko od svećeničke obitelji, i to je spadalo u njihovu nadležnost. Isus je, međutim, bio laik u svome narodu koji je u svoj duhovni pokret uvrstio potrebu klanjanja Bogu u duhu i istini, kako se vidi iz njegova razgovora sa Samarijankom (Iv 4,23)
te iz novog poimanja obredne čistoće (Mk 7,18-23). Trgovina u hramskom dvorištu služila je bogoštovnim potrebama hodočasnika. Oni su dolazili iz same Palestine i dalekih krajeva dijaspore pa nisu mogli sa sobom dovoditi životinje koje je trebalo zaklati po propisanom obredu u hramskom dvorištu te zatim prikazati kao žrtvu paljenicu, pričesnicu, naknadnicu, okajnicu i dr. Teoretski, trgovci su činili uslugu hodočasnicima i uveličavali bogoslužje u središtu židovskog monoteizma. Isus im se ipak suprotstavio, jer su svojim ponudama i galamom narušavali unutarnje klanjanje Bogu u duhu i istini, čemu su vanjski obredi i životinjske žrtve trebali biti zorni znakovi.
Iz ovakvog Isusova stava, njegovi su sljedbenici najprije izveli vjersku istinu da Boga istinski štuju gdjegod se okupljaju oko Isusa uskrsnulog i među njima prisutnog. Nakon proslave po muci i uskrsnuću, Bogu se klanjamo i od njega milosti prosimo po Kristu i u Kristu. Zato su počeli slaviti euharistiju kao spomen-čin Isusove smrti i uskrsnuća po privatnim kućama ili čak na otvorenom, uvjereni da su hram Božji snagom krsne pridruženosti Kristu. Ipak su, nakon što je rimska država priznala kršćanstvo kao dopuštenu religiju, počeli podizati i materijalne crkve, jer je religija i društvena pojava pa religiozne skupine trebaju dolične građevine za svoje molitve i bogoštovne čine zajednice. Međutim, iz ovog Isusova postupka s trgovcima u hramskom dvorištu izlazi stalna opomena i poticaj Kristovim sljedbenicima da budu duhovni hram i prebivalište Božje u Duhu, kako kaže Pavao (usp. današnje drugo čitanje te Ef 2, 22).
Dok slavimo ovaj blagdan mi katolici Bosne, sjetimo se da su od početka 12. st. do kraja 15. st. u kraljevstvu srednjovjekovne Bosne postojali muškarci i žene koji su sebe nazivali “krstjanima” a odbijali su graditi materijalne crkve želeći nasljedovati primjer siromašne i jednostavne Crkve apostolskih vremena. Služili su se svim knjigama Novoga zavjeta a od Staroga samo Postankom, Izlaskom i Psalmima. Vjerovali su u Presveto Trojstvo i eshatonsku vrijednost Kristova uskrsnuća, ali su odbijali primati krštenje vode. Bili su optuženi zbog krivovjerja, a kako su imali utjecaja na kraljevskom dvoru, zbog njih su madžarski kraljevi pokušali silom vratiti bosansku kraljevinu kao svoje vazalno područje u pravovjerje. Taj dio naše tužne povijesti trebao bi nam biti poticaj da se sabiremo u materijalnim crkvama na liturgiju i molitvu, ali da budemo svjesni kako smo živa Crkva i prebivalište Božje.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Slavljenjem ovog blagdana i spominjanjem Papina imena u svakoj Misi mi obnavljamo katoličko zajedništvo s Petrovim nasljednikom – jesam li toga svjestan? 2. Budući da je zajednica vjernika vidljivo organizirana, kako pridonosim za izdržavanje crkvenih zgrada?
MOLITVA VJERNIKA NA BLAGDAN POSVETE LATERANSKE BAZILIKE
Svećenik:
Odazivajući se Isusovu pozivu na klanjanje Bogu u Duhu i istini, ali i vjerničkoj potrebi da se sabiremo u crkvama, uputimo Bogu svoje zajedničke prošnje.
Čitač:
- Za svetu Crkvu katoličku: da napreduje kao hram Božji, sazidan od živog kamenja, molimo te…
- Za sve koji daruju svoje znanje, usluge i materijalne doprinose za izgradnju crkava i kapelica: da blagosloviš njihov rad i darežljivost, molimo te…
- Za siromašne župe i biskupije u krajevima gdje je kršćanstvo progonjeno ili diskriminirano: da državne vlasti u tim zemljama osiguraju prakticiranje potpune vjerske slobode, molimo te…
- Za obitelji bez doličnog stana: da im oni koji su odgovorni za opće dobro pomognu u rješavanju njihovih problema, molimo te…
- Za nas ovdje sabrane: da poštujemo svoje tijelo i svoju dušu, jer smo kao tjelesna i duhovna bića hram Duha Svetoga, molimo te…
- Za vjerne mrtve: da se nakon završetka zemaljskog putovanja uzmognu klanjati Bogu u Duhu i istini, molimo te…
Svećenik:
Svemogući Bože, ne mogu te obuhvatiti nebo i zemlja, a ti prihvaćaš da ti mi vjernici na zemlji gradimo dom te da se u njemu sabiremo na svoju liturgiju kojom ti zajedno iskazujemo svoje štovanje. Usliši ove naše prošnje da budemo živa Crkva u svakoj od naših materijalnih crkava. Koji živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
