Ovih dana, na ovoj postaji našega hodočašća povjerenja diljem Europe I drugih kontinenata, pokušavamo otkriti znakove nade. Ovdje u Sarajevu, vidimo veliku velikodušnost srca. Stoljećima vi ste učili kako živjeti zajedno među ljudima koji pripadaju različitim religijama i etničkim skupinama. Iako to nije bez poteškoća i napetosti, to je znak nade u Europi, i mi želimo da se to iznese na vidjelo.
Kao kršćani, uvijek želimo uvažavati ljudsku nadu. U isto vrijeme, želimo pronaći svoju nadu u Bogu i ići na izvore naše vjere. Upravo smo čuli ovo Božje obećanje: „Vodit ću slijepca putem koji ne zna, okrenut ću tmine u svjetlo."
Istina je da ponekad susrećemo poteškoće i nevolje; ne vidimo svjetlo i možemo biti poput slijepih ljudi koji ne znaju puta. Ako Bog postoji, zašto je zlo tako moćno? Čuje li Bog naše molitve? Uslišava li ih?
Da bismo prošli kroz životna iskušenja, danas je važno pokušati i bolje razumjeti našu vjeru. Tko je Isus? Što nam je rekao o Bogu? Koju nadu nam daje njegovo uskrsnuće??
Ono što je u središtu naše vjere je Božja ljubav. Biblija pripovijeda cijelu priču ljubavi između Boga i čovječanstva. Ona počinje sa svježinom prve ljubavi, zatim dolaze zapreke i čak ljudska nevjernost. Ali Bog se ne umara od ljubavi, on uvijek nastavlja tražiti svoj narod.
U svakoj ženi i muškarcu postoji želja voljeti i biti voljen, želja za ljubavlju koja traje zauvijek. Ova čežnja za „vječnošću“ pokazuje da je cijelo naše biće usmjereno prema Božjoj ljubavi.
Čak i ako razumijemo samo malo iz Evanđelja, možemo tražiti da razumijemo više, kroz nekoliko riječi koje ćemo prakticirati. I postupno ulazimo u jednostavno Isusovo povjerenje: shvaćamo da je Bog, koji je iznad svega što možemo pojmiti, prisutan, blizu nama. On sluša naše molitve. Po svom Svetom Duhu on nas prati, pokazuje nam put, čak i u tami.
Evanđelje koje smo čitali pripovijeda o ženi, Mariji Magdaleni. Ona je plakala, zbunjena, kao da je Isusova smrt zapečatila neuspjeh svih njezinih nada. Ipak je išla na grob. Zatim joj pristupa Isus, uskrsnuo od mrtvih. I na neočekivani način, ne trijumfalno, nego tako ponizno da ga ona ni ne prepoznaje; ona misli da je to vrtlar.
Isus je zove imenom, „Marijo“, i to će sve promjeniti. Marija u svom srcu prepoznaje Isusov glas. Ona se okreće prema njemu i uzvraća: „Rabboni, Gospodine.“ Ona vjeruje da je Isus blizu, čak iako je njegova prisutnost sada drugačija. Zatim je Uskrsli Gospodin šalje: „Idi mojoj braći, reci im da sam uskrsnuo!“ Njezin život dobiva novo značenje, ona ima zadaću koju treba izvršiti.
Krist poziva i nas, poput Marije Magdalene, našim vlastitim imenom. On poznaje svakog od nas osobno. On nam govori: „Idi mojoj braći i sestrama; reci im da sam uskrsnuo. Prenesi moju ljubav svojim životom."
U vremenu u kojem su mnogi mladi, i ne-tako-mladi ljudi dezorijentirani, važno je da neki od nas idu hrabro naprijed putem vjere i ljubavi. Hrabrost Marije Magdalene daje nam poticaj. Ona, žena potpuno sama, usudila se ići Isusovim apostolima reći im nešto nevjerojatno: „Krist je uskrsnuo!“ Ona je znala kako svojim životom prenijeti Božju ljubav.
Svatko od nas može prenositi ovu nadu u Krista. Zato, kad bi bilo jasnije da je Crkva mjesto prijateljstva za sve! Kad bi naše zajednice, naše župe, naše skupine mladih moge više i više postati mjesta srdačnosti i povjerenja! Mjesta gdje prihvaćamo jedni druge, gdje želimo razumjeti i podržati druge, mjesta gdje smo osjetljivi prema najslabijima, prema onima koji su siromašniji od nas.
I na ovaj način, kao što su mi dragi mitropolit Nikolaj i kardinal Puljić napisali u svom pozivnom pismu, moći ćemo otkriti ljepotu zajedništva i graditi budućnost mira.
