Velika je radost biti s vama nekoliko dana. U našem malom selu Taizé, u neposrednoj blizini naše zajednice, osamnaest godina živi obitelj iz Sarajeva. S ovom obitelji, roditeljima i djecom, kao i s mnogima od vas koji su posjetili Taizé, otkrili smo dobrotu srca, velikodušnost i toplu gostoljubivost stanovnika Bosne i Hercegovine. Tako sam se i ja, već duže vrijeme, radovao dolasku ovamo.
Večeras se želimo prisjetiti da Božje praštanje leži u srcu Evanđelja. A mi trebamo oprost, baš kao što nam treba kruh svagdanji.
Ali kako možemo primati praštanje? Ponekad samo možemo otvoriti svoje ruke, i ovom jednostavnom gestom izraziti svoju želju da ga dočekamo.
Kada molimo u Oče naš – „otpusti nam duge naše“, Božje nas praštanje već dotiče. To nisu isprazne riječi. Nešto se događa kada molimo tim riječima koje nas je Isus osobno naučio. Bog odgovora na našu molitvu.
Ponekad se pitamo oprašta li Bog zaista pojedini čin. Tada treba netko da nam navijesti Božje praštanje, netko u Crkvi tko ima službu jamčiti nam ga, i također nas uvjeriti da ne pokušavamo jednostavno zaboravati svoju krivnju.
Ali, vjerovati u Božje praštanje nije tako jednostavno. Postoje ozbiljni prijestupi koje činimo, ili zbog kojih patimo, ponekad nepopravljivi. Poruka praštanja može se činiti prelakom, gotovo nepravdom.
Vjerovati u Božje praštanje ne može značiti umanjivanje grijeha. Naprotiv, vjerovati u praštanje čini nas slobodnijima da prepoznajemo svoje vlastite grijehe, i isto tako grijehe i nepravde oko nas i u svijetu. A isto tako slobodnijima da ne osuđujemo drugu osobu jednom i zauvijek, ako smo bili povrijeđeni.
Sam je Krist pravio razliku između osobe i prijestupa. Do kraja, do zadnjega daha na križu odbijao je osuditi ikoga. I umjesto umanjivanja prijestupa, uzeo ga je na sebe.
Primanje Božjega oprosta čini nas sposobnima da praštamo drugima. Svi se možemo sjetiti situacija koje od nas traže da oprostimo drugima, ili da drugi oproste nama. Ne radi se samo o ozbiljnim prekršajima, nego i o malim povredama koje se nama čine ili koje mi činimo, ponekad i nesvjesno. Čak se i mala rana može zagnojiti.
Postoje situacije u kojima ne uspijevamo oprostiti. Rana je prevelika. Znajmo onda da samo Bog oprašta sve. Mi ponekad možemo oprostiti tek postupno. Želja da oprostimo već je prvi korak, pa makar ova želja ponekad bila preplavjlena gorčinom.
Opraštajući nam, Bog ne samo da briše naše grijehe. On nam daje novi život u svom prijateljstvu. Po Duhu Svetom on nas ispunja svojim vlastitim životom.
Primanje i davanje Božjega praštanja je put koji je Krist otvorio za nas. Ovim putem idemo sa svojim slabostima, svojim ranama i nemoći.
Krist nas ne čini duhovnim učiteljima koji bi već bili postigli cilj. Brat Roger, osnivač naše zajednice, često je nas braću podsjećao na to. Odlomak iz Evanđelja koji smo upravo čitali kaže to nedvosmisleno. Isusa su učenici jednoga dana pitali koji je od njih najveći. A Isusov je odgovor bio vrlo jasan: Ako netko želi biti prvi, neka bude sluga svima.
Kao siromasi Evanđelja, mi kršćani ne tvrdimo da smo bolji od drugih. Ono što nas razlikuje je jednostavno izbor da pripadamo Kristu. Čineći taj izbor, želimo biti potpuno dosljedni.
Biti dosljedan znači postati slugom. To znači, između ostaloga, prihvatiti svakoga kao što prihvaćamo dijete, dobrodušno. To također znači opraštati i primati opraštanje, vrlo jednostavno, vrlo ponizno.
Svi mi možemo otkriti ovo: oprost primljen ili dan izvor je radosti. Znati da nam je oprošteno možda je jedna od najdubljih, najviše oslobađajućih radosti. To je izvor unutarnjega mira koji nam Krist želi prenijeti. A taj unutarnji mir će nas daleko odvesti; zračit će drugima i svijetu.
Ljudska društva trebaju oprost. U mnogim dijelovima svijeta, povijesne rane su duboke. Usudimo se, stoga, završiti ono što se danas može završiti. Na taj će se način budućnost mira, pripravljena u Božjem srcu, moći potpuno razviti.
Moleći sada oko križa, kao što radimo u Taizeu svakoga petka, sjećamo se kako je Isus dao svoj život da bi svaki čovjek mogao znati da je ljubljen, i da mu je oprošteno. Isus je ljubio i praštao sve do samoga kraja, i njegova je ljubav bila jača od smrti.
Ekumenski susret mladih u Sarajevu: Govor brata Aloisa na molitvi u petak
Postavljeno od strane ured u Pon, 06/09/2010 - 10:04
