Ulicom je išao čovjek sa svojim konjem i psom. Iznenada je udario grom i svi su se u čas našli u vječnosti. Išli su uzbrdicom, sunce je peklo, bijahu jako žedni. Na jednom zavoju vidjeli su prekrasna mramorna vrata koja su vodila na trg od zlata, a nasred trga stajao zdenac s kristalno čistom vodom. Čovjek upita čuvara na ulazu kako se zove to mjesto.
"To je Nebo", ovaj će.
"Baš lijepo da smo došli u Nebo! Jako smo žedni..."
Čuvar čovjeku pokaza zdenac: "Uđi i pij koliko želiš!"
"Moj pas i konj su također žedni", čovjek će.
"Žao mi je, ali životinjama je ulaz zabranjen", odvrati čuvar.
Čovjek se rastuži. Premda je bio jako žedan, nije želio piti sam. Zahvalio se čuvaru i pošao dalje. Nakon duga hoda dalje uzbrdo čovjek i životinje stigoše u seoce do kojega je pod krošnjama stabala vodila seoska staza, a pred samim vratima opet je stajao čuvar.
"Dobar dan", čovjek će čuvaru, a ovaj mu kimne glavom na pozdrav.
"Ja, moj konj i moj pas jako smo žedni."
"Tu među stablima je izvor", reče čuvar, možete piti koliko želite."
Čovjek, konj i pas priđoše i utažiše žeđ. Čovjek zahvali čuvaru, a usput upita:
"Kako se zove ovo mjesto?"
"Nebo", odgovori čuvar.
"Nebo?! Čuvar velebnog ulaza s mramornim vratima na koji smo ranije naišli rekao nam je da je Nebo ondje dolje!", začuđeno će čovjek.
"Ne, ono je Pakao", reče čuvar.
Čovjek bijaše zbunjen. "Morate im zabraniti da na ulazu drže natpis s vašim nazivom, to je lažna obavijest i ljude zavodi u bludnju!"
"Ne, oni nam čine veliku uslugu. Ondje se zadržavaju oni koji se odriču najboljih prijatelja.“
