Ljetni kampovi Mira se već 11 godina održavaju u našoj Nadbiskupiji, a sve je počelo ne tako davne 1995. godine, kada je grupa mladih iz Centra za mlade "Hardehausen" i Nadbiskupije Paderborn, odlučila nakon rata poći u Vidovice te pomoći u obnovi razrušenog sela. Od 2000. godine ovi se ljetni kampovi održavaju u Sarajevu, gdje mladi kroz par tjedana pokušavaju živjeti zajedno, sudjelovati u raznim radionicama, upoznavati se i rasti u različitostima, te otkriti nešto što će im kasnije u životu pomoći i osnažiti ih.
Prošle je godine od 7. do 23. srpnja Ljetni kamp "Mira" bio održan u Nadbiskupijskom centru za mlade "Ivan Pavao II" u Sarajevu. Njih tridesetak iz Njemačke i nas desetak iz raznih dijelova BiH (počevši od Vidovica, preko Fojnice pa do Sarajeva) kroz moto "Darovati se drugima", živjeli smo zajedno dva tjedna, izgrađivali zajedništvo i na taj način stvarali temelje Centra za mlade "Ivan Pavao II".
Kao i svake godine, postojale su različe radionice: od kreativnih koje su nudile ples, slikanje, fotografiranje, pa do onih malo "težih" koje su zahtijevale fizički napor a odnosile su se na obnovu Centra za mlade. Svi ovi mladi ljudi, koji i nisu imali baš mnogo iskustva u građenju, kreativnom izražavanju, življenju u uvjetima na koje nisu navikli, pokušali su što bolje uraditi svoj posao, prilagoditi se okolnostima i raznim situacijama, i jednostavno biti dostupni, bliski i prisutni za sve sudionike kampa.
Ponekad nam i nije bilo jednostavno živjeti zajedno; mladi se nisu u početku poznavali, razlike u metalitetima su se mogle osjetiti, a od nekih su i očekivanja bila velika.
Većina nas je spavala u vojničkim šatorima (jer u postojećim kućama Nadbiskupijskog centra nije bilo mjesta za sve), radionice su bile na otvorenom, ponekada tako izmješane, da se i nije moglo razabrati tko kuha, gradi, crta, pleše ili nadgleda poslove. Ali i u takvim uvijetima, nije se moglo osjetiti nezadovoljstvo, umor ili nerazumijevanje.
Mladi su se prilagodili, pronašli zajednički jezik, zajedno radili, gradili, odmarali se, molili, razmijenjivali iskustva, smijali se i zabavljali.
Postali smo poput obitelji koja se razumijela, ponekad pokušvala naći najbolje rješenje preprekama pred kojima se nalazila, koja se često smijala, pomagala, služila, i zajedno darovala: svoje vrijeme, sposobnosti, ljubav i srce.
Večernje mise, razmijene iskustava i moljene krunica, je nešto što nas je vodilo k Bogu. Svako jutro pred nama je bila poneka riječ iz Evanđelja, moto kojeg smo pokušavali živjeti. Ono ne samo da nam je pomagalo, snažilo nas, već nam je i posvješčivalo Božju prisutnost u ljudima, u svakodnevnim situacijama, problemima i ukazivalo nam da je On uz nas i da blagoslivlja naš rad. Večeri smo provodili uz pjesmu, vatru, gitaru, šetnjama po Sarajevu i ona su nas zbližavala i činila sretnima. Snaga mladosti je zračila u ta dva tjedna iz centra za mlade "Ivan Pavao II".
Na kraju Kampa smo imali konkretne plodove svoga rada: prelijepo sređena okolina Centra, novo stepenište, krov, performanc koji je govorio o zajedništvu a bio izveden na par mijesta, ali koji je ponajviše posvijestio mnogim mladima iz te radionice ali i svima nama da iako nekada mislimo da nismo dovoljno dobri za nešto, da nešto ne znamo, da nas taj osjećaj nikada ne smije sputavati da ipak ne pokušamo i tek onda donesemo zaključak o tome što možemo a što ne.
