„Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene!“ (Lk 12,35)
Dragi Prijatelji Riječi,
Navečer u osam sati su namjeravali stići. Tako su naši prijatelji planirali, putovali su preko 1500 kilometara, a mi smo ih čekali. Htjeli smo ih srdačno dočekati. Oko 9 smo dobili poziv: „Dolazimo kasnije, sve je trajalo duže nego što smo planirali!“ Da bi nam brže prošlo vrijeme igrali smo društvene igre i razgovarali. Čekali smo. „Gdje li su sada? Imaju li vozači dovoljno snage za ostatak puta?“ Ponovo smo dobili poziv: „Još sat i pol i bit ćemo tu!“ Mi smo otišli u šetnju jer se njihov dolazak još otegao. Zvali su nas ponovo i čuli smo: „Krenuli smo pogrešnim putem i zalutali, trebat će nam još malo duže da stignemo.“ Mi smo i dalje čekali, a sati su se činili sve duži i duži. Međutim, važilo je samo jedno, a to je bilo čekati, da bismo bili spremni kada dođu. Naši prijatelji su bili na putu. Oko 1 sat iza ponoći napokon su stigli. Bili su mrtvi umorni, ali sretni.
Dragi Prijatelji Riječi, više sati smo se uvijek iznova nadali: „Sad će stići! Brzo ćemo vidjeti njihov auto.“ Stalno smo izlazili i gledali ne bismo li ih vidjeli. Bili smo pozorni i svaki minut smo ih iščekivali. Isus nas poziva da ovako aktivan stav imamo kada iščekujemo Njegov dolazak na kraju svoga života i u svakom trenutku našega života. „Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene! A vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvorim čim stigne i pokuca!
Isus je već na putu prema tebi. ON dolazi- često neočekivano i neprepoznatljivo. Upravo zbog toga mu treba goruće srce koje će uvijek biti u potrazi, srce koje će ga spremno iščekivati i biti spremno prepoznati GA i ne propustiti GA. Ovo vrijeme došašća nas poziva da naše „unutarnje oči“ držimo otvorene da bismo otkrili Isusa tamo gdje dolazi. On dolazi u svakom bližnjem, a pogotovo u onim malenim i slabima. Isus nas u takvim susretima poziva da se darujemo tako da i druge potaknemo da i oni sebe daruju.
Jedna starija žena je nazvala i pitala za posjetu. Na kraju posjete poklonila je 100 maraka iako je i sama bila u potrebi. „Morate i na sebe misliti, hajdemo podijeliti taj novac, pola ostavite sebi, a pola darujte.“ – „Ne“, odgovorila je ona, „evanđelje nas poziva da se darujemo, da darujemo sve!“ Tako je i ona dala sve. Dva sata poslije posjete stigao je poziv od nje i rekla je: „Upravo kada ste otišli došla mi je rodbina i darovali su mi duplo više novca nego što sam vam dala!“
Dragi Prijatelji Riječi, čekajmo u ovim danima došašća Isusa! Otkrijmo Ga iznova u licima onih koji nas okružuju i pokažimo onda Njega ljudima, pokažimo tu veliku ljubav. Ne očekujmo Isusa u nečemu neobičnom , nego u skrivenim malim stvarima i ljudima „običnog“.
Za Onwordteam
Meinolf Wacker