Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje. (Mk 9,23)
Dragi Prijatelji Riječi!
On je išao svojim putem. Iako je živio na zemlji i bio je jedan od nas, ipak njegov dom nije bio na zemljo. Njegov dom bio je na nebu kod njegovog oca. Koliko često su ga samo njegovi učenici ujutro i navečer našli u molitvi. Išao je daleko od svih kako bi mogao biti zajedno sa svojim ocem. Sa svim svojim mislima, osjećajima, pitanjima i idejama je uvijek iznova išao svome ocu – moleći, pitajući, plačući i žaleći se, nadajući se i slaveći. Kao pijanista koji svoje note čita na nebu, a svira po tipkama na zemlji, tako je i Isus uvijek u dubini svoga srca bio na nebu, kod svoga oca, ali je ipak djelovao na zemlji.
Tako „ide“ život kao molitva. Biti potpuno prisutan pred Ocem, sa svim svojim potrebama i brigama, sa svojim strahovima i agresijama, sa svojim razočarenjima i povredama, sa nadama i čežnjama, sa radošću i srećom- često bez puno riječi. Jednostavno biti potpuno tu pred NJIM. Onda će moja duša biti ispunjena obećanjem koje uvijek vrijedi: ON, Bog je uvijek tu za mene. On se brine za mene. Ja se predajem njemu, ON je predan meni. Moja duša se bliži njemu, biva ispunjena ljubavlju koju ovaj svijet ne može dati..
U jednoj takvoj vjeri koja je praćena molitvom raste povjerenje i ljubav koja može i brda premjestiti i bolesne ozdraviti. Međutim, za to je potrebna VJERA. Latinski jezik vjeru vjerovati naziva „credere“. Credo-ja vjerujem. U ovom „Credo“ se kriju dvije riječi : Cor (srce) i dare (davati). Znači, onaj koji vjeruje daje svoje srce. Tko vjeruje Bogu, daje svoje srce, daje ono najdublje od sebe, sve misli i sve osjećaje. Onaj tko to uvijek iznova čini shvaća koliku nam jasnoću i unutarnju snagu Bog daje, daje je onima koji mu se prepuste.
Dragi Prijatelji Riječi, koliko li je često naša vjera u teškim vremenima poluljana. Često počinjemo sumnjati, posebno u vremenu kada je teško. Obeshrabrenost i rezignacija nas tada napadaju. Ne vjerujemo više ni sebi ni drugima. U takvim vremenima se često udaljimo od Boga i od njegove blizine. Onaj koji nas iskušava šapće nam: „Svakako ništa nema smisla” – Čini se da će se vjera izgubiti. Tada pomaže samo jedno: Ići Isusu i darovati Mu naše cijelo srce, svu našu bespomoćnost i razočarenje, stvarno potpuno sve i to uvijek iznova. Tada važi: Credo!Dajem t svoje srce! Samo tako nas Bog može iznova ispuniti novom snagom koja ozdravlja i svojom ljubavlju.
„Sve je moguće onomu koji vjeruje!“ čuje otac dječaka kojega Isus ozdravlja. Ne dopustimo da nama ovlada sumnja i obeshrabrenost. Bacimo uvijek iznova sve naše dubine u ruke Isusove. Recimo uvijek iznova tijekom dana, u jednom trenutku na poslu ili kod kuće : Credo! Dajem ti svoje srce!
za OnWordTeam
Meinolf Wacker