UPIREMO POGLED VJERE I NADE U PROBODENOGA
Dana 7. travnja 30. godine, kada je u vrijeme Pilatova upravljanja Judejom uočnica Pashe pala petkom, Isus je osuđen na smrt i umro je na križu oko tri sata popodne. Zato liturgijske smjernice preporučuju da se oko toga vremena vjernici pod vodstvom svojih biskupa i župnika okupe na liturgiju žalovanja. Kako je to na građanskom području radni dan, mi to činimo nešto kasnije. Danas ne slavimo euharistiju nego bogoslužje žalovanja koja se sastoji od službe Riječi, klanjanja svetom križu i pričesti. U službi Riječi na ovaj dan u sve tri liturgijske godine čita se Muka po Ivanu u kojoj je naglašeno Kristovo uzdizanje u slavu po križu. Jedini Ivan donosi prizor o probadanju boka raspetome iz kojeg cure krv i voda, znakovi euharistije i krštenja. Ivan zaključuje svoju povijest muke citatom iz Staroga zavjeta: “Gledat će na onoga koga su proboli”. To su pogledi vjere i nade, pogledi onih koji su živa Crkva.
a) Služba Riječi počinje prostracijom glavnog slavitelja i služiteljâ pred oltarom.
To je pokajnički čin sadržajne šutnje na dan smrti Isusove. U molitvi što slijedi svećenik upravlja prošnju Ocu nebeskom da se spomene “vazmenog otajstva što ga je Krist, Sin tvoj započeo kad je za nas prolio krv: štiti nas vazda i posvećuj”. Ovo znači da i na Veliki petak Crkva ima na umu cijelo pashalno otajstvo, ne samo smrt Isusovu.
Za prvo čitanje imamo četvrtu pjesmu o Sluzi Patniku iz knjige Izajine (Iz 52,13-53,12). Četiri pjesme u Sluzi stoje u drugom dijelu Knjige Izaijine koji sadrži propovijedi proroka među Židovima u babilonskom sužanjstvu. U tom kontekstu nije jasno odnose li se na sav izraelski narod ili na pojedinca koji je doživio nasilje od strane vlastitih sunarodnjaka a oni kasnije uviđaju da su njegovim ranama izliječeni. Patnje ovog nevinog proroka Crkva primjenjuje na Gospodina Isusa zato što je Sluga nevin mučen i pogubljen, zatim zato što smo “njegovom modricom mi izliječeni” te što je “za grijehe naroda na smrt izbijen”. Isus skroviti Mesija spašava ljude ne samo svojim čudesima i propovijedanjem nego i nasilnom smrću koju Bog prihvaća kao zadovoljštinu za grijehe ljudi.
Drugo čitanje je odlomak o Kristu velikom svećeniku iz Poslanice Hebrejima (Heb 4,414-16; 5,7-9).Strpljivim podnošenjem nepravedne osude i smrti Isus je postao “svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja” i time veliki svećenik u novozavjetnom sustavu spasenja.
Glavni događaji muke Isusove prema Ivanu teku redoslijedom kao i kod trojice sinoptika: Isus uhićen u vrtu; suđenje pred velikim svećenikom prilikom kojega Isus priznaje svoj identitet a Petar niječe Isusa; suđenje pred Pilatom; raspeće i izdahnuće na križu; ukop u vrtu. Ivanu vlastiti prizori u povijesti muke: pri uhićenju sudjelovala rimska četa sa satnikom (18,12), privatno saslušanje pred Anom (18,13-14), Pilat tri puta proglašava Isusa nevinim (što ima i Luka); u suđenju pred Rimljanima i prizoru na Kalvariji 12 puta se spominje Isusovo kraljevsko dostojanstvo; Isus sam nosi svoj križ na mjesto pogubljenja (19,17); natpis na križu pisan hebrejski, latinski i grčki; tri nove riječi Isusove s križa : “Evo ti majke” (19,26), “Žedan sam” (19,28), “Dovršeno je” (19,30). Prilikom zadavanja “samilosnog” udarca dvojici raspetih razbojnika da što prije umru, vojnici ustanovljuju da je Isus već izdahnuo te mu probadaju bok i rebra iz kojih poteče krv i voda. Ivan u tome vidi ispunjenje odredbe o pashalnom jaganjcu i Zaharijina proročanstva o kajanju vjernika nad odbačenim vođom. Tako su za Ivana muka i smrt Isusova dvostruko uzdignuće Isusa: na križ i u slavu (usp. Iv 8,28; 12,32). Za Ivana je Isus pashalni jaganjac koji visi na križu u satima kada židovski domaćini odabiru i žrtvuju u hramskom dvorištu janje za pashalnu gozbu u svojim obiteljima. A već na početku Kristitelj ga je predstavio kao Jagancja Božjeg koji oduzima grijeh svijeta (1,29.36).
Nakon razmatranja muke Isusove slijedi sveopća molitva s deset posebnih prošnja: za svu Crkvu, za papu, za sve staleže vjernika, za katekumene, za jedinstvo kršćana, za Židove, za sljedbenike nekršćanskih religija, za one koji ne vjeruju u Boga, za državne poglavare (“da se tvojim darom po svem svijetu učvrsti blagostanje naroda, siguran mir i sloboda vjere”), za sve ljude u potrebi. Na dan Kristove smrti Crkva pod križ stavlja sve potrebe svojih vjernika, ali i drugih ljudi s kojima dijelimo zajedničke blagodati i opasnosti življenja u povijesnom svijetu. Vjerujući da je Krist umro za spasenje svih ljudi, mi po ovim molitvama izražavamo vjeru u univerzalnost Kristova spasenja te produbljujemo svoju ljudski i vjerničku solidarnost.
b) Klanjanje svetom križu počinje svećenik otkrivanjem križa i pozivom: “Evo drvo
križa, na kom je Spas svijeta visio – Dođite, poklonimo se!” U crkvama gdje se broj sudionika ove liturgije žalovanja penje na stotine, dovoljno je da glavni slavitelj i služitelji kod oltara pristupe klanjanju i ljubljenju križa tijekom slavlja, a ostali vjernici mogu kasnije kad se isti križ odloži na posebnom mjestu u crkvi koje običavamo zvati “grob Isusov” na koji ćemo hodočastiti na Veliku subotu.
c) Sveta pričest se dijeli od hostija posvećenih na Veliki četvrtak, jer danas ne
slavimo misu koja je spomen-čin Kristove smrti i uskrsnuća te žrtva i sveta gozba Crkve. Zato obred počinje Očenašom a završava popričensom molitvom u kojoj svećenik u ime sabrane zajednice zahvaljuje Bogu što nas je obnovio blaženom smrću i uskrsnućem Isusa Krista, zatim prosi da Bog u nama čuva plodove Kristova pashalnog otajstva te da nam primanjem pričesti udijeli snagu da mu vjerno služimo. Ponovno spominjemo cijelo pashalno otajstvo na dan Isusove smrti.
Liturgijom Velikog petka posvješćujemo sebi središnju ulogu smrti Kristove u kršćanskom gledanju na svijet i život. Za nas je križ Isusov poruka o smislu života i rada, unatoč osobnim patnjama, nesrećama i nepravdama u ljudskoj zajednici i našoj neposrednoj okolini. Križ nam je stablo života i izvor nade. Križ nam je nadahnuće i poticaj da po Kristovoj muci i križu hodočastimo prema slavi uskrsnuća. Na Veliki petak zajedno upiremo pogled vjere i nade u Probodenoga.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Kako pravim znak križa na početku i kraju zajedničkih i osobnih molitava te prilikom važnih događaja? 2. Kako molim peto žalosno otajstvo: “Koji je za nas raspet bio?”
