PREDAO CRKVI ŽRTVU NOVOGA SAVEZA I GOZBU SVOJE LJUBAVI
Misom Večere Gospodnje počinje sveto Trodnevlje kao temelj liturgijske godine. Ono završava dnevnom misom na Uskrs. U ova tri dana Crkva slavi otajstva Kristove muke, smrti i uskrsnuća, što u teologiji zovemo pashalnim otajstvom. Večerašnjem liturgijskom slavlju svojstveno je pranje nogu dvanaestorici muškaraca iz župne zajednice u spomen na Isusovu simbolsku akciju kod oproštajne večere. Ono zorno očituje ovisnost članove Crkve jednih od drugih i socijalnu dimenziju euharistije kao konstitutivnog čina Crkve. Bila bi zato pastoralna šteta da ga predvoditelj župnog euharistijskog slavlja na Sveti četvrtak olako ispusti. Dogmatski sadržaj ovog slavlja molitveno je formuliran u zbornoj molitvi: “Bože, slavimo presvetu večeru kad je tvoj Jedinac, spreman da pođe u smrt, predao Crkvi žrtvu novog Saveza i gozbu ljubavi. Daj da iz tog otajstva crpimo ljubav i život”.
Prvo čitanje (Izl 12,1-8.11-14)
Ovo je izvješće o ustanovi Pashe kao središnjeg blagdana u Izraelu o kojemu saveznički narod Božji slavi spomen na izlazak iz egipatskog ropstva, sklapanje saveza s Bogom i ulazak u Zemlju obećanja. Spomen ne znači samo pamćenje onoga što je Bog nekoć učinio za očeve nego vjera u Božju sadašnju zaštitu: Bog je očeve izveo iz ropstva a mi smo sada njegov saveznički narod, mi sada živimo od političke i duhovne slobode koju nam je on darovao. O Pashi vjernička obitelj, sabrana u vlastitom domu, blaguje janje i sluša od domaćina povijest izlaska iz Egipta. Po pravilima pashalne gozbe Isus je slavio svoju oproštajnu večeru s učenicima i tako starozavjetnom spomenu dodao još jedan vid: spomen na njegovu smrt i uskrsnuće.
Večera Gospodnja (1 Kor 11,23-26)
U poticajima krštenicima Korinta da dostojno slave Večeru Gospodnju kao žrtvu i svetu gozbu crkvene zajednice, sv. Pavao iznosi u ovom odlomku najstariji pisani spomen Isusovih riječi nad kruhom i vinom kod oproštajne večere. Poput židovskog domaćina koji predsijeda svetoj gozbi, Isus zahvaljuje Bogu za dar slobode, lomi beskvasni kruh te daje apostolima uz riječi: “Ovo je tijelo moje – za vas!” To je proročka gesta uprisutnjenja: kao što se razlama ova pogača, tako će uskoro biti slomljeno tijelo Isusovo u nasilnoj smrti na križu. Na kraju gozbe, “po večeri”, Isus daje da svi sudionici piju iz istog vrča i govori: “Ova čaša novi je savez u mojoj krvi” te određuje da učenici taj obred ponavljaju njemu na spomen. I ovo je proročka gesta koja najavljuje skoro prolijevanje krvi Isusove na križu. Tako je, zajedno za smrću i uskrsnućem koji su uslijedili, Isusova oproštajna večera postala žrtva i sveta gozba njegovih sljedbenika, spomen-žrtva i gozba ljubavi.
Crkva živi od euharistije (Iv 13,1-15)
Evanđelist Ivan prenio je u “Govor o kruhu života” u okviru svoga šestog poglavlja svoj nauk o euharistiji kao živom kruhu. Zato u prikazu posljednje večere ne spominje Isusovih riječi nad kruhom i vinom. Prema njegovu evanđelju, Isus na početku večere pere učenicima noge a zatim drži dugački govor o ljubavi kao novoj zapovijedi i o Duhu Branitelju koji će njegove učenike uvoditi u svu istinu. Pranje nogu ima povijesni korijen u odredbama o pashalnoj gozbi. Svaki objed za Židove je nešto sveto, zato što ljudi uživaju plodove svoga rada koji je Bog blagoslovio. Zato je bilo određeno obredno pranje ruku u znak prelaska iz svagdanjeg ili profanog rada na nešto izdvojeno, sveto. To pranje ruku i nogu pred pashalnu gozbu bio je svojevrsni čin pokajanja kako bi ukućani čiste duše sudjelovali u svetoj gozbi.
Sveti Luka zabilježio je u svom izvješću da su učenici upravo kod posljednje večere počeli raspravljati, tko je od njih najveći. Isus ih je poučio da postaju veliki time što poslužuju druge te istaknuo kako je on posred učenika kao onaj koji poslužuje (usp. Lk 22, 24-34). U Ivanovu izvješću služiteljska uloga Isusa osvijetljena je pranjem nogu. Slugu nisu mogli sebi priuštiti tom zgodom kao galilejski hodočasnici u Jeruzalemu o Pashi. Nitko se od apostola nije htio prihvatiti te dužnosti sluge ili roba stranca u židovskoj obitelji. Zato Isus “nalije vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan” (Iv 13,5). Jedini se Petar pokušao suprotstaviti iz poštovanja prema Učitelju, ali je dobio odgovor kako je to potrebno ne samo radi materijalnog pranja nego i radi duhovnog čišćenja. Zatim Isus traži da njegovi sljedbenici peru noge jedni drugima. Ovo je životna parabola, mnoga ljepša od parabola koje donose Matej, Marko i Luka. Kao što je postupio Učitelj, tako trebaju postupati i učenici svih vremena. A on je ljubio bez preduvjeta i iskazivao djelotvorno milosrđe bez pridržaja. Tako trebaju postupati i njegovi učenici. Ne samo jedni prema drugima nego i prema drugim ljudima. On je to učinio pred smrt koja je imala biti krajnji iskaz vjernosti Bogu i ljudima. Tako trebaju činiti i njegovi sljedbenici: služiti uz cijenu žrtve. Kad je praćeno ljubavlju, i najmanje djelo ljubavi prema bližnjemu ima veliku vrijednost.
To je euharistija: spomen-čin Isusove smrti iz ljubavi i djelotovorno iskazivanje ljubavi. Spomen-činski vid euharistije veže nas sa smrću Kristovom za nas i sve ljude te s njegovim uskrsnućem. Na to podsjeća Pavao kad u današnjem drugom čitanju kaže: “Doista, kadgod jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe!” Po euharistiji Krist raspeti i uskrsnuli ostaje u zajednici svojih vjernika, Emanuel. Spomen-činski vid nije tek uprisutnjenje Kristove smrti i uskrsnuća za nas kroz povijest Crkve i svake župe. To je duhovno spremanje zajednice za susret s Uskrsnulim koji će doći o svršetku svijeta. Euharistija nas veže sa spasenjskom prošlošću, učvršćuje u vjerničkoj sadašnjosti i čini budnima za budućnost koju Bog sprema.
Socijalni vid euharistije otvara nas za bližnje. Sv. Pavao spominje kako su upravo Korinćani na “prvi dan u tjednu”, kada su slavili Večeru Gospodnju, ujedno skupljali za siromašnu braću i sestre (usp. 1 Kor 16,1-4). U našoj misi ostalo je od toga da se skuplja milostinja. Ne samo za uzdržavanje crkve u kojoj slavimo euharistiju nego i za siromahe, što je institucionalizirano u župskom i biskupijskom Caritasu. - Zato je euharistija središte Crkve i crkvenosti, iz nje teče sva snaga Crkva i prema njoj vodi sva djelatnost Crkve, kako uči Drugi vatikanski sabor. Na Veliki četvrtak 2003. Papa je izdao encikliku o euharistiji koja počinje značajnom rečenicom: “Crkva od euharistije živi”, a drugo poglavlje nosi naslov: “Euharistija izgrađuje Crkvu”.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. U svom dokumentu Dan Gospodnji iz god. 1998. Ivan Pavao II. uči da je nedjeljna euharistija središnji događaj vjerničkog tjedna – kakva je moja nedjeljna misa? 2. Nadahnjuje li me moja nedjeljna euharistija da na svoj način “perem noge” onima koji me trebaju i kojima mogu pomoći ovim što jesam?
MOLITVA VJERNIKA NA VELIKI ČETVRTAK
Svećenik:
Zahvalni Gospodinu Isusu za dar euharistije kojom nas povezuje sa svojom smrću i uskrsnućem i jedne s drugima u Crkvi, uputimo zajedničke prošnje.
Čitač:
- Za svetu Crkvu Božju da svjesno i djelatno slavi euharistiju kao spomen-čin Kristove smrti i uskrsnuća te svetu gozbu Kristovih sljedbenika, molimo te…
- Za službenike Crkve odjenute snagom svetoga reda, biskupe, svećenike i đakone: da radosno obavljaju službu naviještanja, sakramenata i vođenja, molimo te…
- Za razdijeljene kršćane: da budu što bliži Kristu Gospodinu kako bi se približili i jedni drugima, molimo te…
- Za odrasle kandidate koji će se krstiti u uskrsnoj noći: da redovnim sudjelovanjem na euharistiji crkvene zajednice napreduju u vjeri, molimo te…
- Za bolesnike i umiruće: da se krijepe svetom pričešću kao Tijelom Kristovim u podnošenju svoje bolesti i susretanju s tjelesnom smrću, molimo te…
- Za vjerne mrtve: da ih primiš na gozbu života vječnoga, molimo te…
Svećenik:
Gospodine Isuse, zahvaljujemo Ti za dar euharistije i molimo te: pomaži nam da jedni za druge činimo ono što si Ti za sve nas učinio. Koji živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
