KRIŽATI SE SABRANO I PROMIŠLJENO
Ova nas svetkovina podsjeća da smo kršteni u ime Oca, i Sina i Duha Svetoga. Zapravo na ime Oca i Sina i Duha, jer nas krštenje osobno povezuje s Bogom koji sa svoje strane nikada ne prekida krsni savez. Naša vjera u Presveto Trojstvo uvodi nas u život Oca, po istini koju je objavio Sin, u Duhu životvorcu. Ova nas liturgija zove na sabrano i promišljeno križanje, jer se time klanjamo Bogu i živimo svoju vjeru u Presveto Trojstvo.
Prvo čitanje (Izl 34,4b-6.8-9)
Ovo je odlomak o obnovljenom sklapanju saveza između Boga i Izraela po Mojsiju kao posredniku. Prvi pokušaj je propao zato što su se Izraelci klanjali zlatnom teletu i Mojsije u proročkom bijesu razbio ploče saveza Usp. Izl 32,15-35). Bog se ponovno ukazuje Mojsiju u oblaku, a Mojsije moli da Bog kao saveznik nastavi pratiti svoj narod na putu kroz pustinju. Bog se tom prigodom predstavlja ponovno kao “Onaj koji jest” te dodaje da je po naravi milosrdan, milostiv, spor na srdžbu te bogat ljubavlju i vjernošću. Današnja liturgija u ovoj objavi intimne nutrine Boga jedinoga vidi starozavjetnu podloga za novozavjetnu objavu Oca, Sina i Duha Svetoga, jednoga Boga u tri božanske osobe.
Drugo čitanje (2 Kor 13,11-13)
Ovo je završni pozdrav Druge Korinćanima u kojoj se Pavao branio protiv onih što su ga ocrnili pred vjernicima, sebe nazivali “nadapostolima” zbog svojih mističnih doživljaja a njemu predbacivali da se prekasno obratio na kršćanstvo. Pavao završava smireno pozivom na slogu i njegovanje mira, izručivanjem pozdrava od zajednice iz koje piše te zaziva na sve vjernike milost Krista Gospodina, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga . Ovaj liturgijski usklik jedno je od novozavjetnih mjesta nad kojima je učiteljstvo Crkve razmišljalo tokom četvrtog stoljeća te došlo do zaključka o vjerskoj istini o tri božanske osobe i jednoj božanskoj naravi u Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Time je biblijska vjera u Boga jedinoga preformulirana kategorijama grčke filozofije u četvrtom stoljeću, ili konkretnije na saborima 325. u Niceji i 381. u Carigradu. Na prvom općem saboru definirano je božanstvo Sina a na drugom božanstvo Duha Svetoga.
Bog je poslao svoga Sina jedinorođenca (Iv 3,16-18)
U ovoj liturgijskoj godini čitamo nedjeljama i blagdanima Matejevo evanđelje. Međutim, za evanđelje Spasova ove godine imali Mt 20,16-20 gdje uskrsli Krist šalje apostole da poganske narode počnu činiti njegovim učenicima te da ih krštavaju na ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Zato za evanđelje ove svetkovine imamo dio Isusova razogvora s Nikodemom o poslanju Sina radi spasenja svijeta. U Iv 3,1-2 stoji da je Nikodem bio farizej po teološkom usmjerenju, da se zanimao za Isusov pokret te zatražio noćni razgovor s njime. Isus ga je primio u „gornjoj sobi“, na ravnom krovu jedne židovske kuće te mu posvetio punu pozornost, iako se Nikodem nikada nije uključio među Isusove učenike. Ovdje bismo trebali uočiti Isusovu spremnost da se susretne i s onima koji neće povjerovati u njega, spremnost na dijalog upoznavanja.
U dijelu razgovora koji prethodi današnjem odlomku Isus najavljuje Nikodemu potrebu preporoda iz vode i Duha, da bi netko mogao ući u kraljevstvo nebesko. U vremenu kada Ivan ovo piše takav preporod događa se po krštenju onih koji su nakon dostatne pouke počeli vjerovati u Isusa kao Sina Božjega. Nitko se ne može duhovno preporoditi osobnim naporom nego se treba pokajati za grijehe i otvoriti se milosti Božjoj koja je dostupna po Kristu raspetom i uskrslom. Vjera u Isusa utjelovljenoga Sina Božjega i krsni preporod po Duhu Svetome dovode krštenog vjernika u intimnu povezanost s Kristom i preko njega s Bogom. „Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenog Sina Božjega!“ Ovdje Isus najavljuje da vječnost počinje već na zemlji vjerničkim pristajanjem uz Isusa, Sina Božjega. To je Ivanova tzv. realizirana eshatologija.
Budući da smo kršteni na Oca, Sina i Duha Svetoga, današnja svetkovina je poticaj na obnovu vjere u Trojstvo po svjesnom obavljanju znaka križa koji činimo na početku i na kraju naše zajedničke liturgije te na početku i na kraju naše izvanliturgijske molitve, bilo kao pojedinci bilo ka skupina molitelja. Za razliku od kršćana Istoka (pravoslavaca) koji se u znak zornosti vjere u Trojstvo križaju u obliku trokuta na čelu, prsima i ramenu, mi kršćani Zapada (anglikanci, katolici, protestanti) križamo se u obliku križa Kristova po kojem smo uneseni u život Oca, Sina i Duha Svetoga: stavljamo vrh prstiju desne ruke na čelo, zatim na grudi, na desno rame te na lijevo rame. To nas živo podsjeća na vlastito krštenje i život s Bogom koji nam je omogućen po krštenju. Svećenik je nad nama izgovorio krsnu formulu Crkve: “Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!”
Što činimo, što mislimo kad se križamo? Time se podsjećamo na dostojanstvo djece Božje koje nam je darovano na krštenju. Krštenje je misterijski događaj uspostave osobnog odnosa s Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Isus je Boga doživljavao kao Oca svoga i svih ljudi. Takvog Boga nam je objavio te nas ovlastio da mu vjernički tepamo: Oče naš! S krštenjem smo prihvatili Isusov primjer ponašanja kao odgovor na ljubav Božju prema nama i prema svakoj ljudskoj osobi. Krštenjem smo se preko Krista povezali s Ocem, Sinom i Duhom. Međutim ne možemo se krstiti na Trojstvo a da se ne krstimo u Crkvu kao zajednicu onih koji mogu Boga kvalificirano častiti svojom liturgijom, osobnim molitvama i odgovornim ponašanjem. Krštenje nas je uključilo u svećenički narod Božji. Zato su naši roditelji i kumovi odgovarali u ime novog kandidata na krštenje: vjeruju li s Crkvom u Boga Oca Svemogućega; vjeruju li u Isusa Krista, utjelovljenog Sina Božjega; vjeruju li u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku i oproštenje grijeha? - Znak križa podsjeća nas na našu fundamentalnu opciju, odraslo prihvaćanje vjere u koju su nas roditelji krstili kao djecu. Fundamentalna opcija je osobni odabir životnih i moralnih vrijednosti, opcija za Boga i ponašanje kakvo Bog traži. Ona znači priznavanje Božje veličine te spremnost na podlaganje Bogu gdjegod mi bili i štogod mi radili. Svi smo puno puta vidjeli kako se sportaši kršćani križaju pred altetske nastupe. Oni to čine s nadom da će Bog blagosloviti njihovo fer natjecanje nakon što su se marno spremali. Stariji su nad nama pravili znak križa pred spavanje te nas naučili da to činimo u opasnim ili važnim momentima života. Takvim križanjem pokazujemo da nismo svemoćni ni sveznajući. Trebamo Božju pomoć. Zato se želimo križati sabrano i smišljeno.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Kako se križam? 2. Računam li ozbiljno s Bogom svome svagdanjem poslu i u važnim trenucima preokreta?
MOLITVA VJERNIKA NA PRESVETO TROJSTVO U GODINI A
Svećenik:
Kao zajednica krštenih na Oca, Sina i Duha ujedinjeni smo u vjeri, nadi i ljubavi. Sada uputimo zajedničke prošnje Ocu, po Sinu, u Duhu.
Čitač:
- Za svetog oca i biskupe Crkve: da budu vjerni volji Očevoj, pozorni na nauk Krista i otvoreni poticajima Duha, molimo te…
- Za ljude u našoj domovini i u našem susjedstvu: da nas povezuje ljubav Oca, Sina i Duha Svetoga, molimo te…
- Za kršćanske vjeroučitelje i sve koji o vjeri uče: da umom i srcem uče otajstva spasenja, molimo te…
- Za stare, usamljene i bolesne u našoj sredini: da im budu izvor utjehe i potpore oni koji ih dvore, molimo te…
- Za prijatelje i rođake koji su završili zemaljsko putovanje: da u vječnosti uživaju puninu života s Bogom i sa svetima, molimo te…
Svećenik:
Svemogući Bože, u tebi živimo, mičemo se i jesmo. Pomozi nam da svaki dan rastemo u vjerničkoj mudrosti, istini i ljubavi. To te molimo po Kristu našem Gospodinu.