SLUŽENJEM POTREBNIMA SLUŽIMO KRISTU KRALJU
Na posljednju nedjelju u liturgijskoj godini slavimo svetkovinu Krista kralja svega stvorenja. Na završetku još jedne godine spasenja ova nas liturgija poziva da sebe i svoj život predamo proslavljenom Kristu kao onome koji spašava sve ljude, osmišljava ljudsku povijest i povezuje sav svemir. Za evanđelje svetkovine u ovoj liturgijskoj godini imamo Isusov apokaliptički govor o općem sudu na temelju djela milosrđa prema potrebnima i patnicima. Isus se poistovjećuje s oskudnima i rubnima u ljudskom društvu. Podsjeća nas da će ljubav iskazivana djelima milosrđa biti mjerilo za sud pri kraju osobnog života i završetka svijeta.
Prvo čitanje (Ez 34,11-12.15-17)
Ezekiel je djelovao kao prorok među židovskim sužnjima u Babiloniji od 593. do 571. pr. Kr. U ovom svome govoru prikazuje Boga kao pastira i suca svoga naroda. “Evo me da sudim između ovce i ovce” odnosi se na osobnu odgovornost pred Bogom koju je Ezekiel naglašavao. Bog neće više svoj narod povjeravati zlim i nesposobnim pastirima, nego će se izravno brinuti za vjernike i “pravedno pásti” svoje ovce. Teme o osobnoj odgovornosti i sudu Božjem odražavaju ono što Isus govori u današnjem evanđelju o općem sudu.
Drugo čitanje (1 Kor 15,20-26.28)
Neki među krštenim Korinćanima, pod utjecajem svoje grčke kulture koja je ljudsko tijelo smatrala zatvorom duha, nijekali su uskrsnuće mrtvih. Pavao u cijelom petnaestom poglavlju Prve Korinćanima govori o tjelesnom uskrsnuću Isusa i budućem uskrsnuću vjernika. U ovom odlomku slavi Krista kao “prvinu usnulih”. U svom proslavljenom stanju Krist je zalog onoga što će vjernici postati o općem uskrsnuću mrtvih. On je pobijedio smrt i sada vlada na duhovni način svim ljudima i svemirom.
“Meni učiniste… ni meni ne učiniste” (Mt 25,31-46)
Podsjetimo se najprije što mislimo kada u liturgiji slavimo Krista kralja svega stvorenja. Ne kralja političkog! Isus je u vrijeme svoga mesijanskog djelovanja uprisutnjivao Božju brigu za sve ljude. Naučavao je i svojim postupcima pokazivao da je Bog pastir koji se brine, vodi i štiti. Bog vlada i vodi ne kraljevskim žezlom nego pastirskom šibom, ne krunom nego štapom, ne kao zapovjednik vojske nego kao onaj koji traži zalutale. Isus se nazvao dobrim pastirom koji polaže život za svoje ovce (Iv 10,11). U današnjem evanđelju predstavlja se kao pastir i Sin Čovječji s pravom donošenja konačnog suda svim pojedincima i narodima. Mi kršćani vjerujemo da je Isus u svom proslavljenom stanju “cilj ljudske povijesti, točka prema kojoj sve teži, radost svih srdaca i punina njihovih težnji… Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak” (GS 45; Otk 22,12-13). Isus nije politički ili kraljevski pretendent nego eshatonska glava obnovljenog čovječanstva.
U današnjem evanđelju imamo završetak Isusova eshatološkog govora, koji je jedan od pet Isusovih velikih govora u Matejevu evanđelju. U njemu je kratka parabola o ovcama i jarcima te niz Isusovih izreka o konačnom sudu po djelima humanosti i milosrđa prema siromasima i patnicima. Ovo evanđelje sadrži kriterij po kojem će eshatonski sudac izreći pravedni i neopozivi sud. Kriterij će biti praktična i aktivna ljubav koja prerasta u jednostavna djela dobrote i pomaganja. U običnom hranjenju gladnih, pružanju vode žednima, primanju stranaca na konak, oblačenju golih, pohađanju utamničenih kršćani mogu otkriti Krista koji vlada u srcima ljudi. Svojim djelima pomaganja kršćanski muškarci i žene ispovijedaju svoju vjeru da se Krist poistovjećuje s oskudnima, nemoćnima i obespravljenima. Ova svagdanja i jednostavna djela priskakanja upomoć onima koji nas trebaju, pred Bogom postaju velika i herojska. Na temelju njih ćemo biti razdvajani kao pšenica od pljeve i ovce od jaraca. - U paraboli o razlučivanju ovaca od jaraca Isus se poslužio stočarskom kulturom svoje zemlje. Tokom dana ovce i jarci zajedno su pasli, ali ih je pastir uvečer razdvajao, jer su ovce izdržljivije životinje i mogu podnositi hladne palestinske noći u toru bez zidova i krova, a jarcima treba sklonište. Naglasak parabole nije na razlikama između ovaca i jaraca nego na tome da ih kraljevski sudac razdvaja. Poput parabole o pšenici i kukolju te o mreži punoj svakakvih riba (Mt 13,24-29.47-50 – ima ih samo Matej!), razdvajanje ili posljednji sud se odgađa do vremena eshatonske žetve i može ga pravedno obaviti samo transcendentalni kraljevski pastir.
Za vrijeme Isusova djelovanja kriterij za razdvajanje bio je prihvaćanje ili odbacivanje Isusove poruke. Tadašnje razdvajanje bilo je nagovještaj posljednjeg suda. Uočimo da je ovaj govor zajedno s parabolom upućen Isusovim učenicima (r. 31). Ono što je rečeno o Isusu i njegovoj poruci odnosit će se također na propovijedanje njegovih učenika. Ljudi se razdvajaju na one koji prihvaćaju ili odbacuju radosnu vijest što je propovijedaju Isusovi učenici, i prema tome će biti suđeni. Trebamo također uočiti da Isus u ovoj paraboli aktivno vrši ulogu kralja-pastira. Pojam kraljevskog pastira u biblijskom ozračju naglašava Isusovo kraljevsko dostojanstvo te jednakost Sina s Ocem koji će “sjesti na prijestolje svoje slave”.
Ovakvom formulacijom govora u svojoj konačnoj redakciji, Matej odgovara na pitanje, kako Sin Čovječji kao kraljevski pastir očituje svoju moć sada te kako Crkva “prevodi” zbilju njegova kraljevanja u zbiljske čine moći. Isus ne postaje kralj po djelima koja izazivaju stresove u povijesti čovječanstva niti po djelatnostima svojih vjernika o kojima bi mediji javljali u udarnim vijestima. Svi vjernici i drugi ljudi sposobni su za jednostavna djela ljubavi u bilo kojem mjestu i vremenu. Po tim djelima Krist se poistovjećuje s patnicima svijeta i tako očituje svoju moć u vremenu i prostoru. Njegova se kraljevska vlast uspostavlja po brizi za nemoćne, po prihvaćanju otpisanih. Ovo nam evanđelje pruža priliku za zastrašujuće ali i veličanstveno razmišljanje: oni koji bivaju osuđeni odvajanjem od samilosnih i humanih nisu optuženi da su počinili ogavna djela ili strahovite zločine nego što su zanemarili činiti mala djela uslužnosti i zbrinjavanja. Ne smatrajući važnim hraniti gladne, posjećivati zatočene te uočavati patnike svih vrsta oko sebe ujedno su odbacili ne samo vladavinu eshatonskog gospodara nego i svoju duhovnu baštinu spasenja. Dok nam je dostupno milosrđe vremena, možemo se probuditi za prisutnost Kristove vladavine čitajuči na licima siromaha i otpisanih njihove potrebe i priskačući im u pomoć onim što jesmo i što možemo. Čineći to, srcem ćemo prihvaćati vladavinu Kirsta kralja svega stvorenja te pomagati da se i na zemlji uspostavlja kraljevstvo mira i ljubavi.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Jesam li svjestan da će mi eshatonski sudac dosuditi vječnost prema mome pridonošenju kvaliteti života potrebnih? 2. Tko su muškarci i žene moga životnog vijeka u kojima nikako ne prepoznajem Krista?
MOLITVA VJERNIKA NA SVETKOVINU KRISTA KRALJA SVEGA STVORENJA U GODINI A
Svećenik:
Povezani s Kristom kraljem svega stvorenja, na kojega smo kršteni, uputimo svoje molitve uvjereni da se kraljevstvo Božje odvija nevidljivo već na ovom svijetu te da Kristu služimo kad pomažemo siromašnim i nemoćnim.
Čitač:
- Da papa i biskupi Crkve pri vršenju svoje službe budu znakovi nade i donositelji svjetla onima koji su utonuli u tamu grijeha, molimo te…
- Da poglavari država i ministri vlada raspravljaju otvoreno i pošteno o pitanjima u kojima se razilaze, molimo te…
- Da zatvorenici, progonjeni i svi koje pritišću sile jače od njih dožive tvoju utjehu i pomoć u svojoj nevolji, molimo te…
- Da u beskućnicima, gladnima i ovisnicima prepoznajemo lice Isusa Krista, molimo te…
- Da bolesnici dožive ozdraviteljsku snagu Krista u brizi obitelji i prijatelja, molimo te…
- Da naši preminuli rođaci, dobrotvori i prijatelji uđu u radost života vječnoga, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, pomozi nam da svima koje susrećemo pokazujemo tvoju dobrotu, bliskost i milosrđe. Tako se možemo nadati da ćeš nam biti milosrdan kad nas pozoveš da položimo račun o svome životu i radu. To te molimo po Kristu Gospodinu našem. Amen.