SLJEDBENICI ISUSA KOJI JE KROTKA I PONIZNA SRCA
U nedjelju nakon Srca Isusova katedrala u Sarajevu obilježava svoj crkveni god i naslovnu svetkovinu nadbiskupije. Uzimamo molitve od Blagdana Srca Isusova a čitanja za godinu A toga blagdana. U današnjem evanđelju Isus zahvaljuje Ocu nebeskom što mu je za sljedbenike dao galilejske seljake i ribare i osjeća se sretan među takvim sljedbenicima. Zatim poziva sve koji su izmoreni i opterećeni da uzmu njegov jaram i uče od njega jer je on krotka i ponizna srca. Razmatrat ćemo što je taj poziv značio u vrijeme Isusova mesijanskog djelovanja i što nama danas treba značiti.
Prvo čitanje (Pnz 7,6-11)
U ovoj liturgijskoj godini za prvo čitanje na Blagdan Srca Isusova imamo odlomak iz Ponovljenog zakona gdje Mojsije govori Izraelcima u pustinji o potrebi vjernosti Bogu savezniku koji ih je izveo iz ropstva i vodi ih u zemlju slobode. Govor je, međutim, u konačnom obliku redigiran nakon iskustva življenja u Svetoj zemlji te ponovnog ropstva u babilonskom sužanjstvu zbog krštenja Božjih zapovijedi. Bog jest milosrdan te iskazuje ljubav onima koji drže njegove zapovijedi, ali traži osobnu i zajedničku vjernost. To je divno izraženo u pripjevu iz Psalma 103: “Ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje!”
Drugo čitanje (1 Iv 4,7-16)
U ovom odlomku iz Prve Ivanove nadahnuti pisac iznosi “radnu” definiciju Boga: “Tko ne ljubi ne upozna Boga, jer Bog je ljubav…Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu!” Tko vjernički prihvaća ljubav Božju objavljenu u Kristu Isusu, treba aktivno ljubiti ljudsku braću i sestre u znak zahvalnosti za nezasluženu ljubav Božju.
“Učite od mene jer sam krotka i ponizna Srca” (Mt 11,25-30)
U ovoj zgodi iz evanđelja po Mateju želimo danas razmatrati katolički temelj štovanja Srca Isusova. Ovo se događa na odmaklom stupnju Isusova mesijanskog djelovanja, kada je postalo razvidno da galilejski seljaci, ribari i trgovci u Isusu iz Nazareta prepoznaju Božjeg poslanika, Mesiju koji je preskazan kao potomak iz roda Davidova. Matej je to najavio već na početku Isusova javnog djelovanja, kada je Isus u Galileji počeo zvati na obraćenje zato što se približilo kraljevstvo nebesko. Pri tome Matej ističe Izaijino proročanstvo da će narodu Galileje koji “sjedi u tmini” osvanuti “jarka svjetlost” (Mt 4,12-17). Izaija je osudio nerazborite vođe Izraela koji su glupom politikom oko god. 730. prije Krista prouzročili da asirska vojska osvoji Galileju te je pretvori u jednu od pokrajina Asirije. U Isusovo vrijeme jeruzalemski rabini nisu posvećivali pozornost vjerskom poučavanju sunarodnjaka Galilejaca i zato je Isus među njima proveo najveći dio svoga mesijanskog djelovanja.
Isus Galilejac osjećao se poslanim da ljudima na geografskom i kulturnom rubu svoje domovine propovijeda kraljevstvo Božje. U takvoj povijesnoj situaciji uskliknuo na odmaklom stadiju svoga mesijanskog djelovanja: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima, Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otca moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti!” Ovdje susrećemo Isusa koji je zadovoljan svojim poslom zato što čini volju Očevu među neznatnim i neobrazovanim Galilejcima. Drugi rabini borili su se za utjecajne sljedbenike a Isus je bio zadovoljan galilejskim seljacima i ribarima. Zahvalan je Ocu što je njegov identitet objavio malenima koji su u njemu prepoznali Pomazanika Gospodnjeg. Bio je ponosan što služi Ocu nebeskom uprisutnjujući njegovu ljubav prema otpisanima, posebno carinicima i drugim grešnicima.
U Isusovo vrijeme rabini su raspravljali o prvenstvu među Božjim zapovijedima . U društvu gdje su većina ljudi bili nepismeni ili presiromašni da bi mogli nabaviti dragocjene rukopise sa svetim knjigama, bilo je važno pitanje, koja je zapovijed najvažnija? Imaju li nepismeni i siromašni Galilejci šansu naučiti i vršiti zapovijedi Božje? Dok su drugi učitelji govorili o “jarmu Božjega kraljevstva” ili “jarmu zapovijedi”, Isus je svojim djelima i riječima dokazivao da ljubav prema Bogu i bližnjemu mogu naučiti ljudi svih uzrasta i socijalnih položaja a također mogu u situacijama svoga svagdanjeg života i rada takvu ljubav vršiti. Dok su drugi teolozi naglašavali držanje vanjskih propisa po kojima se Židov razlikuje od poganina, Isus je tražio unutarnju moralnost, ćudoređe srca. Nije tražio od drugih da čine nešto što ni on nije mogao činiti. Zato je mogao reći: “Dođite k meni svi izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme je moje lako!” Srce je u biblijskom gledanju na čovjeka unutarnja jezgra ljudske osobe: biblijski čovjek srcem planira, odlučuje, mrzi i ljubi. “Srce” je u Starome zavjetu sinonim za “savjest” u Pavlovim poslanicama. Isus kao učitelj i sljedbenik unutarnjeg morala ovdje izražava radost što sam nosi jaram kraljevstva Božjega i zove druge da mu se u tome pridruže. U svakoj životnoj situaciji ostaje otvoren Bogu i bližnjima i zato je iznutra sretan. Obećava sreću na dug štap onima koji mu se pridruže u takvoj duhovnosti i moralu. On objavljuje Boga kojemu je stalo do malenih i otpisanih, Boga koji ljubi. Kako je naučio u svakoj situaciji ostati otvoren Bogu i bližnjima, predstavlja se kao onaj koji je krotka i ponizna srca. Biblijski krotak je onaj koji strpljivo, bez nasilja ide prema obećanoj zemlji i osobnom eshatonu. Biblijski ponizan je onaj koji Božje darove ne pripisuje sebi niti ih zatašakava nego ih primjenjuje na slavu Božju i na dobro ljudima. Ponizna osoba vidi svoju veličinu u služenju.
Isusovu krotkost i poniznost danas iznova otkrivamo i nastojimo ustrajnije za njim hodati stazama svoga života. To je srž pobožnosti Srcu Isusovu. Podsjetimo se da je 1856. ovaj blagdan iz pojedinih redovničkih zajednica ili biskupija uveden u liturgiju sveopće Crkve. Šest godina nakon toga Josip Stadler kao bogoslov zagrebačke nadbiskupije došao je u Rim na studij teologije. Duhovni vođe i profesori bili su mu Isusovci koji su posebno njegovali pobožnost Srcu Isusovu. Kada je Stadler kao mladi profesor teologije u Zagrebu 1881. imenovan nadbiskupom u Sarajevu, odlučio je svoju biskupiju i buduću katedralu posvetiti Srcu Isusovu te pomoću ove pobožnosti duhovno obnavljati vjernike i svećenike koji su mu povjereni. Svaka katedrala je matična crkva biskupije zato što iz nje biskup predvodi euharistiju, redi nove svećenike i upravlja. Zato je crkveni god katedrale blagdan crkvenosti katolika jedne biskupije. Danas se radujemo što smo mjesna Crkva uključena u sveopću Crkvu preko svoga biskupa.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Iako danas nije moderno biti krotak i ponizan, želim li u tome nasljedovati Gospodina Isusa? 2. Župni i katedralni god je blagdan crkvenosti – njegujem li katoličko zajedništvo na razini župe, biskupije i sveopće Crkve?
MOLITVA VJERNIKA NA SRCE ISUSOVO U GODINI A
Svećenik:
Zahvalni i ponosni što smo sljedbenici Isusa koji je krotka i ponizna Srca, uputimo sada svoje zajedničke prošnje.
Čitač:
- Za svetu Crkvu Božju u našoj biskupiji i diljem svijeta: da Božju ljubav i milosrđe svjedoči svima ljudima, molimo te…
- Za ljude na odgovornim građanskim službama: da po uzoru na Isusa koji je služio uvide kako je njihov jaram sladak i njihovo breme lako, molimo te…
- Za sve koji su umorni, bolesni i satrveni brigama života: da nađu snagu u Bogu čija je ljubav vječna nad onima koji ga se boje…
- Za mlade koji traže svoj put u život: da ne podlegnu kušnjama bogatstava i užitaka nego da se nadahnjuju primjerom Krista koji je živio za druge, molimo te…
- Za nas ovdje nazočne: da budemo vjernički otvoreni za Boga i bližnje, molimo te…
- Za pokojne članove naših obitelji i prijatelje: da ih nagradiš životom vječnim za dobro učinjeno i zlo podneseno, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, zahvaljujemo ti za primjer Isusa koji je krotka i ponizna Srca te nas je naučio da je jaram tvojega kraljevstva sladak. Daj nam da ustrajno nasljedujemo takvog učitelja. Koji živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.