Sedma uskrsna nedjelja u godini A
PROSLAVITI BOGA S ISUSOM
Današnji odlomak evanđelja po Ivanu završetak je i vrhunac Isusova oproštajnog govora. To je molitva zahvale Ocu što ga je mogao proslaviti svojim djelima, a događa se na završetku oproštajne večere, pred odlazak u vrt uhićenja. Gledajući s nadom “čas” koji se približava Isus moli Oca da ga proslavi, zatim da čuva čenike koji ostaju u svijetu u jedinstvu sa sobom i međusobno. Ovdje Isus nastupa kao veliki svećenik. Na ovoj liturgiji dobivamo udio na Isusovu “poznavanju” Boga i preuzimamo kao zajednica poslanje da snagom proslavljenog Krista nastavljamo Božja djela u svijetu.
Prvo čitanje (Dj 1,12-14)
Ovo kratko čitanje iz Djela apostolskih pripravlja nas za događaj Duhova što ćemo ga slaviti slijedeće nedjelje. Nakon Isusova uzašašća, skupina njegovih učenika sa “ženama i Marijom, Majkom Isusovom” , u “gornjoj sobi” u Jeruzalemu gdje je Isus slavio oproštajnu večeru, čeka u molitvi. Sv. Luka ponovno navodi imena apostola zato što trebaju nastaviti poslanje uskrslog Krista s Crkvom i u Crkvi. Ovdje se posljednji puta u Novome zavjetu spominje poimence Isusova Majka. Svojom ulogom u rođenju i djetinjstvu Isusa omogućila je dolazak Mesije, a sada sudjeluje u nastajanju Crkve koja je duhovno tijelo Kristovo. Apostoli čekaju u molitvi te očituju što je Isus značio njima osobno i što može postati za sve ljude.
Drugo čitanje (1 Pt 4,13-16)
Krštenicima prvog stoljeća, koji su doživljavali progon zbog svoje vjere, sv. Petar nudi utjehu pomažući im da svoje osobne patnje povezuju s mukom Kristovom. Tumači Isusovu patničku smrt kao umiranje u prilog svim ljudima. Potiče ih da iz svoje životne situacije dublje poniru u otajstvo patnje i ljudskog ponašanja: kao što je Kristova muka bila uvod u proslavu, tako će i životne patnje vjernike. Stoga su pozvani da se raduju unatoč nevoljama, ali i potaknuti da se klone zlodjela i mana kojima bi okaljali kršćansku zajednicu. Ovdje su Isusovi sljedbenici oslovljeni kao “kršćani”, što stoji svega tri puta u cijelom Novom zavjetu (usp. još Dj 11,26 i 26,28).
“Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao” (Iv 17,1-11a)
Ključne riječi u današnjem evanđelju su “proslaviti, slava”. Isus stoji pred nasilnom smrću, još jednom vrednuje svoje mesijansko djelovanje i ističe da je proslavio Oca izvršivši djelo koje mu je povjerio. U isto vrijeme moli da Otac njega proslavi po križu, smrti i uskrsnuću. Hebrejski korijen za “slavu” je pridjev kabod koji prvenstveno znači “težak, stabilan”, a onda imanentan, čvrst u vršenju obećanja. Ovim pridjevom Stari Zavjet osvjetljava dobrotu Boga koji se brinuo za Izraelce tijekom prolaza kroz pustinju (Izl 16,7-10). Božja prisutnost u ognju i oblaku također je nazvana slavom (izl 24,17). Kada Bog izbavlja ili spašava svoj narod, tada očituje svoju slavu (Ez 29,46; Iz 66,18-19). Božja nazočnost u šatoru sastanka kao pomičnom svetištu te kasnije u jeruzalemskom hramu također je nazivana slavom (Izl 25,8; 40,34; 1 Kor 8,11). U Iv 17,1-26 Isus je prikazan kako moli: za sebe uoči proslave po muci (r. 1-5); za učenike koji ostaju u svijetu a ne bi trebali biti svjetovni (r. 6-19); za sve koji će povjerovati na njihovu riječ (r. 20-26). Današnje evanđelje obuhvaća Isusovu molitvu za sebe te dio molitve za učenike.
Muka je vrijeme “časa Isusova” prema četvrtom evanđelisti u kojem ljubav Očeva prema Sinu i Sinova prema Ocu dolazi do vrhunca. Čas je razlog Isusova silaska među ljude i o svome “času” Isus donosi dar spasenja onima koji u njega vjeruju. U svojoj molitvi Isus tumači taj dar kao vječni život koji ujedno izjednačava s poznava-njem Boga: “Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinitog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista!” U hebrejskog antropologiji “jada -znati, spoznati, upoznati” znači imati intimno iskustvo nekoga i biti pripušten u intimno prijateljstvo. Upoznati Boga znači biti pozvan na osobno prijateljstvo s njime, što nastaje tako da Isus na vjernike prenosi svoje “poznavanje Oca”. Pavao kaže imajući na umu eshatonsku budućnost vjernika: “Sada spoznajem djelomično, tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat” (1 Kor 13,12). Prema Ivanu, u Isusovu “času” ulaze u ljudsku egzistenciju buduće stvarnosti i radost poznavanja Boga. Ivanov Isus ne govori samo o budućoj slavi i budućem “poznavanju”. Tko Isusa “zna”, već sada posjeduje život vječni. U Iv 17 Isus, veliki svećenik novoga saveza, slavi svoju životnu liturgiju, blagoslivljajući i posvećujući u sebi sve koji s njime ulaze u njegov “čas” i dobivaju udio na njegovoj proslavi. Vječnost počinje onda i ondje gdje vjernik priznaje Isusa kao život i nadu – svoj osobni život i nadu, ali i život i nadu svijeta.
U Iv 3,19-21 u razgovoru s Nikodemom Isus naznačuje da čovjekovu nutrinu pokazuje ono što on čini. Tko čini “zla djela” pokazuje da je u tami, a tko čini istinu zrači istinom. U djelima koja Isus čini očituje se njegov pravi identitet, njegovo porijeklo od Boga i njegova slava. Zato su to “djela Očeva”. Vjernost u vršenju djela Božjih potvrđuje da on dolazi od Boga (5,36). Isus je toliko odan Božjim djelima da povodom razgovora sa Samrijankom kaže apostolima kako je njegova hrana vršiti Boja djela (4,34). Svrha je Božjeg djela dati život vječni svima (17,2). Ta svrha postiže se Isusovom smrću i uskrsnućem. Na to misli Isus kada u današnjem evanđelju kaže Ocu da je došao njegov čas. Dok prije muke evanđelist često ističe da još nije došao Isusov čas, taj čas je s mukom nastupio i obuhvaća proslavu Isusa dovršenjem djela koje mu je Otac povjerio. Isus prihvaća križ koji je istovremeno prijelaz u smrti ali i uzdizanje u slavu. To je slava koju je Isus imao kod Oca prije nego je svijet postao: “A sada, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo” ( r. 5).
U evanđelju ove nedjelje opažaju se različiti vidovi “Božjeg djela”. Djelo Božje je vječni život koji Isus prikazuje kao intimno poznavanje Boga te dioništvo na Očevu “poznavanju” Isusa i Isusovu poznavanju Oca. Takvo “znanje” dolazi iz objave. Zato Isus ističe da je Očevo ime objavio ljudima koje mu je Otac da “iz svijeta” (r. 6). Oni su “spoznali” da on dolazi od Oca te su povjerovali da ga je Otac poslao (r. 8). Dio “djela Božjega” koje je Isus obavljao tokom svoga mesijanskog djelovanja je činiti Oca poznatim učenicima i učenike Ocu. Objava traži odgovor. Zato je za učenike prvo “djelo Božje” vjerovati u Isusa: “Djelo je Božje da vjerujete u onoga koga je on poslao” (6,29). Unutarnja narav učeničkog hoda za Isusom očituje se djelima koja čine – prvenstveno vjerom u Očeva objavitelja i poslanika!
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Isus u molitvi vrednuje svoje djelovanje i sprema se za nasilnu smrt kao put u proslavu: kakvu ulogu dajem molitvi u svome životu? 2. Jesam li spreman proslavljati Boga s Isusom koji čini da Boga “znam” te da Bog mene “zna”?
MOLITVA VJERNIKA NA 7. USKRSNU NEDJELJU U GODINI A
Svećenik:
Ujedinjeni s Isusom moliteljem i učiteljem molitve, uputimo Bogu zajedničke prošnje.
Čitač:
- Za Crkvu sveopću koja se očituje i izgrađuje u župnim zajednicama: da župe budu zajednice molitve i međusobnog podržavanja vjernika, molimo te…
- Za mladiće koji će ovog ljeta biti zaređeni za svećenike, za bogoslove te novake i novakinje: da nađu osobnu radost ispunjajući obveze duhovnog zvanja za koje se spremaju, molimo te…
- Za sve koji mlade poučavaju u vjeri Crkve: da s njima dijele poruku koju je Bog povjerio Kristu a Krist je trajno povjerava Crkvi, molimo te…
- Za studente koji u ovom ispitnom roku izlaze na ispite ili završavaju studij: da po svom studiju stječu ne samo znanje potrebno za buduće zanimanje nego i pravu mudrost potrebnu za odgovoran život u svijetu, molimo te…
- Za one koji Božju slavu i ljubav očituju trpljenjem bolesti ili podnošenjem progona: da ih hrabro svjedočenje dovede u istinsko poznavanje Boga, molimo te…
- Za vjerne mrtve: da prebivaju u domu Gospodnjem zauvijek, molimo te..
Svećenik:
Čuj, milosrdni Bože, molitvu zajednice koju je sabrao tvoj Sin. Neka svaka molitva koju ti upućujemo i svaki posao koji poduzimamo budu tebi na slavu. To te molimo po Kristu našem Gospodinu.