Dvadeset deveta nedjelja u godini A
OBVEZE ISUSOVIH SLJEDBENIKA PREMA DRŽAVI
Za evanđelje imamo zgodu gdje Isus odgovara na zamku o porezu: “Je li dopušteno dati caru porez ili nije?” Isus, pregledavši komad kovanog novca s carevim likom, odgovara: “Podajte dakle caru carevo a Bogu Božje!” Ovo evanđelje i današnja liturgija pozivaju nas da u vršenju obveza prema državi odražavamo Božju mudrost i pravednost. Kao članovi vjerničke i građanske zajednice usklađujemo svoju odanost Bogu s opravdanim potraživanjima države i podsjećamo sami sebe da nije dovoljno kritizirati državu za nezaposlenost i korupciju. Trebamo osobno pridonositi da država bude pravedna i humana.
Prvo čitanje (Iz 45,1.4-6)
Ovo je propovijed židovskog proroka među prognanicima u Babiloniji oko god. 550. pr. Kr. Razmišljajući o vojnim uspjesima Kira, mladog perzijskog kralja, ovaj prorok najavljuje da će Kir uskoro osvojiti Babiloniju te deportiranim Židovima dopustiti da se vrate u svoju domovinu. Zato ovog poganskog vladara naziva Božjim Pomazanikom. Kir postupa kao što bi postupao svaki vojni osvajač, ali je on živo ljudsko sredstvo kojim se Bog služi u vođenju povijesti. Ovo proroštvo je starozavjetna podloga za Isusovu izreku iz današnjeg evanđelja o davanju građanskim vlastima onoga što je njihovo a Bogu onoga što je Božje.
Drugo čitanje (1 Sol 1,1-5b)
Danas i slijedeće četiri nedjelje za drugo čitanje imamo odlomke iz Pavlove Prve poslanice Solunjanima. U današnjem, uvodnom dijelu Pavao je svjestan da je među Solunjanima djelovao veoma kratko, ali je dobio vijest kako su ustrajali u vjeri. Zato zahvaljuje Bogu za djelotvornu vjeru, zauzetu ljubav i postojanu nadu solunskih kršćana. Duh Sveti probudio je u njima vjeru na apostolovo propovijedanje i on djeluje u zajednici nakon Pavlova odlaska.
Caru carevo a Bogu Božje (Mt 22,15-21)
Ovaj događaj iz evanđelja odražava političke prilike u Svetoj zemlji Isusova vremena i predstavlja temelj kršćanskom ispunjavanju obveza prema državi. Vrhovnu vlast u cijeloj Palestini imali su Rimljani, ali je Galilejom vladao vazalni tetrarh Herod Antipa, sin Heroda velikog, dok je Judejom kao rimskom provincijom vladao upravitelj Poncije Pilat. Bile su dvije vrste rimskog poreza: tributum soli – porez na posjed, osobito zemlju te tributum capitis – porez na osobe koji su trebali plaćati muškarci od četrnaeste do šezdeset pete godine a žene od dvanaeste do šezdeset pete. Židovi kao sljedbenici vjere u Boga jedinoga imali su problem savjesti pri plaćanju poreza rimskoj vlasti, jer je to značilo ne samo priznavanje okupacione vlasti nego na neki način iskazivanje i religioznog poštovanja poganskom vladaru. Odbijati svako plaćanje poreza značilo je sučeliti se s mogućnošću zatvora ili oduzimanja imovine.
Matej i Marko u izvještaju o ovom događaju ističu da su farizeji odlučili Isusu javno postaviti zamku pitanjem o porezu. Smislili su izvući iz njega odgovor kojim će se osramotiti pred pobožnim sunarodnjacima ili zamjeriti predstavnicima rimske vlasti. Ustvrditi da je potrebno plaćati porez poganskom vladaru značilo bi zamjeriti se religioznim sunarodnjacima u domovini i dijaspori. Javno zanijekati tu građansku dužnost značilo bi izložiti se opasnosti da ga Rimljani proglase urotnikom. Svjestan tih mogućnosti i opasnosti, Isus skreće pozornost postavljača zamke na činjenicu da kovani novac onog vremena ima lik vladara. Uvučeni su u rimsku državnu vladavinu činjenicom da nose sa sobom državni novac i njime plaćaju hramski porez. Isus ne postavlja pitanje o pravu Rimljana na vlast u njegovoj domovini ili o pravednom upravljanju bilo koje građanske vlasti. Oslanjajući se na pozitivno iskustvo Židova koji su se savezom s Bogom vezali na savez jedni s drugima i time preuzeli obvezu poštivanja socijalnog reda, on ističe da je potrebno i moguće uskladiti obveze prema državi i obveze prema Bogu: “Podajte dakle caru carevo a Bogu Božje!”. Traži od protivnika da svoje obveze prema Bogu gledaju barem tako ozbiljno kao što gledaju obveze prema državi. Dok Bog i građanske vlasti polažu pravo na ljudske osobe, odanost državi ne isključuje odanost Bogu i obratno. Isus ne ulazi u detalje, gdje bi bila granica odanosti državi koja bi se kosila s vjernošću Bogu. On svoje ondašnje protivnike i vjernike svih vremena potiče na slaganje osobne ljestvice vrednota i obveza: “Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati” (Mt 6,33). On se tako ponašao te je bio sretan. To predlaže i nama.
Isus je u svim životnim situacijama ostao otvoren za Božju vladavinu. I nas zove da prihvaćamo vrijednosti usidrene u vjeri koja u svemu prepoznaje Boga, jer su svi ljudi dio velike obitelji o kojoj se Bog brine u svojoj providnosti. Isus nas ovim svojim odgovorom zove da ostanemo otvoreni za kraljevstvo Božje uz puno dioništvo na građanskim pravima i dužnostima. S Isusom vjerujemo da možemo ostati vjerni Božjoj vladavini i biti konstruktivni članovi svoje zemaljske domovine. Dakako, do napetosti može dolaziti kad se građansko “snalaženje” i dodvoravanje moćnicima kosi s našom vjerom i moralom. Religija i politika ponekad se isprepleću i miješaju, osobito kada na pr. katolički parlamentarac glasa o zakonima kao što su dopuštenost pobačaja ili jednospolnih brakova. Ako svoju vjeru smatramo nečim važnim, trebamo stavljati na prvo mjesto Boga i njegove zakone. Dužni smo u strukture društva koje gradimo unositi sve vidove evanđelja, ali smo mi katolici davno preboljeli bolest da se normalno osjećamo samo ako je sva država katolička. Rijetko može doći do trajnog sukoba između istinskog rodoljublja i odanosti Bogu, ali od Isusa i njegova učenika Petra (usp. Lk 13,31-33;Dj 5,29) učimo da je u krajnjoj liniji odanost Bogu važnija od pokoravanja zemaljskoj vlasti. Hodamo stazama zemaljskog života očiju uprtih u nebo, uvjereni da je moguće davati Bogu što je Božje i odgovorno ispunjavati građanske dužnosti. U konačnici, kad zemaljska vlast porezima i drugim odredbama pravedno proviđa za potrebe svih svojih građana, ona vrši “ono što je Božje”. - Vjera od nas traži da društvu dajemo kršćanski ton bez nametanja svoje vjere za državnu religiju. Živeći u građanskom društvu koje je religijski i kulturno pluralno, pozvani smo da u nj unosimo duhovne vrijednosti koje država ne može stvarati pa ni naređivati. Socijalnom brigom za bližnje kroz državne i civilne strukture mi izražavamo svoje uvjerenje da se kraljevstvo Božje tiče i života ljudi na zemlji, da ih čini humanijim i plemenitijim. Potrebna nam je država koja garantira mir i jednaka prava za sve svoje građane, a izgrađivat ćemo je tako što ćemo davati Bogu Božje i caru carevo. Danas molimo svjetlo i snagu da uvidimo što to za nas konkretno znači.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Unosim li svoje vjersko osvjedočenje u vršenje građanskih služba i dužnosti? 2. Je li moje oduševljenje određenom politikom i političarima suprotno dosljednoj vjeri?
MOLITVA VJERNIKA NA 29. NEDJELJU U GODINI A
Svećenik:
Vjerujući s Isusom da je moguće davati Bogu Božje i državi državno, uputimo sada svoje zajedničke prošnje.
Čitač:
- Za Papu i biskupe Crkve: vodi ih i jačaj u traženju novih putova za širenje kraljevstva Božjega, molimo te…
- Za državne poglavare i osobe na javnim službama u našoj državi: da hrabro i ponizno priznaju svoju ovisnost od Boga i ne predlažu zakone koji bi bili nepravedni ili vodili u sukobe, molimo te…
- Za nas ovdje sabrane i za sve građane naše domovine: da odgovorno vršimo svoje građanske dužnosti, ne varajući državu koja služi zajedničkom dobru svih nas, molimo te…
- Za bolesne i rubne članove građanskog društva i crkvene zajednice: da im svojim pomaganjem i uslužnošću budemo posrednici Kristove ljubavi i Božjeg milosrđa, molimo te…
- Za sve vjerne mrtve: da počivaju u miru Božjem, molimo te…
Svećenik:
Nebeski Oče, od Tebe je sve što jesmo i što imamo. Obnovi nas u svojoj ljubavi da budemo vjerni Tebi dok vršimo svoje zemaljske poslove i obavljamo građanske dužnosti. To te molimo po Kristu Gospodinu našem. Amen.