Autor: Mato Zovkić
POSLUŠNOŠĆU BOGU U KUŠNJAMA ISUS LIJEČI SVEOPĆU GREŠNOST
Korizma je vrijeme priprave na Uskrs, najstariji i najvažniji blagdan Crkve. Pripravljamo se "postom, molitvom i djelima bratske ljubavi", kako smo izrazili u zbornoj molitvi na Pepelnicu. U današnjoj zbornoj molitvi prosimo da i ove korizme "napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer".
Od starine za evanđelje ove nedjelje imamo prikaz Isusova napastovanja u pustinji. Rijetko imamo na umu da je ono slijedilo odmah nakon krštenja, prilikom kojega je glas iz neba predstavio Isusa kao ljubljenog Sina koji je Ocu po volji (usp. Mt 3, 17). U današnjoj zgodi đavao dva puta govori: "Ako si Sin Božji..." (r. 4 i 6), a zatim predlaže da Isus u znak sinovstva pretvori kamenje u kruh te skoči s vrha hrama. Đavao zna da je Isus na krštenju bio predstavljen kao Mesija i sada ga pokušava odvratiti od mesijanskog djelovanja po uzoru na Slugu Patnika iz Izaijine knjige.
Starozavjetna podloga ovom događaju iz evanđelja, u ovoj - Matejevoj - liturgijskoj godini, jest izvještaj o grijehu praroditelja kao izrazu sveopće grešnosti. Na toj je crti i drugo čitanje u kojem Pavao prikazuje sveopću grešnost Adamovih potomaka, korijenski ispravljenu po Isusu, novom Adamu.
Tako nam današnja čitanja pokazuju da Isus poslušnošću Bogu na početku svoga mesijanskog djelovanja počinje liječiti sveopću grešnost svoje ljudske braće i sestara.
To divno sažima predslovlje ove nedjelje:
"On je četrdeset dana postio
i tako posvetio našu korizmenu pokoru;
nadvladao je đavolske napasti
i nama pokazao kako izbjeći zamkama Zloga,
da dostojno slavimo uskrsna otajstva
te jednom prispijemo k vječnome Vazmu."
Ovo je skraćeni dio jahvističkog izvještaja o stvaranju prvog ljudskog para i o njihovu grijehu neposlušnosti Bogu Stvoritelju. Tko je čitao Knjigu postanka, sjeća se da u njoj postoje dva izvještaja o stvaranju svijeta i ljudi. Na prvome je mjestu tzv, svećenički izvještaj, prema kojemu Bog najprije stvara prirodu, a ljudski par na kraju kao krunu svoga stvaralačkog tjedna. Ovdje imamo dio drugog ili jahvističkog izvještaja, koji je nastao u vrijeme Salomona. U njemu je sveti pisac ponajprije usmjeren prema čovjeku, koji je po dahu života plod posebnog Božjega stvaralačkog zahvata i u odnosu s drugim ljudskim bićima ostvaruje svoju punu ljudskost, a u neposluhu Bogu zaboravlja kao stvorenje svoju ovisnost o Stvoritelju.
U izrazu "sazda" sveti se pisac služi istim pojmom kojim se u ono doba prikazivala zanatska vještina lončara: kao što je lončar od gline pravio različite posude, tako je i božanski Lončar umijesio čovjeka od gliba zemaljskog. Udahnuvši mu "dah života", božanski je Lončar prenio na čovjeka nešto od svog života, uzdigao ga na razinu svoje slike, kako bi rekao pisac svećeničkog izvještaja o stvaranju (usp. Post 1, 27). Bog smješta "čovjeka koga je sazdao" u plodno područje s bujnom vegetacijom u znak posebne pažnje prema tom svome stvorenju.
U vrtu, koji je Bog čovjeku darovao kao priliku za pribavljanje hrane, rastu dva simbolska stabla: stablo života, koje označuje besmrtnost, i stablo spoznaje dobra i zla, koje označuje životnu mudrost. Božja zabrana trebala je prve ljude podsjećati na njihovu ovisnost o Stvoritelju: tek prihvaćanjem svojih stvorenjskih granica oni ostaju pravo mudri.
Neki pogani iz vremena kad je sveti pisac ovo zapisivao štovali su zmiju kao božanstvo i simbol ljudske plodnosti. Zato se pisac služi slikom zmije kao izvornog neprijatelja ljudske rase da prikaže pad praroditelja. To ogavno puzavo stvorenje iz vrta nagovara Adama i Evu da prekrše Božju odredbu, računajući na njihove potajne sklonosti da budu viši nego što jesu. Žena prva podliježe, a zatim i muškarac postaje solidaran s njome u pobuni protiv Stvoritelja. Otkriće da su goli dolazi iz konfliktnih odnosa s Bogom i međusobno. Iz iskustva svoga i drugih ljudi sveti pisac zna da je grijeh poremetio odnose svakog čovjeka sa Stvoriteljem i s drugim ljudima. Ograničeni čovjek zna biti inteligentno zloban prema svome Stvoritelju i drugom čovjeku. Grijeh je ušao u ljudsku povijest.
U ovom odlomku Pavao uči da su svi ljudi od Adama naslijedili sveopću grešnost a od Krista oproštenje te izvorne grešnosti.
Poslanica Rimljanima srž je Pavlova nauka o opravdanju po vjerničkom pristajanju uz Isusa raspetog i uskrslog. "Opravdanje" je Pavlov izraz za susretanje s Bogom, prijateljstvo s Bogom. Bog je u svom planu spasenja, smrti i uskrsnuću Isusovu dao spasenjsku vrijednost za sve ljude: prihvaća za svoje sinove i kćeri sve ljude koji mu se obraćaju u Kristu po Duhu.
Ovaj odlomak pretpostavlja starinsko osjećanje ljudske solidarnosti po uključenju u obitelj, pleme, narod i čovječanstvo. Uključen u obitelj i pleme, pojedinac se osjećao sretnim i zaštićenim u svojim pravima i potrebama. U tom ozračju plemenske solidarnosti povijesni su čitatelji lagano razumjeli da se Adamov grijeh prenosi na sve Adamove potomke te da je Krist novi Adam u kojem dobivamo više nego što smo po starom Adamu izgubili. "Time što svi sagriješiše na sve ljude prijeđe smrt" (r. 12) - konstatacija je sveopće grešnosti. Pavao nije susreo ljude koji ne bi griješili, pa na temelju starozavjetnog nauka uči da pojedini ljudi osobnim grijesima prihvaćaju Adamov bunt protiv Boga. Njemu međutim nije u prvom redu do slikanja sveopće grešnosti, baštinjene od Adama. Važnije je ono što svi ljudi dobivaju u novom Adamu: "Ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu" (r. 15). "Mnogi" u biblijskom kontekstu znači "svi". Ovdje Apostol ističe solidarnost Krista čovjeka s ljudskom braćom i sestrama zato što Isusa uspoređuje s praocem Adamom. Time ne niječe svoju vjeru da je Krist "jednak s Bogom" te da je utjelovljenjem "uzeo lik sluge" (usp. Fil 2, 6-7). Zbog solidarnosti postaje "grijeh jednoga - svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga - svim ljudima na opravdanje, na život" (r. 18). Iz ove formulacije vidimo da je opravdanje pravi život, život s Bogom. Adamov neposluh donio je njegovim potomcima rađanje u izvornoj grešnosti, u stanju nesposobnosti za prijateljstvo s Bogom. Isusov posluh donosi ljudima uključenost u pravdu Božju.
"Odvede Duh Isusa u pustinju da ga davao iskuša" (r. 1). Riječ je o pripravi na mesijansko djelovanje u osami. Prilikom krštenja Isus je od Oca dobio znak da je vrijeme za mesijansko propovijedanje Kraljevstva, a sada pobliže razmatra kakav Mesija treba biti: po želji sunarodnjaka, koji očekuju čudotvorca i izgonitelja stranaca, ili po Očevu planu. Broj od četrdeset dana provedenih u pustinji podsjeća na Mojsija koji je boravio 40 dana na svetoj gori prije dobivanja ploča Saveza (usp. Izl 24, 18). Slično se Ilija kroz 40 dana obnavljao u proročkom zvanju (usp. 1 Kr 19, 8).
Sve tri kušnje poticaji su da budu moćni Mesija, Mesija po želji naroda: čudotvorac, oslonjen na izvanrednu Božju zaštitu, žedan političke slave. Sotona računa na objavu očitovanu prilikom krštenja: "Ako si Sin Božji...", znači "Ako si zaista Mesija, ako želiš da te ljudi oduševljeno prihvate kao Mesiju svojih nacionalnih snova." Sotona što znači Protivnik - navodi Sveto pismo, a Isus svaki put odgovara novim navodom iz Ponovljenog zakona. To znači da je iz svete knjige svoga naroda, koju je smatrao obvezatnom riječju Božjom, tražio svjetlo za svoje mesijansko djelovanje. "Odlazi, Sotono" (r. 10) podsjeća na zgodu s Petrom, koji je odmah nakon obećanja primata i Isusove najave da odlazi u Jeruzalem, gdje ga čeka nasilna smrt, pokušao Isusa odvratiti od hoda u Jeruzalem. Bojao se za svoju vjeru u Isusa patničkog Mesiju: ako je Božji Pomazanik, ne smije završiti neuspjehom. Isus je i Petru rekao: "Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!" (Mt 16, 23). Obje zgode pokazuju Isusovu spremnost da i uz žrtve ostane vjeran volji Očevoj.
Isus u kušnji ne podliježe napasti. Ne bira ono što mu izgleda lakše, nego ono na što ga Bog zove. A doznaje na što ga Bog zove molitvom, postom, razmišljanjem u osami, razmatranjem riječi Božje. Matej je tako ispripovijedao ovaj događaj da podsjeća svu crkvenu zajednicu na potrebu suprotstavljanja napasti trijumfalizma i jeftinog uspjeha.
S Isusom i mi danas ulazimo u četrdesetodnevno vrijeme posta, molitve, razmišljanja. Od njega koji se u kušnji suprotstavio ponudama Protivnika tražimo danas snagu za vjerno traženje i požrtvovno vršenje volje Božje u našim prilikama.
ISUS - VOĐA PUTA U ESHATONSKO PREOBRAŽENJE
Kao što je za prvu korizmenu nedjelju svojstven događaj Isusove kušnje pred početak mesijanskog djelovanja, tako je za ovu svojstven događaj preobraženja koji se, prema Matejevu evanđelju, zbiva između dviju najava muke (usp. Mt 16, 21 i 17, 22 23). Neposredno pred izvještaj o preobraženju Matej je stavio Isusov poziv učenicima da uzmu svoj križ i podu za njim (usp. Mt 16, 24-28). Preobraženje je zgoda u kojoj Otac nebeski priznaje Isusa za ljubljenoga Sina pri novom stupnju njegova mesijanskog djelovanja, kad je postalo jasno da ga čeka nasilna smrt. Za Isusa je to bilo povlačenje u osamu, gdje će pred Ocem ispitati svoj daljnji način mesijanskog djelovanja. Popeo se na goru tražeći Očevo svjetlo o svom životu i smrti. Za apostole je to bila potvrda sinovstva Isusova u trenutku kad kreće prema nasilnoj smrti. Ona slijedi nakon Petrove ispovijesti i pokušaja odgovaranja Isusa od puta u Jeruzalem (usp. Mt 16, 13-23). Glas iz neba želi razjasniti Petru - i nama danas - da je Isus Sin kojega trebamo slušati i onda (ili upravo onda) kad prihvaća nasilnu smrt kao sastavni dio svoga poslanja.
Starozavjetna podloga ovom događaju jest Abrahamov put iz domovine u novu zemlju, u kojoj ga čekaju ne male teškoće. Abraham putnik nagoviješta Isusa - vodu puta u eshatonsko preobraženje. U drugom čitanju za uzor misionarske i vjerničke strpljivosti postavljen je Isus "koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost - po evanđelju". Predslovlje izvrsno sažima smisao preobraženja u okviru korizmene liturgije:
"Krist je učenicima svoju smrt navijestio i na svetoj gori otkrio svoju slavu
te im svjedočanstvom Zakona i Proroka učvrstio vjeru
da se po muci i smrti stiže k slavi uskrsnuća."
U zbornoj se podsjećamo na Očevu naredbu da slušamo Sina, koji putuje prema nasilnoj smrti, i molimo da nas Božja riječ krijepi kako bismo se jednom radovali s gledanja Božje slave.
S Abrahamom počinje novo razdoblje u povijesti spasenja. Jednog dobro stojećeg istočnjačkoga šeika Bog je u vremenu oko 1850. pr. Kr. pozvao da radi bolje mogućnosti obdržavanja prave vjere iseli iz svoje domovine. Do Abrahama ljudi su se odvraćali od Boga. U Abrahamu počinju se Bogu obraćati. Abraham je praotac Izraela kao naroda Božjega, i zato mu Knjiga postanka posvećuje gradu od 12. do 25. poglavlja.
Inicijativa dolazi od Boga, ne od Abrahama. Bog se objavljuje Abrahamu te od njega najprije traži da ostavi "zemlju svoju, zavičaj i dom očinski". U ono doba nije bilo Ujedinjenih naroda ni Evropske zajednice kao međunarodnih pravnih foruma koji građanima različitih zemalja jamče slobodu seljenja i odabiranja države boravka. Tko se isključio iz svog plemena, gubio je zaštitu koju pleme nudi ponajprije svojim pripadnicima. Bog, osim toga, traži od Abrahama da ostavi visokorazvijenu državu i seli u primitivni narod. Iz kasnijeg tijeka događaja znamo da je od Abrahama tražio da se naseli u Kanaanu, koji u ono doba još nije bio organiziran u moćni savez država-gradova kakav je postojao u Mezopotamiji Abrahamova vremena.
"Velik ću narod od tebe učiniti" (r. 2) odnosi se na Izrael kao narod monoteističke objavljene religije. Preko Izraela Abraham će postati svetac triju religija (židovstva, kršćanstva i islama). "Blagoslovit ću te i sam ćeš postati blagoslov" (r. 2b) znači da će Bog poslušnog praoca obdariti duhovnim i materijalnim dobrima tako da će ostali ljudi poželjeti: "Bilo nam kao Abrahamu!"
"Abram se zaputi" (r. 4) uključuje naporno putovanje sa stokom, slugama i ženom Sarom. Poslanica Hebrejima hvali ovdje Abrahamovu vjeru: "Vjerom pozvan Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide" (Heb 11, 18). Tim poslušnim hodom vjere Abraham je slika Isusa u današnjem evanđelju.
Druga Timoteju Pavlovo je oproštajno pismo suradniku i učeniku Timoteju pred smrt. U njemu s jedne strane izražava nadu da će ga Bog dostojno nagraditi za ustrajno propovijedanje evanđelja, a s druge daje upute mladomu crkvenom predstojniku za vođenje crkvene zajednice u vremenu nakon smrti apostola.
Dio koji danas imamo za drugo čitanje uzet je iz šireg odlomka u kojem Apostol potiče Timoteja da "raspiruje milosni dar Božji koji je u njemu polaganjem ruku" samog Apostola (r. 6). Moli ga da javno svjedoči u prilog Gospodinu Isusu te da se ne stidi Pavlovih okova. Nespretni izraz "zlopati se zajedno sa mnom" poticaj je na podnošenje muka koje su neizbježni dio kršćanskog i apostolskog zvanja u svijetu. Synkakopatheo znači zajedno trpjeti sa sviješću da raspeti i uskrsli Krist osmišljava vjernički prihvaćenu patnju. "Patiti se za evanđelje" znači ustrajno naviještati evanđelje i voditi crkvenu zajednicu kao grupu onih koji pristaju uz Isusa kao evanđelje. Svoju krsnu pridruženost Kristu Apostol naziva ostvarenjem Božjeg nauma "prije vremena vjekovječnih" (r. 9). Odabranje za vjeru i misionarsku službu nije mu povod za umišljenost i osuđivanje svih koji nisu u Crkvi, nego poticaj na zahvalnost Bogu, koji ljude zove bez njihovih prethodnih zasluga.
Krist Isus je očitovanje i ostvarenje Božjeg nauma, zasnovanog prije vjekova. On je to učinio tako što je svojom smrću na križu i uskrsnućem "obeskrijepio smrt te učinio da zasja život i neraspadljivost" (r. 10). Po Božjoj odredbi Isusova je smrt pobjeda nad fizičkom i duhovnom smrću ljudi. Ona donosi pravi život ljudima. Sve to biva "po evanđelju": po misionarskom naviještanju evanđelja, ali i po življenju crkvene zajednice u skladu s prihvaćenim evanđeljem.
Po književnoj vrsti izvještaj o preobraženju apokaliptički je prikaz koji podsjeća na neke starozavjetne zgode. Tako u Dn 8, 16-18 i 10, 9-10 starozavjetni vidjelac pada u nesvijest pred najavom budućih događaja, a anđeo ga dotiče te mu tumači smisao viđenja. Zato su ključne riječi glasa iz neba "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!" (r. 5). One su istovjetne s glasom iz neba prilikom Isusova krštenja (usp. Mt 3, 17). Važna je i Isusova gesta prikazana u r. 7: "Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: 'Ustanite, ne bojte se!'"
Trojica svjedoka preobraženja ponovno će se spominjati u vrtu samrtne borbe (usp. Mt 26, 37). Ovdje Matej ističe da je Jakov brat Ivanov, čime bi mogao aludirati na potrebu bratske povezanosti među Isusovim sljedbenicima. "Preobrazi se" označuje promjenu na tijelu i odjeći koja otkriva eshatonski cilj životnog putovanja. Izraz podsjeća na Izl 34, 29-35, gdje je rečeno da je Mojsijevo lice posebno sjalo nakon razgovaranja s Bogom. Isus obasjava učenike i otkriva svoj intimni identitet te vodi učenike u eshatonsku preobrazbu, koju Bog svima pripravlja.
Mojsije i Ilija, koji se trojici svjedoka ukazuju uz preobraženog Isusa, jesu predstavnici Zakona i Proroka, koje je Isus došao dopuniti, a ne ukinuti (usp. Mt 5, 17; 7, 12; 11, 13; 22, 40). Iako nije rečeno o čemu su Mojsije i Ilija razgovarali s Isusom, iz prethodnog poziva na nošenje križa (Mt 16, 24) izlazi da je riječ bila o Isusovu načinu razumijevanja i propovijedanja Kraljevstva koje ga vodi u nasilnu smrt.
Kao što je u ime Dvanaestorice ispovjedio vjeru u Isusovo mesijanstvo (Mt 16, 16), tako sada Petar u ime kolega zove Isusa Gospodinom te predlaže da izgradi tri sjenice: za njega i starozavjetne propovjednike riječi Božje. Htio bi trajno zadržati ono što trenutno doživljava. U apokaliptičkoj književnosti sjenice su vječni šatori pravednika. Matej ovdje štedi Petra prešućujući Markov podatak: "Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni" (Mk 9, 6). Kao što je kod Cezareje Filipove po objavi otkrio da je Isus Mesija, tako sada po objavi otkriva njegov pravi identitet na putu u nasilnu smrt i želi zadržati taj uvid u Isusovu osobnost. Izraz "zasjeni" u r. 5 podsjeća na Iz140,35, gdje je istaknuto da je oblak zasjenjivao Šator sastanka. Glas iz neba predstavlja Isusa riječima iz Prve pjesme o Sluzi Patniku (Iz 42, 1) te traži da ga učenici slušaju. Time Otac nebeski Isusu i svjedocima potvrđuje ispravnost Isusova hoda u Jeruzalem. Traži da učenici slušaju Isusa upravo zato što pristaje i na nasilnu smrt iz vjernosti Bogu i ljudima. Tko s Isusom želi postići konačni cilj svog života, mora ići za njim.
Strah učenika, padanje na zemlju i dodir Isusov uz ohrabrenje: "Ne bojte se" jesu reakcija na objavu koja se dogodila i prizivanje u prozaičnu svagdašnjicu u kojoj Isus i učenici trebaju nastaviti svoje poslanje. Nalog o šutnji do Uskrsa ima za cilj pomoći apostolima da proživjevši žalost Isusove nasilne smrti i slavnog uskrsnuća postanu svjedoci njegovi u svijetu i u Crkvi.
Ove korizmene nedjelje zove nas Bog da idemo za Isusom noseći svoj križ. Zbiljski želimo slušati njega spremna na smrt iz vjernosti Bogu i ljudima, ali u ovoj misi za to također prosimo snagu.
VODA ŽIVA KOJU DARIVA KRIST
U sve tri liturgijske godine - Matejevoj ili A, Markovoj ili B, Lukinoj ili C - kroz korizmene nedjelje, treću do pete, imamo za evanđelje prizore iz Ivanova evanđelja. Tako u ovoj, Matejevoj godini, za evanđelje nedjelje imamo Isusov susret sa Samarijankom kao sliku krštenja kojim se rađamo za Boga i Crkvu iz vode i Duha Svetoga.
Isus nudi vodu živu nepoznatoj strankinji koja svaki dan nosi za svoje domaćinstvo vodu s gradskog bunara. Ona pad "vodom živom" razumije izvorsku, tekuću, za razliku od bunarske, stajaće. Isus misli na vodu krsnog preporoda o kojoj je govorio u noćnom razgovoru s Nikodemom (usp. Iv 3, 3-8). Nesporazum oko pojma vode žive povod je za dublji razgovor u kojem Isus Samarijanki otkriva njezino duhovno stanje i svoj mesijanski identitet. Isus upravo zato dobiva poziv građana Samarije da im bude gost. Prihvaća ga i ostaje dva dana kod njih. Upoznavši pobliže Isusa oni kliču: "Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta" (r. 42). U ivanovskom i biblijskom načinu izražavanja "znati" uključuje izbliza doživjeti, uvjeriti se, spoznati na temelju drugovanja s nekim. Ovim pohodom Samarijancima Isus je pripravio kasnije misionarsko djelovanje đakona Filipa među njima (usp. Dj 8, 1-25). Ovaj događaj u korizmenoj liturgiji potiče na dublje poniranje u smisao krštenja kao vjerničkog pridruženja Kristu i preporoda što ga izvodi u kršteniku Duh Sveti. Tko pristane uz Isusa kao Mesiju i Spasitelja, biva napojen vodom živom.
Starozavjetna podloga ovom događaju u današnjoj liturgiji jest potraga Izraelaca pustinjske generacije za vodom. Mojsije čudesno izvodi vodu iz stijene i Izraelci se osvjedoče da je Gospodin s njima.
Predslovlje tumači susret sa Samarijankom:
"On od Samarijanke zaiska vode,
a za uzvrat je obdari darom vjere:
više je žedao za njezinom vjerom nego za vodom,
jer je u njoj htio zapaliti oganj ljubavi Božje."
Ovaj je događaj treća "kušnja" u pustinji nakon izlaska iz Egipta: dok se kod Mare narod žalio što je voda gorka (usp. Izl 15, 22-27), ovdje kod Refidima žali se što vode uopće nema. Između ova dva događaja čudo je s manom i prepelicama kao odgovor na potragu za jelom. Sva tri događaja "kušnje" su ili situacije iz kojih narod treba pokazati da ima povjerenja u Jahvu. Bog stavlja ljude u prigode u kojima moraju pokazati svoju vjernost.
Kod Refidima izraelski putnici napadaju Mojsija što nemaju vode u pustinji za djecu, stoku i odrasle. Mojsije se u molitvi žali Bogu te izražava strah da bi ga mogli kamenovati. To znači: on konstatira da njegovi sunarodnjaci ponovno sumnjaju može li Jahve biti njihov Bog i u hodu kroz pustinju, može li ih štititi na putovanju od opasnosti. Bog naređuje Mojsiju da "uzme nekoliko izraelskih starješina" (r. 5) koji će biti svjedoci čuda te ga vjerno prikazivati svojim sinovima i unucima. Mojsije po Božjoj odredbi udara svojim štapom po pećini i iz nje počne teći pitka voda. U dovoljnoj količini da se napiju ljudi i stoka.
"Masa" kao naziv za mjesto dolazi od hebrejskog korijena nissa i znači "iskušati". "Meriba" dolazi od korijena koji znači "svađati se, raspravljati" (usp. još Br 20, 1-13; Pnz 32, 51). Bitan je zaključak ovog prikaza: "Izraelci su se prepirali i kušali Gospodina govoreći: 'Je li Gospodin među nama ili nije?'" (r. 7). U događajima prolaza kroz pustinju uvijek su iznova postavljali pitanje Jahvine zaštitničke prisutnosti. U situaciji kušnje nisu dublje prianjali uz Jahvu, nego tražili što uočljivije znakove njegove intervencije.
Psalam 95 proročka je opomena na štovanje Jahve iznad svega ostaloga te na vjernost njemu uz cijenu žrtve. Jahve je u njemu nazvan "hrid, spasitelj naš", i zato mu vjernici trebaju klicati svaki dan svoju poklonstvenu hvalu. "Ne budite srca tvrda kao u Meribi, kao u dan Mase u pustinji" - podsjeća na događaj iz današnjeg čitanja. Osobe koje mole časoslov kao javnu molitvu Crkve ovim psalmom počinju, spremni da se na početku novog dana stave u Božju prisutnost i prihvate svoju ovisnost o njemu.
Ovaj odlomak povezuje dva dogmatska dijela Poslanice Rimljanima: u poglavljima 1 - 4 Pavao raspravlja o opravdanju po krsnoj vjeri, a u poglavljima 5 - 11 o iskustvu spasenja snagom Duha Svetoga. Zato uvodna napomena "opravdani vjerom" podsjeća još jednom na temu prvih četiriju poglavlja. To je opravdanje vjerom pripuštanje u prijateljstvo s Bogom po krsnoj naslonjenosti na Krista, bez starozavjetne obveze obrezanja. "U miru smo s Bogom" najava je drugog dijela poslanice u kojem će Pavao češće ponirati u vjerničko iskustvo svoje i ostalih krštenika. Tko je vjerom pristao uz Krista, prihvaća i dogmu da nas je po Kristu Bog izmirio sa sobom. Ovo se događa "po Gospodinu našem Isusu Kristu", koji je proslavljeni i uskrsli Kyrios.
Krist - posrednik opravdanja i izmirenja jamči nam "pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje" (r. 2). Ustrajnost u krsnoj vjeri, a time i darovanom opravdanju, za Pavla je velika milost Božja. Ona je temelj nade u buduću proslavljenost s Bogom. "Nada pak ne postiđuje" - aluzija je na Ps 22, 6 i 25, 20. Prvi je od njih molitva Patnika koji iz bolesti ističe da su očevi vikali Bogu i spasavali se, u njega se uzdali i nisu se postidjeli. Drugi je molitva u pogibelji u kojoj molitelj kaže da se neće postidjeti zato što se utekao Bogu. Kršćanska nada temelji se na Božjoj ljubavi prema čovjeku koji mu je slika.
"Ljubav Božja" (r. 5) jest tzv. subjektivni genitiv ljubav kojom Bog nas ljubi, ljubav koja je u Bogu uvijek na dohvatu. Ona je "razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan". Od trenutka krsne pridruženosti Kristu -koju omogućuje Duh uskrslog Krista -sigurni smo da nas Bog ljubi. Duh je na Apostolovu propovijed probudio pristanak vjere kod odraslih slušatelja. Duh je prouzročio oproštenje grijeha i novo rađanje na krstu. Posljednja dva retka današnjeg čitanja naglašavaju besplatnost Božje ljubavi prema ljudima, kako teče iz Kristove smrti i uskrsnuća. Krist je umro nama u prilog dok smo još bili grešnici. Spasenjsku vrijednost smrti nevinog Patnika Bog prihvaća kao neopozivi znak i sredstvo ljubavi prema svim ljudima.
Za razumijevanje ovog izvještaja važna je Ivanova tehnika dijaloga: Isus u razgovoru spomene neki ključni izraz koji sugovornik krivo shvati. To je razlog da se razgovor nastavi i Isus se objavljuje pod nekim novim aspektom: takav je razgovor s Nikodemom u 3. pogl., razgovor sa Židovima Kafarnauma o kruhu života u 6. pogl. i dr.
Izvještaj se sastoji od sljedećih manjih cjelina:
- Isus razgovara sa Samarijankom o vodi živoj (r. 6-15);
- Samarijanka priznaje potrebu Proroka-Mesije (r. 16-26);
- Isus s učenicima razgovara o Božjoj državi (r. 27-38);
- Isus gost Samarijanaca koji u njega povjerovaše (r. 39-42).
Za korizmenu liturgiju važan je Isusov uvid u duhovno stanje Samarijanke, najava vode žive i vjera Samarijanaca.
Da bi sugovornici otkrio njezino duhovno stanje i potrebu darovanog preporoda, Isus krši pravila pristojnosti svoga vremena: razgovara s nepoznatom ženom, i to on Židov s članicom prezrenoga polupoganskog naroda. U punoj svijesti svoje službe, on se naziva "darom Božjim" i nudi "vodu živu" (r. 10). Za pisca evanđelja to je kristološka vjera: Isus je Božji dar svim ljudima po kojem Bog šalje Duha obnovitelja (usp. Iv 7, 37-39; 19, 34). Dakako, tek kad Isus bude proslavljen po smrti i uskrsnuću.
Pokazujući da zna nutrinu i savjest sugovornice, Isus je pripravlja za objavu samog sebe: "Ja sam koji s tobom govorim" (r. 26). To nije samo priznanje da je on Mesija, nego Transcendentalni. U našem liturgijskom prijevodu "Ja sam" ovdje je koso tiskano, što znači da prevoditelji, a s njima i crkveno učiteljstvo, ovdje vide aluziju na starozavjetnu formulu Božjeg samoobjavljivanja. Bog se otkrio Mojsiju kao onaj koji jest. Kad Isus sebe ovako predstavlja, ukazuje na unutarnji korijen svoga nadnaravnog poznavanja Samarijanke i svoje sposobnosti da dariva vodu živu. On ima udio na Božjoj veličini. Zato je Božji dar ljudima; zato šalje Duha kao izvor vode žive; zato čita Samarijankinu savjest; zato ga Samarijanci priznaju za Spasitelja svijeta. Naši su prevoditelji grčki član i imenicu ho soter s pravom preveli velikim slovom Spasitelj. U ono doba rimski su državljani cara zvali spasiteljem, a i druge osobe koje su bile dobrotvori naroda. Samarijanci time hoće reći da je Isus više nego car-dobrotvor te da su spremni odreći se svojih posebnosti radi okupljanja oko Isusa, sveopćeg Spasitelja koji dolazi od Židova.
Okupljajući se ove nedjelje oko Isusa, koji je Božji dar ljudima i Spasitelj svijeta, mi iznova prihvaćamo svoju krsnu pridruženost Kristu i Crkvi i spremamo se na obnovu krsnih obećanja u liturgiji vazmene noći.
SVJETLOST U GOSPODINU
Za prvo čitanje imamo odlomak iz Prve Samuelove o pomazanju najmlađeg i najneuglednijeg Jišajeva sina Davida za kralja. Kad je prorok pomislio da je stasiti Eliab Jahvin izabranik, Bog ga opominje: "Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov stas... čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu!" (r. 7). David je u ovom čitanju slika krštenika koje Bog prosvjetljuje i pomazuje svojim Duhom.
Za drugo čitanje imamo odlomak iz Poslanice Efežanima o krštenicima kao svjetlu u Gospodinu. Središnji je događaj evanđelje o slijepcu od rođenja, kojemu Isus, bez slijepčeve molbe, dariva vid a zatim mu omogućuje da otpočne vjerovati u Sina Čovječjeg. Isus zaključuje: "Radi suda dođoh na svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide da oslijepe!" (r. 38). Slijepac iz ovog događaja slika je krštenika zato što je prva Crkva krštenje nazivala rasvjetljenjem (photismos) a krštenike prosvijetljenima (pephotismenoi -part. perf. pas. ističe radnju s trajnim učinkom).
Kad se čita evanđelje o ozdravljenom slijepcu od rođenja uzima se ovo predslovlje koje izvrsno tumači ovaj događaj:
"Otajstvom utjelovljenja
on je ljudski rod iz tame priveo k svjetlu vjere,
a nas, robove staroga grijeha,
novim rođenjem iz krsne vode
uzdigao je na dostojanstvo Božjih sinova i kćeri."
U popričesnoj, okrijepljeni Božjom riječju i Božjim kruhom, priznajemo da Bog prosvijetljuje svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet i molimo da nam on izliječi sljepoću srca te spoznamo što je pravo i njega iskreno ljubimo.
Ove nedjelje okupljamo se oko Isusa, koji je naše životno svjetlo. Zahvalni smo što hodamo stazama života obasjani svjetlom vjere.
Ovaj događaj stoji u nizu zgoda po kojima je očito da je Bog odbacio Šaula od kraljevske službe u svom narodu i da traži novog prikladnoga kandidata. Prorok Samuel zasad zna samo da je Bog odbacio Šaula te da traži novog kandidata. Po Božjem nadahnuću odlazi u Betlehem. Napunio je rog uljem za pomazanje izabranika, jer su se u ono doba pomazanjem postavljali u službu kraljevi, proroci i veliki svećenici.
Naše čitanje u skraćenom izvještaju izostavlja da je Samuel uzeo junicu za žrtvu te da su starješine Betlehema izrazili strah u povodu njegova dolaska. Jišaj je imao sedam odraslih sinova, među kojima je Eliab bio najstariji i najstasitiji. Prorok je od Boga dobivao znakove da nijedan od njih ne dolazi u obzir za kralja. Tek kad je Jišaj dao dovesti s paše najmlađega, Davida, Samuel dobiva znak da je to Jahvin izabranik i pomazuje ga uljem iz svojega proročkog roga. Sveti pisac zaključuje: "Pomaza ga usred njegove braće i Duh Gospodnji obuze Davida od onoga dana" (r. 13).
Čovjek sudi po vanjskom izgledu, a Bog po srcu. Predvidjevši da će David, unatoč ljudskim slabostima, biti najbolji među mogućim kandidatima, Bog mu daje od svog Duha, uvodi ga u kneževsku službu. Duh Jahvin ostaje na njemu sve vrijeme kneževske službe. David je ovdje slika krštenika, pomazanog Duhom na krštenju. Kao što David, prema ljudskim kriterijima, po izgledu nije zaslužio promaknuće u kraljevsku službu, tako ni krštenik po vlastitim zaslugama ne dobiva vjerničko dostojanstvo. To je Božji nezasluženi dar. Kao što je na Davidu trajno ostao Duh Jahvin, tako ostaje i na krštenicima.
Ovo je odlomak iz odsjeka o nekršćanskom i kršćanskom ponašanju. Nadahnutom piscu pritom nije prvotna svrha donijeti popis mana i opačina kojima se odaju pogani, nego potaknuti kršćane da na području ćudoreda ne žive kao da su pogani.
"Nekoć bijaste tama" (r. 8) odnosi se na pogansko razdoblje života. Tko ne vjeruje u Boga jedinoga, živi u tami o bitnoj istini života. Time ne želimo vrijeđati mnobogošce ili ateiste, nego pokazati kakvo je blago za nas vjera. "Sada ste svjetlost u Gospodinu" (r. 8b). Nismo sami po sebi svjetlost, nego u Gospodinu Isusu, snagom krsne prosvijetljenosti. Zatim sveti pisac nastavlja da trebamo hodati kao djeca svjetlosti. To je slikoviti izraz za moralni život. Svojom vjerničkom praksom trebamo zahvalno potvrđivati da smo osobe svjetla u Gospodinu. U plodove svjetlosti ovdje ubraja sveti pisac "svaku dobrotu, pravednost i istinu". To su općeljudske vrline koje kod krštenika rastu iz svijesti pridruženosti Kristu i Crkvi. Tko Božju dobrotu na sebi priznaje, trudi se da bude dobar prema svima. Tko prihvaća darovano opravdanje, nastoji pravedno postupati prema ljudskoj braći i sestrama. Tko pristaje na objavljenu istinu, on "istinuje u ljubavi", kako isti pisac kaže u Ef 4, 15.
Pozivom da ne sudjelujemo "u jalovim djelima tame" sveti nas pisac potiče da imamo hrabrosti razlikovati se u ćudoredu ondje gdje to traži naša vjera. Predbračna čistoća, bračna vjernost, borba protiv pobačaja - mogu nekim našim sugrađanima izgledati "zastarjeli", ali je to sastavni dio našeg kršćanskoga gledanja na ljudsku seksualnost. "Raskrinkavati" ovdje ne znači farizejski nabrajati i uveličavati mane sugrađana drukčijih uvjerenja, nego svojim životom pokazivati da Bogu nije drag ljudski nemoral. Dok tama
prikriva ružne strane, svjetlost ih čini vidljivima. Zato sveti pisac potiče: "A sve što se raskrinka, pod svjetlošću postaje sjajno" (r. 13).
Posljednji je redak citat iz krsnog himna u kojem crkvena zajednica zove kandidate za krštenje da ustanu od mrtvih kako bi im kroz život počeo svijetliti Krist.
Izvještaj je pisan s iskustvom izopćavanja Isusovih sljedbenika iz židovskoga sinagogalnog saveza nakon Isusova uskrsnuća. Sinagogalne vjerske vlasti izopćavale su iz vlastitih redova pojedince i obitelji koje su Isusa iz Nazareta prihvaćale za Sina Čovječjeg i Krista. U ono doba uključenost u vjersku i nacionalnu zajednicu jamčila je često puta jedinu sigurnost. Zato je trebalo puno hrabrosti da pojedinac ili grupa prianjanjem uz Isusa prihvati nesigurnost koja je sastavni dio izopćenja iz sinagogalnog saveza. Izvještaj je sastavljen od sljedećih manjih cjelina:
- Isus ozdravlja slijepca od rođenja (r. 1-12);
- Na ispitivanju farizeja ozdravljeni priznaje da je ozdravitelj prorok (r. 13-17);
- Ozdravljenikovi roditelji na ispitu očituju strah da ne budu izbačeni iz sinagogalnog saveza (r. 18 23);
- Na drugom saslušanju ozdravljeni priznaje da Bog
- Isusu daje slavu i zato biva izopćen (r. 24-34);
- Isus traži hrabrog ozdravljenika i očituje mu se kao Sin Čovječji (r. 35-38);
- Progledaju koji ne vide, a koji vide osljepljuju (r. 39-41).
Prema r. 2 Dvanaestorica sa svojim religioznim suvremenicima smatraju da je slijepčeva bolest Božja kazna za grijehe - njegove ili njegovih roditelja. To je starozavjetna duhovnost prema kojoj Bog daje dobro zdravlje i materijalno blagostanje pravim pobožnicima. Redci 4-5 pokazuju
Isusovu svijest o samom sebi: u toku ministerija on "radi djela Božja" i tako postaje svjetlost svijeta. Da to dokaže, on slijepcu vraća vid. Služi se svojom pljuvačkom, koju su ljudi onoga vremena smatrali ljekovitom i u drugim slučajevima. Zatim šalje bolesnika na pranje u kupalište Siloam-Poslanik iz kojeg se tijekom Blagdana sjenica nosila voda u svečanom ophodu. Tek tada bolesnik progleda. U Isusovu mazanju bolesnika te u pranju prva je Crkva vidjela simbol krsnog mazanja i pranja. Samo čudo prikazano je u dva retka (6-7), a sve ostalo poglavlje prikaz je saslušanja ozdravljenog i njegovih roditelja radi vjere u Isusa darovatelja svjetla.
Prvi su ispitivači ljudi koji su prije vidali slijepca kako prosi. Drugi su farizeji. Oni drže da Isus ne može biti od Boga zato što krši subotnji počinak, a ozdravljeni slijepac ispovijeda da je on Prorok. Time hoće reći da je Isus netko čija moć dolazi ipak od Boga. Zatim slijedi saslušanje slijepčevih roditelja, koji iz straha od izopćenja ne ispovijedaju vjeru u Isusa.
Komisija se ponovno vraća ozdravljenomu. Očito svi priznaju da se dogodilo čudo. Problem je čudotvorac. Ozdravljeni slijepac ne prihvaća teologiziranje Isusovih protivnika tvrdeći da Isus ne može biti grešnik i činiti toliko čudo. Uslijedila je kazna izopćenja.
Ivan brižno bilježi kako je Isus čuo što se dogodilo ozdravljenomu. Zato ga je potražio (r. 35) i njegovu početničku vjeru doveo do rascvata: otkrio mu se kao Sin Čovječji koji izvodi djela Božja i zato je svjetlo svijeta. U znak vjere ozdravljeni se baca ničice pred Isusa, a Isus još jednom tumači smisao svoga povijesnog poslanja: videći ono što Isus čini i naučava, slijepi progledavaju, a oni koji misle da je s njima sve u redu, postaju egzistencijalni slijepci.
U ovoj misi zahvaljujemo Bogu što nam po Isusu dariva životno svjetlo. S ozdravljenim slijepcem i mi kličemo: "Vjerujem, Gospodine!" (r. 38).
ISUS SADA DAJE ŽNOT KOJI TRAJE VJEČNO
Prošle nedjelje u ozdravljenju slijepca od rođenja liturgija nam je predstavila Isusa kao svjetlo svijeta. Ove nedjelje u događaju Lazarova uskrišenja predstavlja nam ga kao uskrsnuće i život.
Ovo je sedmo "znamenje" ili čudo Isusovo u četvrtom evanđelju. Riječima: "Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji" (r. 4) Ivan namjerno podsjeća na čudo u Kani po kojem je Isus počeo objavljivati slavu svoju učenicima (usp. Iv 2, 11). Nakon ovog događaja židovski poglavari, na prijedlog velikog svećenika Kajfe, odlučuju pogubiti Isusa, a Ivan to tumači: "... prorokova da Isus ima umrijeti za narod, ali ne samo za narod nego i zato da raspršenu djecu Božju skupi u jedno" (11, 51-52). Isus će se vrhunski proslaviti po smrti na križu. Uskrišenje Lazara podsjeća na početak proslave u Kani ali i na vrhunac proslave s križa, odakle će, kad bude uzdignut sa zemlje, Isus sve privlačiti k sebi (usp. Iv 12, 32).
Isus je zaplakao nad mrtvim prijateljem Lazarom i u znak sućuti prema njegovim sestrama. Time je objavio Boga koji vidi ljudske patnje, koji suosjeća sa svakim patnikom i patnicom. Pred zagonetkom smrti i groba on se također očituje kao uskrsnuće i život te najavljuje da neće umrijeti nikada onaj koji vjeruje u njega. Već sada nosi klicu vječnoga života onaj tko se vjernički oslanja na Isusa. Vjerujemo li to?
Vlastito predslovlje, koje se uzima na ovu nedjelju kad se čita evanđelje o uskrišenju Lazara, divno primjenjuje na sudionike liturgije ono što je Isus nekoć učinio Lazaru:
"Kao pravi čovjek on je plakao za prijateljem Lazarom,
a kao vječni Bog iz groba ga uskrisio: tako i sada nastavlja
djelo smilovanja prema ljudima
te ih svetim otajstvima privodi novom životu."
Povijesno je ovo proročanstvo uputio Ezekiel sužnjima u Babiloniji, s kojima je bio odveden u ropstvo 598. pr. Kr. Pet godina kasnije Bog ga je pozvao na proročku službu među sužnjima s glavnim zadatkom da im pomogne očuvati monoteističku vjeru u poganskoj sredini te im ulijeva nadu u povratak kući. Njegova proročka služba trajala je oko 22 godine. Sam nije doživio povratak u zemlju otaca, ali je vjerno podržavao vjeru i nadu svojih sunarodnjaka.
Naše današnje čitanje dio je viđenja o suhim kostima. Narod je u sužanjstvu govorio: "Usahnuše nam kosti i propade nam nada, pogibosmo" (Ez 37, 11). Od te poslovice prorok je po Božjom nadahnuću načinio propovijed o dolini punoj suhih kostiju koje Bog može oživiti. Cijelo viđenje i popratna propovijed (Ez 37, 1-14) osam puta spominju riječ "kosti" i osam puta riječ "ruah", koja u hebrejskom znači dah, duh i vjetar. U ono doba vjera u osobno uskrsnuće svakog pojedinca još nije bila objavljena. Ovim viđenjem o kostima koje Bog oživljava po svome dahu i Duhu povijesnim slušateljima prorok je ponajprije učvršćivao nadu da će narod preživjeti i vratiti se u domovinu. Reci 12-14, koje imamo za današnje čitanje, sažimaju Ezekielovo povijesno poslanje među sužnjima: Bog će otvoriti grobove, oživjeti nemoćne i mrtve svojim Duhom te ih sve vratiti u njihovu zemlju. "Znat ćete da ja, Gospodin, govorim i činim" (r. 14) znači: doživjet ćete ispunjenje Božjih obećanja, jer riječ Božja sigurno vodi ispunjenju.
Ova prorokova propovijed slika je Lazarova uskrišenja iz današnjeg evanđelja. Njome smo pozvani na obnovu vjere u pobjedu života nad smrću, a to je bitni sadržaj vazmenog otajstva.
Pavao u 8. poglavlju Poslanice Rimljanima govori o vjerničkom životu pod stalnom prisutnošću Duha Svetoga kojega smo primili na krštenju. U današnjem odlomku govori o životu "u tijelu" i "po Duhu". "Biti u tijelu" (r. 8) slikovit je izraz za sebične i grešne tjelesne porive. Tko tako živi, ne može se "svidjeti Bogu". Postavljajući za vrhovni cilj života sviđanje Bogu, Pavao ne gubi iz vida čovjekovu potrebu za srećom i ispunjenjem svojih zakonitih težnji. Sve će to biti ispunjeno u Bogu, koji nas zove u svoje intimno zajedništvo u vječnosti. "Niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama" jest podsjećanje na krsnu opečaćenost Duhom (usp. Ef 1, 13-14) koja trajno ostaje. Duh Sveti zaista prebiva u krštenicima i u cijeloj crkvenoj zajednici. Međutim on nas ne mijenja čarobnjački, pa se cijelog života trebamo truditi da "ne budemo u tijelu", da ne živimo po tjelesnim nagonima. "Nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov" (r. 9). To znači da nas Duh egzistencijalno veže s uskrslim Kristom i jedne s drugima. "Tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha" (r. 10) -odnosi se na iskustvo smrtnosti i među vjernicima. Smrt je pripuštenje Božje zbog izvorne grešnosti Adamovih potomaka, ali Duh životvorac preko fizičke smrti vodi vjernike u zagrljaj Bogu. Duh je Božji bio na djelu u uskrišenju Isusa od mrtvih pa će biti na djelu i u uskrišenju pojedinih vjernika.
Bez Duha, koji je izvor vjerničke životnosti, ljudsko je "tijelo" kao leš jer je pod utjecajem sveopće grešnosti (usp. Rim 5, 12). Međutim u pridruženosti Kristu ljudski "duh" živi, jer Duh uskrslog Krista uskrišava mrtvo ljudsko biće po darovanom opravdanju.
Ovaj događaj čitamo u ukupnoj liturgiji. Tada nad njim možemo razmišljati o Isusovoj sućuti prema ožalošćenoj obitelji. Također o Isusovu objavljivanju Boga koji vidi suze i patnju svih ljudi.
Danas o njemu razmatramo s vjerom u Isusa, koji je uskrsnuće i život. Upravo zato što je na putu u nasilnu smrt, on postaje izvor uskrsnuća i pravog života.
Izvještaj možemo podijeliti na sljedeće manje cjeline:
- Na vijest o Lazarovoj bolesti Isus odgađa put u Betaniju (r. 1-16);
- Lazarovim sestrama Isus se očituje kao uskrsnuće i život (r. 17-27);
- Isus je volio Lazara kao pravi prijatelj (r. 28-37);
- Isus uskrišava Lazara (r. 38-44);
- Zaključak: vjera onih koji su doživjeli Lazarovo uskrišenje (r. 45).
Kod Luke se spominju samo Marta i Marija (10,38-42), a kod Ivana i njihov brat Lazar. Vjerojatno je riječ o istoj obitelji kod koje je Isus odsjedao s Dvanaestoricom u vrijeme pohoda Jeruzalemu, jer im je selo bilo 3 km jugoistočno od Jeruzalema. U Lukinoj povijesnoj Crkvi bile su popularnije sestre, a u Ivanovoj je morao biti poznat i brat. Divan je ovdje Tomin usklik: "Hajdemo i mi da umremo s njime!" (r. 16). On je izraz očajničke odanosti Isusu: ustrašen je za sudbinu Učiteljevu, ali i za svoju i svojih kolega. Svjestan je svega što se može dogoditi, ali ostaje vjeran Učitelju ne dopuštajući da mu crne slutnje spriječe izvršavanje onoga što osjeća kao obvezu savjesti. U tome nam je Toma svima uzor, makar on još ima proći kroz kušnju Velikog petka i radost uskrsnog jutra. "Gospodine, da si bio ovdje, moj brat ne bi umro" (r. 21) izraz je vjere da Bog djeluje po Isusu. Tom vjerom Marta se razlikuje od mnoštva koje se divi Isusovim čudesima, a ne ulazi dublje u smisao njegova poslanja. Kad joj najavljuje da će njezin brat uskrsnuti, Marta ističe vjeru u opće uskrsnuće mrtvih, o eshatonu. Na to se Isus predstavlja još jednim od svojih sedam "Ja jesam..." u četvrtom evanđelju: "Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će" (r. 25). Ostali "Ja jesam" jesu: kruh života (6, 35.48); svjetlost svijeta (8, 12); vrata ovcama (10, 7.9); pastir dobri (10, 11.14); put, istina i život (14, 6) i pravi trs (15, 15). Uz ovakvo predstavljanje Isus poziva na vjeru ili prijeti onima koji se tvrdokorno zatvaraju. Tko živi na zemlji s vjerom u Isusa, nastavit će živjeti i nakon fizičke smrti, živjeti sretno i kvalitetno. Isus tako sada dariva život koji traje vječno.
Isusova molitva pred uskrišenje Lazara (r. 41-42) odraz je njegove svijesti da uvijek čini volju Očevu pa zato i moli ispunjenje volje Očeve. "Znao sam da me svagda uslišavaš" -to je pouzdanje utemeljeno na traženju i provođenju volje Božje. Glasnim zahvaljivanjem Ocu što ga je uslišao, on kod prisutnih budi svijest da nije samo čovjek-čudotvorac, nego opunomoćeni poslanik Oca, koji je punina života i zato darovatelj života.
Bez ikakvih čarobnjačkih kretnji, na Isusov snažni zov, Lazar izlazi iz groba umotan u platno u kojem je bio sahranjen. Isus naređuje da ga odriješe te mu pomognu da se opet uključi u obiteljski život i dalje ostane radost i potpora svojih sestara. Isusov zov podsjeća na njegove riječi u 5, 28 29, gdje on najavljuje sveopće uskrsnuće, prilikom kojega će "izići iz grobova na uskrsnuće života koji su činili dobro, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude". Ovim čudom Isus ispunjava svoju ranije danu riječ i budi vjeru u sveopće uskrsnuće mrtvih.
Ovo znamenje donosi procvat vjere u Isusa, koja će nešto kasnije biti očitovana prilikom svečanog ulaska u Jeruzalem (usp. Iv 12, 9.12.17-19). Isto je znamenje židovskim poglavarima povod da Isusa osude na smrt (usp. Iv 11, 53). Pred zagonetkom fizičke smrti prestaje domet egzaktne znanosti i ljudske filozofije. Vjera u Isusa kao uskrsnuće i život kršćanski je odgovor na zagonetku smrti. Kako prihvaćamo taj odgovor?
SABIRANJE CRKVE POD KRIŽEM ISUSOVIM
Službeni latinski naziv Nedjelja palmi o muci Gospodnjoj potječe od jeruzalemskih kršćana koji su se od 4. st. skupljali popodne na Maslinskom brdu, tu slavili produženo bogoslužje riječi te uvečer u procesiji, s granama palme ili masline u ruci, ulazili u Jeruzalem. Time su vjernički ponovno uprisutnjivali Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem pred početak muke. Običaj se širio s vremenom po Evropi, gdje su vjernici upotrebljavali zelene grane i drugih drveća te ih nakon sudjelovanja u bogoslužju stavljali u svoje domove ili na polja sa željom da Bog od njih odgoni zle sile i nevrijeme. S vremenom je uveden liturgijski blagoslov tih grančica na Cvjetnicu pred svečani ophod kako bi postalo očitije da zaštitna moć zelenih grana proizlazi iz blagoslova Crkve, a ne od nekih magijskih sila.
Mesijanski ulazak u Jeruzalem prvoj je Crkvi bio tako važan da su ga zabilježila sva četiri evanđelista utkavši u izvještaj elemente svoje teologije. U ovoj liturgijskoj godini čitamo danas Matejev izvještaj. Njemu su vlastiti sljedeći elementi:
- citat iz Iz 62, 11 i Zah 9, 9 o Mesiji mirotvorcu koji jaši na magarcu, dok narod priželjkuje Mesiju ratnika na konju (r. 4-5);
- da bi proročanstvo bilo što doslovnije ispunjeno, Matej bilježi kako je mnoštvo stavljalo haljine na magaricu i magare a Isus "uzjaha na njih" (r. 7);
- mnoštvo kliče "Hosana Sinu Davidovu" (r. 9), jer je Matejevoj Crkvi važno istaknuti da je Isus Mesija iz roda Davidova.
Mi u svojoj liturgiji spominjemo danas Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem. Blagoslovljene grane ne možemo nositi u procesiji kroz mjesto u kojem živimo, ali i pojedinačni hod s liturgije s granama vanjski je znak naše vjere u Krista.
Danas čitamo muku po Mateju. U gradi vlastitoj Mateju kroz povijest muke istaknuto je sabiranje vjernih Židova i prvih pogana oko Isusa raspetoga. Time nas Matej podsjeća da smo svi mi krštenici Crkve zato što se sabiremo oko križa Isusova. Središte Crkve u svakoj župi jest Krist raspeti i uskrsli. To nastojmo proživljavati u tjednu muke Gospodnje.
Ovaj odlomak sržni je dio treće pjesme o Sluzi Patniku u Izaijinoj knjizi. Podsjetimo se sadržaja svih četiriju pjesama: u prvoj Bog predstavlja Slugu kao svoga miljenika (Iz 42, 1-9), u drugoj Sluga govori o svome proročkom zvanju (Iz 49,1-6), u trećoj se Sluga žali na teškoće u vršenju proročkog poziva (Iz 50, 4-9), u četvrtoj Sluga biva nasilno ubijen a Bog njegovu smrt okreće u izvor blagoslova za sve (Iz 52, 13 - 53, 12).
U našem današnjem odlomku Sluga zahvalno priznaje da mu je Bog dao "jezik vješt" u krijepljenju umornih i naviještanju poruke spasenja među sužnjima u Babiloniji. Međutim on je najprije Božji učenik koji već ranom zorom sluša riječ Božju, o njoj razmišlja da bi je kasnije mogao drugima prenositi i tumačiti. Reci 5-7 sadrže teškoće na koje Sluga nailazi u obavljanju svoga tješiteljskog i navjestiteljskog poziva. Takve su teškoće imali i drugi Izraelovi proroci (usp. Am 7, 10-17; Hoš 2, 6-10; Jr 20, 7-18). Kad kaže da mu je Bog otvorio uši a on nije uzmicao, Sluga podsjeća na intimni doživljaj poziva koji je bio tako snažan da mu se nije mogao oduprijeti unatoč očekivanom osporavanju. Bog ga je ne samo pozvao nego i nadahnjivao u proročkom djelovanju, a to je djelovanje njegovim zasužnjenim sunarodnjacima moglo izgledati kao rušenje vjerske tradicije. U tome je ovaj Sluga slika Isusa kojega sude vjernici iz vlastitog naroda misleći da on potkopava vjeru u narodu Božjem. Brada je na Istoku onog vremena bila ukras i ponos muškarca. Čupati nekom bradu bila je teška uvreda. Sluzi to čine, a on uz to podmeće leda, ne zaklanja lica. Osjeća da Bog od njega traži upravo takvo obavljanje službe i zato se neće smesti ni postidjeti.
Ovaj Sluga slika je Isusa koji stoji pred smrtnom osudom ako ne povuče svoje tumačenje Božje riječi i ne ublaži svoju kritiku okamenjenih vjerskih institucija u vlastitom narodu. Iako ga čeka nasilna smrt, ni on se neće smesti ni postidjeti, jer vjeruje da će Bog njegovu patnju pretvoriti u izvor blagoslova za sve ljude.
Ovaj odlomak iz drugog poglavlja Poslanice Filipljanima himan je u čast Kristu, kao trajnoj slici Božjoj, koji se ponizio uzevši pravo ljudsko tijelo i pristavši na smrt na križu. Pavao je uvrstio ovaj himan u svoju poslanicu radi pouke o vjerničkoj poniznosti i međusobnom podnošenju. Prije toga, u r. 3-5, moli vjernike da među njima ne bude suparništva ni umišljenosti. Potiče da druge "smatramo višima od sebe", da se staramo "ne samo svaki za svoje nego i za ono što se tiče drugih". Pravi uzor u poniznosti jest Krist ponižen utjelovljenjem, kojim je uzeo "lik sluge", i križem, na kojem se pokazao poslušnim Ocu "do smrti na križu".
Uočimo kontrast kojim završava prvi dio himna i počinje drugi: "Ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime... Gospodin" (r. 8-9.11). Isusova se poniznost sastojala ne samo u prihvaćanju da živi kao običan čovjek nego i u mesijanskom djelovanju među galilejskim seljacima, ribarima i trgovcima, u prijateljskom postupanju prema grešnicima, u ozdravljenju malih ljudi kojima drugi nisu htjeli ili nisu mogli pomoći. Namjerno je odabrao takav način djelovanja i predstavljao se kao onaj koji je blaga i ponizna srca (usp. Mt 11, 25-30). Nasilna smrt uslijedila je kao prirodan produžetak i potvrda svega onoga što je činio i govorio objavljujući dobrotu Božju prema svima ljudima. Zato ga je, kaže himan i Pavao s njime, Bog preuzvisio. To je novozavjetni izraz ne samo za uskrišenje Raspetoga nego i za unošenje u stanje eshatonske proslavljenosti te sjedanje zdesna Bogu. Iz tog uskrsnog i proslavljenog stanja Krist može spašavati sve ljude. Upravo zato imaju se pred njim prignuti anđeli na nebu (nebesnici), ljudi na zemlji (zemnici) i pokojnici (podzemnici). Svi oni kliču sa zajednicom krštenih: "Isus Krist jest Gospodin!" To je kratko vjerovanje prve Crkve. Priznavati Isusa Gospodinom znači vjerovati da je sada u proslavljenom stanju s Bogom te da može spašavati one koji se vjerom oslanjaju na njega i krštavaju u njegovo ime.
Matej je u svojoj povijesti muke više od ostalih evanđelista istaknuo nastajanje Crkve pod križem.
Samo on ima u povijesti muke zgodu o smrti Judinoj (27, 3-10). Ona dobiva puno značenje iz Judina vladanja na oproštajnoj večeri. Kad je Isus najavio da će ga jedan od sustolnika izdati, apostoli se snuždeni glasno pitaju: "Da nisam ja, Gospodine?" (Mt 26, 23). Matej je to formulirao imajući na umu razbježavanje svih učenika (usp. r. 56b). Svi su kukavički pobjegli i zato su na Isusovu najavu znali da Isus zna o njima više nego oni sami. Ponizno su pitali da nisu možda oni. Pitao je i Juda, a Isus mu je dao do znanja da zna za njegovu namjeru (r. 25). Kad je Juda opazio da Isus neće učiniti čudo u prilog sebi te da mu predstoji sigurna nasilna smrt, vraća novac dobiven za izdaju i oduzima sebi život. Iako je - kao Petar koji je izašao nakon izdaje van i gorko zaplakao u znak spremnosti na obraćenje - znao da Isus nije zlopamtilo te da rado oprašta, nije smogao snage za ponizno kajanje. Matej bilježi da se po njegovoj izdaji ostvarilo proročanstvo o odbačenom vođi (usp. Zah 11, 12-13 i Jr 32, 6-9). Time se raskida savez između Boga i njegova naroda Izraela te otvara mogućnost za sabiranje pogana u novi narod Božji.
U procesu pred Rimljanima nije bilo dovoljno izaći s optužbom da se Isus pravi transcendentalnim Mesijom Pomazanikom, koji je Sin Božji (usp. Mt 26, 63-64). Zato su tužitelji tu optužbu iskrenuli u političku: ako je Isus Mesija iz kraljevske loze Davidove, onda se pravi židovskim kraljem (usp. Pilatovo pitanje u Mt 27, 11). U toku suđenja pred Pilatom upraviteljeva žena poručuje: "Mani se ti onoga pravednika jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega" (27, 19). U njoj vidi Matej i prva Crkva s njime prvence pogana koji se zanimaju za Isusa i traže informaciju o njegovu pokretu, o kršćanstvu. To je još više naglašeno ispoviješću sastanka nakon izdahnuća Isusova: "Satnik i oni koji su s njime čuvali Isusa vidješe potres i što se zbiva, silno se prestrašiše i rekoše: 'Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj" (27, 54).
Marko i Luka kažu da je ovu ispovijest izrekao samo satnik, a Matej ističe i njegova tri druga koji su od strane rimske vlasti bili zaduženi za javni red u toku izvršenja smrtne kazne nad osuđenikom. Pripisujući ispovijest pod križem svoj četvorici vojnika, Matej govori iz iskustva svoje Crkve sastavljene od obraćenih Židova i pogana. U Crkvu mogu ući svi koji pristaju uz Raspetoga kao Sina Božjega, kao Gospodina. Pritom se već kršteni trebaju tako ponašati prema zainteresiranim Židovima i poganima da oni požele u Crkvu ući i u njoj ostati.
Matej jedini spominje uskrsnuće mrtvih na Veliki petak (usp. 27, 51-53). Sam potres, razdiranje hramskog zastora i ovo uskrsnuće mrtvih znakovi su kojima Božja priroda prati umiranje nevinog pravednika, kidanje Starog saveza i nastajanje Crkve kao zajednice Novoga saveza. Matej ne čeka uskrsno jutro da navijesti novi život uz Krista. On povezuje otajstvo križa i uskrsnuća. U svjetlu uskrsnog jutra vidi početak Crkve sabrane od Židova i pogana već pod križem Isusovim.
Ovakva povijest muke prema Mateju podsjeća nas najprije da je Crkva sastavljena od obraćenih grešnika poput Petra. Tko doživi svoju moralnu slabost i vjeruje kako mu Bog u Isusu oprašta, može u Crkvu ući i u njoj ponizno ustrajati. Nadalje, Crkva su svi oni koji se sabiru oko križa Isusova -Židovi i pogani. Isus je središte Crkve. To nikada ne smijemo smetnuti s uma, osobito u ovim danima Velikog tjedna.
U svagdanjem govoru naviknuli smo u sveto trodnevlje ubrajati četvrtak, petak i subotu Velikog tjedna. Međutim, večernja misa Velikog četvrtka u liturgiji je predvečerje sutrašnjeg dana, jer su kod Židova veliki blagdani počinjali večer uoči blagdana. Misom Večere Gospodnje počinje sveto trodnevlje i nastavlja se liturgijom Velikog petka, vazmenog bdjenja, danje mise na Uskrs. Završava službeno Večernjom uskrsnog dana. U Općim načelima o liturgijskoj godini stoji: "Vazmeno trodnevlje Gospodnje muke i uskrsnuća ističe se kao sjajni vrhunac čitave liturgijske godine: Krist je naime djelo ljudskog otkupljenja i savršene proslave Boga izvršio poglavito svojim vazmenim otajstvom, kada je svojom smrću uništio našu smrt i svojim uskrsnućem obnovio naš život. Zato svetkovina Vazma ima u liturgijskoj godini ono dostojanstvo što ga u tjednu ima dan Gospodnji" (br. 18).
Čini se da su stari hrvatski pisci Uskrs nazvali Vazmom zato što su taj naziv izveli iz grčke riječi "azima", koja doslovno znači "beskvasni kruh" a skraćeno se upotrebljavala za glavni židovski blagdan Pashu kojoj je Krist dao novi sadržaj svojom smrću i uskrsnućem. Uskrs je najstarija i konstitutivna svetkovina kršćanske zajednice. Od slavljenja Uskrsa kao spomena na Isusovu smrt i uskrsnuće sabrala se Crkva kao uskrsni narod koji ima svoju Pashu, drukčiju od židovske. Vazmeno bdjenje sv. Augustin nazvao je "majkom svih bdjenja" ili vigilija. Time je htio reći da svi kršćanski blagdani i svetkovine imaju izvor i sadržaj u vazmenom otajstvu, jer su ostali blagdani Kristovi, Marijini i svetački slavljenje pojedinih događaja Kristova spasenja koje je u pashalnom otajstvu vrhunski dogođeno i ponuđeno. Svece slavimo zato što su na svoj način proslavili Krista raspetog i uskrslog pa se u liturgijskim molitvama nikada ne obraćamo svecima izravno, nego Bogu koji je u njima nešto učinio po Kristu Gospodinu našemu.
Vrijeme korizme počelo je Pepelnicom i završava pred misu Večere Gospodnje na Veliki četvrtak. Iako na Veliki petak više razmatramo muku Kristovu a u vazmenoj noći otajstvo uskrsnuća, u liturgiji se uvijek vežu u nerazdvojnu cjelinu muka i uskrsnuće. To posebno vidimo iz svećenikove molitve na završetku pričesnog obreda Velikog petka:
"Svemogući vječni Bože!
Ti si nas obnovio velikim djelom svoga milosrđa,
blaženom smrću i uskrsnućem Isusa Krista:
čuvaj u nama njegove plodove, i primanjem tog otajstva daj nam snage da ti vjerno služimo." Slavimo muku Kristovu nadajući se uskrsnuću s njime!
VEČERA GOSPODNJA - ŽRTVA I GOZBA KOJOM SE KONSTITUIRA CRKVA
Jutarnja i večernja liturgija Velikog četvrtka posvješćuju nam da se sabiremo kao Crkva po našim župama i biskupijama zato što slavimo euharistiju i druge sakramente.
Jutarnja liturgija odvija se samo u katedrali kao matičnoj crkvi biskupije. Biskup blagoslivlje bolesničko i katekumensko ulje. Krizmeno ulje, koje se upotrebljava kod ređenja svećenika i kod krštenja, biskup posvećuje. Ova misa očituje zajedništvo biskupa i svih svećenika koji u njegovoj biskupiji vrše službe liturga, učitelja vjere i upravitelja vjerničkih zajednica. Zato su svećenici pozvani da u što većem broju koncelebriraju sa svojim biskupom tog jutra. Nakon biskupove propovijedi svećenici obnavljaju obećanja dana na ređenju da će vjerno obavljati prihvaćenu službu. Biskup preporučuje svećenike i sebe u molitve sabranih vjernika.
Misa Večere Gospodnje sadržajno pripada Velikom petku kao prvom danu svetog trodnevlja. Ona uprisutnjuje Isusovu proročku gestu nad kruhom i vinom: kao što sabranim učenicima on domaćinski lomi kruh, tako će uskoro biti slomljeno njegovo tijelo koje je u židovskom načinu izražavanja cijela osoba čovjeka. Kao što sudionici Isusove oproštajne gozbe piju vino i ono time postaje "razliveno", tako će i njegova krv biti razlivena prilikom nasilne smrti na križu.
Isus je pod oproštajnom večerom ostavio posvećeni kruh i vino kao trajni znak svoje smrti i uskrsnuća i kao darove kojima se trebaju krijepiti njegovi vjernici da bi ostali njemu vjerni i obavljali svoje poslanje u svijetu. U zbornoj molitvi istaknuta je vjera da je Krist uoči svoje smrti predao Crkvi "žrtvu novoga Saveza i gozbu svoje ljubavi" te prošnja da "iz tog otajstva crpimo ljubav i život".
Prvo je čitanje izvještaj iz Knjige izlaska o ustanovi Pashe kao glavnog blagdana Židova. Oni su tim blagdanom slavili:
- spomen na izlazak iz egipatskog ropstva;
- spomen na sklapanje saveza s Bogom i konstituiranje plemena u jedan narod Božji;
- savezničku povezanost s Bogom i međusobno u vremenu i mjestu gdje Izraelci slave svoj konstitutivni blagdan.
Ovaj odlomak Izlaska "historicizira" blagdan Pashe. Blagdanu koji su susjedni narodi slavili prije njih, vjerojatno kao radost proljetnog janjenja, Izraelci su dali nov sadržaj i povod. O desetom "egipatskom zlu" Bog je preskočio kuće Izraelaca tako da su pomrli samo prvorođenci Egipćana. S ovim "prolazom" ili "preskakanjem" kuća Izraelaca, koji su po Mojsijevoj odredbi krvlju pashalnog jaganjca poškropili svoja vrata, Izraelci su povijesno vezali utemeljenje Pashe.
Povijesno je sigurno da je Isus bio pogubljen dan uoči Pashe -7. travnja godine 30. Zato je prva Crkva euharistiju kao spomen na Isusovu smrt i uskrsnuće počela slaviti po obredu židovske Pashe. Ivan vidjelac 28 puta spominje proslavljenog Krista kao pashalnog Jaganjca. On kaže da će s njime slaviti nebesku liturgiju oni koji u vrijeme zemaljskog života ubijele svoje životne haljine u krvi Jaganjčevoj (usp. Otk 7, 14; 12, 11; 22, 14). Pripjev nakon ovog čitanja uzet je iz 1 Kor 10, 16: "Čaša blagoslovna zajedništvo je krvi Kristove." Šteta bi ga danas bilo zamijeniti nečim drugim, jer je uzet iz dijela poslanice o kršćanskoj svetoj
gozbi na kojoj imamo udio na Kristovu tijelu i krvi i vežemo se u zajednicu braće i sestara po mjestima gdje živimo svoju vjeru.
Prva Korinćanima pisana je iz Efeza oko 57. kao Pavlov odgovor na upit korintskih vjernika o karizmama i redu na bogoslužju. Značajno je da u ovoj poslanici isti grčkim izrazom - ekklesia (saziv) - Pavao zove zajednicu krštenih u jednom mjestu i sveti sastanak na kojem oni obavljaju spomen čin Isusove smrti i uskrsnuća u toku bratske gozbe.
Na početku 11. poglavlja, iz kojeg je večerašnji odlomak, Pavao hvali naslovnike što se drže predaja koje im je predao prilikom misionarskog naviještanja i osnivanja Crkve u Korintu. Jedna od stvari koju im je "predao" jest i slavljenje euharistije, jer bez toga kršteni Korinćani ne bi bili živa Crkva. U večerašnjem odlomku Pavao podsjeća vjernike da je "od Gospodina primio ono što im je predao". On je naučio slaviti euharistiju s kršćanima Damaska, Jeruzalema i Antiohije. Kad kaže da ju je primio "od Gospodina", misli na Isusovu odredbu: "Ovo činite meni na spomen." U spomen na Isusovu smrt i uskrsnuće kršćani se sastaju na bogoslužje u kojem čitaju iz svetih knjiga, slušaju izlaganje predstojnika, mole za sav svijet, obavljaju spomen-čin Isusove žrtve i gozbe i krijepe se posvećenim kruhom i vinom. Zato "od Gospodina" ovdje znači odredbu Gospodinovu o euharistiji kao konstitutivnom činu Crkve.
Iz židovskog slavljenja Pashe kao "spomena" oslobođenja od kojeg se živi (zikaron), "meni na spomen" u riječima nad kruhom i vinom znači uprisutnjenje Isusove smrti i uskrsnuća. Isus proslavljeni postaje zbiljski prisutan među svojim vjernicima po tom spomen-činu. Mi katolici vjerujemo da zajednica krštenih ne može valjano slaviti euharistiju kao spomen-čin i gozbu bez zaređenih predstojnika.
Isusove riječi nad kruhom i vinom može valjano izgovarati u svetom činu samo svećenik. Zato ove večeri slavimo i ustanovu svećeničkog reda. Bez zaređenih starješina kršćanska zajednica ne može potpuno živjeti i svjedočiti spasenje koje Krist nudi.
Evanđelje o Isusovu pranju nogu učenicima na oproštajnoj večeri povod je da večeras svećenik pere noge izabranim članovima župne ili liturgijske zajednice. Jedna od predloženih antifona koja se može pjevati za vrijeme tog pranja je iz Iv 13, 34: "Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge kao što sam i ja ljubio vas." To je simbolički čin koji sudionike treba potaknuti na prilagođeno služenje kršćanskoj braći i sestrama u konkretnim okolnostima, prema potrebama bolesnih i oskudnih članova zajednice.
U Ivanovu izvještaju o posljednjoj večeri nema Isusovih riječi nad kruhom i vinom. On je prikazao Isusa kao kruh s neba za život svijeta u govoru o kruhu života (gl. 6). Ovdje prikazuje Isusa kao poniznog domaćina na gozbi ljubavi koji učenicima pere noge, a zatim dugo govori o potrebi ljubavi među svojim vjernicima, o Duhu Parakletu koji će Crkvu uvoditi u svu istinu nakon njegove proslave i o djelovanju učenika koji trebaju biti u svijetu, ali ne od svijeta.
Izraz u r. 4 "ustade od večere" daje naslutiti da se apostoli nisu mogli nagoditi tko bi od njih trebao poslužiti druge pri pranju nogu i ruku na početku gozbe. Iz Lukina izvještaja, prema kojemu Isus u vrijeme posljednje večere uči apostole da je najveći onaj koji poslužuje, izlazi da je nešto takvo moglo biti povod Isusovoj pouci i pranju nogu. Isus preuzima posao sluge za dolaska gostiju na svečanu gozbu. Skida gornju odjeću, uzima ubrus, ulijeva vodu u praonik, polijeva noge već raspoređenim uzvanicima, pere ih i briše. Ove pojedinosti pokazuju da se događaj sudionicima duboko usjekao u pamćenje te da im je ostao nezaboravan i znakovit.
Dok su ostali sudionici bez daha dopuštali Isusu da im opere noge, Petar se iz poštovanja pobunio, jer ne dolikuje da Učitelj pere noge učeniku. U Isusovu odgovoru vidimo da je u pitanju nešto više od fizičkog pranja: "Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom." Već samim drugovanjem s Isusom učenici su očišćeni, ali će biti još očišćeniji po Učiteljevoj smrti i silasku Duhu Parakleta. "Pranje" ovdje može biti aluzija na krštenje. Isus traži od učenika da i oni čine kao on: da budu ponizni sabiratelji eshatonske obitelji Božjih sinova i kćeri te da joj zbiljski služe. Ovaj događaj pokazuje da nas euharistija osposobljava za služenje po uzoru na Isusa, koji se osjećao potrebnim i važnim upravo po služenju. Pitajmo se koliko iz svjesnog i aktivnog sudjelovanja na euharistiji tražimo snagu za zbiljsko služenje braći i sestrama.
DRVO KRIŽA NA KOM JE VISIO SPAS SVIJETA
Službeno se ovaj dan zove Veliki petak muke Gospodnje. Naziv nas uvodi u otajstvo križa kojemu se klanjamo zato što je na njemu visio Spas svijeta.
Današnji obred Velikog petka razvio se od onoga koji su već u 4. stoljeću uveli kršćani Jeruzalema nakon što je carica Helena 320. pronašla zagubljenu relikviju križa Kristova. Kršćani Jeruzalema počeli su se od tada skupljati tog dana popodne na Golgoti na bogoslužje riječi u kojem se čitala muka Isusova. Inače, već od 2. stoljeća imamo sigurne podatke da su kršćani na Veliki petak strogo postili u znak žalosti za Kristom raspetim te se ubrzo ovo molitveno i pokorničko obilježje proširilo na sve petke u godini.
Bogoslužje ovog dana sastoji se od službe riječi sa središtem u muci Isusovoj po Ivanu, zatim od klanjanja križu i od pričesti hostijama koje su posvećene dan ranije. Na Veliki petak i Veliku subotu ne slavimo misu, jer u ta dva dana "Crkva ostaje uz grob Gospodnji razmatrajući njegovu muku i smrt i uzdržava se od misne žrtve" (Misal, 200).
Ni na Veliki petak Crkva ne razdvaja otajstvo križa od uskrsnuća. To vidimo osobito iz starinske antifone koja je preporučena za pjevanje pri klanjanju sabranih vjernika križu: "Tvome križu klanjamo se, Gospodine, te hvalimo i slavimo sveto uskrsnuće tvoje, jer evo: drveta radi nastade radost u cijelome svijetu." U žalosti za Kristom na križ raspetim Crkva se raduje što je smrt Kristova početak ljudskog otkupljenja.
Obredi počinju prostiranjem svećenika i služitelja pred oltarom ili klečanjem u šutnji. Ovo je najsadržajnija šutnja u toku liturgijske godine (koja se inače preporučuje svaki put između svećenikova poziva "Pomolimo se" i početka molitve te na kraju pojedinih čitanja, prije pripjevnog psalma). U žalosti su sadržajnije geste od svake riječi. Šutnjom predvoditelja i sabrane zajednice počinjemo liturgiju žalovanja za Kristom raspetim.
Za prvo čitanje imamo Četvrtu pjesmu o patniku Sluzi iz Izaijine knjige. U njoj je prikazana nasilna smrt osporenog proroka, čiju poruku i životno svjedočanstvo zajednica vjernika prihvaća tek nakon njegove smrti: "Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt." Ovaj prorok slika je Isusa iz čije nasilne smrti Bog izvodi spasenjsku korist za sve ljude.
Drugo je čitanje odlomak iz Poslanice Hebrejima o Kristu kao velikom svećeniku koji je "supatnik u našim slabostima" te je u muci "naviknuo slušati". Zato je veliki svećenik i "začetnik spasenja svima koji ga slušaju". Muka po Ivanu čitala se na Veliki petak već od 7. stoljeća među kršćanima Rima. Ni najnovija liturgijska reforma nije u tome donijela nikakvu promjenu. Dok se na Cvjetnicu kroz tri liturgijske godine susljedno čitaju Matejev, Markov i Lukin izvještaj o muci, na Veliki petak i dalje ostaje muka po Ivanu. Razlog je Ivanovo "dublje čitanje" ispod kore površinskih dojmova.
Već u prizoru hapšenja na Isusovo "Ja sam" Juda i njegova četa "ustuknuše i popadaše na zemlju" (18, 6). Za Ivana je to ustuk pred Isusovom neodoljivom veličinom, pred njegovim pravim identitetom, jer se u toku ministerija u četvrtom evanđelju Isus predstavlja s "Ja jesam" i time nagoviješta svoju transcendentalnost. U suđenju pred Židovima Ivan navodi Isusov odgovor da je javno govorio svijetu i protest protiv šamara koji Isusu daje netko iz židovskog mnoštva (18, 19-24). Tu opet vidimo Isusovo dostojanstvo te Ivanovo dublje čitanje: osuđenik sudi.
Prizor pred Pilatom Ivan je podijelio u sedam manjih cjelina od kojih je literarno središte u četvrtoj, gdje vojnici pozdravljaju Isusa "Zdravo, kralju židovski" (19, 1-3). Misaoni je vrhunac ovog dijela u sedmoj cjelini, gdje Pilat Isusa trnjem okrunjena postavlja na sudačku stolicu i predstavlja ga Židovima: "Evo kralja vašega!" (19, 12-15). U Ivanovoj povijesti muke Isusove kraljevsko dostojanstvo spominje se 12 puta a vrhunac je tog vida muke u 19, 19-22, gdje Židovi traže od Pilata da izmijeni natpis na križu u kojem se spominje da je Isus kralj židovski. Pilat odbija promijeniti naslov: "Što napisah, napisah!" Tako za Ivana ostaje činjenica da Isus jest kralj, bez obzira na one koji ga ne priznaju.
Kod Ivana nema Šimuna Cirenca na putu križa: "A on, noseći križ svoj, izađe na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše..." (19, 17-18). Isus sam nosi svoj križ jer je u toku ministerija govorio kako će sve privući k sebi kad jednom bude uzdignut (usp. Iv 8, 32 i 12, 32-34). Put na Golgotu Ivan je rastumačio kao put u proslavu po križu. U času hapšenja, na sudu pred Židovima i Rimljanima, na križnom putu - Isus ima inicijativu.
Ivan donosi tri vlastite Isusove riječi s križa: "Evo ti sina...; Žedan sam...; Dovršeno je" (19, 26.28.30). Iz njih vidimo Isusovu brigu za učenike koji trebaju nastavljati njegovo poslanje u svijetu jer su i Marija i Ivan pod križem slika Crkve ukoliko je zajednica onih koje Isus ljubi i ukoliko ljude privlači Isusu.
Ivanov je podatak o probadanju Isusova boka nakon izdahnuća, s dva citata iz Starog zavjeta koji se tada ispunjaju na Isusu. On je pashalno janje kojemu se ne lome kosti (Iv 19, 36 = Izl 12, 46). On je i odbačeni vođa u kojeg ljudi upiru pogled vjere i nade (Iv 19, 37 = Zah 12,10).
Tako za četvrtog evanđelista muka Isusova znači hod Isusov u uzdignuće koje mu je Otac pripravio, a sudionici Židovi i Rimljani jesu lica u drami kojoj ne vide dublje značenje. Muka je za Ivana i sabiranje zajednice Isusovih učenika koji se osjećaju privučeni ljubavlju Raspetoga te stalno upiru u njega pogled vjere i nade.
Rubrika u Misalu kaže da svećenik sada može održati kratku propovijed, ako drži da je prikladno. Ta propovijed pojašnjava ono što danas slavimo.
Nakon muke i homilije slijedi sveopća molitva kao zaključak službe riječi. Ona se sastoji od deset molitava koje imaju pozivni i molbeni dio. Svećenik poziva da molimo za svetu Crkvu Božju, za papu, za različite redove vjernika, za katekumene, za kršćane koji nisu u punom crkvenom jedinstvu s nama, za Židove, za vjernike nekršćanskih religija, za one koji ne vjeruju u Boga, za upravitelje država, za sve ljude u potrebi kao što su bolesnici, gladni, zatvorenici, putnici, iseljenici, umirući.
Te su molitve vrlo stare. Pokazuju ostvarenje onoga što u 1 Tim 2, 1-7 stoji kao Pavlova odredba za svaku kršćansku liturgiju: na njoj kršćani trebaju moliti "za sve ljude, za kraljeve i za sve ljude na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti". Kršćani jesu na životnom proputovanju prema domovini nebeskoj, ali s ljudima drugih vjera dijele na ovoj zemlji zajedničke radosti i nade, žalosti i tjeskobe. Zato u svakoj svojoj liturgiji mole za sve ljude, a posebno na Veliki petak.
Posljednja liturgijska reforma unijela je ispravke u neke od ovih deset vrlo starih molitava. Tako je bivša molitva "za heretike i šizmatike" koji su se trebali vratiti "svetoj majci Crkvi katoličkoj" preoblikovana u molitvu "za braću koja vjeruju u Krista, da ih Bog i Gospodin naš privede k istini i konačno ih okupi u jednu Crkvu". Bivša molitva za "perfidne Židove", u kojoj je isticano da Bog od svog milosrđa ne odbacuje ni židovsku perfidnost, preoblikovana je u molitvu "za Židove kojima je prvima Gospodin Bog naš govorio". Bivša molitva "za pogane koji štuju idole" preoblikovana je u molitvu "za sve koji ne vjeruju u Krista: da i njih Duh Sveti rasvijetli i privede na put spasenja". Ovdje je uvažen nauk Sabora o nekim dobrim elementima u nekršćanskim religijama. Bivša molitva "za našeg najkršćanskijeg cara..." preoblikovana je u molitvu "za sve državne poglavare: da im Bog i Gospodin naš upravi um i srce po svojoj volji da traže mir i slobodu svih ljudi". Nova je molitva za ljude u potrebi u kojoj se celebrant obraća Bogu što tješi žalosne i jača izmučene te prosi da patnici svih vrsta iskuse u svojim potrebama pomoć njegove dobrote.
Ove promjene i dodaci u sveopćoj molitvi Crkve na dan Isusove smrti pokazuju da liturgija usvaja razvoj u teologiji i otvara se novim potrebama vjernika i drugih ljudi.
Uneseno je u liturgiju Velikog petka nakon otkrića relikvije Isusova križa. Počinje svećenikovim predstavljanjem križa okupljenoj zajednici: "Evo drvo Križa, na kom je Spas svijeta visio." Poklon se obavlja poklecanjem ili ljubljenjem. Poželjno je da svi vjernici pojedinačno iskažu danas svoj poklon križu kao znaku našeg otkupljenja. To, istina, u krcatim crkvama znatno produžuje liturgiju, ali i pridonosi zbiljskom aktivnom sudjelovanju svih. Pogotovu "godišnjaka", koji se ne snalaze najbolje, a žele da ih ne otpišemo zato što ih nema na našoj misi svake nedjelje.
Za vrijeme klanjanja križu zbog pjeva starinsku tužaljku i himan "Usta moja, opjevajte". Tužaljka stavlja u usta raspetom Mesiji dobročinstva koja je Bog učinio svome narodu u povijesti spasenja, a narod svoga Mesiju daje razapeti na križ, ruga mu se, poji ga octom, probada mu bok kopljem. U prijevodu tužaljke na hrvatski zadržani su grčki usklici "Hagios o Theos, Hagios Ishyros - Sveti Bože, Sveti Jaki!" Te je usklike rimska liturgija preuzela od braće s Istoka. Ostali su kroz stoljeća u znak jedne vjere i zajedničkog korijena.
Posljednji dio obreda jest pričest koja je na Veliki četvrtak pohranjena na sporednom oltaru, a svećenik je trebao predvidjeti pričesnike današnje liturgije i posvetiti dovoljan broj hostija. Ovo slavlje pričesti nazvano je u srednjem vijeku Missa praesanctificatorum - Misa s darovima koji su ranije posvećeni. Nema kanona. Obred počinje molitvom "Oče naš", koja je u svakoj našoj misi priprava na pričest. Nema uobičajenog "znaka mira" kojim molimo oproštenje jedni od drugih prije nego pristupimo k pričesti. U završnoj molitvi svećenik prosi da Bog u nama čuva plodove Kristove smrti i uskrsnuća. U otpusnoj molitvi svećenik moli da Bog blagoslovi svoj narod, koji je proslavio smrt njegova Sina u nadi uskrsnuća, da mu dadne oproštenje i utjehu te učvrsti vjeru u vječno otkupljenje.
OVA NOĆ KRISTOVE VJERNE OSLOBAĐA OD GRIJEHA, VRAĆA MILOSTI I PRIDRUŽUJE SVETIMA
Prva je Crkva uskrsnu noć provodila u pjesmi i molitvi, pridružujući katekumene Kristu raspetom i uskrslom. Kad je ponestalo odraslih kandidata za krštenje, u liturgiju uskrsne noći uveden je blagoslov novog ognja, hvalospjev uskrsnoj svijeći, koja simbolizira Krista, i blagoslov vode kojom se škrope krštenici pri obnavljanju svojih krsnih obećanja.
Slaveći Kristovo uskrsnuće kršćani ne spominju samo jedan čudesni događaj iz prošlosti. Uskrsnuće Kristovo početak je obnovljenog čovječanstva. To je događaj koji traje u vremenu i prostoru. Krštenjem i euharistijom vjernici dobivaju udio u događaju Kristova uskrsnuća i uključuju se u Crkvu kao uskrsni narod.
Vazmeno bdjenje sastoji se od:
- službe svjetla s blagoslovom ognja i Vazmenim hvalospjevom;
- službe riječi sa sedam starozavjetnih i dva novozavjetna čitanja koja iznose ključne događaje povijesti spasenja;
- krsne službe s litanijama svih svetih, blagoslovom vode, krštenjem odraslih ili obnovom krsnih obećanja;
- euharistijske službe pod kojom novokršteni donose misne darove.
Crkveni smisao cijelog slavlja divno je izražen u Vazmenom hvalospjevu (Praeconium paschale) koji je nastajao u više etapa, ima za podlogu židovsku teologiju i liturgiju Pashe, a u sadašnjem obliku potječe iz 7. stoljeća s galskoga liturgijskog područja. Hvalospjev veliča Kristovo djelo otkupljenja koje je sve zgusnuto u otajstvu uskrsnuća. To je hvalospjev "Kristu Uskrslom, povratniku od mrtvih, koji svijetli svakom čovjeku te živi i kraljuje u vijeke vjekova"
Dok su u samoj crkvi ugašena svjetla, predsjedatelj pred crkvom blagoslivlje oganj kojim će biti zapaljena uskrsna svijeća. Ovaj obred ušao je u rimsku liturgiju iz germanskoga narodnog običaja. U blagoslovnoj molitvi svećenik ističe da je Bog po svome Sinu dao vjernima oganj svoga sjaja. Kao što fizičko svjetlo grije i sjaji, tako nas uskrsli Krist grije i obasjava. U uskrsnu svijeću svećenik zatim ucrta križ te prvo i posljednje slovo grčke abecede izgovarajući: "Krist jučer i danas, početak i svršetak, Alfa i Omega. Njegova su vremena i vjekovi, njemu slava i vlast po sve vjekove vječnosti. Amen."
Slijedi procesija svećenika i poslužitelja kroz još tamnu crkvu. Na ulazu, u sredini i kod oltara đakon pokazuje svijeću sudionicima slavlja i klikće: "Svjetlo Kristovo!" Ovo je tzv. epegzegetski genitiv: svjetlo koje je sam Krist Gospodin. Zajednica odgovara "Bogu hvala" u zahvalnom obnavljanju životnog pristajanja uz Krista koji je svjetlo. U uvodu Vazmenog hvalospjeva služitelj poziva na radost anđele Božje, svemir i Majku Crkvu koja te noći duhovno rada nove krštenike. Spominjući oslobođenje Izraelaca od egipatskog ropstva i prijelaz preko Crvenog mora, đakon zatim to primjenjuje na već krštene i one koji se upravo kane krstiti: "Ova noć i danas Kristove vjerne po svem svijetu oslobađa od bijede grijeha i opačina svijeta, a vraća milosti i pridružuje svetima... Ovo je noć kada je Krist raskinuo okove grijeha i kao pobjednik od mrtvih ustao. Jer ništa nam ne bi vrijedilo rođenje, da nismo dobili otkupljenje." Adamov grijeh nazvan je u ovom hvalospjevu "sretnom krivicom" zato što je Bog ljudima poslao "takvog i tolikog Otkupitelja". Hvalospjev završava molbom da uskrsna svijeća ostane neoslabljena i "razgoni tamu ove noći".
Dugačka je zato što su vjernici u starini željeli dočekati zoru uskrsnog jutra razmatrajući
"divna djela što ih je Gospodin Bog svome narodu od početka činio, vjeran svojoj riječi obećanju" (Misal), a samo krštenje dijelilo se u zoru i liturgija završavala euharistijskom službom.
Prvo je ponuđeno čitanje izvještaj Postanka o stvaranju svijeta i čovjeka da gospodari prirodom, a služi jedino Bogu (Post 1, 1 - 2,2). Drugo je čitanje opis Abrahamove žrtve (Post 22, 1-18) po kojoj je praotac židovskog naroda postao duhovnim ocem svih koji su spremni na sinovsko podlaganje Bogu. Treće je čitanje izvještaj o prijelazu preko Crvenog mora kao slici novozavjetnog krštenja (Izl 14, 15 - 15, 1). Dok se ostala starozavjetna čitanja iz pastoralnih potreba smiju izostaviti, ovo se treba uvijek pročitati. Četvrto je čitanje prorokova pjesma novom Sionu kojemu se Bog veže na trajnu ljubav i s njime sklapa savez mira (Iz 54, 5-14). Taj starozavjetni Sion slika je Crkve. Peto je čitanje poziv Izraelcima na gozbu koju Bog besplatno sprema u naoko bezizlaznoj situaciji, jer njegove misli nisu ljudske misli (Iz 55, 1-11). Šesto je čitanje odlomak iz Baruhove knjige, upućen Izraelcima koji "stare u zemlji tuđinskoj". Da bi sačuvali svoj vjerski i nacionalni identitet, trebaju u tuđini prianjati uz Boga kao vrelo mudrosti (Bar 3, 9-15. 32 - 4, 4). Sedmo je čitanje iz Ezekiela, preko kojega Bog obećava vratiti sužnje u zemlju djedova, dati im novo srce i u njih udahnuti svoga Duha (Ez 36, 16-17; 18-28). Takvo novo srce kršćani dobivaju krštenjem.
Nakon svakoga od starozavjetnih čitanja slijedi pripjevni psalam u kojem sudionici liturgije pjevajući razmišljaju o pročitanom. Nakon psalma svećenik moli molitvu koja se odnosi na dotično čitanje i primjenjuje ga na crkvenu zajednicu. U molitvi nakon posljednjega starozavjetnog čitanja svećenik moli Boga da na Crkvi izvede ono što obećava po proroku kako bi svijet iskusio i vidio da Bog pridiže što je palo, pomlađuje što je staro, sabire rasuto po Kristu, koji je početak svemu.
Sada svećenik intonira misni himan "Slava Bogu na visini", koji se nije pjevao u korizmi. To može biti popraćeno zvonjavom zvona, prema mjesnom običaju. U zbornoj molitvi koja slijedi svećenik izriče vjeru da Bog ovu noć obasjava slavom Kristova uskrsnuća te moli da Bog u nama oživi "duh posinstva što smo ga u krštenju primili".
Za poslanicu imamo Pavlov odlomak Rim 6, 3-11 0 krštenju kao sakramentu kojim se povezujemo s Kristom umrlim i uskrslim: "Ako smo, doista, s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću... Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime" (r. 5 i 8). Krštenje nas jest povezalo s Kristom raspetim i donijelo nam klicu uskrsnog života s Kristom, ali krštenik treba cijeli život usklađivati svoje postupke s darovanom krsnom milošću. Krštenje nije magijski čin unutarnje promjene niti unaprijed osiguranog spasenja, nego životno uključenje u Krista raspetog i uskrslog, koje traži život usklađen s tim darom.
Za evanđelje ove noćne mise imamo ove godine Matejev izvještaj o otkriću praznoga groba i Isusovu ukazanju ženama (Mt 28, 1-10). U usporedbi s Markovim sličnim izvještajem, Matej je pojačao elemente dostojanstva u vezi s Uskrslim. Ključna je anđelova izreka: "Uskrsnu kako reče!" (r. 6). "Kako reče" - to je dodao Matej. U toku Isusova ministerija Matej je više od ostalih evanđelista isticao kako se na Isusu ispunja Pismo (tzv. citati refleksije). Sada naglašava da se i ispunja Isusova vlastita riječ o uzvišenju nakon poniženja u smrti. Time Isusova riječ biva dignuta na razinu Pisma. Pošto anđeo protumači nadnaravni događaj uskrsnuća, ukazuje se i sam Isus ženama. Matej mu stavlja u usta grčki pozdrav: "Hairete - budite zdrave, želim vam dobro zdravlje!" Naši su prevoditelji to pojednostavili kao da Isus pozdravlja naški: "Zdravo!" Isus je ove Židovke morao pozdraviti sa "Šalom - mir vama!". U tom je građanskom i vjerskom pozdravu uključena želja i molitva da Bog udijeli mir svoj onima koji se susreću, razilaze ili putuju. Isus traži od žena da kažu njegovoj "braći" kako trebaju ići u Galileju i tamo ga vidjeti. Anđeo ih je u r. 7 nazvao "učenicima njegovim". Već naziv "učenici" pokazuje da im je Bog oprostio što su se kukavički razbježali ispod križa te ih je ponovno postavio medu učenike koji su sljedbenici. Naziv "braća" još više svjedoči o oproštenju i rehabilitaciji. Uskrsli je na poseban način brat svojih sljedbenika na koje prenosi svoju uskrsnu milost, ali i brat svih ljudi kojima donosi plodove svoje pobjede nad smrću, grijehom i zlom.
Najdoživljajniji znak da vjernici dobivaju udio u Kristovu uskrsnuću jest krštavanje odraslih kandidata u liturgiji uskrsne noći. U prvim stoljećima kršćanstva to je bila redovna praksa. Kad su kršćanski roditelji počeli krštavati malu djecu s obvezom da ih odgoje u krsnoj vjeri, nestalo je odraslih kandidata koji bi se krštavali u uskrsnoj noći.
Zato je Pio XII. 1951. i 1955, prilikom obnove vazmene ; liturgije, odredio da u uskrsnoj noći kršteni vjernici obnavljaju svoja krsna obećanja. Na početku ovog dijela vazmenog bdjenja mole se Litanije svih svetih, tako da se mogu umetnuti zaštitnici kandidata za krštenje ili sveci tog mjesta i naroda. U svecima slavi Crkva Kristovo pashalno otajstvo, jer su oni svetački živjeli i umrli snaženi krstom i euharistijom. Njih zaziva kad blagoslivlja vodu kojom će biti kršteni kandidati ili poškropljeni kršteni sudionici liturgije koji iznova prihvaćaju ono što su u djetinjstvu umjesto njih učinili roditelji i kumovi.
Bitni dio blagoslova jest prošnja: "Molimo te, Gospodine, da po tvome Sinu side u ovu vodu sila Duha Svetoga: koji s Kristom budu ukopani u smrt, neka s njime po krstu ustanu na život."
Slijedi odricanje od grijeha, ispovijest vjere i svećenikova molitva Ocu, koji nas je preporodio vodom i Duhom Svetim, da nas čuva svojom milošću u istom Kristu Gospodinu našem za život vječni.
U ovoj misi Litanije svih svetih služe kao Molitva vjernika a obnova krsnih obećanja kao Vjerovanje. Euharistijska služba završava radosnim uskrsnim poklikom: "Aleluja!", koji doslovno znači "Hvalite Boga!" Taj je poklik izraz vjerničke radosti što je Bog uskrisio Krista od mrtvih i što nam krštenjem i euharistijom daje udio u životu Uskrsloga.
NAŠA VJERA U USKRSLOGA TEMELJI SE NA DOŽIVLJAJIMA POVIJESNIH SVJEDOKA
U prvim stoljećima Crkve danje mise na Uskrs nije ni bilo. Svi su sudjelovali u bogoslužju vazmenog bdjenja i nije bilo potrebno novo liturgijsko slavlje otajstva uskrsnuća. Kad je u srednjem vijeku vazmeno bdjenje prebačeno na Veliku subotu dopodne, a ponestalo odraslih kandidata na krštenje, uvedena je danja misa na Uskrs kako bi većina vjernika, bez obzira da li je sudjelovala na obredima Velike subote, doživjela Uskrs.
U sve tri liturgijske godine čitanja na danjoj misi Uskrsa su ista. Za prvo čitanje imamo dio Petrova govora u kući Rimljanina Kornelija u Cezareji koji se zanimao za Isusov pokret, jer je već bio povjerovao u Boga Biblije. Petar iznosi kratko Isusovo javno djelovanje, smrt u Jeruzalemu i naširoko dokazuje da je On uskrsnuo, iako se ukazivao, samo odabranim svjedocima (Dj 10, 34.37-43). Za drugo čitanje ponuđene su dvije mogućnosti: u prvom, uzetom iz Kol, Pavao podsjeća krštenike da su suuskrsli s Kristom; u drugom, uzetom iz 1 Kor, zove nas Apostol na dosljedno i svetkovanje, jer je "žrtvovan naš Vazam Krist". Za evanđelje imamo Ivanov izvještaj o otkriću Isusova praznoga , groba. Na Magdaleninu vijest da je netko "uzeo Gospodina iz groba", Petar i voljeni učenik trče na uskrsno jutro, ugledaju grob prazan i uredno složene plahte u koje je Raspeti bio umotan prilikom sprovoda. Dok se Petar čudi, voljeni učenik "vidje i povjerova".
Tako nas ova misa vodi na izvore naše vjere u Uskrsloga. i Crkva ju je primila od povijesnih svjedoka Isusovih, ali je; svjesna kako zbog okolnosti da nisu svi stanovnici Palestine onog vremena mogli vidjeti Uskrsloga, uvijek ostaje prostor za zdravu nesigurnost i osobnu odluku svakog vjernika.
U misnim molitvama ispovijedamo vjeru da nas je Bog kao Crkvu obnovio vazmenim otajstvima i ističemo da radosno prinosimo žrtvu kojom se Crkva Božja nanovo rada i hrani.
Za Luku kao autora Djela apostolskih, koji je obraćeni poganski intelektualac, Petrov nastup u Kornelijevoj kući svečani je početak misijskog djelovanja prve Crkve medu poganima. Inicijativa nije došla od apostola, nego od samog Kornelija. On je bio "pobožan i bogobojazan" (10, 2), tj. jedan od stranaca koji su povjerovali u Boga Biblije, ali još nije postao prozelit; nije potpuno prihvatio i obredne propise židovstva. Čuo je za Isusov pokret pa je poslao vojnike po Petra, koji se upravo nalazio u Jopi u obilasku kršćana židovskog podrijetla. Dolazak dobronamjernih pogana Petar je razumio kao Božji znak da treba ući u pogansku kuću, makar i prekršio židovske propise o ritualnoj čistoći.
U našem odlomku nedostaje prva rečenica Petrova govora u kojoj on ističe da Bog nije pristran, nego hoće da se iz svakog naroda spašavaju oni koji ga se boje. Njegov je govor sažetak misionarskog nastupa pred onima koji već vjeruju u Boga jedinoga, a takvi su bili bogobojazni pogani i Židovi. Njima ne treba dokazivati da postoji samo jedan Bog. Petar ne spominje Isusovo djetinjstvo, nego samo krštenje na Jordanu za kojega je Isus bio "pomazan Duhom" poput starozavjetnih proroka. To znači da je mesijansko djelovanje obavljao jačan i prosvijetljivan Duhom Očevim. Petar sažima Isusov trogodišnji ministerij: "Prošao je zemljom čineći dobro i ozdravljajući..." To znači da su za vjeru Crkve bitna i djela, a ne samo nauk Isusov. O smrti Isusovoj slušateljima iz Palestine misionari nisu morali puno govoriti jer je to bila poznata i dobro razglašena činjenica. Petar je ovdje kratko spominje. Uskrsnuće je trebalo podrobnije izlagati. Ovdje Petar ističe da je Bog uskrisio Isusa. Tako je govorio i na Duhove (Dj 2, 32.36). U našem odlomku Petar dodaje: "Dade mu da se očituje -ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima - nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih" (r. 40-41). U ovom dijelu govora kaže da je Isus "uskrsnuo". Apostoli su upotrebljavali oba načina naviještanja uskrsnog otajstva: Bog je Isusa uskrisio i Isus je uskrsnuo.
Ne samo da je Raspeti snagom Božjom uskrišen nego je i postavljen "uz suca živih i mrtvih". Nije se vratio u još jedan zemaljski život. Bog ga je uskrsnućem proslavio te kao prvog čovjeka uzeo u svoje intimno božansko društvo. Dao mu je dostojanstvo suca živih i mrtvih, i to suca koji može izbavljati od krivnje i spašavati od vječne kazne. Sudsko svojstvo Isusovo spasenjska je sposobnost i uloga. Iz ovoga izlazi da cjelovita vjera u Uskrsloga prihvaća ne samo činjenicu tjelesnog uskrsnuća Raspetoga nego i proslavu, ulazak u eshatonsko stanje koje se tiče svih ljudi kroz povijest. Uskrišeni može davati život ako mu se Ijudi vjerom i krstom pridružuju. Petrov govor naišao je na pozitivan odjek u Kornelijevoj kući jer su Kornelije i njegovi ukućani prihvatili vjeru i krstili se.
Ovaj odlomak stoji u odsjeku Prve Korinćanima u kojem Pavao ispravlja moralna zastranjenja među kršćanima Korinta. Mnogi Korinćani shvatili su magijski krštenje kao pridruženje Kristu i Crkvi koje stoji, bez obzira kako krštenik živi na području osobnog ćudoreda. U neposrednom kontekstu riječ je o krštenom Korinćanu koji je nakon očeve smrti nastavio živjeti s maćehom kao da su bračni par. Među Židovima i poganima onog vremena to se smatralo sramotnim prijestupom, i Pavao je naredio da se takav isključi od bogoslužja zajedniee dok se ne popravi. Korinćanima, koji su mislili da moralni ispadi pojedinih krštenika ne škode zajednici, Pavao poručuje u ovom odlomku da "malo kvasca ukvasa sve tijesto". Zatim poziva sve krštenike na duhovnu obnovu, vjerojatno zato što je ovu poslanicu pisao neposredno pred Pashu, koju se spremao proslaviti s kršćanima Efeza.
Dok Židovi po grčkim gradovima budu slavili svoju Pashu, kršćani će o tom židovskom blagdanu slaviti novu Pashu jer je "već žrtvovana Pasha naša, Krist". Ovo je novi, popravljeni prijevod Dude-Fućaka, i tko ima novo izdanje nedjeljnog lekcionara, opazit će promjenu u odnosu na stariji prijevod istog lekcionara. Ovo je najstariji pisani tekst o Uskrsu kao kršćanskoj Pashi. Ono što Židovi slave Pashom - izlazak iz ropstva, sklapanje saveza s Bogom Isusovi sljedbenici slave Uskrsom. O svakoj židovskoj Pashi domaćini prinose pashalno janje i zatim ga sa svojom obitelji jedu na obrednoj pashalnoj gozbi. Kršćanska Pasha - Krist Gospodin - već je žrtvovana. Svake godine kršćani proslavljuju Uskrs kao blagdan povratka na svoje izvore, jer je od uskrsnog jutra sve počelo. Da bi dostojno slavili svoju Pashu, kršćani trebaju skinuti stari kvasac zloće i pakosti i služiti se "beskvasnim kruhovima", koji su duhovna čistoća i evanđeoska istina.
Prema četvrtom evanđelju, na uskrsno jutro došla je na grob Isusov samo Magdalena. Ostali evanđelisti spominju više žena. Razlog je što Ivan voli tipske uloge, gdje pojedinac stoji za određenu grupu ljudi: Nikodem je tip službenog židovstva, Samarijanka tip grešnika kojima Isus čita savjest i nudi oproštenje, Ivan pod križem tip svih Isusovih sljedbenika koji se osjećaju ljubljeni od Učitelja.
Magdalena je tip svih žena koje su iz Galileje pratile Isusa pošto ih je on sam pripustio u uži krug svojih učenica (usp. Lk 8, 1-3). Ona dolazi na grob da oplakuje mrtvog Učitelja i prijatelja. Kad otkrije da je grob prazan, trči Šimunu Petru i drugom učeniku: "Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše!" Naziv "Gospodin" u njezinu izvještaju pomalo nagoviješta novo dostojanstvo Raspetoga, iako ona još to ne zna. "Gospodin" je ne samo naziv poštovanja za jedincatog Učitelja nego i znak vjere u spasotvornu moć proslavljenog Krista. Ona govori samo Šimunu i učeniku kojega je Isus ljubio, a koji je bio pod križem. U Ivanovoj Crkvi nitko ne može govoriti o Isusovim odredbama ako ignorira Šimunovu ulogu. Iako voljeni učenik brže trči i prvi dolazi na grob, on čeka da Šimun ustanovi kako je grob prazan. Time voljeni učenik i njegova zajednica poštuju prvenstvo Petra, koji je službeni svjedok Uskrsloga u samoj Crkvi pred svijetom. U r. 7. napomena o uredno smotanom ubrusu i povojima daje naslutiti da tijelo Raspetoga nije na brzinu ukradeno ili preneseno na drugo mjesto. To je nagovještaj da se dogodilo nešto plansko.
Za Šimuna je rečeno da "ude u grob", ali se evanđelist ustručava reći da još nije povjerovao. Njegov je oprez Crkvi dokaz ozbiljnosti. Nije sitnica propovijedati da Raspetoga više nema u grobu i da su ga vidjeli živoga odabrani svjedoci. Voljeni učenik "vidje i povjerova". Ivanova Crkva primila je od njega svjedočanstvo o Raspetome koji živi i život daje (usp. Iv 20, 22 - "dahne u njih", dade im Duha životvorca!). Ivanova Crkva ponosna je na svog Utemeljitelja koji nije završio mučeničkom smrću kao Šimun niti je bio prvak u zboru Dvanaestorice. Ipak je svojom vjerom u proslavljenoga Gospodina sabrao crkvenu zajednicu koja nam je sačuvala i predala građu četvrtog evanđelja, triju Ivanovih poslanica i Otkrivenja.
Napomena "vidje i povjerova" tiče se na ovoj misi i svakoga od nas. Mi danas "vidimo" Crkvu koja živi od prvog uskrsnoga jutra, sabire se oko uskrslog Krista svakog prvog dana u tjednu i vjeruje da Uskrsli ostaje prisutan u njoj - po evanđelju koje se u misnom slavlju naviješta, po posvećenim darovima kruha i vina, pa zaređenim predstojnicima, po sabranoj zajednici krštenika. Danas želimo dublje gledati i vjerovati.
BLAŽENI KOJI NE VIDJEŠE, A VJERUJU
Ova je nedjelja nazvana bijelom iz dva povijesna razloga: prvo, odrasli novokrštenici sudjelovali su u misnom slavlju u vazmenom tjednu u bijeloj krsnoj odjeći te je svečano odlagali na uskrsnu subotu ili danas; drugo, od 7. do 11. stoljeća na osminu Uskrsa slavila se godišnjica krštenja onih koji su kršteni prethodnog Uskrsa (Pascha annotinum - godišnjica prve krsne Pashe). Od tih povijesnih crta ostala je ulazna pjesma današnje mise iz 1 Pt 2, 2 u kojoj novokrštenici bivaju potaknuti da kao novorođenčad čeznu za duhovnim mlijekom riječi Božje. Od starine je ostalo i spominjanje krštenja u današnjoj liturgiji. U zbornoj prosimo da nam Bog umnoži milost pa da "sve bolje shvaćamo što je krst koji nas je oprao; što je Duh koji nas je nanovo rodio; što je krv koja nas je otkupila".
Za prvo čitanje imamo odlomak iz Djela apostolskih o zajedništvu duhovnih i materijalnih dobara u jeruzalemskoj Crkvi. U drugom čitanju, uzetom iz Prve Petrove, pozvani smo na radost što vjerujemo da smo "uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rođeni za životnu nadu". U evanđelju Uskrsli dahom prenosi na apostole udio u novom životu u koji je on ušao uskrsnućem, osposobljava ih da razlučuju koga će pripuštati u Crkvu, spočitava Tomi što nije povjerovao svjedočanstvu prvih svjedoka o njegovu uskrsnuću i hvali sve koji ne vidješe a vjeruju.
Nama sabranima na ovu misu Isus upućuje kompliment koji je dao Tomi: "Blaženi koji ne vidješe, a otpočeše vjerovati!" Vjeru u Uskrsloga nije odrasli krštenik jednom zauvijek usvojio. Ona se usvaja svakog dana i hrani na svakoj misi. S Tomom i mi danas želimo ispovjediti: "Gospodin moj i Bog moj!"
Ovo je prvi od triju velikih sažetaka o napredovanju Crkve u Jeruzalemu (usp. još Dj 4, 32-35 i 5, 11-16). U njima prikazuje Luka napredovanje Crkve pod vodstvom apostola kao uzor i obvezu Crkvi kasnijih vremena.
U ovom odlomku Luka kaže da su svi vjernici bili "postojani u nauku apostolskom" (r. 42). Riječ je o nauku koji od Isusa preko apostola biva naviještan, svjedočen, obdržavan i -dakako -vjerovan. Bez pristajanja uz takav nauk nema kršćana ni Crkve. Prvi su kršćani, nadalje, bili postojani "u zajedništvu - te koinonia". Ovaj izraz Luka upotrebljava samo jednom, a Pavao 13 puta. Njime se označuje zajedništvo vjernika s Bogom i međusobno. Tko je kršten na Oca, Sina i Duha, kršten je i u Crkvu. Bog ga neopozivo prihvaća za svoga sina i kćer, a Crkva za svoga punopravnog člana. "Lomljenje kruha" izraz je iz židovske pashalne večere: domaćin je lomio obredni kruh svojim ukućanima. Tako je Isus postupio kod oproštajne večere (usp. Mt 26, 26) i u Emausu (usp. Lk 24, 35). Zato je "lomljenje kruha" naziv za kršćanski obred "večere Gospodnje", euharistijsku žrtvu i gozbu - misu. Jeruzalemski su kršćani, nadalje bili "postojani u molitvi" koja je priznavanje ovisnosti o Bogu i traženje Božjeg svjetla za svagdanje postupke u životu.
"Čudesa i znamenja" koja su apostoli činili odraz su Isusove proslavljenosti po uskrsnuću, jer snagom Uskrslog ! Petar ozdravlja hromoga pred hramskim vratima (3,6) i Eneju u Lidi (9, 34).
"Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko" - važno je pravilo za nas kršćane. Bez obzira na razlike u socijalnom položaju, naobrazbi, nacionalnosti - vjera nas združuje u jednu obitelj Crkve. Zato možemo i trebamo jedni druge materijalno pomagati. Gdje god se pojavljuje organizirano kršćanstvo, pojavljuje se i kršćanski karitas - materijalno pomaganje.
U r. 46 istaknuto je da su jeruzalemski kršćani nastavili odlaziti u židovski hram na moljenje psalama, a "u kućama bi lomili kruh". Specifično kršćanski liturgijski obred, kojim su se podsjećali na Isusovu smrt i uskrsnuće, obavljali su po kršćanskim kućama, jer tada još nije bilo crkava. Mi to danas obavljamo u svojim crkvama svake nedjelje i blagdana. Luka pritom ističe vjerničku "radost i prostodušnost srca". Tko vjeruje da je Isus uskrsnuo, rado se odaziva na kršćansku žrtvu i gozbu - na misu. Ova radost nastavlja se s mise u vjerničku svagdašnjicu. To je radost onih koji znaju da Bog po proslavljenom Kristu nudi spasenje.
Značajan je završetak: "Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spasenike" (r. 47). Misionari, vjeroučitelji i svjedočki pojedinci mogu govoriti o Bogu, ali sam Bog nudi vjeru u srcima slušatelja. Bog pridružuje nove članove već postojećoj crkvenoj zajednici. "Spasenici" su ovdje oni koji pristaju na spasenje u Kristu, a Crkva je znak i sredstvo tog spasenja. Ovim sveti pisac ne želi reći da su svi ostali osuđeni na vječnu propast. Bog ima drugih načina da spasi one koji za Krista nisu čuli.
Prva Petrova, iz koje je uzet ovaj odlomak, izvorno je upućena kršćanima u Maloj Aziji koji su bili proglašeni slabim rodoljubima i ateistima zato što ne priznaju cara za božanstvo niti prihvaćaju bogove većine sugrađana. Sveti pisac hrabri ih da svoje zemaljsko proputovanje prožive pobožno, unatoč diskriminaciji od strane poganskih sunarodnjaka i državne vlasti. Reci 3-5 blagoslovni su himan Ocu za dar spasenja po Sinu. Po književnom obliku podsjećaju na židovsku blagoslovnu molitvu koja je ispovijest vjere. Kad Židov i kršćanski vjernik blagoslivljaju Boga za nešto, ispovijedaju vjeru da im Bog čini nešto lijepo i važno. Tako u ovom himnu blagoslivljamo Boga što "nas nanovo rodi za životnu nadu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih" (r. 3). "Životna nada" mnogo je značila prvim povijesnim čitateljima ove poslanice. Ona znači tračak svjetla u teškoj svagdašnjici. Izraz "nanovo rodi" podsjeća na krsni događaj koji je po vjeri kršćana novo rađanje za djecu Božju (usp. Iv 3, 5; Ef 5, 26; Tit 3, 5). Krštenje donosi ovaj preporod zato što povezuj e krštenika s Kristom uskrslim.
Krštenjem i duhovnim preporodom postali smo Bogu "baština neokaljana", tako da nas "snaga Božja čuva za i spasenje po vjeri" (r. 5). Vjera je ovdje egzistencijalno oslanjanje na Boga po Kristu snagom Duha, životno pouzdanje - i to osobno. "Spasenje" je ovdje konačno, neizgubivo pridruženje Bogu u vječnosti. Ono je "spremno da se objavi u posljednje vrijeme" (r. 5). O nastupu paruzije ili završnog razdoblja povijesti spasenja.
Reci 6-9 primjena su u prozi onoga što je rečeno u blagoslovnom himnu. Sveti pisac priznaje da se vjernici sada žaloste zbog kušnja koje proživljavaju. Ipak ih zove da se u kušnjama raduju, svjesni spasenja koje im Bog pripravlja. U ovom retku sveti pisac na radost poziva, a u r. 8. hvali povijesne naslovnike što "klikću od radosti neizrecive i proslavljene". To znači da je moguće biti vjernički radostan u progonima, bolestima, neuspjesima i nerazumijevanjima. Tko vjeruje da ga je Bog u Kristu neopozivo zavolio i živi od ljubavi Božje, može biti radostan.
Sveti pisac hvali povijesne naslovnike: "Krista vi ljubite, iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete" (r. 8a). Krista uskrsloga od mrtvih ovi krštenici nisu vidjeli, a ljube ga. Grčka formulacija ovdje ističe da oni nastavljaju ljubiti Uskrsloga, unatoč teškoćama u koje zapadaju zbog svoje vjere i ljubavi. Isti je smisao sljedeće ( pohvale povijesnim, prvim čitateljima: "U njega, iako ga još ne gledate, vjerujete!" Oni nastavljaju vjerovati u Krista raspetog i uskrslog a nadaju se da će ga jednom i gledati u slavi nebeskoj.
Zbog ukazanja učenicima s Tomom "nakon osam dana" ovo evanđelje čitamo na drugu vazmenu nedjelju u sve tri liturgijske godine, dok su prvo i drugo čitanje različiti za godinu A, B i C. Izvještaj se sastoji od sljedećih manjih cjelina:
- Uskrsli se ukazuje učenicima bez Tome (r. 19-23);
- Uskrsli se ukazuje učenicima s Tomom (r. 24-29);
- Zaključna napomena o svrsi pisanja evanđelja (r. 30-31).
Svrha je ukazanja da učenici prepoznaju Uskrsloga kao živa te da prime od njega zapovijed djelovanja njegovom snagom i u njegovo ime. Pritom Ivan naglašava novi život u koji je Raspeti ušao uskrsnućem te ga daje vjernicima po Duhu. Ivan ovdje također ističe potrebu vjere kod onih koji Uskrsloga nisu vidjeli.
Ukazanje se dogodilo "uvečer tog istog dana, prvog u tjednu". Time Ivan obrazlaže zašto kršćani ne svetkuju subotu kao dan Gospodnji. Prvog dana u tjednu Isus se ukazao povijesnim svjedocima, i od tada je svaki prvi dan tjedna za Isusove sljedbenike dan Gospodnji. Pokazivanjem ruku i boka Isus naglašava istovjetnost Raspetoga i Uskrsloga: onaj koji je bio pribijen na križ i komu su vojnici kopljem proboli bok - sada živi. Uskrsloga evanđelist naziva Gospodinom, jer je po uskrišenju primio božansku moć spašavanja. Učenici se raduju osvjedočivši se da je Gospodin živ.
Uskrsli ih dva puta pozdravlja s "Mir vama!". To je u ono doba bila formula građanskog i vjerskog pozdrava među Židovima, ali ovdje Isus apostole i sve vjernike tim pozdravom čini dionicima svoje uskrsne pobjede nad grijehom i smrću. Time objavljuje što se s njime dogodilo i što iz toga slijedi za njegove sljedbenike: "Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas... Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se" (r. 21.23). Šalje ih da budu u svijetu njegovi svjedoci, ali da ne budu od svijeta, svjetovni (usp. Iv 17, 15 20). U izrazu "dahne u njih" (r. 22) prisutno je podsjećanje na Post 2, 7 gdje Bog udahnjuje dah života u čovjeka sazdana od gliba zemaljskog. Slično Ps 104, 27-30 ističe vjeru da sva živa bića žive zato što je Bog u njih stavio dah života. Ovdje je i aluzija na starozavjetne proroke koji su dobivanjem Božjeg Duha bivali osposobljeni za povijesno poslanje u židovskom narodu. Uskrsli tako daje apostolima udio na svom novom, proslavljenom životu po Duhu Svetome te ih osposobljava da najprije sami žive kao sljedbenici Uskrsloga, a da zatim čine sve ljude njegovim sljedbenicima. Osnovni sakrament "otpuštanja i zadržavanja grijeha" jest krštenje u vremenu dok su se krštavali odrasli. Apostoli i njihovi nasljednici imaju pravo i dužnost odlučiti koga će krštenjem uključivati u Crkvu kao zajednicu uskrsnoga naroda Božjeg.
Toma je u ovom odlomku tip svih sumnjivaca, jer Ivan voli pojedinu osobu prikazivati kao tip određene grupe. Uskrsli traži od Tome da se osobno uvjeri kako je Raspeti sada živ. I njega je pozdravio s "Mir vama!". Time ga je učinio dionikom svoje uskrsne pobjede nad grijehom, potvrdio da je istinito svjedočanstvo onih koji su ga prije vidjeli te zatražio da na njihovu riječ ostali u Crkvi vjeruju u zbilju uskrsnuća. Tomino je priznanje ispovijest vjere prvih kršćana: "Gospodin moj i Bog moj!" Toma pokazuje da on osobno, a i drugi vjernici u prvoj Crkvi, nisu na laku ruku prihvatili svjedočanstvo o ukazanjima Uskrsloga. Priznaje i da je Isus po uskrsnuću postao Gospodin moj, Bog moj. Njega i svakog vjernika tiče se misteriozni događaj koji je Bog izveo na Isusu. Uskrsli je Gospodin i Bog koji spasava osobe, muškarce i žene. Za njega ljudi nisu broj u mnoštvu, nego osobe vrijedne njegove pažnje i ljubavi. Isus hvali Tomu i sve buduće vjernike: "Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!" U grčkom ovdje stoje participi aorista, pa bi doslovnije bilo prevesti: "Blaženi koji ne vidješe, a otpočeše vjerovati!" U toj vjeri, iz konteksta je očito, treba ustrajati do kraja da bismo postigli blaženstvo koje Isus obećava. Ista misao prisutna je u r. 31: "A ova su zapisana da vjerujete..." Iz grčke formulacije trebalo bi doslovnije prevesti: "... da nastavite vjerovati...". Iz toga izlazi da su evanđelja pisana za vjernike. Vjera u Uskrsloga daje život koji počinje na zemlji i ne prekida se fizičkom smrću.
Neka nam Uskrsli po Duhu životvorcu učvrsti vjeru, kako bismo kao Crkva u vremenu i prostoru nastavljali Isusovo poslanje među ljudima i postigli "život u imenu njegovu".
USKRSLI NA PUTU S OBESHRABRENIM UČENICIMA
Središte je današnje liturgije događaj o dvojici učenika koji putuju u Emaus iz Jeruzalema i prepoznaju Isusa prilikom lomljenja kruha, iako im je već prije "gorjelo srce, dok im je putom govorio, dok im je otkrivao Pisma" (r. 32). Marko prikazuje ovaj događaj vrlo kratko (Mk 16, 12-13). To znači da je Luka već u izvorskoj građi kojom se poslužio našao opširan prikaz događaja te ga preradio vodeći računa o crkvenoj zajednici kojoj je na poticaj Duha Svetoga pisao svoje evanđelje. U r. 17 spominje se da je "jedan od njih, imenom Kleofa" izrazio čuđenje što putnik nije čuo za nepravdu učinjenu proroku iz Nazareta. Crkvena zajednica, koja je u svojim redovima čuvala spomen na ovaj događaj, morala je dobro poznavati Kleofu i zato je u izvještaj dala staviti njegovo ime. Luka je poštivao izvor pa nije dodavao ime drugog učenika.
Luka je u toku Isusova mesijanskog djelovanja više puta prikazivao Isusov odaziv na gozbe. Prilikom toga on je naviještao Božje milosrđe prema grešnicima te najavljivao da Božje kraljevstvo nastupa i njegovim dioništvom kod stola s različitim ljudima. Na oproštajnoj večeri Isus je istaknuo da više neće jesti s učenicima dok ne dođe kraljevstvo Božje (Lk 22, 16-18). On to sada čini i pokazuje da je kraljevstvo Božje nastupilo po njegovoj smrti i uskrsnuću. Oprašta svojim obeshrabrenim i otpalim učenicima. Vraća ih natrag na učenički put svjedočenja. Na tom putu prepoznavat će ga živoga kad god se u Crkvi tumači Pismo kad god se lomi euharistijski kruh i kad god gostoljubivo bivaju primani Božji putnici.
Za prvo čitanje imamo dio Petrova govora židovskim hodočasnicima u Jeruzalemu na Duhove: Bog je Raspetoga uskrisio i taj spasenjski događaj tiče se svih ljudi. Za drugo čitanje imamo odlomak iz Prve Petrove u kojem nas sveti pisac potiče da "vrijeme proputovanja" proživimo bogobojazno, jer je uskrsnućem Isusovim naša vjera i nada usmjerena na Boga.
Ove nedjelje obnavljamo vjeru da smo Crkva Božja na putu zemaljskom. Krist nam se pridružuje na našem životnom putovanju i traži da ga prepoznajemo u liturgiji Crkve i u svjedočkom djelovanju krštenika.
Petar prozbori "zajedno s jedanaestoricom", što znači kao pročelnik zbora Dvanaestorice koje je Uskrsli poslao da u njegovo ime propovijedaju "obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema" (Lk 24, 47). U Jeruzalemu je Isus završio svoje mesijansko poslanje, od Jeruzalema počinje misijsko djelovanje Dvanaestorice. U izrazu "Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu" prisutna je misao na Jeruzalemce, Židove hodočasnike i "bogobojazne" poganske obraćenike koji su već počeli vjerovati u Boga Biblije.
Bog je Isusa "potvrdio silnim djelima, čudesima i znamenjima" (r. 22). To je sažet prikaz Isusova mesijanskog djelovanja. "Predan po odlučenu naumu i promislu Božjem", Isus je bio pogubljen na križu (r. 23). To znači da je Bog prisutan u povijesnim događajima te da u skladu sa starozavjetnim tekstovima o proslavi nevinih patnika preokreće poraz u uspjeh. U formuli "Bog ga uskrisi" prva je Crkva vidjela Božji zahvat nad povijesnim Isusom. Tim zahvatom Isus je uveden u stanje eshatonske proslavljenosti koje se tiče svakog čovjeka. Zato (usp. Mt 28, 18-19) njegovi učenici trebaju propovijedati evanđelje svim narodima omogućujući ljudima da se usključuju u otajstvo uskrslog Krista.
Petar citira Psalam 16, 8-11 koji je pjesma o pouzdanju u Božju providnost. Nadahnuti pjesnik priznaje da mu je Bog svagda pred očima i zato mu "tijelo spokojno počiva". Bog mu neće ostaviti dušu u podzemlju ni dati da pravednik truleži ugleda. U vrijeme kad je pjesnik ovo ispjevao, za njega i ostale molitelje bio je to izraz vjere u Božju prisutnost u životu svakog čovjeka. Dubljim čitanjem starog teksta Petar i ostali propovjednici vidjeli su u ovom pravedniku Isusa kojega Bog uskrisava od mrtvih. U drugim novozavjetnim tekstovima ističe se da je Isus uskrsnuo, a ovdje da ga je Bog uskrisio. Jedno i drugo stoji u Svetom pismu a krajnji je smisao isti: po uskrsnuću Isus je proslavljen te ušao u egzistenciju iz koje može ljude spašavati.
Pisac ove poslanice primijenio je na krštenike poganskog podrijetla pojmove raseljeništva (dijaspora - 1, 1), putničkog obilježja (2, 11), pridošlosti i proputovanja (1, 17; 2, 11). Tim su izrazima Židovi raseljeni izvan svete zemlje izražavali svoju vjeru da i među tuđincima ostaju saveznički narod Božji, vezani na vjernost Bogu i jedni drugima. Biti pridošlica ili putnik na proputovanju značilo je za njih da ih Bog svuda prati, ali da nigdje ne smiju toliko pustiti korijen da bi zaboravili kako su pozvani i upućeni prema Bogu.
Zato u današnjem odlomku, imajući na umu diskriminaciju koju su doživljavali prvi povijesni čitatelji među poganskim sugrađanima, sveti pisac zove njih i nas da "vrijeme svoga proputovanja proživimo u bogobojaznosti (r. 17). Upravo zato što "Ocem nazivamo onoga koji nepristrano po djelu svakoga sudi", trebamo uvijek i svuda živjeti sa sviješću da nas Bog vidi i čuva. Otkupljeni "dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane" (r. 19), bivamo podsjećani na starozavjetni propis o pashalnom janjetu koje je trebalo biti bez mane. To podsjećanje izražava vjeru prve Crkve da je raspeti i uskrsli Krist Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta, kako kaže Ivanovo evanđelje i Knjiga otkrivenja. On se "očitova na kraju vremena" (r. 20) - znači da se Bog u Isusu konačno objavio i da nakon Isusa nema nove javne objave. Krštenici po Kristu vjeruju u Boga, jer ga je Bog uskrisio od mrtvih i proslavio ga (r. 21). "Vjera i nada u Bogu" znači: od Boga darovana i zajamčena. Bog je izvor vjere i nade, ali i jamac da će ono što vjerujemo biti ispunjeno. Vjerničko vrijeme proputovanja obilježeno je vjerom i nadom. Tako nam je "svaka tuđina domovina i svaka domovina tuđina", kako kaže jedan stari crkveni pisac. Svagdje se osjećamo kod kuće, jer je Bog s nama, ali nigdje se ne damo zarobiti zemaljskim užicima i tragedijama, jer nam je prava domovina u nebu.
Izvještaj je satkan od sljedećih manjih cjelina:
- susret na putovanju (r. 13-16);
- razgovor na putu (r. 17 27); - večera u Emausu (r. 28-32);
- povratak i svjedočenje u Jeruzalemu (r. 33 35).
Za razumijevanje događaja važna su dva svojstva Isusova prema trećem evanđelju. Kod Luke, češće nego kod ostalih evanđelista, Isus se odaziva na gozbu prilikom koje tumači riječ Božju. Pritom dobiva prigovore što dopušta da ga se grešnica dotiče (Lk 7, 39) ili što "prima grešnike i blaguje s njima" (Lk 15, 2). Na posljednjoj večeri Isus je izjavio da neće više blagovati sa svojim učenicima dok ne nastupi kraljevstvo Božje (22, 16-18). Ovim blagovanjem u Emausu s dvojicom obeshrabrenih on najavljuje nastup Božje vladavine po svojoj smrti i uskrsnuću. Traži da ljudsko i vjerničko blagovanje bude znak otvorenosti ljudi za Boga i jednih za druge. Drugo važno svojstvo Isusovo jest putovanje u Jeruzalem na izvršenje mesijanskog poslanja (usp. Lk 9, 51 -19, 27). Dva učenika iz Emausa odustaju od učeničkog puta te odlaze u svoje prijašnje zvanje. On im se pridružuje na putu, oprašta im kolebljivost, daje se prepoznati i vraća ih na učenički put u Jeruzalem.
"Pođe s njima" (r. 15) na putu od Jeruzalema, pošto je u Jeruzalemu izvršio svoje životno poslanje. Ovim pridruženjem on želi osvijestiti svoje obeshrabrene učenike i vratiti ih na pravi životni put. "Ali prepoznati ga bijaše uskraćeno njihovim očima" (r. 16) - znači da se Uskrsli preobrazio, nije ponovno ušao u čisto zemaljsku egzistenciju. "Prorok silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom" (r. 19) - početnička je vjera u Isusa koji za njih i dalje ostaje prorok, ali silom ušutkani, poraženi prorok. "Mi se nadasmo" (r. 21) - znači da se više ne nadaju: Isus ostaje cijenjeni Božji čovjek, ali zauvijek poražen. Poruku anđela preko žena "da je on živ" (r. 23) Kleofa i njegov kolega nisu shvatili ozbiljno. Formula "on živi" način je naviještanja Isusova uskrsnuća ljudima s grčkom kulturom. Njima se nije naglašavalo da tijela Isusova radi uskrišenosti nema više u grobu (jer su Grci držali da je tijelo zatvor duše), nego da je Isus postao sami život, da ne može podleći smrti. Isus tumači Mojsija i proroke u onome što su predskazali o Mesiji. Time ističe da je svoju mesijansku službu obavljao u skladu s Božjom voljom, zapisanom u mesijanskim obećanjima Staroga zavjeta. Bog je od njegova prividnog poraza načinio životnu pobjedu ne samo za njega nego i za ljude koji mu se vjernički pridružuju.
"Ostani s nama jer zamalo će večer" pokazuje gostoljubivost Kleofe i kolege, a takvu gostoljubivost dobrih ljudi Isus je trebao u toku svoga ministerija. Trebaju je i njegovi misionari i ostali služitelji Riječi. Učenici prepoznaju Isusa u lomljenju kruha. Kao gost imao je čast da razlomi sudionicima večere kruh. Dva učenika morala su s njime puno puta jesti prije Velikog petka. Opazili su da Isus s osobnom pažnjom i ljubavlju lomi kruh sudionicima objeda. Iz te geste, sasvim isusovske, postali su sigurni da je Uskrsli s njima. Luka je izrazom "uze kruh, blagoslovi Boga pa razlomi te im davaše" (r. 30) htio namjerno podsjetiti na kršćansku euharistiju. Prepoznavši Isusa, putnici se odmah vraćaju u Jeruzalem da posvjedoče što su doživjeli. Jedanaestorica im ne daju progovoriti prije nego ispovjede svoju vjeru: "Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu" (r. 34). Tek tada smiju putnici ispripovijedati svoj doživljaj s putovanja i kako su prepoznali Uskrsloga prilikom lomljenja kruha.
Iz tog događaja slijedi pouka za nas današnje vjernike: - Isus uskrsli ostaje s nama na našem pojedinačnom i skupnom životnome putovanju, jer smo Crkva Božja na putu zemaljskom;
- Isus uskrsli s nama je kad god se u Crkvi čita i tumači Pismo;
- Isus je s nama kad prijateljski sjedamo za stol misleći na druge;
- Isus je s nama na euharistijskoj gozbi, na kojoj nas hrani
PASTIR I ČUVAR DUŠA KOJI DJELUJE PO SLJEDBENICIMA DUHOVNIH ZVANJA
Na ovu nedjelju u sve liturgijske godine čitamo kao evanđelje dio Isusova govora iz Iv 10. Tu se o Blagdanu posvete hrane Isus predstavio kao dobri pastir kojega ovce poznaju. On za ovce polaže svoj život i ovce za njim idu. U zbornoj molitvi prosimo da stado vjernika, makar skromno, prispije onamo kamo ga predvodi hrabri Pastir. U popričesnoj je dobrim pastirom nazvan Otac nebeski a svi krštenici nazvani su "stadom otkupljenim dragocjenom krvlju" Božjeg Sina. U toj je molitvi izražena i prošnja da Bog kao dobri pastir vodi vjerničko stado na vječne pašnjake. Ove molitve razrađuju biblijsku sliku o Bogu kao pastiru naroda. U stočarskoj civilizaciji, kad su ljudi selili za stokom radi traženja ispaše, bila je vrlo snažna slika o Bogu kao pastiru koji hrani i brani svoje vjerničko stado. Vladari su u stara vremena također nazivani pastirima svoga naroda, ukoliko su svoju službu obavljali na dobro svih državljana jamčeći red, pravdu i zaštitu od stranih okupatora. Vjerski poglavari također su u SZ nazivani pastirima Božjeg naroda, zato što su u Božje ime sabirali narod na bogoslužje, riječ Božju čitali i tumačili te upravljali vjerničkom zajednicom u pojedinom narodu. U takvoj starozavjetnoj sredini povijesni slušatelji razumjeli su vrlo dobro što Isus hoće reći kad sebe zove dobrim pastirom koji polaže život za ovce.
Papa Pavao VI., u vremenu nakon Drugoga vatikanskog sabora, predložio je da mi katolici na nedjelju Isusa dobrog pastira slavimo međunarodni dan duhovnih zvanja. To je zgoda kad papa upućuje pisanu poruku vjernicima opće Crkve s poticajima na molitvu za duhovna zvanja. Godine 1990. Ivan Pavao II. naglašava važnost duhovnog života kod mladih, da bi klica zvanja mogla isklijati i sazrijevati: "Stoga pozivam kršćanske odgojitelje - roditelje, učitelje, katehete, voditelje kršćanskih skupina te vodstva društava i pokreta - da se svim silama zauzmu kako bi djeca i mladi dobivali stalan i brižljiv uvod u razvijanje sjemena božanskog života, koje su kao dar primili na krštenju. U cjelokupnom odgojiteljskom zauzimanju duhovni život treba uvijek biti na prvome mjestu."
Dok se danas zahvalno okupljamo oko Isusa dobrog pastira, molimo za one po kojima on svoju pastirsku brigu vrši u današnjoj Crkvi i svijetu - za svećenike, redovnike, redovnice kao i za mladiće i djevojke koji se spremaju na duhovno zvanje.
U sve nedjelje vazmenog vremena čitamo kao prvo čitanje odlomke iz Djela apostolskih zato što ona prikazuju sabiranje i djelovanje Crkve kao uskrsnog naroda Božjeg. Danas imamo nastavak Petrova govora na Duhove hodočasnicima iz domovine, dijaspore i obraćenim poganima koji su bili postali "bogobojazni", to jest povjerovali u Boga Biblije, ali još nisu mogli prihvatiti disciplinske propise židovstva.
I ovaj put uvod glasi: "Na dan Pedesetnice Petar zajedno s jedanaestoricom ustade, podiže glas i prozbori" (r.14a). Zatim slijedi završni dio Petrova govora s pozivom na kajanje, krštenje u ime Isusovo da bi vjernici postigli oproštenje grijeha. Ovakav uvod pomaže najprije da prilikom čitanja doživimo tekst kao dio govora. Pojedini odlomci Svetog pisma dobivaju smisao iz neposrednog konteksta, ovisno o tome da li su dio izvještaja o nekom događaju, dio govora ili kakvog himna i pjesme. Nadalje, ovaj uvod važan je da bismo uvidjeli kako je to dio Petrova govora. On nastupa kao pročelnik popunjenog zbora Dvanaestorice.
Još u toku Isusova mesijanskog djelovanja, u ime zbora on je ispovjedio vjeru u Isusovo mesijanstvo (usp. Mt 16, 13-19), na oproštajnoj večeri dobio od Isusa zadaću da učvršćuje braću u vjeri (Lk 22, 32). Nakon Uskrsa "rehabilitirao ga je sam Uskrsli te je dobio dužnost i vlast da pase ovce Isusove (Iv 21, 15-19). Zato Petrov govor na Duhove i nije privatno mišljenje, nego proglas vjere za koju svjedoče Dvanaestorica. Po njemu, njegovim suradnicima u apostolskoj službi i njihovim nasljednicima u kasnijoj povijesti Crkve, djeluje uskrsli Gospodin.
Uskrsli je i danas Krist i Gospodin kojemu se trebamo obraćati, na njegovo ime krštavati da bi nam se oprostili grijesi i da bismo primili dar koji je Duh uskrslog Krista.
Čitanje završava: "Oni prigrliše vjeru, krstiše se te im se u onaj dan pridruži oko tri tisuće duša." "Duša" (psyhe) u biblijskome grčkom često je oznaka za osobu. Krštenje se sastojalo od tjelesnog polijevanja vodom uz popratne riječi.
Zato su se krstile muške i ženske osobe, ne tek njihove duše u današnjem smislu riječi.
Cijela Prva Petrova poslanica je ohrabrenja i utjehe krštenicima koji žive među većinskim stanovništvom poganskog usmjerenja. Ovaj je odlomak himan o Kristu kao strpljivom Patniku, koji je uzor strpljivosti krštenicima.
Upućen je ponajprije robovima, od kojih nadahnuti pisac traži da "budu sa svim poštovanjem pokorni gospodarima, ne samo dobrima i blagima nego i naopakima" (r. 18). Naš prijevod preriče grčki izraz douloi sa "sluge", jer živimo u vremenu kad robova više nema, a riječ Božja treba biti sadržajna i ljudima našeg vremena. U r. 19. pretpostavljeno je da oni povijesni čitatelji, a i neki od današnjih, "radi savjesti, radi Boga podnose nevolje trpeći nepravedno". Od svih traži sveti pisac da "dobro čineći trpimo i strpljivo podnosimo" (r. 20). Život na zemlji donosi teškoće koje su nezaobilazne. Vjernici za podnošenje životnih teškoća imaju uzor u strpljivom Kristu. "Krist je trpio za vas" (r. 21) osnovno je uvjerenje Dvanaestorice i prvih kršćana da Bog iz Kristove patnje i smrti na križu daje duhovnu snagu i oproštenje grijeha svim ljudima. U 1 Kor 15, 3 stoji: "Umrije za grijehe naše po Pismima!" Ta je primjena na Raspetoga zasluga sluge Patnika iz Četvrte pjesme o sluzi Patniku u Iz 53. Himan koji slijedi spjevan je na temelju grčkog teksta te pjesme, jer velikim dijelom preuzima sam tekst i primjenjuje ga na Krista. Krist nije griješio ni varao, na uvredu nije uzvraćao uvredom, mučen nije prijetio. U svom tijelu ponio je na križ naše grijehe, tj. Bog je njegovu nasilnu smrt primio kao žrtvu pomirnicu za sve nas. Njegovim smo modricama svi izliječeni. On je po svojoj patnji, koja je u uskrsnuću postala izvor pobjede nad zlom i grijehom, postao "pastir i čuvar naših duša" - to jest pastir i čuvar naših osoba, nas cjelovitih. Ovdje slikom pastirskog zalaganja za ovce sveti pisac ističe da je Isus iz svog uskrslog stanja zbiljski pastir svih ljudi i osobito vjernika koji su mu se obratili. Po krštenju i prihvaćenoj vjeri Crkve. Obratili se osobi Uskrsloga, ne sustavu nekog nauka. Danas zahvalno prihvaćamo Krista strpljivog i uskrslog za svoga pastira i čuvara.
Ovaj odlomak dio je Isusova govora u Jeruzalemu za vrijeme jednog blagdana. Događa se na poodmaklom stupnju Isusova mesijanskog djelovanja, kad je bilo jasno da vjerski poglavari židovskog naroda potpuno zabacuju Isusova djela i riječi osporavajući mu poslanost od Boga. Glavna misao cijelog govora jest: Isus se predstavlja kao dobri pastir koji