Autor: Mato Zovkić
Autor: Mato Zovkić
U PROLAZU ZEMALJSKIM ŽIVOTOM NAUČI NAS LJUBITI VJEČNA DOBRA
Posljednjih nedjelja jedne i prvih nedjelja nove liturgijske godine misna čitanja i molitve spremaju nas za Isusov eshatonski dolazak o svršetku ljudske povijesti. Prošle nedjelje, na svetkovinu Krista, Kralja svega stvorenja, podsjetili smo se da po kršćanskom uvjerenju priroda i ljudska povijest imaju smisao u Kristu raspetom i uskrslom. Sve u njemu dobiva dimenziju vječnosti. Danas, počinjući novu liturgijsku godinu, više mislimo na Isusov eshatonski dolazak nego na božićno otajstvo.
Za prvo čitanje imamo dio Izaijina viđenja o skupljanju poganskih naroda "na Goru Gospodnju, u Dom Jakovljev" te o prekivanju mačeva u plugove i kopalja u srpove. To je pogled u sveopće spasenje koje donosi mir medu zaraćene narode. U poslanici Pavao nas potiče na budnost "jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo". Za evanđelje imamo odlomak Isusova eshatološkoga govora prema Mateju. Isus traži pripravnost za svoj ponovni dolazak, i to usred obavljanja redovnih ljudskih i zemaljskih poslova kao što su: sklapanje braka, rad u polju, rad domaćica u kućanstvu.
U zbornoj molitvi ističemo da s vjerom iščekujemo Kristov dolazak te prosimo kako bismo Kristu kročili ususret pravednim životom. Prefacija došašća govori: "On je već došao uzevši naše smrtno tijelo, ispunio pradavni Božji naum, i otvorio nam put vječnog spasenja: da bismo - kad ponovno dođe u slavi veličanstva - napokon u očitu daru primili ono što sada kao obećano budno čekamo."
Popričesna sadrži sve elemente današnje liturgije:
"Gospodine, daj da nam bude na korist
slavljenje ovih otajstava:
po njima nas u prolazu zemaljskim životom
nauči ljubiti vječna nebeska dobra."
Putujući prema eshatonskom susretu ljudske zajednice s Kristom, želimo danas sebi posvijestiti da putujemo prema vječnosti dok obavljamo svoje zemaljske poslove.
Ovaj odlomak spada u Izaijine propovijedi prije sirijsko-efrajimskog rata (734-732. pr. Kr.), koji je bio uvod u pad Samarije. Judeja je u to doba bila relativno mirna pod Jotamom i Ahazom, a prorok Izaija osjećao se pozvanim da obrazlaže Jahvinu transcendentalnost te napada raskoš i nepravde u narodu Božjem. Ovaj je odlomak pjesma sastavljena prilikom ulaska hodočasnika u hramski predio uz pjevanje psalama. Dok hodočasnici kliču Bogu, koji djeluje sa svoje svete gore, prorok vidi u dalekoj budućnosti mnoštvo pogana koji će zahvalno dolaziti da dožive Jahvinu prisutnost na svetome mjestu i vraćati se spremni da mačeve prekuju u plugove.
"Na kraju dana" (r. 2) katkad znači daleku budućnost (usp. Post 49, 1; Br 24, 14), a ovdje je to prikaz Božjeg plana u ljudskoj povijesti. Onda, kao i danas, trebalo je dosta vjere i vedrine za prepoznavanje Božje prisutnosti u zemaljskim događajima i slutnju da će dobro nadjačati zlo. Zanimanje pogana za Goru Gospodnju i Dom Boga Jakovljeva (r. 3) odgovor je na odjek Božjeg Zakona i Božje riječi medu poganskim narodima. Oni su čuli što Bog čini i poručuje pa dolaze da dožive Božju spasotvornu prisutnost u narodu Božjem. Žele da ih Jahve nauči "svojim putovima" i spremni su "hoditi stazama njegovim" (r. 3b). Prorok u svome vjerničkom optimizmu najavljuje da će narodi koji pristanu uz Boga početi pristajati i jedni uz druge: odreći će se nasilničkih planova da jedni druge podjarme te će ratničke mačeve prekovati u miroljubive plugove, kojima će orati zemlju i pribavljati plodove za miran zajednički život. Drugi ratni simbol - koplja - bit će prekovan u srpove za žetvu.
Ovo viđenje sveopćeg spasenja u budućnosti koju Bog sprema, proroku je razlog da svoje suvremenike zove na vršenje Božjih odredaba: "Hajde, dome Jakovljev, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti" (r. 5). Njemu je buduće spasenje svih naroda povod da zove na sadašnje spašeničko vladanje pripadnike Božjeg naroda. Taj poziv upravljen je i svima nama koji se sabiremo na današnju liturgiju. U prolazu zemaljskim životom valja nam ljubiti vječna nebeska dobra.
Ovo je odlomak iz drugog dijela Poslanice Rimljanima, koji sadrži Pavlove poticaje za moralni život kršćana, dok u prvom dijelu Apostol obrazlaže otajstvo opravdanja po krsnom oslanjanju na Krista raspetog i uskrslog. Trinaesto poglavlje sadrži sljedeće misaone cjeline:
- vjernički odnos prema državnoj vlasti (r. 1-7);
- djelotvorna ljubav kao vrhunac svih zapovijedi (r. 8-10);
- život u svijesti "posljednjih" vremena (r. 11-14).
Za "vrijeme" (r. 11) stoji u grčkom izvorniku kairos, što označuje prigodu, pravo razdoblje. Od krsnog pridruženja Kristu i Crkvi teče vjernički kairos, dobra prilika. "Spasenje" je eshatonsko pridruženje Bogu u neizgubivome vječnom životu. Ono je sada "bliže nego kad povjerovasmo". Odmicanjem u "vjerničkom stažu" bliži smo susretu s Bogom bilo prilikom pojedinačne smrti bilo o ponovnom Kristovu dolasku. Vrijeme prije krštenja odraslih Apostol zove "noć", a vrijeme krsnog prosvjetljenja "dan". Za "približava" stoji u grčkom perfekt, koji označuje radnju započetu u prošlosti s učinkom što traje u trenutku govorenja. Dan se približio i sada je na dohvatu; dan Božjeg "sada" po Kristu i Crkvi.
U nastavku odlomka Pavao se služi slikom vojničkog naoružanja. Vojnik pred polazak u bitku treba odložiti svagdanju nošnju i obući se u bojnu opremu. Kršćanin treba odložiti "tamu" grijeha i obući "svjetlo" praktične vjere. U r. 13 pobliže je istaknuto što sve kršćanin treba "svući": nepristojnost, pijanke, pijančevanja, svađe, ljubomoru te u brizi za tijelo ne ugađati požudama. Umjesto da nabraja vjerničke vrline (usp. Gal 5, 22 23 - plodovi Duha), Pavao jednostavno kaže: "Zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom" (r. 14). U Gal 3, 27 on uči da su Krista obukli svi koji su u Krista kršteni. Zaodjenuti se Kristom zato znači iznova prihvatiti svoju krsnu pridruženost Kristu. Tako da se to odražava u našem vjerničkom življenju, čak i u zakonitoj brizi "za tijelo" koja obuhvaća sve naše zemaljske veze i obaveze.
Eshatološki govor u Mk 13, Mt 24 i Lk 21 predstavlja razradu Isusova proročanstva o razorenju Jeruzalema i ponovnom dolasku Sina Čovječjega suditi žive i mrtve. Glavni mu je cilj potaknuti vjernike na budnost i osloboditi ih od heretičkih pokušaja da izračunaju točan datum Isusova ponovnog dolaska.
Ovaj Matejev odlomak poziva na vjerničku budnost usred obavljanja redovnih ljudskih poslova. Počinje primjerom Noine generacije pred opći potop. Zanimljivo je da prema Mateju ovdje Isus ne optužuje Noine suvremenike za grijehe: oni su "jeli i pili, ženili se i udavali" do početka potopa. Nisu mislili na budućnost koju Bog sprema i snašla ih je propast. Potop ih je "sve odnio" (r. 39). Zatim Isus navodi dva primjera iz redovnog djelovanja ljudi: od dvojice koji će raditi na polju, "jedan će se uzeti", a drugi ostaviti; od dviju domaćica koje će na kućnome mlinu mljeti brašno za dnevne potrebe svojih ukućana, jedna će se uzeti, a druga ostaviti. "Uzet će se, ostavit će se" jest tzv. teološki pasiv: Bog uzima i ostavlja, ali na temelju spremnosti koju pokazuje svaki osobno za sebe. Tu budnost i spremnost ne mogu drugi umjesto nas poduzimati.
Odlomak završava kratkom parabolom o domaćinu čiju kuću u bilo koje doba noći može potkopati kradljivac. U Isusovo doba u Palestini bilo je kuća sa zidovima od zemlje i blata, pa je kradljivcima bilo lagano prokopati zid. Domaćin takve kuće morao je stalno biti spreman, da ga nepoželjni gosti ne iznenade. Bitna poruka ove parabole jest u neraspoznatljivosti znakova paruzije: kao što domaćin kuće sa slabim zidovima ne može predvidjeti točno vrijeme kradljivčeva dolaska, tako ni vjernik ne može proračunati trenutak ponovnog dolaska Sina Čovječjega. Preostaje da bude stalno spreman dok obavlja svoje redovne zemaljske poslove. Da u prolazu zemaljskim životom nauči ljubiti vječna nebeska dobra.
OBRAĆENJE VJERNIKA - OTVARANJE ZA ONO ŠTO BOG SPREMA
Drugom nedjeljom ušli smo dublje u došašće kao vrijeme iščekivanja. To ističemo u zbornoj molitvi:
"Svemogući i milosrdni Bože,
dok hitimo ususret tvomu Sinu,
daj da nas zemaljske brige i obveze ne smetu;
nebeska mudrost tvoje riječi nek nas uvede
u zajedništvo njegove sudbine."
Biblijski odlomci zovu na otvaranje za novost koju Bog sprema. U prvom čitanju imamo Izaijinu pjesmu o idealnom vladaru s kojim dolazi mir među ljude, a onda i životinje postaju blage jedne prema drugima te prema ljudima. Za drugo čitanje imamo Pavlov poziv iz Poslanice Rimljanima na vjerničku toleranciju unutar Crkve, sastavljene od krštenika različitih nacionalnosti, zato što je Bog sve ljude neopozivo prihvatio u Kristu. Za evanđelje imamo Matejev prikaz Krstitelja kao pokornika koji u pustinji zove ljude na obraćenje zbog neposredne blizine kraljevstva Božjega.
Ova je nedjelja radosni poziv na obraćenje, ne toliko kao odustajanje od grijeha koliko kao otvaranje za novost koju Bog sprema. U popričesnoj molimo, pošto se nahranimo od stola Božje riječi i posvećenog kruha, da se "u svjetlu Božje mudrosti zemaljskim dobrima pravilno služimo a za nebeskim težimo". Ni u liturgiji ne zaboravljamo da živimo u materijalnom svijetu, ali prosimo da ostanemo otvoreni za nebeska dobra koja su već dostupna, a Bog ih sprema u još većem izobilju cijeloj Crkvi i svakomu od nas.
Ovo je odlomak iz građe o Emanuelu (Iz 7 - 12) koja sadrži Izaijine propovijedi u vremenu slabog kralja Ahaza (736-716. pr. Kr.). Kralj Sjevernog Izraela -i kralj Damaska pokušali su Ahaza skinuti s prijestolja te postaviti suparnika koji će se s njima udružiti u odupiranju Asiriji. Ahaz je poručio Asircima neka dođu smiriti svoje pobunjene vazale, dok je Izaija tražio da ne sklapa savez s poganima, nego da se osloni na Jahvu. Razočaran nevjernim i nesposobnim Ahazom, Izaija po Božjem nadahnuću najavljuje idealnog vladara iz "panja Jišajeva", tj. iz Davidove loze (Jišaj je Davidov otac), iz koje su bili jeruzalemski vladari.
Ova pjesma sadrži takve crte budućeg vladara da ih nijedan zemaljski knez ne može u punom stupnju ostvariti. "Na njemu će duh Gospodnji počivat" (r. 2), dah i Duh, Božja snaga koja vodi proroka i kraljeve pri obavljanju njihova poslanja. Zatim se nabrajaju tri para po dva dara: prva dva obuhvaćaju nadahnutu mudrost (mudrost i umnost), druga dva odlučnost i sposobnost razborito postupati (savjet i jakost), treća dva pobožnost kao prihvaćanje ovisnosti o Bogu (znanje i strah Gospodnji). Septuaginta je "strah Gospodnji" prevela još s "pobožnost", pa je tako došlo do "sedam darova Duha Svetoga". Idealnom vladaru vjernost i pravda bit će toliko u srcu kao što mu je blizu odjeća koju oblači. Posljedica pravednog mira koji će zavesti Emanuel bit će izmirenost životinja međusobno i s ljudima: vuk i janje, ris i kozlić, tele i lavić, koji su se u vremenu nasilja i grijeha istrebljivali na život i smrt, u Mesijino doba miroljubivo će se družiti. Dijete koje nesvjesno srlja u životnu opasnost moći će u Emanuelovu kraljevstvu zavlačiti ruku u zmijsku rupu i neće stradati od ujeda ljutice. Prorok zaključuje viđenje usklikom: "Zemlja će se ispuniti spoznajom Gospodnjom kao što se vodom pune mora" (r. 9). U prvom raju čovjek je sve prokockao kad je uzeo plod sa "stabla znanja" (Post 3, 5.32). U obnovljenom raju sva će se zemlja ispuniti poznavanjem Boga, sviješću da ljudi o Bogu ovise i spremnošću da vrše njegove zapovijedi. Mir koji Bog sprema po Emanuelu prelazi granice Izraela kao naroda Božjeg i razlijeva se na sve narode zemlje. Taj je Emanuel za nas kršćane Krist nad kojim su anđeli u božićnoj noći pjevali: "... mir ljudima, jer im je naklonjen" (Lk 2, 14 -grčki tekst). Za takav mir i povjerenje među narodima trebamo se pripraviti obraćenjem.
Ovaj odlomak Rim 15 počinje Pavlovim pozivom "jakima" -među koje ubraja i sebe - da podnose slabosti slabih. Povijesno je riječ o krštenim Židovima i krštenim poganima u rimskoj mjesnoj crkvi. "Jaki" bi bili kršteni pogani, među koje Pavao i sebe ubraja. Oni nemaju škrupula pred svinjetinom, neobrezanjem dječaka, neobdržavanjem starozavjetnih propisa o tzv. obrednoj čistoći. "Slabi" misle da ih to još uvijek veže i traže razumijevanje "jakih", osobito kad prilikom euharistije sjedaju za bratsku gozbu. Kao što Krist nije ugađao sebi, tako ne bi trebali ni kršćani različitoga nacionalnog i kulturnog podrijetla unutar iste crkvene zajednice. Pavao moli "Boga postojanosti i utjehe" da raznolikoj crkvenoj zajednici dadne međusobno razumijevanje i slogu kakvu traži Krist Isus (r. 5). Vjernici i u Crkvi ostaju različiti, ali mogu i trebaju "jednodušno, iz jednog grla slaviti Boga" na svom bogoslužju i u svom življenju nakon liturgije (r. 6).
Odlomak 15, 7-13 iznosi smjernice za vladanje prema ljudima drugih nacionalnosti. Osnovno je načelo u r. 7: "Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju." Za "prigrliti" stoji u grčkom prezent medijalni od proslambano, što znači "k sebi uzeti, prihvatiti, slagati se".
Uskrsli i raspeti Krist združuje se sa svakim krštenikom, ne čupajući ga iz njegova nacionalnog i kulturnog identiteta. Dapače, različnost krštenika čini bogatijom Crkvu kao tijelo Kristovo. Ta različnost služi Bogu na slavu i zato je Crkva mora priznavati, podupirati i oplemenjivati. Krist traži da i kršteni Židovi i kršteni pogani slave Boga onim što jesu i onakvi kakvi jesu (r. 8-9).
Ovo nas čitanje podsjeća na univerzalnost ili katolicitet Crkve kao Kristov dar i zadatak. Krist Crkvu, sastavljenu od pripadnika različitih naroda koje je "prigrlio na slavu Božju", čini sveopćim znakom spasenja. On Crkvi zadaje da takva sve više postaje time što će njezini pripadnici "prigrljivati jedni druge".
Za nas koji živimo u državi sastavljenoj od različitih naroda i konfesija ovo je poticaj da pokazujemo kako nas vjera osposobljava za življenje u ovakvoj sredini te zadužuje da prihvaćamo druge kao različite.
Ove i sljedeće nedjelje za evanđelje imamo zgode o Krstitelju kao isposniku koji se sprema za nastup Božjeg kraljevstva i kao propovjedniku koji zove na obraćenje zbog skorog nastupa Kraljevstva po Mesiji. U današnjem odlomku imamo Matejev prikaz Krstiteljeva djelovanja. Možemo ga podijeliti na manje cjeline:
- Ivanov isposnički boravak u pustinji (r. 1-6);
- Ivanov poziv umišljenim vjernicima da donose plodove dostojne obraćenja (r. 7-10);
- Ivanovo propovijedanje o skorom nastupu Mesije (r. 11-12).
Ivan, sin Zaharije i Elizabete, vjerojatno je završio novicijat kod kumranskih monaha na obali Mrtvog mora te kanio ostati s njima cijelog života. Onda mu je Bog probudio proročko zvanje i on se osjetio potaknutim da se izdvoji iz monaške zajednice, ostane u nenastanjenu kraju, živi isposnički i otpočne novi pokret obnove zbog skorog nastupa Mesije. Odjeća od devine dlake, hrana od skakavaca i meda što su ga u pustinjskim pećinama ostavljale divlje ose i pčele - to su neki znakovi Ivanove nenavezanosti na blagostanje i pune oslonjenosti na Boga. Starozavjetni prorok pozivao je Babilonce da kroz Sirijsku pustinju naprave put povratnicima Božjeg naroda u zemlju djedova, Palestinu. Prevoditelji Septuaginte pomaknuli su naglasak: prorok viče u pustinji, neka vjernici priprave put Gospodinu. To je podsjećanje na pustinjsko razdoblje Izraelaca u hodu iz Egipta u zemlju slobode. U tom su razdoblju najviše prihvaćali ovisnost o Bogu.
Farizeje i saduceje, koji su bili vjernici zadovoljni sa svojim moralnim stanjem, Krstitelj potiče da donose plodove dostojne obraćenja. Sprema ih na nešto novo što uskoro predstoj i.
U mesijanskoj propovijedi Krstitelj zove na obraćenje zbog skorog nastupa kraljevstva nebeskog. Matej stavlja doslovno istu nastupnu propovijed Isusu u usta (usp. Mt 3, 2 i 4, 17). Za Mateja Krstitelj nije takmac Isusu, kako su morali doživljavati neki Židovi unutar Matejeve Crkve. Svoj pokornički obred, kojemu su se ljudi podlagali u znak priznavanja grešnosti i spremnosti na skori nastup novog Božjega zahvata, Krstitelj naziva "krst vodom na obraćenje" (r. 11), a Mesijin pokret zove "krštavanje Duhom Svetim i ognjem" (r. 11b).
U duhu SZ obraćenje uvijek znači povratak Bogu savezniku, novo prihvaćanje njegovih zapovijedi. Međutim iz povijesnog konteksta Krstiteljev poziv na obraćenje znači još nešto: poziv na otvaranje novom zahvatu Božjem o Mesijinu nastupu. Božje kraljevstvo, koje Matej iz poštovanja prema Božjem imenu zove nebeskim, jest milosna vladavina Božja nad ljudima i odgovor ljudi Bogu savezniku. Krstitelj se spremno podložio toj Božjoj vladavini i traži da mu se pokornici u tome pridruže. On ujedno najavljuje Mesiju, koji će biti najposlušniji Bogu među sinovima ljudskim i preko kojega će Bog najviše zahvaćati milosno u ljudsku povijest. Obraćenje na koje Krstitelj zove i u kojem prednjači jest otvaranje vjernika za ono što Bog sprema.
"DJELA KRISTOVA" ZBUNJUJU KRSTITELJA
U starini, dok se u Zapadnoj Crkvi u liturgiji upotrebljavao latinski jezik, ova se nedjelja zvala "Gaudete -Radujte se!", zbog ulazne pjesme uzete iz Fil 4, 4, a taj Pavlov odlomak upotrebljavao se kao poslanica nedjelje. U ovoj liturgijskoj godini ne čitamo odlomak iz Fil 4, ali je ulazna pjesma ista. Ova je nedjelja oaza radosti u spremanju na Isusov dolazak. Zborna molitva i prvo čitanje govore o toj radosti. Poslanica, uzeta iz Jak 5, zove na strpljivost po uzoru na poljoprivrednike i starozavjetne proroke.
U evanđelju Krstitelj, zbunjen "djelima Kristovim", šalje svoje učenike da pitaju Isusa je li on Očekivani ili treba drugoga čekati. Isus mu odgovara proročkim citatima o čudesnim djelima najavljenim za mesijanska vremena te proglašava blaženima one koji se nad njim ne sablažnjuju. Zatim hvali Krstitelja što nije kao trska koju ljulja vjetar te što jest više od proroka.
Ova nedjelja zove nas na radost, unatoč šokantnom načinu Božjeg djelovanja po Isusu. Kao nekoć Krstitelju, i nama danas Isus poručuje: "Blago onom tko se ne sablazni o mene!" Svojom "običnošću" Isus je povijesnim slušateljima pa i Krstitelju davao povod za "sablazni", otežavao vjeru. Ipak nije odustao od svog načina uprisutnjivanja spasenja koje Bog nudi, nego je zvao ondašnje, a zove i današnje vjernike na otrežnjenje... Isus je opunomoćeni poslanik Boga koji iznenađuje, koji se ne da svesti na ljudsko očekivanje. Takav Bog mogao bi po magijskim obredima i formulama biti prisiljavan da se pokori ljudskim manipulacijama. Jesmo li radosni što Isus objavljuje Boga živog, drukčijeg, iznenadujućeg?
Iako je u prvom dijelu Izaijine knjige koji sadrži propovijedi povijesnog Izaije od 735. do 701. pr. Kr., ovaj odlomak odražava stanje sužanja u Babiloniji između 589. i 538. pr. Kr. Među njima djeluje prorok koji najavljuje povratak u zemlju djedova kroz Sirijsku pustinju. Tako se uživljava u budući izlazak iz ropstva kao da se događa u njegove dane. Zove na radost "pustinju i zemlju sasušenu" (r. 1). Pustinji kroz koju prolaze povratnici "dana je slava Libanona, divota Kartnela i Šarona" (r. 2). Libanon je sjeverni susjed Svete zemlje, Karmel gora u sjevernoj Palestini, Šaron primorska ravnica u središnjem dijelu Palestine. "Ruke klonule, koljena klecava" (r. 3) jesu osobe izgnanika koje prorok zove na sadašnju radost radi budućeg izbavljenja. Pri putovanju slijepcima je vrlo teško zato što ne vide hrapav put i jer ovise o pomoći suputnika. Prorok najavljuje da će o novom Izlasku slijepci progledati, gluhi zadobiti sluh, hromi prohodati, nijemi progovoriti (r. 5-b). Bog spašava ne samo dušu nego i tijelo. Čovjek ne bi bio potpuno sretan kad i svojom tjelesnošću ne bi doživio eshatonsko spasenje. Povratnike će "pratiti radost i veselje", od njih će "pobjeći bol i jauci" (r. 10). Očito da ovakav san nije ostvaren prilikom povijesnog povratka iz babilonskog sužanjstva 538. pr. Kr. To je idealni Izlazak mesijanskih vremena koji će ostvariti Krist Gospodin.
U odgovoru Krstiteljevim izaslanicima Isus citira r. 5-6 ove pjesme povratnika potičući izaslanike neka jave Ivanu što su vidjeli i čuli. On svojim djelovanjem ispunja proročanstvo Izaijine knjige. Kuda on prolazi, raduje se pustinja i zemlja sasušena, kliče i cvate stepa.
EMANUEL, SIN DAVIDOV
U prvom čitanju Izaija najavljuje Emanuela kao trajni znak Božje prisutnosti među ljudima. U evanđelju Matej najavljuje da se proročanstvo o Emanuelu ispunilo na Marijinu sinu zato što on nije imao zemaljskog oca kao ostale kćeri i sinovi Adamovi. Pavao se na početku Poslanice Rimljanima predstavlja kao apostol poganskih naroda koji navješćuje evanđelje o Isusu Kristu, Sinu Božjem, "potomku Davidovu po tijelu".
Tako nas današnja liturgija podsjeća na ispunjenje mesijanskih proročanstava na Isusu. Isus je obećani Mesija zato što se na njemu ostvaruje proročanstvo o Emanuelu, što je sin Davidov po tijelu. Kad se kršćanstvo susrelo s grčkom kulturom, vjeru u Isusovo emanuelsko obilježje i davidovsko podrijetlo izrazilo je pojmom "utjelovljenja". To vidimo u današnjoj zbornoj molitvi u kojoj zaređeni predvoditelj liturgijskog skupa izriče da smo "po anđelovu navještenju upoznali utjelovljenje Krista", Sina Božjega te moli da njegovom mukom i križem budemo privedeni k slavi uskrsnuća. Darovna molitva ne sadrži riječ "utjelovljenje", ali prikazuje isto otajstvo:
"Gospodine, svojim si Duhom
u krilu blažene Djevice Marije
sazdao čovještvo svoga Sina.
Molimo te tim istim Duhom,
posveti i darove na našem oltaru."
Matejevoj Crkvi bilo je od bitne važnosti davidovsko podrijetlo i emanuelsko obilježje Marijina sina. Bez toga on ne bi bio Mesija, sveopći Spasitelj. To međutim uključuje da su Isus i njegova Majka - Židov i Židovka. Koliko u našem današnjemu vjerničkom razmišljanju ima prostora za Isusovu židovsku nacionalnost i za današnje Židove u svijetu?
Prema hebrejskom izvorniku r. 14 doslovno glasi: "Evo, mlada je žena trudna i radajuća sina i nadjenut će mu ime Emanuel..." Ova Izaijina propovijed održana je na kraljevskom dvoru Ahaza, Davidova potomka u Jeruzalemu u vrijeme tzv. sirijsko-efrajimskog rata oko 733-732. pr. Kr. Sirijski kralj Resin i sjevernoizraelski kralj Pekah zaratili su s Ahazom zato što im se nije htio pridružiti u protuasirski savez (usp. 2 Kr 16). Izaija je u vrijeme opsade Jeruzalema molio Ahaza da ne sklapa savez s Asircima te obećavao da zavjerenici neće osvojiti sveti grad. Ahaz se izjasnio da "neće iskušavati Gospodina" (r. 12) tražeći znak sigurne Božje pomoći. Više se oslanjao na oružje i pomoć pogana nego na Božje obećanje dano po proroku. Poslao je po Asirce koji su došli, pokorili pobunjenike a Ahaza učinili još ovisnijim svojim vazalom.
U tom povijesnom kontekstu Izaija obećava da pomoć neće doći od vojskovođa i kraljeva, nego od potomka mlade žene koja je već trudna. Povijesno se to moglo odnositi na kralja Ezekiju, Ahazova sina (716-687), koji je bio sposoban i pobožan vladar u Jeruzalemu. Međutim kad su Židovi kojih 480 godina kasnije u Aleksandriji prevodili Izaiju na grčki za svoje liturgijske potrebe, Izaijino sadašnje vrijeme "trudna je i radajuća" preveli su budućim "zatrudnjet će i roditi". Izaijin izraz "mlada žena" preveli su s parthenos djevica. To znači da su u vremenu kad je izumrla davidovska loza u Izaijinu proročanstvu gledali budućega idealnog vladara koji će biti Emanuel - trajan znak Božje prisutnosti u narodu Božjem. Oni su ga očekivali kao Mesiju iz davidovskog roda, makar je davidovska loza već bila izumrla.
U okolnosti da sin Marijin nije imao zemaljskog oca te da je po Josipu iz davidovske loze bio uključen u saveznički narod Božji, Matej i prva Crkva vidjeli su ispunjenje proročanstva o Emanuelu. Mi kršćani ne smijemo izgubiti iz vida ovo povijesno izrastanje Isusa iz naroda kojemu su bila dana mesijanska obećanja. Naš je Spasitelj jedan povijesni Židov koji se rodio u vrijeme Augusta, mesijanski djelovao, umro i uskrsnuo u vrijeme Tiberija.
Ovaj odlomak Pavlove poslanice Rimljanima pisan je dvadesetak godina prije grčkog Mateja. Izražava uvjerenje prvih kršćana da je Isus Sin Davidov ali i Sin Božji.
Ovo je naslov i pozdrav poslanice, upućene zajednici koju Pavao nije osnovao i kojoj se nije osjećao poglavarom. Podsjetimo se da je prije toga Apostol pogana dvadesetak godina djelovao kao misionar među grčkim stanovništvom istočnih rimskih provincija: Sirije, Male Azije, Makedonije, Ahaje. Zimi 58. spoznao je da bi trebao prijeći na novo polje misionarskog rada -u Španjolsku, na Zapad. Kao što je u vrijeme djelovanja na Istoku imao Antiohiju za misijsku centralu, tako je za vrijeme djelovanja na Zapadu zaželio imati Rim za misijsku centralu. Zato je osjetio potrebu da prije osobnog dolaska među rimske kršćane napiše poslanicu u kojoj će obrazložiti "svoje evanđelje" - glavni sadržaj svoga misionarskog propovijedanja.
U ovom odlomku naziva se "pozvanim za apostola, odlučenim za evanđelje Božje" (r. 1). Time aludira na doživljaj pred Damaskom, kad mu se ukazao Uskrsli koji se poistovjećuje sa svojim vjernicima. U tom doživljaju Pavao je vidio izvor svoga poziva u Crkvu i za misionara pogana (usp. 1 Kor 15, 3-11). Iako piše rimskim kršćanima, koji su pretežno poganskog podrijetla, Pavao ističe da je to Evanđelje Bog unaprijed obećavao "po prorocima". Bit je evanđelja: "... o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju, uskrsnućem od mrtvih..." (r. 3-4). U ovoj poslanici puna tri poglavlja posvećuje Pavao odnosu Crkve i Židova, vjerojatno stoga što se bojao da su rimski kršteni Židovi mogli čuti optužbu protiv njega da zabacuje svoje vlastito židovsko obilježje i druge sunarodnjake nagovara na otpad od naroda (usp. Dj 21, 21). I u svome uskrslom stanju Isus ostaje "potomak Davidov po tijelu" - Mesija iz židovskog naroda. To Pavao prihvaća sa svom Crkvom, i na to podsjeća krštene pogane. Koliko smo mi toga svjesni? Nismo li Gospu i Isusa toliko europeizirali da nam ne pada na pamet kako su oni pravi Židovi?
Matej u događajima Isusova djetinjstva ističe ulogu Josipa, dok Luka ističe ulogu Marije. Josip dobiva od Boga poruku da ne treba napuštati svoju zaručnicu Mariju, zatim da noću bježi u Egipat kako bi spasio Dječaka i Mariju od Herodova pokolja, kasnije da se vrati s privremenog boravka u inozemstvu i nastani u Nazaretu.
U današnjem odlomku anđeo zove Josipa "sine Davidov". Za Mateja, krštenog Židova, i njegove povijesne čitatelje to puno znači. Za smisao Josipove namjere o povlačenju ključna je riječca gar u r. 20. Naš službeni prijevod (Dude-Fućaka) prevodi je s "doista", dok Raspudić iz 1987. i Rupčić iz 1988. imaju "jer". Gramatički je moguće jedno i drugo. Ako razumijemo "doista", to znači: Josipu je Marija već prije objasnila tajnovito podrijetlo svoje trudnoće i on je u to povjerovao, međutim smatrao je da bi bilo biblijski nepravedno biti pred državom i vjerskom zajednicom tretiran kao pravi otac Dječaka s kojim Bog ima posebne planove; zato se odlučio tiho povući, jer Marija ima poziv od Boga, a on nema. Sada Bog zove i njega: doista je onako kako mu je Marija objasnila, ali on ne treba bježati, nego mu Bog namjenjuje ulogu Dječakova zakonskog oca, a kod Židova onog vremena to je jednako kao i naravno očinstvo. Po njemu, koji je iz roda Davidova, postaje Isus sin Davidov. Ako razumijemo "jer", to bi značilo: Josipu je nejasno podrijetlo Marijine trudnoće, ne želi je izlagati okrutnom procesu niti javno tužiti za brakolomstvo; povlači se i prepušta je Božjoj providnosti.
U svakom slučaju iz ove zgode izbija jasna vjera prve Crkve o Marijinu djevičanskom materinstvu. Da bi Isus mogao Boga zvati Ocem svojim u doslovnom smislu, Bog kod njegova rođenja čini iznimku: "saziduje njegovo ljudstvo u krilu blažene Djevice Marije" (darovna) bez intervencije muža. Matej i kršćani njegova vremena vide u tome ispunjenje Izaijina proročanstva o Emanuelu. Kod Mateja Uskrsli najavljuje učenicima da nevidljivo ostaje s njima do konca svijeta (usp. Mt 28, 20). Crkva je zajednica onih koji osobno prianjaju uz Isusa kao Emanuela i Sina Davidova. Uz Mesiju židovskog podrijetla, otvorenog prema svima narodima. To bismo trebali svjedočiti.
RODIO SE BOG I ČOVJEK USRED STAJICE
Najstariji pisani spomen o slavljenju Božića u Rimu zabilježen je u Kronografu za 354. On sadrži popis rimskih državnih svetkovina te administrativne i povijesne podatke o samom Rimu i Carstvu. U tom dokumentu zabilježeno je da 25. prosinca rimski građani slave rođendan nepobjedivog sunca, a kršćani Kristovo rođenje. Car Aurelijan uveo je sirijski poganski blagdan u čast suncu 274. za cijelo Carstvo sa željom da povezuje i učvršćuje njegovu državu sastavljenu od različitih naroda. Iz popisa spomendana smrti rimskih biskupa u istom Kronografu doznajemo da su kršćani Rima već 336. slavili u novoizgradenoj bazilici na Vatikanskom brežuljku 25. prosinca Kristovo rođenje. Iz Rima se blagdan raširio po cijelom Zapadu.
Početak slavljenja Božića povijesno je nadahnut obnovom vjere u Kristovo božanstvo koju je potaknuo Nicejski sabor 325. U to doba Arije je učio da kršćanski Bog ne može biti jedan ako je Isus kao utjelovljeni Sin u biti jednak Ocu nebeskom. Biskupi su na prvom općem saboru svetopisamske podatke protumačili izrazima ondašnje grčke filozofije sastavivši Vjerovanje u kojem i danas ispovijedamo: "... Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena od Oca, istobitna s Ocem." Crkva je u svojoj liturgiji počela slaviti Božić da izrazi svoju vjeru u Isusovo božanstvo. Na otajstveni sadržaj Božića utjecalo je širenje manihejske hereze u 4. i 5. stoljeću po Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. Manihejci su pod utjecajem gnoze učili da je ljudsko tijelo zatvor duha, pa Sin Božji nije mogao biti pravi, nego samo prividni čovjek. Crkva je na to odgovorila božićnim molitvama: "Udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga Sina koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav" (zborna molitva u božićnoj danjoj misi). "Uzeo" je precizan teološki izraz za utjelovljenje: trajno se sjedinio, postao konkretni povijesni čovjek te i sada iz svog proslavljenoga stanja ne prestaje biti pravi Bog i pravi čovjek.
Božićna polnoćka ističe da je utjelovljeni Sin Božji naše životno svjetlo. Zornica poziva na poklon Dječaku u jaslama s poniznim pastirima. Danja misa otkriva nam da se Sin Božji "ušatorio" među nama te da je njegovo rođenje početak našega preporodenja. Sve to divno izražava naša božićna pjesma: "Rodio se Bog i čovjek usred stajice!" Tu vjeru danas izražavamo na vanjski način poklecanjem kod riječi "I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom".
U zbornoj molitvi celebrant je istaknuo da je Bog "ovu presvetu noć obasjao pravim svjetlom, Isusom Kristom". Prvo je čitanje odlomak o Emanuelu kao svjetlu koje obasjava Božji saveznički narod te preko njega sve narode svijeta.
Podsjetimo da je povijesni Izaija propovijedi o Emanuelu držao za vrijeme Tiglat-Pilesarove invazije na Izrael 733, kada je područje dvaju najsjevernijih plemena - Naftalijevo i Zabulonovo - pretvoreno u asirsku pokrajinu. Današnji je odlomak iz drugog dijela "Knjige o Emanuelu" (8, 21 -12, 6) u kojem se govori o kazni Asiriji, izbavljenju sjevernih plemena ispod poganske vlasti te pomirenju južnih i sjevernih plemena. Kad naš noćašnji odlomak govori o "narodu koji je u tmini hodio", povijesno se to ponajprije odnosilo na pripadnike sjevernih plemena koji su potpali pod pogansku vlast. Izaija pjeva novorođenom dječaku iz kraljevske obitelji po kojem će Bog obasjati svoj utamničeni narod te pokazivati da je on "Bog silni, Otac vječni, Knez mira". Kraljevski će se dječak u vrijeme svoje vladavine u svemu oslanjati na Boga saveznika i zato će biti mudar kao Salomon, hrabar kao David i pobožan kao Mojsije. Povijesno se to moglo odnositi na Ezekiju, koji se iskreno trudio da po zakonu Božjem kao davidovski kralj upravlja Judejom (716-687. pr. Kr.).
Međutim svojstva ovog idealnoga vladara nije u potpunosti ostvario ni jedan kralj iz Davidove dinastije. Izaija ovdje upotrebljava perfekt koji ima snagu futura: dječak po kojemu sviće svjetlost jarka narodu što sjedi u tmini ima se roditi u budućnosti. Istina, Židovi su vjerovali da Bog na davidovskog kralja prenosi svoju punomoć, da ga na dan ustoličenja proglašava svojim sinom i knezom mira. Izaijini povijesni slušatelji vrlo su dobro znali da idealnog vladara među Davidovim kraljevskim potomcima nije bilo niti će biti. Za razliku od ratničkih vladara, koji su vojnom silom osiguravali mir rata, on vlada "u pravu i pravednosti od sada do vijeka", a vrhovni jamac njegove usrećujuće vladavine jest "privržena ljubav Gospodina nad vojskama". "Dan midjanski" jest događaj iz Sudaca 7,16 25 kad je Gideon s 300 svojih ljudi do nogu porazio organiziranu armiju midjanskih knezova. Sveopći mir koji će Bog udijeliti pod idealnim vladarom što ga je Izaija najavio nije djelo čisto ljudskog zalaganja. Taj idealni vladar iz Izaijine knjige za nas kršćane jest Gospodin Isus po kojem nam je osvanula jarka svjetlost.
"Očitovala se ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi!" U 1 Tim 3,16 povijesni nastup te smrt i uskrsnuće Isusovo nazvano je "otajstvom pobožnosti" koje je očitovano u tijelu. Zato se i ovdje pod "očitovanjem ljubavi Božje" misli na povijesni nastup Isusa iz Nazareta po kojem se Bog objavio kao neopozivo naklonjen svim ljudima. Kad se Sin Božji nerazdruživo povezao s ljudskom naravi, povezao se sa svim ljudima kroz povijest; postao je neopozivi izraz naklonosti Božje prema svima i dokaz spasenja ponuđenog svim ljudima.
Za "odgoj" koji nam Bog u Isusu pruža stoji u grčkom izvorniku paideuo, a to obuhvaća disciplinu i pouku, vježbu i urazumljivanje. Božji odgoj zadire u naš zemaljski život među ljudskom subraćom i na ispravno upotrebljavanje osobnih sposobnosti. Zato se "razumno" odnosi na zdrav vjernički i ljudski stav prema samome sebi. "Pravedno" je otvorenost za druge kojima smo potrebni i koji nama trebaju. "Pobožno" je otvorenost za Boga i vjerske vrednote. Sve to ima biti "u sadašnjem svijetu". Ne u nekom budućem, idealnom, u kojem ne bi bilo ljudskih nevolja, zloće i oskudice.
Zahvalnost Bogu za ljubav koju nam je očitovao u svome utjelovljenom Sinu iskazujemo ako razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu. Ovaj odlomak i današnja liturgija potiču nas da iščekujemo i eshatonski dolazak Kristov. Božićne pjesme ne smiju nas uljuljati u svijesti da smo na vjerničkom proputovanju ovim svijetom.
Na polnoćki se od starine čita Lukin izvještaj o rođenju Isusa u Betlehemu za vrijeme cara Augusta. Spominjanjem Augusta Luka ovaj događaj svete povijesti uklapa u povijest svijeta, što su kasnije prihvatili svi narodi kad je od 6. stoljeća uvedeno da se godine broje po Kristovu rođenju. Matej (2, 1) i Luka svjedoče da se Isus rodio u Betlehemu i tako povezuju rođenje Mesije s obećanjima danim Davidu koji je kao pastir iz Betlehema krenuo u kraljevsku službu na intervenciju proroka Natana.
"Dok su bili ondje" znači da su na vrijeme pošli, smjestili se u prolaznom svratištu za strance. Kad je Mariji došlo vrijeme poroda, sklonila se u pokrajnju prostoriju, jer kamene "jasle" nisu služile samo za stoku nego i za spremanje kućnih potrepština. Svakako su stada one noći bila na pašnjacima te pastiri s njima, kao što tekst izričito govori. Vol i magarac iz naših božićnih jaslica ne postoje u Lukinu tekstu nego u iz 1, 3: "Vo poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve - Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije!" Pobožna legenda o volu i magarcu javlja se tek u 4. stoljeću na temelju ove Izaijine metafore koja potiče na priznavanje ovisnosti o Bogu. "Svoga prvorođenca" ne znači da je Marija imala još djece, nego da je Isus snagom prvorodstva nositelj obiteljske i religijske tradicije, da Bog s njime ima posebni plan.
U vrijeme Isusova rođenja betlehemski pastiri čuvali su stada jeruzalemskih svećenika i od njihovih su se stada odabirale životinje prikladne za hramske žrtve. Pastirska je služba bila omalovažavana zato što pastiri nisu mogli vršiti sve propise obredne čistoće. Upravo njima anđeo javlja rođenje Spasitelja. Vijest anđelovu trebalo bi doslovno prevesti: "Evangeliziram vam veliku radost za sav narod!" Prvi kršćanski misionari nazvali su evanđeljem čin i sadržaj propovijedanja o Isusu raspetom i uskrslom. Luka naziva evanđeljem i rođenje Isusovo. To je polemika protiv ondašnjeg pojma "evanđelja" u rimskoj državi. Grci i Rimljani zvali su evanđeljem rođenje careva djeteta, pobjedu carske armije, ustoličenje novog vladara. Za Luku je evanđelje rođenje Dječaka u Betlehemu.
Lukina polemika prisutna je i u nazivu "Spasitelj... Gospodin". Rimljani su cara štovali kao božanstvo te ga u tom smislu zvali gospodinom. Zvali su ga i spasiteljem u smislu da osigurava javni red i mir te nabavlja živežne namirnice za svoje državljane u vremenu kad ljetina slabo rodi. Za Luku je pravi Gospodin i Spasitelj jedino Dječak iz Betlehema.
Pjesma anđela u našoj poznatoj božićnoj pjesmi i u starom prijevodu glasi: "Mir ljudima dobre volje" U prijevodu koji sada imamo u liturgiji: "Mir ljudima miljenicima njegovim!" Razlog promjene jest napredak u razumijevanju izraza eudokia Lk 2, 14 koji doslovno znači "sviđanje, naklonost, dobra volja". Stari prijevodi razumijevali su da je to ljudsko svojstvo: Mir ljudima sviđanja ili dobre volje, tj. ukoliko su dobre volje, ukoliko su spremni na milost koju im Bog nudi po Kristovu rođenju. Svi noviji prijevodi, na temelju starozavjetnih tekstova gdje se odgovarajući hebrejski izraz odnosi ponajprije na Boga (racon, racono -naklonost, naklonost njegova), vide ovdje Božje svojstvo: "Mir ljudima sviđanja njegova, naklonosti njegove!" To znači da je Dječak iz Betlehema - na crti noćašnjega prvog čitanja neopozivi dokaz Božje ljubavi prema svim ljudima. S Božje strane nema više Židova i pogana, naroda objave i onih kojima je objava uskraćena. Svi su miljenici Božji jer ih Bog zaista ljubi u svome Sinu, koji je čovjekom postao. Međutim u našoj božićnoj pjesmi "Svim na zemlji mir, veselje" drugi stih može se razumjeti i kao Božje svojstvo. Usp. tumačenje ove pjesme u: B. DUDA, Svijeta razveselitelj : Hrvatski Božić, Zagreb, KS, 1980, str. 88-91.
Dok jedni drugima čestitamo Božić, obnovimo vjeru da je Isus za nas Evanđelje, Gospodin i Spasitelj koji svojim utjelovljenjem poručuje da su svi ljudi miljenici Božji.
O PASTIRI, ČUDO NOVO
Naš službeni misal zove ovu misu zornicom, prema latinskom izrazu "in aurora". U njoj spominjemo poklon pastira pa bismo je mogli nazvati i pastirskom, kako to čine njemački katolici. Njezina poruka izvrsno je zgusnuta u drugi zaziv svečanog blagoslova na kraju mise u božićno vrijeme: "Bog je po anđelima navijestio pastirima radost Spasiteljeva rođenja; nek i vas ispuni radošću i učini vas svojim blagovjesnicima!" Šteta bi bila da predstojnik liturgijskog slavlja danas ne uzme taj svečani blagoslov.
Prvo čitanje dio je prorokove pjesme iz vremena obnove nakon povratka iz babilonskog sužanjstva. Dok su se drugi povratnici nad jeruzalemskim ruševinama i povratkom siromašnih sunarodnjaka osjećali obeshrabreni, ovaj Božji čovjek pjeva mesijanskom Jeruzalemu koji će procvasti u trenutku kad Božji narod postane potpuno poslušan Bogu i pun pouzdanja. U ovom odlomku podsjeća na radosnu procesiju u povodu Blagdana sjenica u kojoj su pobožni sudionici doživljavali povratak Boga kao svemoćnog i pobjedonosnog Spasitelja. "S njim naplata njegova i njegova nagrada ispred njega" povratnici su koje Bog dovodi iz dijaspore u sveti grad i blago koje donose ne samo oni nego i poganski hodočasnici. Kako je Jeruzalem u hebrejskom ženskog roda, "Tražena" je slikoviti izraz za cijeli narod koji je u svojoj povijesti bio zapuštan, ali sada ga traži sam Bog i stranci koji prepoznaju Božje djelovanje u narodu Božjem. U prorokovu radosnom uskliku "Evo dolazi tvoj Spasitelj" mi kršćani vidimo na ovoj misi proročanstvo o Mesiji koji dolazi u liku nemoćnog Djeteta. Možemo li u svom vremenu i u svojim prilikama prepoznati znakove Boga koji dolazi i spašava?
Isusovo rođenje, mesijansko djelovanje te spasotvornu smrt i uskrsnuće nadahnuti pisac ovdje zove očitovanjem Božje dobrostivosti i čovjekoljublja. Za "dobrostivost" stoji u Pavlovim poslanicama 10 puta izraz koji označuje ljudsko i Božje pozitivno svojstvo prijateljske vjernosti. Za "čovjekoljublje" stoji filanthropia, izraz koji dolazi još samo u Dj 28, 2, ali to je vrlina gostoljubivih Maltežana prema Pavlu i ostalim brodolomcima na putu za Rim. Bez ljudskih prethodnih zasluga, iz čiste prijateljske naklonosti i čovjekoljubivosti Bog nas je u Isusu već spasio. To se dogodilo "kupelju novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom". U Ef 5, 25 krštenje je nazvano "kupelj vode", a ovdje "kupelj preporoda i obnove u Duhu". Time se označuje krsna pridruženost Kristu Gospodinu, pri čemu se kršteniku ne samo opraštaju grijesi nego mu se dariva novi život u povezanosti s uskrslim Kristom. U njemu djeluje Duh Kristov koji ga čini "novim stvorom" (usp. Gal 6, 15). Ljudi vremena kad je nastajao Novi zavjet čeznuli su za duhovnom obnovom i preporodom. Toj intimnoj čežnji ljudskog srca kršćanstvo odgovara da je obnova moguća, ali kao Božji dar u Kristu kojemu se čovjek treba slobodno i ponizno otvoriti.
Obnova nije magijska preobrazba: "... da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga". Pristankom uz Isusa, koji je očitovanje Božjeg čovjekoljublja, krenuli smo putem spasenja; zadobili smo početni stupanj spašenosti. Valja nam u nadi nastaviti hod prema punom spasenju.
Naši su prevoditelji s pravom grčku riječ rema ovdje preveli kao "događaj", a ne "riječ", što ona doslovno znači. Vijest koju su im donijeli anđeli i pjesmu kojom je najavljeno rođenje Dječaka u Betlehemu, razumjeli su kao događaj objave kojemu trebaju vjernički odgovoriti. Za Luku je objava ne ponajprije riječ Božja zapisana u knjige nego događaji koje Bog čini u prilog ljudima. Na toj liniji uči Sabor: "Brižljivi raspoređaj objave ostvaruje se zahvatima i riječima, iznutra međusobno povezanima, tako da djela koja je Bog u povijesti spasenja izveo pokazuju i potkrepljuju nauku i stvari što ih riječi označuju" (DV 2).
Našavši "Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama", pastiri postaju sigurni da pjesma anđela nije njihova tlapnja, nego zbiljski događaj koji im je obznanio Gospodin Bog. "Ispripovjediše im" odnosi se najprije na Mariju i Josipa, koji sada i od drugih dobivaju najavu Božjeg plana s Dječakom. "Im" su nadalje njihovi kolege pastiri i drugi ljudi koji su reagirali divljenjem. Tako pastiri postaju glasnici novorođenoga Gospodina i Spasitelja. Ujedno uzor ostalim vjernicima: Bog otkriva događaje spasenja skromnim pastirima, koji nisu imali pristup u društvo hramskih čistunaca, i zadužuje ih da te događaje naviještaju ostalim ljudima iz svoga životnog kruga. Pastiri se vraćaju slaveći i hvaleći Boga. Time se pridružuju anđelima koji su otišli u nebo slaveći Boga u noći Isusova rođenja. Kad Bog vjernicima očituje svoja slavna djela, oni na njih radosno pristaju i zahvalno hvale Boga. Misa zornica poziv je na uočavanje divnih Božjih djela i slavljenje Boga za njih.
To sjajno izražava naša božićna pjesma "O pastiri, čudo novo" koja preriče događaj iz današnjeg evanđelja. Posebno je značajna treća kitica, koja govori da je prevelika Božja ljubav prilikom Isusova rođenja primila na sebe put čovjeka ili krhku ljudsku narav. Spasitelj se nije rodio kao kneževsko dijete, nego kao nemoćno, krhko dijete jedne Galilejke. Dijete koje treba ljubav svoje Majke da bi doraslo za svoju životnu zadaću.
I SMRTNI LJUDI ZAUVIJEK SMO POČAŠĆENI
Danja misa na Božić u molitvama, čitanjima, predslovlju i završnome svečanom blagoslovu uvodi nas dublje u tajnu utjelovljenja kao središnji događaj povijesti spasenja. Dok smo u noćnoj misi i zornici za evanđelje imali Lukin izvještaj o rođenju Isusovu i poklonu pastira, u ovoj misi imamo Ivanov himan o Logosu-Riječi, koja je bila s Bogom od početka te u određenome povijesnom trenutku uzela ljudsko tijelo i nastanila se među nama. Liturgijska reforma poslije Sabora donijela nam je dva nova božićna predslovlja. Drugo ističe kako je Krist rođenjem počeo život u vremenu da obnovi sklad svijeta narušen ljudskim grijehom. Treće ističe da je u utjelovljenom Sinu Božjem zablistala "otajstvena razmjena spasenja: tvoja se vječna Riječ rodila kao smrtan čovjek, a mi smrtni ljudi zauvijek smo počašćeni, jer u Kristu primamo božanski život". Šteta što u službenome hrvatskom Misalu nema nota za drugo i treće božićno predslovlje. Treće izvrsno sažima otajstvo danje božićne mise.
Jedan od vjernika među Židovima u babilonskom sužanjstvu budio je kod svojih sunarodnjaka nadu u povratak te u mladom perzijskom vladaru Kiru vidio Božjeg pomazanika koji će srušiti Babiloniju i omogućiti da se zarobljenici vrate u domovinu. Njegove propovijedi sačinjavaju građu Izaijine knjige od 40. do 56. poglavlja.
Današnji odlomak dio je prorokove pjesme Jeruzalemu, u koji se vraćaju sužnji iz tuđine. Prorok u zanosu gleda glasnike koji javljaju da je povratak dopušten. Zato ih naziva glasonošama radosti i navjestiteljima mira. Radosna vijest ili evanđelje koje oni navješćuju glasi: "Bog tvoj kraljuje!" Gradski stražari otvaraju dveri povratnicima te javljaju susjednim naseljima da se kod njih događa nešto veličanstveno: "Na Sion se vraća Gospodin." Ovaj povratak bit će primjetljiv i drugim narodima, tako da "svi krajevi svijeta vide spasenje Boga našega".
Ovaj poziv na razglašavanje evanđelja ili radosne vijesti u današnjoj liturgiji primjenjuje Crkva na sebe. Slaveći Kristov ulazak u ljudsku obitelj, ona vidi znak Božje vladavine i spasenja dostupnog svim ljudima.
Drugo je čitanje svečani proslov Poslanice Hebrejima, koji podsjeća na početak Ivanova evanđelja. Dok je u starozavjetnom rasporedu spasenja Bog govorio "ocima po prorocima", u vrijeme novozavjetnog sustava spasenja govori nam u Sinu.
"Više puta, na više načina, nekoć" nagoviješta nepotpunost starozavjetne objave i njezinu otvorenost prema punini koja je nastupila u utjelovljenom Sinu Božjem. "Konačno, u ove dane" označava zaključno razdoblje Božjeg plana o spasenju. Poslavši nam Sina, koji je postao jedan od nas, Bog nam je poslao najviše što je imao. Ne kani ljudima pružati novi i drukčiji put spasenja osim po Sinu. Zato "konačno, ovi dani" traju dok traje ljudska povijest. Krist je punina objave i nakon njega nema nove javne objave. "Progovori nam" jest inhoativni aorist: otpoče govoriti i još uvijek govori. Kad pisac kaže da nam Bog govori "u Sinu", hoće reći da nam govori po njegovim djelima i riječima. Utjelovljeni Sin Božji odsjaj je slave i otisak bića Božjega. Iako je smrtni čovjek, u njega je Bog utisnuo svoju savršenu sliku; po njemu obnavlja svoju sliku u svakom čovjeku. Izrazima "odsjaj" i "otisak" Isus je predstavljen kao utjelovljena mudrost Božja (usp. Mudr 7, 26) među ljudima. Povijesni naslovnici ove poslanice bili su u opasnosti da otpadnu od vjerničkog prianjanja uz Isusa. Sveti pisac upozorava ih da je Sin viši od anđela. Ako su starozavjetni vjernici dobivali objavu po andelima pa se svaki neposluh kažnjavao (usp. Heb 2, 2), koliko bi veći grijeh bio oglušiti se djelima i riječima samog Sina. Ime ili pravu unutarnju bit Sina Božjeg Isus je "baštinio pošto očisti grijehe" - po smrti na križu i uskrsnom uzdignuću na dostojanstvo Gospodina koji ima udio na vlasti Oca nebeskog.
Za ustoličenje proslavljenoga Sina Božjeg nakon obavljene mesijanske zadaće sveti pisac navodi tri citata iz SZ koji su se povijesno odnosili na ustoličenje kralja, ali su starozavjetni vjernici nakon propasti Davidove dinastije u njima gledali budućega idealnog vladara. Za našu liturgiju važna je napomena u r. 6: "A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori: 'Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji.'" Već od rođenja Isus je kao Sin veći od anđela, koji mu se klanjaju, iako su oni bestjelesni poslanici Božji. S njima i mi sudionici božićne liturgije priznajemo veličinu Sina koji je postao nemoćni čovjek, jedan od nas.
Četvrto evanđelje ne sadrži događaje Isusova djetinjstva, nego počinje himnom o Logosu-Riječi, koja je tijelom postala, među nama se nastanila. On je Jedinorođenac pun milosti i istine; od njega primamo milost na milost.
Ovaj himan pretpostavlja starozavjetni nauk o Božjoj riječi koja je izvor vjerničke mudrosti i sama mudrost. Ona se ušatoruje u vjerničkoj zajednici, prostire svoj stol i zove ljude da jedu i piju s njezina stola (usp. Izr 8, 22 - 9, 6; Sir 24). Prva Crkva, koja je ovaj himan pjevala u svojoj liturgiji, gledala je u Isusu utjelovljenu mudrost Očevu. U recima 11-12 himan govori da je Logos došao k svojima, a oni ga nisu primili, dok oni koji ga primaju, postaju djeca Božja: Ivan tu najavljuje raspored svog evanđelja: u poglavljima 1 - 12 Isusovo je javno djelovanje, ili Knjiga znakova, a poglavlja 13 - 21 Knjiga su proslave po muci, smrti i uskrsnuću.
Za božićnu liturgiju ključni su redci 14 i 16, koji ističu udioništvo vjerničke zajednice u otajstvu Logosa-Riječi. Ivan je pisao vjernicima koji su bili pod utjecajem grčke filozofije, a prema toj filozofiji Logos je počelo reda i jedinstva u svemiru. U takvoj sredini bilo je prikladno istaknuti da je Logos bio s Bogom od početka, da bez njega nije nastalo ništa, te da je on "svjetlo istinsko" (r. 9). Međutim ljudima s ondašnjim grčkim mentalitetom bila je šokantna tvrdnja da je Logos postao tijelom. Oni bi nekako podnijeli da se Logos privremeno uselio u ljudsko tijelo kako bi mogao djelovati među ljudima. Priznali bi potrebu da božanski Logos ima tijelo, ali Ivan ide dalje od toga. Za njega Logos jest tijelo. Pritom upotrebljava namjerno izraz sarks, koji označuje krhkost ljudskog tijela, čovjekovu ranjivost, ovisnost o drugima, sklonost grijehu. U govoru o kruhu života Ivan za Isusovo euharistijsko tijelo upotrebljava plemenitiji izraz soma, ali ovdje je namjerno odabrao sarks. Time pokazuje da je Sin Božji postao konkretni i krhki povijesni čovjek, član jednog naroda i jedne obitelji. Spreman i sposoban s ljudima u svemu suosjećati. Povezao se intimno i neodvojivo s tijekom ljudske povijesti.
Za "nastani se među nama" Ivan upotrebljava grčki glagol koji znači "ušatori se, otpoče s nama boraviti pod šatorom i dijeliti s nama šatorsku egzistenciju". Time podsjeća na starozavjetne tekstove o Božjem boravku u Šatoru sastanka tijekom proputovanja kroz pustinju te o nastanjenju kovčega Saveza u Hramu. Bog je boravio sa svojim vjernicima i dok su živjeli pod šatorima i kad su postali stalni stanovnici palestinskih gradova i sela. Utjelovljena mudrost Božja nastavlja trajnu Božju prisutnost u vjerničkom narodu. Ivan u nastavku ističe da je utjelovljeni Logos, Očev Jedinorođenac - pun milosti i istine. To su u SZ savezničke vrline Boga i vjernika: ljubav i vjernost. U r. 16 istaknuto je da od punine utjelovljenog Logosa primamo svi mi, i to "milost na milost". "Milost" ovdje stoji za savezničko svojstvo ljubavi. Utjelovljeni Krist doživljava da ga Otac ljubi i od punine te ljubavi daje nama. Zato traži da ljubimo jedni druge kao što on nas ljubi (usp. Iv 15, 12-13). U utjelovljenoj Riječi mi smrtni ljudi zaista smo počašćeni jer u Kristu primamo božanski život.
Tajna utjelovljenja, koju na ovoj misi dublje proživljavamo, podsjeća nas da je kršćanstvo religija utjelovljene Riječi, a time i religija ljudskog dostojanstva. Ako je Sin Božji čovjekom postao, svaki je čovjek zaista dostojan poštovanja. Ne samo da je postao. On u svome proslavljenom stanju i dalje ostaje pravi čovjek te od nas traži da jedni drugima budemo braća.
MUŠKOST DOKAZIVANA RADOM I BRIGOM ZA OBITELJ
Uočimo da se blagdan zove: "Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa". Isus, kao najvažniji član te Obitelji, na prvom je mjestu. Josip, koji je pred državnom i vjerskom zajednicom glava kuće, u našoj liturgiji navodi se kao posljednji. Ovaj je blagdan uveden u opću Crkvu na poticaj katolika iz Kanade, među kojima se u prošlom stoljeću počela širiti plodna pobožnost prema svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa. Kršćani mlade zemlje u industrijskom razvoju osjetili su u Isusu, Mariji i Josipu uzor i pomoć. Ponajprije zato što su majke počele zarađivati za kuću radom izvan obitelji, muževi počeli raditi daleko od svojih kuća, a djeca u školi ili na ulici počela biti izlagana utjecajima koji nisu uvijek povoljno djelovali na njihovo ljudsko i vjerničko sazrijevanje. Prvi put blagdan je uveden u sveopću Crkvu 1893. i postavljen na 3. nedjelju po Bogojavljenju. Godine 1921. sastavljena je nova misa za ovaj blagdan koji je premješten na nedjelju po Bogojavljenju. Najnovija liturgijska reforma pomaknula ga je na nedjelju po Božiću, a kad takve nedjelje nema u vremenu između Božića i Nove godine, blagdan se slavi 30. prosinca.
Povijesni poticaj na uvođenje blagdana nadahnuo je izbor misnih čitanja i sadržaj misnih molitava. U zbornoj predsjedatelj ističe da nam Bog u sv. Obitelji daje divan uzor obiteljskih kreposti i uzajamne ljubavi te moli da je nasljedujemo. U darovnoj ističemo da prinosimo Bogu žrtvu pomirenja te molimo da on po zagovoru Marije i Josipa učvrsti naše obitelji u svojoj ljubavi i miru. U popričesnoj molimo da se trajno ugledamo u sv. Obitelj te da joj se poslije nevolja ovoga života pridružimo u vječnoj slavi. Za prvo čitanje imamo Sirahove upute odrasloj djeci nemoćnih roditelja. Za drugo, Pavlove poticaje bračnim drugovima te roditeljima i djeci za skladan obiteljski život. Za evanđelje u ovoj godini imamo bijeg sv. Obitelji u Egipat i nastanjenje u Nazaretu. U tim događajima Josip dokazuje svoju glavarsku ulogu, potrebu i važnost štiteći dječaka i majku njegovu te zarađujući sve što je nužno za život obitelji. U ovoj liturgijskoj godini molimo za kršćanske i sve muževe i očeve: da dokazuju svoju muškost radom i brigom za svoju obitelj te da u ljubavi i vjernosti svojih ukućana nadu oslon za svoj rad.
Zapovijedi Božje dokument su saveza. Bog koji je svoj narod izveo iz Egipta sklopio je s njime Savez i odredio pravila življenja u organiziranoj ljudskoj i vjerničkoj zajednici. Sve se zapovijedi ponajprije odnose na odrasle u Izraelu. Tako i četvrta. "Poštuj oca i majku da dugo živiš i da ti dobro bude u zemlji koju ti daje Jahve Bog tvoj" (Pnz 5, 16) - izvorno je upućeno odrasloj djeci roditelja koji više ne mogu priskrbljivati vlastitim radom ono što im je potrebno za život. "Poštuj" znači: "Hrani, odijevaj, časti brinući se za njih!"
To govori i današnje prvo čitanje, uzeto iz Knjige Sirahove, koja spada među mudrosne spise SZ. Bog slavi roditelje u njihovoj djeci, jer su ih iz ljubavi rodili, odgojili, prenijeli na njih svoj vjernički nazor na svijet, pomogli im da postanu ono što jesu kao pojedinačne osobe i članovi države.
Sveti mudrac vidio je mnoge senilne očeve i majke koji su mladima bili prilika za ruganje. Zato opominje: "Ako mu i razum klone, ne grdi ga ti koji si u punoj snazi" (r. 13). Tko pomaganjem i služenjem poštuje nemoćne roditelje, "bit će uslišan u dan molitve" (r. 5). To znači da samo sudjelovanje u bogoslužju i izvanjsko obavljanje vjerskih dužnosti nema pred Bogom veliku vrijednost ako vjernička briga za nemoćne ljude - pogotovu vlastite roditelje -nije sastavni dio ili produžetak naših molitava. Kao što djeca nisu mogla izrasti u zrele i odgovorne osobe bez požrtvovne ljubavi roditelja, tako nemoćni roditelji ne mogu dostojanstveno proživjeti svoju starost bez pomoći svoje odrasle djece i drugih osoba.
Svi to priznajemo, ali smo žrtve vremena kad se stanovi ne prave za tri generacije jedne obitelji, nego samo za aktivne roditelje i djecu koja stasaju. Dio smo vremena koje za "neproduktivne građane" otvara staračke domove i plaća one koji služe stare. To po sebi ne mora biti sasvim zlo ako i u takvim prilikama ostavimo dovoljno prostora za osobnu pažnju prema starijima, posebno vlastitim roditeljima. Imamo li za njih vremena i živaca? Posjećujemo li ih? Nazivamo li ih telefonom i onda kad je s njima i s nama sve u redu?
Psalam 128, iz kojeg imamo danas pripjevni psalam nakon prvog čitanja, mudrosna je pjesma koja zaziva Božji blagoslov na sve što se "boje Gospodina" u biblijskom smislu riječi i hodaju njegovim stazama. "Bojati se Boga" znači biti egzistencijalno pobožan, prihvaćati u svagdanjoj praksi odanost Bogu i ovisnost o njemu, služiti mu. Takvom čovjeku, prema uvjerenju biblijskog mudraca, uspijevaju njegovi pothvati: "Plod ruku svojih ti ćeš uživati." Žena mu je kao plodna loza a djeca kao mladice masline. U starozavjetno doba najveća je odlika žena rađanje i odgajanje djece, a brojna djeca znače veći broj baštinika obiteljske i nacionalne tradicije, više radnika u obiteljskom posjedu, više branitelja u slučaju nasilja od strane susjeda ili okupatorske vojske. Današnje žene nisu važne samo po tome što rađaju i odgajaju djecu niti su djeca ponajprije pomoćnici u obiteljskom poslovanju. Ipak, ova mudračeva molitva ostaje izvor vjere da Bog traži međusobno pomaganje svih u jednoj obitelji te jednih obitelji drugima.
Ovaj odlomak dio je odsjeka o vjerničkom ponašanju muževa i žena, roditelja i djece te gospodara i robova. Prije toga sveti je pisac podsjetio naslovnike da su u krštenju svukli staroga čovjeka s njegovim djelima te obukli novoga, "koji se obnavlja za spoznaju po slici svoga Stvoritelja" (Kol 3, 9-10). Kod krštenih ne bi trebalo biti podjele na Židove i pogane, napredne Grke i zaostale barbare, robove i slobodne, "nego sve i u svima Krist" (r. 11).
Prije nego prijeđe na odnose u obitelji, sveti pisac iznosi opće načelo: "Zaodjenite se u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu" (r. 12). Pet vrlina potrebnih za plodnu suradnju i zajednički život bilo koje ljudske grupe, pogotovu članova jedne obitelji: milosrđe, dobrostivost, poniznost, blagost, opraštanje! To je bio građanski bonton onog vremena, a Apostol ga iskreno prihvaća i preporučuje vjernicima. Iz istoga građanskog kodeksa o lijepom ponašanju on izvlači i nauk da je muž gospodar u obitelji te da su mu žena i djeca podložni. On ipak upozorava da su muževi podložni Bogu, pa zato njihova vlast nije apsolutna ni tiranska: "... ne budite osorni prema njima!... Očevi, ne ogorčujte svoje djece, da ne klonu duhom" (r. 20-21). Novo je u odnosu na bonton i filozofe onog vremena međusobna ljubav i opraštanje radi Gospodina Isusa: "Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega - ljubav!" (r. 13). U kršćansku zajednicu mogu stupiti ljudi svih naroda i kultura, ali je potrebno da u svojim obiteljima žive od oproštenja koje im Gospodin neprestano dariva i od ljubavi kojom ih ljubi. Tko priznaje da treba Božje oproštenje i Božju ljubav, mora opraštati svojoj ljudskoj braći i sestrama, pogotovu svojim ukućanima. Pavao nije mogao više isticati prava žena i djece protiv intelektualne i društvene mode onog vremena, ali je hrabro
naglasio da vlast muževa i očeva nije neograničena. Osornost prema ukućanima nije ni ljudska ni vjernička vrlina, pa je trebaju izbjegavati kršćanski očevi i muževi.
Podsjetimo se da Matej u događajima Isusova djetinjstva donosi zgode u kojima se očituje Josipova uloga:
- rodoslovlje Josipa, Sina Davidova, po kojem će Isus biti potomak Davidov (1, 1-17);
- navještenje Josipu o njegovoj ulozi u vezi s Marijinim sinom (1, 18-25);
- Marijin sin objavljen mudracima s Istoka (2, 1-12);
- bijeg sv. Obitelji u Egipat (2, 13-15);
- pokolj betlehemskih dječaka (2, 16-18);
- povratak sv. Obitelji iz Egipta i nastanjenje u Nazaretu (2, 19 23).
U svim ovim događajima Mateju je važna uloga Josipa kao Sina Davidova, jer je za njegove povijesne čitatelje listom obraćene Židove - bilo važno pokazati da je Isus Mesija zato što se na njemu ispunjavaju starozavjetna obećanja o Davidovu potomku. U dva kratka događaja što ih imamo za današnje evanđelje spominje se ispunjenje Pisma (r. 15 i 23).
Bijeg zbog opasnosti po život pojedinca ili cijele obitelji bio je u ono doba česta pojava. Nasilni Herod bio je pod kraj svoga života sve sumnjičaviji prema židovskom vjerovanju o Mesiji. Čim se počelo šuškati da bi netko mogao biti Mesija, Herod je naređivao da bude skraćen za glavu, i to je bogato nagrađivao. Zato Josip dobiva u snu poruku da s dječakom i njegovom majkom bježi u Egipat, najbližu susjednu zemlju koja je primala došljake. Put je trajao preko Sinajske pustinje S ili 6 dana, a redovito se putovalo u većim grupama zbog opasnosti od razbojnika. Ovim boravkom u Egiptu Isus je proživio iskustvo svih izbjeglica, a pogotovu svog naroda. Time je postao i Novi Mojsije koji iz Egipta izvodi svoj narod. "Iz Egipta dozvah sina svoga" jest citat iz Hoš 11,1 koji se odnosi na cijeli izraelski narod koji prorok oko 730. pr. Kr. podsjeća na izlazak iz Egipta i boravak u pustinji kao razdoblje najčišće religioznosti. Ovim Matej pokazuje da Isus sa svojom obitelji jest ono što bi Izrael morao biti: potpuno ovisan o Bogu i poslušan Bogu.
Boravak u Egiptu morao je trajati pet-šest godina, jer je trebalo zaraditi za uzdržavanje obitelji te nešto uštedjeti za povratak i prve tjedne življenja u novom boravištu.
U izrazu " zvat će se Nazarećanin" stručnjaci nisu našli nijedan konkretan citat iz SZ, pa se misli na hebrejski izraz nazir - zavjetovani, posvećeni Bogu. Tako bi Isus po mjestu u kojem raste bio Bogu posvećen. "Nazarećanin" znači stanovnik konkretnog mjesta i član konkretne obitelji. Bez rada u tom mjestu i pomoći te obitelji Isus ne može dorasti za mesijansku zadaću. U bijegu u Egipat, življenju u tuđini, povratku u Svetu zemlju, nastanjenju u Nazaretu Josip ima prvorazrednu ulogu. On se, međutim, osjećao sretnim što smije služiti Isusu i Mariji. Svoju muškost dokazivao je radom i brigom za obitelj. Takvi bi trebali biti današnji očevi. Ali, kao što su Marija i Isus suradnjom i ljubavlju olakšavali Josipu njegovu zadaću, trebali bi tako i današnji članovi vjerničkih i svih obitelji.
TI SVAKO DOBRO POČINJEŠ I DOVRŠAVAŠ
U misnim molitvama i čitanjima danas se isprepliće slavljenje Marijina bogomaterinstva i vjerničko gledanje na početak nove građanske godine.
Kad je rimska država odredila da građanska godina treba počinjati u siječnju, s vremenom su pogani Rima uveli na početku siječnja svetkovinu boga Janusa, o kojem su vjerovali da ima dva lica. Kršćani Rima činili su u te dane pokoru i postili da dadnu izraz svojoj vjeri kako miran građanski život i duhovna dobra u toku godine osigurava Bog istiniti. Sačuvana je jedna Augustinova propovijed u kojoj taj biskup rimske kulture ističe da pogani o Novoj godini idu u kazalište, a kršćani u crkvu; pogani se opijaju, a kršćani poste. Rimska Crkva uvela je s vremenom blagdan Marijina bogomaterinstva na osminu Božića da istakne vjeru u Božju prisutnost u ljudskoj povijesti. Blagdan se zvao "Spomen (natale) sv. Marije". Kad su kršćani Rima od braće s Istoka uzeli Veliku Gospu kao glavni Marijin spomen u liturgiji, Spomen sv. Marije pao je u zaborav, pa se 1. siječnja slavila samo osmina Božića. Godine 1931. katolici svijeta slavili su 1500. obljetnicu Efeškog sabora, na kojem je definirana dogma o Marijinu bogomaterinstvu. Tom zgodom papa je uveo posebni blagdan Marijina materinstva koji se trebao slaviti 1 l. listopada. Prilikom saborske liturgijske obnove dokinut je blagdan Marijina materinstva 11. listopada, a obnovljena svetkovina Marijina materinstva na osminu Božića.
Trag dvostrukog slavlja ostao je u misi. U zbornoj ističemo da je Bog plodnim djevičanstvom Marijinim dao ljudskom rodu vječno spasenje i molimo da (i u ovoj godini) iskusimo njezin zagovor. U darovnoj je istaknuto da Bog "svako dobro počinje i dovršava". U prvom čitanju imamo starozavjetni blagoslov svećenika narodu, koji savršeno odgovara početku nove godine. Drugo čitanje i evanđelje ističu Marijinu ulogu u utjelovljenju Sina Božjega. Hrvatska božićna pjesma "Narodi nam se kralj nebeski" divno povezuje božićno otajstvo, Marijino materinstvo i ulazak u novu građansku godinu.
Neka pogled svoj svrati na te i mir ti donese (Br 6, 22-27)
Prvo čitanje "kanonizira" novogodišnje raspoloženje, koje nije potrebno prigušivati dok slavimo svete tajne. Mojsije određuje kako veliki svećenik Aron i ostali svećenici imaju u svečanim zgodama blagoslivljati liturgijsku zajednicu.
Za razumijevanje ovog čitanja nužno je podsjetiti na biblijsko učenje o blagoslovu - ljudskom i Božjem. Blagoslov je čin darivanja i sam dar. U Bibliji postoji prosni i hvalbeni blagoslov. Kad otac blagoslivlja prvorođenca i drugu svoju djecu, daje im sve što ima i prosi od Boga životnu sreću. Kad vjernik blagoslivlja Boga za dar izlaska iz ropstva u obećanu zemlju, za kruh svagdašnji, rodnu godinu i zdravu kućnu čeljad - ispovijeda svoju ovisnost od Boga i zahvaljuje za sve što ima i što jest. Svećenički blagoslov dobiva vrijednost iz Božje odredbe da određeni pripadnici vjerske zajednice služe braći i sestrama predvodeći bogoslužje, proseći od Boga milost za vjernike i sve ljude te svjedočeći duhovne vrijednosti u povijesnome materijalnom svijetu. Starozavjetni i novozavjetni vjernici traže od svojih svećenika blagoslov za sebe kao osobe, za svoje domove, polja i pothvate, uvjereni da ljudsko zalaganje bez Božjeg blagoslova samo ne jamči sigurnu budućnost i miran život među ljudima.
Naše današnje čitanje blagoslovna je molitva za materijalno blagostanje i sveopći mir. Snagom hebrejskog paralelizma "neka te blagoslovi" isto je što i "neka te čuva". Svjetlo lica Božjeg isto je što i njegova milost, odnosno saveznička naklonost (hesed). Kad Gospodin na pojedinca ili cijelu zajednicu svraća svoj pogled, tada se među ljude vraća mir. Mir u Bibliji nije samo odsutnost agresije od strane susjeda ili tuđe armije. Šalom - mir jest i unutarnje zadovoljstvo, smisao ljudskog djelovanja i življenja. Zato pape posljednjih godina predlažu katolicima i svim ljudima da Novu godinu slavimo kao svjetski dan mira. Tema ovogodišnjega svjetskog dana mira jest "Poštovati manjine da se izgradi mir". Mi obični ljudi skloni smo mišljenju da svjetski mir ovisi o političarima i generalima velikih i malih država svijeta. Sabor uči da se to ipak tiče svakoga od nas: "Budući da je ljudska volja nestalna i ranjena grijehom, ostvarenje mira traži trajno svladavanje strasti i budnost zakonite vlasti... Za izgradnju mira bezuvjetno je potrebna čvrsta volja da se poštuju drugi ljudi i narodi i njihovo dostojanstvo te zauzeto ispunjavanje bratstva. Tako je mir plod također ljubavi koja ide dalje od onoga što može izvesti pravda... Stoga se svi kršćani usrdno pozivaju da se 'provodeći u život istinu u ljubavi' (Ef 4, 15) ujedine sa svim doista mirotvornim ljudima da bi izmolili i izgradili mir" (GS 78).
Pripjevni psalam nakon prvog čitanja jest zahvalna pjesma Izraelaca nakon žetve (Ps 67), ali je mogao biti upotrebljavan i kao molitva za uspjeh ljudskog rada. Božji blagoslov nad vlastitom obitelji i zajednicom vjernici uzimaju kao znak spasenja dostupnog svim narodima: "Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas... da bi sva zemlja upoznala putove tvoje, svi puci tvoje spasenje!" Ovo je vjernička zahvalna konstatacija a ujedno i prošnja. Ovdje donosimo tekst svečanog blagoslova na kraju mise, koji je također u duhu novogodišnjega ljudskog i vjerničkog raspoloženja:
"Bog, izvor i počelo svakog blagoslova,
obasuo vas obiljem svoje milosti
i u novoj godini čuvao žive i zdrave. - Amen!
Dao vam postojanu vjeru,
nepokolebljivu nadu,
strpljivost i ustrajnu ljubav. -Amen!
Darovao vam u životu i radu mir,
u molitvi uspjeh,
na kraju život vječni. -Amen!"
U prvom čitanju, pripjevnom psalmu i završnom blagoslovu naziremo vjernički stav na početku nove građanske godine: ni strah ni neodgovorno zatvaranje očiju pred problemima, nego pouzdanje u Boga, koji traži da ozbiljno računamo s njime i u novoj godini.
Ovaj kratki odlomak i izraz "potomak Davidov po tijelu" u Rim 1,3 jedina su dva mjesta kod Pavla gdje se spominje Isusova majka - i to neizravno. "Od žene bi rođen" više govori o Sinu nego o Majci: postao je pravi čovjek, podložan svemu što ljudi u životu doživljavaju i mogu doživjeti. U neposrednom kontekstu Pavlu je važno pokazati Galaćanima da je Isus postao podložnik Zakona, ispunio propise Zakona i okončao starozavjetnu ekonomiju spasenja. Galaćane su naime zastrašivali pokršteni Židovi da nije dovoljno biti vjernički krštenjem ucijepljen u Krista raspetoga i uskrsloga nego da treba i dalje obdržavati starozavjetne disciplinske propise.
"Da primimo posinstvo". Iz grčke i rimske pravne prakse o posinjenju, kojim tuđe dijete postaje punopravni baštinik roditelja koji ga usvajaju, Pavao objašnjava nov odnos krštenika prema Bogu. Životno pridruženi Sinu, koji nas je na krštenju opečatio Duhom (usp. Ef 1, 13-14), ostajemo Bogu zauvijek dragi. Možemo u molitvama tepati Bogu "Abba -Tata", kao što je sam Isus molio. Iako piše vjernicima koji ne znaju aramejski, Pavao ovdje prenosi Isusovu izvornu riječ, jer je ovlašten i zadužen učiti da proslavljeni Krist proteže na sve krštenike svoj jedinstveni odnos prema Ocu nebeskom. Svjesni ovog posinstva, koje nam je omogućeno Marijinim bogomaterinstvom, ulazimo vedro u novu godinu.
S ovim događajem iz Lukina evanđelja susreli smo se na misi zornici na Božić. Onda je on bio utkan u našu misu kao događaj poklona siromašnih i zapostavljenih pastira novorođenom Dječaku, koji je Evanđelje, Gospodin i Spasitelj svih ljudi.
Danas nam liturgija u istom događaju pokazuje Mariju kao onu koja "u sebi pohranjivaše sve ove događaje i prebiraše ih u svom srcu". Za "događaje" stoji u grčkom izvorniku ta remata, što doslovno znači "riječi", ali se u novozavjetnom grčkom pod tim misle događaji objave, i to konkretni, u kontekstu prikazani događaji objave. Uočimo imperfekt koji je prošlo trajno vrijeme: pohranjivaše, prebiraše. Kao ograničena ljudska osoba, koja je morala napredovati u svijesti o samoj sebi i o događajima svoga života, Marija je vjernički pamtila sve te događaje i o njima razmišljala u srcu. "Srce" je u Bibliji unutarnje intelektualno središte čovjeka, njegovo najplemenitije i najintimnije "ja". Katkad srce označuje i savjest, jer u SZ ne postoji riječ "savjest" (novozavjetni pisci -osobito Pavao -preuzeli su je iz grčkog od pučkih filozofa stoika). To znači da je Marija sebe gledala i preslagala u svjetlu objave. Iz svake nove životne situacije pitala se što od nje ovdje i danas očekuje Bog. Osjećala se u savjesti vezanom da postupa onako kako za nju slijedi iz događaja objave. Nije odmah unaprijed znala volju Božju za sebe, Josipa i Dječaka, nego ju je morala tražiti molitvom i razmišljanjem. Takvo Marijino vjerničko raspoloženje izvrsno nam pomaže pri vjerničkom ulasku u novu godinu.
Ne znamo što nas u njoj može snaći, ali snagom današnje liturgije i po primjeru Bogorodice možemo u svakoj novoj situaciji uvijek iznova tražiti i prihvaćati volju Božju za nas osobno i za naše najdraže. Neka nam u tom smislu svima bude sretna nova godina!
SUBAŠTINICI, SUTIJELO I SUDIONICI OBEĆANJA U KRISTU ISUSU PO EVANĐELJU
Ovaj je blagdan povijesno stariji od Božića, jer su ga počeli slaviti kršćani Istoka kao Isusovo rođenje na početku 3. stoljeća. Pogani Antiohije slavili su u noći s 5. na 6. siječnja rođenje Eona, kojega su častili kao boga vremena i vječnosti, i tom zgodom obavljali ceremoniju s vodom iz Nila. Zato je u najstarijim misnim tekstovima na ovaj blagdan spominjano i Isusovo krštenje te svadba u Kani, a oni koji mole časoslov nalaze i danas trag trostrukom obilježju ovog blagdana u antifoni za "Blagoslovljen" u Jutarnjoj i za "Veliča" u Večernjoj.
Da potisnu pogansko praznovjerje, kršćani Aleksandrije nazvali su ovaj blagdan epifanijom - očitovanjem Boga. U poklonu mudraca s Istoka Bog je Isusa očitovao kao sveopćeg Spasitelja Židova i svih ostalih naroda. Naš hrvatski naziv "Bogojavljenje" izvrsno preriče izvorni sadržaj ove svetkovine. Kršćani Rima preuzeli su je od Istočnjaka tijekom druge polovice 4. stoljeća i zadržali je na prvotnom datumu, dok su kršćani Istoka preuzeli od Rima blagdan Božića i uveli ga na dan kad su ga slavili zapadni kršćani. Tako u preuzimanju božićnih blagdana vidimo povezanost kršćana Istoka i Zapada. Današnja misa naglašava univerzalnost spasenja dostupnog u Kristu. Zborna molitva tumači događaj iz evanđelja kao čin kojim je Bog "po zvijezdi prethodnici narodima objavio svoga Jedinorođenca". Za prvo čitanje imamo odlomak pjesme o slavi Jeruzalema nad kojim pogani prepoznaju Božje djelovanje i spontano dolaze na poklon. Saborska obnova obogatila je ovaj blagdan čitanjem iz Ef 3, 2-6, prema kojemu su i pogani subaštinici spasenja u Kristu po evanđelju. Predslovlje ističe da je Bog "danas otajstvo našeg spasenja u Kristu objavio svim narodima na prosvjetljenje". Svečani zaključni blagoslov sadrži predsjedateljev zaziv: "Vi ste pouzdano pošli za Kristom, svjetlom u tami; neka Gospodin i vas učini svjetlom svojoj braći!"
Bogojavljenje je svetkovina univerzalnosti Crkve koju Bog čini sveopćim sakramentom spasenja, ali joj i zadaje da uvijek iznova postaje jasan znak i privlačno sredstvo spasenja svih naroda i pojedinaca u Kristu. Nastojmo to danas u misi doživjeti i svjesno prihvatiti.
Ovaj odlomak Izaijine knjige sadrži lirski opis obnovljenog Jeruzalema u kojem se povratnici vesele Božjoj prisutnosti i hodočašću stranaca koji s poštovanjem priznaju Božje djelovanje nad svetim gradom.
Prorok poziva Jeruzalem kao zbornu osobu - to jest cijeli vjernički narod - da u osvit novog dana prepozna slavu Božju što nad njim sja, dok tama mnogoboštva i vjerskog neznanja prekriva poganske narode. U stranim hodočasnicima prorok vidi univerzalnost spasenja što ga Bog dariva. To i neka druga starozavjetna mjesta bila su povod da rabini protumače univerzalnost starozavjetne religije tako što bi Jeruzalem bio "pupak" svijeta: stranci trebaju doći, pokloniti se Bogu Izraelovu i prihvatiti vjersku disciplinu Zakona ili Tore.
Stranci u našem tekstu ne dolaze praznih ruku: donose "bogatstvo mora", tj. umjetnine i darove naroda koji žive po obalama Sredozemlja, a koje su Izraelci cijenili kao razvijenije i naprednije. "Mnoštvo deva" znak je da hodočasnici prolaze pustinjom - bilo Sirijskom iz Mezopotamije, bilo Sinajskom iz Egipta i Afrike. Midjan, Efa i Saba krajevi su u kojima žive Abrahamovi potomci od Keture, ne od Sare. Oni u vremenu nastanka ovog teksta nisu sljedbenici Boga jedinoga, ali će se u budućnosti prikloniti pravom Bogu i prepoznati njegovo djelovanje u savezničkom narodu Izraelu. Ljudi iz Sabe bili su poznati po tamjanu, dragocjenim metalima i miomirisima. Oni donose svoje proizvode da uveličaju žrtveno bogoštovlje naroda Božjeg: zlato je dragocjena kovina darovana za hramsku liturgiju, a tamjan se upotrebljavao za svagdanju miomirisnu žrtvu koja se jedina prinosila u samoj zgradi hrama. Ovi stranci ne samo da donose darove: "Izdaleka ti dolaze sinovi, kćeri ti nose u naručju." Oni olakšavaju sabiranje Božjeg naroda, a nemoćne ženske osobe čak nose na rukama u sveti grad.
Na temelju ovog čitanja Crkva se osjeća novim Jeruzalemom i zove svoju djecu da prepoznaju slavu Božju što na njoj sja radi prisutnog i dostupnog spasenja. Ovo je jedna dimenzija univerzalnosti: Bog koji spašava jest Bog svih, i vjernici bi ga kao takvog trebali svojim postupcima objavljivati.
Ovaj kratki odlomak uzet je iz Poslanice Efežanima, upućene kršćanima poganskog podrijetla. Sveti pisac u ovoj poslanici pokazuje dvije vrste pripadnika kršćanske zajednice: "mi" kršteni su Židovi koji su se "prije nadali u Kristu" (1, 2); "vi" kršteni su pogani koji su također opečaćeni Duhom "pošto su čuli Riječ istine - evanđelje spasenja svoga" (1, 12-13). Pavao u ovom odlomku izlaže otajstvo koje mu je povjereno. Svojim misijskim djelovanjem on zasađuje Crkvu među poganskim narodima i divi se njihovu odazivu. Jedva može doći k sebi od radosti što se u Crkvi prihvaćaju, pomažu i povezuju bivši pogani i bivši Židovi, koji su se međusobno častili uvredama i prezirom. Židovi su zvali pogane psima i smatrali ih jadnima zato što nemaju objave i žive grešno. Pogani su Židove prezirali što obrezivanjem sakate ljudsko tijelo, ne miješaju se s ostalim svijetom i razlikuju se u obiteljskom ćudoredu od ostalih muškaraca i žena.
Podsjećajući naslovnike na iskustvo crkvenog zajedništva, on kaže u čemu se sastoji otajstvo: "Pogani su subaštinici, 'sutijelo' i sudionici obećanja u Kristu Isusu - po evanđelju!" Baština u kraljevstvu Božjem bila je prije Krista pridržana samo pripadnicima povijesnog Izraela. Sada pada ta povlastica. Kao što su ljudi jedne države jedni drugima potrebni kao različiti organi jednog tijela, tako kršteni pogani i kršteni Židovi sačinjavaju Crkvu kao jedno tijelo Kristovo. Pogani su "sutijelo". Ovdje je sveti pisac skovao novu grčku riječ da izrazi svoju vjeru o univerzalnosti Crkve Kristove. Biti "sutijelo" znači tako pripadati Kristu i njegovim krštenicima da sačinjavamo jedno tijelo. To je konstatacija i zadatak.
"Po evanđelju" znači po službi i sadržaju propovijedanja među svim narodima. Za razliku od starozavjetne univerzalnosti, kad zainteresirani stranci trebaju doći u Jeruzalem da bi dobili udio na spasenju, u vremenu Novog zavjeta Kristovi propovjednici evanđelja trebaju ići među tuđe narode te im na njihovu jeziku, prilagođeno njihovoj kulturi, naviještati spasenje u Kristu Isusu. Od onih koji se odazovu trebaju formirati mjesne Crkve kao izraz sveopće Crkve, koja je znak i sredstvo spasenja u Kristu. Sveopći ili univerzalni sakrament spasenja. Krštene "strance" vjernici trebaju tako prihvaćati da oni požele u Crkvi ostati, da se osjećaju prihvaćeni, uvaženi, ljubljeni.
Izvještajem o pohodu mudraca s Istoka Matej je htio pokazati kako su obrazovani stranci iz rasporeda nebeskih tijela prepoznali da se nešto važno događa u židovskoj zemlji, došli u Jeruzalem kao glavni grad zemlje i otkrili Dijete u Betlehemu te mu priznali kraljevsko dostojanstvo.
Za "mudrace" stoji u izvorniku "magi". To su u ono doba ponajprije bili stručnjaci za poznavanje zvijezda ukoliko one svojim položajem utječu na zbivanja na zemlji ili najavljuju da se nešto zbiva. Ti strani intelektualci repriza su pohoda kraljice od Sabe, koja je došla iz Etiopije provjeriti je li Salomonova mudrost onolika kako se pripovijeda. Herod pita teološke stručnjake gdje bi se imao roditi kraljevski Mesija. Dobiva odgovor iz proročanstva o Davidovu potomku. Ni on ni teolozi ne odlaze u Betlehem. Stranci sami nastavljaju put, nalaze Dječaka u Davidovu gradu i iskazuju mu kraljevsku počast darovavši mu zlato, tamjan i smirnu. Poruku u snu razumiju kao Božju brigu nad Dječakom koji treba dorasti za svoju zadaću. Zato ne nose Herodu vijest gdje su našli Dječaka i vraćaju se drugim putem u svoj kraj. Matej je ovdje htio pokazati da je Isus Mesija iz Davidova roda jer se na njemu ispunjavaju Pisma. Pokazao je i kontrast između stranaca koji vjeruju u kraljevskog Mesiju i Židova koji se za njega ni ne zanimaju.
Kad je Matej ovo zapisivao, imao je na umu svoju crkvenu zajednicu sastavljenu od većine obraćenih Židova. Oni su bili skloni misliti da su Židovi prvorazredni članovi Crkve, a da pogani trebaju u svemu prihvatiti židovske vjerske običaje i prilagoditi se židovskom mentalitetu u Crkvi. Ovom zgodom Matej je htio opomenuti židovsku subraću u Crkvi: ne smiju svojim ponašanjem priječiti ostajanje krštenih pogana u Crkvi ni ometati zanimanje novih stranaca za Isusov pokret. Dapače, trebaju zbiljski misijski djelovati, a ne čekati da se stranci požidove.
Tako nas i ova zgoda potiče na novozavjetnu univerzalnost. Crkva jest sveopći sakrament spasenja u Kristu, ali ona to treba sve više postajati.
SIN ZBOG SPREMNOSTI NA ISPUNJAVANJE SVE PRAVEDNOSTI
Događaj krštenja Isusova zabilježila su sva četiri evanđelja (iako Ivan ne prikazuje sam čin krštenja, nego Krstiteljevo predstavljanje Jaganjca prilikom tog događaja). Uz to je prikazan u Djelima apostolskim kao "pomazanje" Isusa Duhom Svetim na početku mesijanske službe. Iz Matejeva prikaza tog događaja vidimo da je prva Crkva imala problema povezati svoju vjeru o Kristu sa smislom tog podvrgavanja obredu koji je za druge Židove onog vremena bio znak kajanja za grijehe i spremnosti na obraćenje. Upravo ta teškoća ukazuje na povijesnost događaja. Prva Crkva ne bi sebi stvarala tu teškoću da se događaj zbiljski nije dogodio i da nije značio prekretnicu u Isusovu životu. Dotad je Isus bio privatni radnik u Nazaretu koji je svojim radom uzdržavao sebe i majku. Od tada on počinje mesijanski djelovati, ali ne onako kako očekuje mnoštvo željno Mesije, koji će biti politički voda.
Bitna razlika između Mateja na jednoj te Marka i Luke na drugoj strani jest što u prvom evanđelju glas iz neba govori mnoštvu: "Ovo je Sin moj...", dok u drugom i trećem govori samom Isusu: "Ti si Sin moj..." Bio je to događaj u kojem je Isus doživio unutarnji poticaj da počne mesijanski djelovati, pa su Marko i Luka naglasili tu stranu događaja. U isto vrijeme Isus je bio predstavljen kao Mesija koji počinje svoje djelovanje, pa su Matej i Ivan naglasili tu stranu događaja.
Liturgija u ovom događaju vidi i navještaj kršćanskog krštenja: "Ti si na Jordanu čudesnim znakom navijestio novo krštenje i glasom s neba objavio; ti si Krista pomazao Duhom Svetim da Riječ tvoja prebiva među nama; da siromasima donese blagovijest spasenja" (predslovlje).
Ove godine imamo Matejev izvještaj za evanđelje dana. U njemu je Isus spreman na ispunjenje "sve pravednosti" i zato biva predstavljen kao ljubljeni Sin. Popričesna molitva ističe našu spremnost na slušanje "Očeva Jedinorođenca te se zovemo i budemo Božji sinovi i kćeri". Kao što je Isus u svemu slušao Oca i tako ostao njegov ljubljeni Sin, tako i mi želimo s Isusom tražiti i ispunjavati volju Božju o sebi i bližnjima.
Prvo je čitanje Prva pjesma o Sluzi Patniku iz Izaijine knjige (ima ih četiri). Iz svih pjesama o Sluzi izlazi da je on - za prve povijesne čitatelje kojima su ove nadahnute propovijedi prvi put bile upućene - mogao biti jedan konkretni silom ušutkani prorok. Njegovu vrijednost ljudi otkrivaju tek nakon njegove nasilne smrti. Ima međutim u pjesmama o Sluzi i crta koje pokazuju da je to mogao biti i cijeli narod Božji raspršen među poganske narode koji ga progone, a on im donosi blagoslov Božje naklonosti upravo po strpljivo prihvaćenim poniženjima.
U ovom odlomku Bog predstavlja Slugu kao svoga odabranika i miljenika te najavljuje da ga podupire pri nastupu proročke službe. Izlijeva na njega svoga Duha i time ga osposobljava za zadaću koju mu namjenjuje u vjerničkoj i ljudskoj zajednici. Prema Starom zavjetu duh je Božji "obuzimao", "bio izlijevan" ili "pomazivao" suce, kraljeve, proroke i svećenike na početku njihove delikatne službe. Duh Jahvin davao im je snagu da svoju službu obavljaju ustrajno i u skladu s Jahvinim planom spasenja. Sluga Patnik pri vršenju svoje službe dobiva pomazanje Duhom da u vršenju svoje službe ne teži za izvanjskim uspjesima i da ga ne slome osporavanja u zajednici vjernika.
Glavna je Slugina zadaća naviještati Riječ Božju: "Postavih te za svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnja iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami" (r. 7). Ovdje je riječ o duhovnoj sljepoći i tami koja se otklanja prihvaćanjem riječi Božje. Sluga je također postavljen "za Savez narodu" (r. 6). On je potpuno poslušan Bogu Savezniku i zove na vjerničku poslušnost obvezama Saveza. Pri obavljanju svoga poslanja on neće vikati ni lomiti napuknutu trsku, što znači da neće nastupati kao vlastodržac i silnik. Poklanjat će punu pažnju svakoj osobi, pomagati ojađenima da se pridignu te u svjetlu objave nastave svoj životni hod.
U ovom Sluzi Isus je sam prepoznao svoju predsliku kad je u nastupnoj propovijedi u Nazaretu najavio da se osjeća pomazan Duhom Svetim pri obavljanju svoga mesijanskog djelovanja (usp. Lk 4, 16-30) te kasnije u toku ministerija istaknuo da je došao služiti ljudima i život svoj "dati kao otkupljenje za mnoge" (Mk 10, 45). U današnjoj je liturgiji ovaj odlomak starozavjetna podloga za ono što glas iz neba govori Isusu prilikom njegova krštenja: Isus je miljenik Očev u smislu Sluge Patnika zato što je spreman na ispunjenje svake pravednosti.
Za drugo čitanje imamo glavni dio Petrova govora u Kornelijevoj kući. Podsjetimo se da je prema Dj 10, 1 Kornelije, rimski oficir, stacioniran u Cezareji primorskoj, gdje je stolovao rimski upravitelj Judeje. On je postao "bogobojazni" stranac, tj. poganin koji je povjerovao u Boga jedinoga, počeo čitati Stari zavjet na grčkom, ali nije mogao prihvatiti sve disciplinske propise židovstva, npr. obrezanje i sl. Čuo je za Isusov pokret i poslao po Petra da izravno čuje od pročelnika mlade zajednice uvjete za pristup kršćanstvu.
Petar počinje radosnim usklikom da Bog nije pristran, tj. ne pravi razliku među poganima i Židovima, kad je riječ o pozivu na spasenje po Kristu raspetom i uskrslom. Zatim Petar iznosi ključne događaje Isusova mesijanskog djelovanja te smrt, uskrsnuće i ukazanje odabranim svjedocima. U misionarsku propovijed spadala je grada od krštenja na Jordanu do ukazanja Uskrsloga. Događaji Isusova djetinjstva nisu se iznosili u misionarskoj propovijedi.
Krštenje na Jordanu Petar tumači kao događaj pomazanja Duhom Svetim. Tek nakon toga mogao je Isus "proći zemljom čineći dobro i ozdravljati" (r. 38). Prema Lukinu izvještaju, već prilikom začeća Duh je Sveti "osjenio" Isusovu majku i tako pripravio put za jedinstvenu Majku jedinstvenog Sina. Pomazanje prilikom krštenja jest mesijansko ustoličenje, jer su se pomazivali suci, svećenici, proroci i kraljevi prilikom nastupa njihove službe -iako su svećenici i kraljevi već samim rođenjem bili određeni za tu službu. Isusova pomazanost Duhom prilikom krštenja znak je da je Bog Isusa predstavio kao Mesiju koji počinje svoju djelatnost te da je Duh Sveti Isusa vodio i snažio u toku djelovanja. Novozavjetni spisi uče da su svi vjernici pomazani ili "opečaćeni Duhom" (usp. Ef 1, 13-14; 4, 30; 2 Kor 1, 22) te da ta pomazanost na njima ostaje trajno (usp. 1 Iv 2, 20-27). Kao što je Duh jačao Isusa u njegovu mesijanskom zvanju, tako jača i nas u našem kršćanskom zvanju.
Matejevi su elementi u ovom izvještaju:
- "dođe Isus na Jordan Ivanu da ga on krsti" (r. 13);
- Krstiteljeva izjava da Isus njega treba krstiti (r. 14);
- Isusova izjava da on i Krstitelj trebaju ispuniti svu pravednost (r. 15);
- Krstiteljevo "popuštanje" (r. 15b);
- Glas iz neba govori mnoštvu: "Ovo je Sin moj...", dok kod Marka i Luke govori Isusu (r. 17).
Ovakva formulacija pokazuje teškoću Matejeve Crkve koja je vjerovala u Isusovo božansko sinovstvo i potpunu vjernost Ocu, a Ivanovo krštenje smatrala pokorničkim obredom kojemu su se ljudi podvrgavali u znak ispovijedanja grijeha i spremnosti na obraćenje. Isus se nije trebao za što kajati niti od čega odvraćati. U svojoj tesarskoj radionici u Nazaretu Isus je morao čuti od mušterija za Krstiteljev pokret: "Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe" (Mt 1,5-6). Još od događaja kad je kao dvanaestogodišnji dječak ostao u Hramu, bio je svjestan da mu je "biti u onome što je Oca njegova" (Lk 2, 49). Ivanovo djelovanje već je pripravilo narod za nešto novo što Bog sprema. Bilo je vrijeme da Isus počne uprisutnjavati to najavljeno Božje djelovanje. Zato je namjerno pošao na Jordan k Ivanu da se solidarizira sa svima spremnim na obraćenje, koje nije samo odustajanje od nečeg starog nego i otvaranje za nešto novo što Bog sprema.
"Sva pravednost" koju trebaju ispuniti Krstitelj i Nazarećanin jest volja Božja, plan Božji koji se odvija u povijesnim događajima. Isus prilikom krštenja "ugleda Duha Božjega gdje silazi s neba" (r. 16). To je potvrda za njegov plan mesijanskog djelovanja. U isto vrijeme Otac njega koji je spreman ispunjavati svaku pravednost predstavlja mnoštvu kao ljubljenog Sina. Glas iz neba upotrebljava - na grčkom - riječi iz prve pjesme o Sluzi Patniku. Također i riječi Ps 2, 7. Psalam 2 jest pjesma ustoličenja novog vladara iz Davidove loze, kojemu je na dan ustoličenja veliki svećenik kliktao: "Ti si sin moj, danas te rodih!" On je to govorio u ime Božje. Kralj vjernik, koji počinje po zapovijedima Božjim upravljati narodom Božjim - sin je Božji, miljenik Božji ako svoju službu obavlja po Zakonu Božjem. Slično je i Isus na krštenju predstavljen Sinom Božjim zato što želi ispunjavati svu pravednost. Sav se podlaže volji Božjoj prilikom prijelaza iz privatnog života u mesijansko djelovanje i želi obavljati svoje zvanje u skladu s Očevim planom.
S Isusom želimo i mi ispunjavati svu pravednost podlažući se volji Božjoj.
Autor: Mato Zovkić
POSLUŠNOŠĆU BOGU U KUŠNJAMA ISUS LIJEČI SVEOPĆU GREŠNOST
Korizma je vrijeme priprave na Uskrs, najstariji i najvažniji blagdan Crkve. Pripravljamo se "postom, molitvom i djelima bratske ljubavi", kako smo izrazili u zbornoj molitvi na Pepelnicu. U današnjoj zbornoj molitvi prosimo da i ove korizme "napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer".
Od starine za evanđelje ove nedjelje imamo prikaz Isusova napastovanja u pustinji. Rijetko imamo na umu da je ono slijedilo odmah nakon krštenja, prilikom kojega je glas iz neba predstavio Isusa kao ljubljenog Sina koji je Ocu po volji (usp. Mt 3, 17). U današnjoj zgodi đavao dva puta govori: "Ako si Sin Božji..." (r. 4 i 6), a zatim predlaže da Isus u znak sinovstva pretvori kamenje u kruh te skoči s vrha hrama. Đavao zna da je Isus na krštenju bio predstavljen kao Mesija i sada ga pokušava odvratiti od mesijanskog djelovanja po uzoru na Slugu Patnika iz Izaijine knjige.
Starozavjetna podloga ovom događaju iz evanđelja, u ovoj - Matejevoj - liturgijskoj godini, jest izvještaj o grijehu praroditelja kao izrazu sveopće grešnosti. Na toj je crti i drugo čitanje u kojem Pavao prikazuje sveopću grešnost Adamovih potomaka, korijenski ispravljenu po Isusu, novom Adamu.
Tako nam današnja čitanja pokazuju da Isus poslušnošću Bogu na početku svoga mesijanskog djelovanja počinje liječiti sveopću grešnost svoje ljudske braće i sestara.
To divno sažima predslovlje ove nedjelje:
"On je četrdeset dana postio
i tako posvetio našu korizmenu pokoru;
nadvladao je đavolske napasti
i nama pokazao kako izbjeći zamkama Zloga,
da dostojno slavimo uskrsna otajstva
te jednom prispijemo k vječnome Vazmu."
Ovo je skraćeni dio jahvističkog izvještaja o stvaranju prvog ljudskog para i o njihovu grijehu neposlušnosti Bogu Stvoritelju. Tko je čitao Knjigu postanka, sjeća se da u njoj postoje dva izvještaja o stvaranju svijeta i ljudi. Na prvome je mjestu tzv, svećenički izvještaj, prema kojemu Bog najprije stvara prirodu, a ljudski par na kraju kao krunu svoga stvaralačkog tjedna. Ovdje imamo dio drugog ili jahvističkog izvještaja, koji je nastao u vrijeme Salomona. U njemu je sveti pisac ponajprije usmjeren prema čovjeku, koji je po dahu života plod posebnog Božjega stvaralačkog zahvata i u odnosu s drugim ljudskim bićima ostvaruje svoju punu ljudskost, a u neposluhu Bogu zaboravlja kao stvorenje svoju ovisnost o Stvoritelju.
U izrazu "sazda" sveti se pisac služi istim pojmom kojim se u ono doba prikazivala zanatska vještina lončara: kao što je lončar od gline pravio različite posude, tako je i božanski Lončar umijesio čovjeka od gliba zemaljskog. Udahnuvši mu "dah života", božanski je Lončar prenio na čovjeka nešto od svog života, uzdigao ga na razinu svoje slike, kako bi rekao pisac svećeničkog izvještaja o stvaranju (usp. Post 1, 27). Bog smješta "čovjeka koga je sazdao" u plodno područje s bujnom vegetacijom u znak posebne pažnje prema tom svome stvorenju.
U vrtu, koji je Bog čovjeku darovao kao priliku za pribavljanje hrane, rastu dva simbolska stabla: stablo života, koje označuje besmrtnost, i stablo spoznaje dobra i zla, koje označuje životnu mudrost. Božja zabrana trebala je prve ljude podsjećati na njihovu ovisnost o Stvoritelju: tek prihvaćanjem svojih stvorenjskih granica oni ostaju pravo mudri.
Neki pogani iz vremena kad je sveti pisac ovo zapisivao štovali su zmiju kao božanstvo i simbol ljudske plodnosti. Zato se pisac služi slikom zmije kao izvornog neprijatelja ljudske rase da prikaže pad praroditelja. To ogavno puzavo stvorenje iz vrta nagovara Adama i Evu da prekrše Božju odredbu, računajući na njihove potajne sklonosti da budu viši nego što jesu. Žena prva podliježe, a zatim i muškarac postaje solidaran s njome u pobuni protiv Stvoritelja. Otkriće da su goli dolazi iz konfliktnih odnosa s Bogom i međusobno. Iz iskustva svoga i drugih ljudi sveti pisac zna da je grijeh poremetio odnose svakog čovjeka sa Stvoriteljem i s drugim ljudima. Ograničeni čovjek zna biti inteligentno zloban prema svome Stvoritelju i drugom čovjeku. Grijeh je ušao u ljudsku povijest.
U ovom odlomku Pavao uči da su svi ljudi od Adama naslijedili sveopću grešnost a od Krista oproštenje te izvorne grešnosti.
Poslanica Rimljanima srž je Pavlova nauka o opravdanju po vjerničkom pristajanju uz Isusa raspetog i uskrslog. "Opravdanje" je Pavlov izraz za susretanje s Bogom, prijateljstvo s Bogom. Bog je u svom planu spasenja, smrti i uskrsnuću Isusovu dao spasenjsku vrijednost za sve ljude: prihvaća za svoje sinove i kćeri sve ljude koji mu se obraćaju u Kristu po Duhu.
Ovaj odlomak pretpostavlja starinsko osjećanje ljudske solidarnosti po uključenju u obitelj, pleme, narod i čovječanstvo. Uključen u obitelj i pleme, pojedinac se osjećao sretnim i zaštićenim u svojim pravima i potrebama. U tom ozračju plemenske solidarnosti povijesni su čitatelji lagano razumjeli da se Adamov grijeh prenosi na sve Adamove potomke te da je Krist novi Adam u kojem dobivamo više nego što smo po starom Adamu izgubili. "Time što svi sagriješiše na sve ljude prijeđe smrt" (r. 12) - konstatacija je sveopće grešnosti. Pavao nije susreo ljude koji ne bi griješili, pa na temelju starozavjetnog nauka uči da pojedini ljudi osobnim grijesima prihvaćaju Adamov bunt protiv Boga. Njemu međutim nije u prvom redu do slikanja sveopće grešnosti, baštinjene od Adama. Važnije je ono što svi ljudi dobivaju u novom Adamu: "Ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu" (r. 15). "Mnogi" u biblijskom kontekstu znači "svi". Ovdje Apostol ističe solidarnost Krista čovjeka s ljudskom braćom i sestrama zato što Isusa uspoređuje s praocem Adamom. Time ne niječe svoju vjeru da je Krist "jednak s Bogom" te da je utjelovljenjem "uzeo lik sluge" (usp. Fil 2, 6-7). Zbog solidarnosti postaje "grijeh jednoga - svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga - svim ljudima na opravdanje, na život" (r. 18). Iz ove formulacije vidimo da je opravdanje pravi život, život s Bogom. Adamov neposluh donio je njegovim potomcima rađanje u izvornoj grešnosti, u stanju nesposobnosti za prijateljstvo s Bogom. Isusov posluh donosi ljudima uključenost u pravdu Božju.
"Odvede Duh Isusa u pustinju da ga davao iskuša" (r. 1). Riječ je o pripravi na mesijansko djelovanje u osami. Prilikom krštenja Isus je od Oca dobio znak da je vrijeme za mesijansko propovijedanje Kraljevstva, a sada pobliže razmatra kakav Mesija treba biti: po želji sunarodnjaka, koji očekuju čudotvorca i izgonitelja stranaca, ili po Očevu planu. Broj od četrdeset dana provedenih u pustinji podsjeća na Mojsija koji je boravio 40 dana na svetoj gori prije dobivanja ploča Saveza (usp. Izl 24, 18). Slično se Ilija kroz 40 dana obnavljao u proročkom zvanju (usp. 1 Kr 19, 8).
Sve tri kušnje poticaji su da budu moćni Mesija, Mesija po želji naroda: čudotvorac, oslonjen na izvanrednu Božju zaštitu, žedan političke slave. Sotona računa na objavu očitovanu prilikom krštenja: "Ako si Sin Božji...", znači "Ako si zaista Mesija, ako želiš da te ljudi oduševljeno prihvate kao Mesiju svojih nacionalnih snova." Sotona što znači Protivnik - navodi Sveto pismo, a Isus svaki put odgovara novim navodom iz Ponovljenog zakona. To znači da je iz svete knjige svoga naroda, koju je smatrao obvezatnom riječju Božjom, tražio svjetlo za svoje mesijansko djelovanje. "Odlazi, Sotono" (r. 10) podsjeća na zgodu s Petrom, koji je odmah nakon obećanja primata i Isusove najave da odlazi u Jeruzalem, gdje ga čeka nasilna smrt, pokušao Isusa odvratiti od hoda u Jeruzalem. Bojao se za svoju vjeru u Isusa patničkog Mesiju: ako je Božji Pomazanik, ne smije završiti neuspjehom. Isus je i Petru rekao: "Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!" (Mt 16, 23). Obje zgode pokazuju Isusovu spremnost da i uz žrtve ostane vjeran volji Očevoj.
Isus u kušnji ne podliježe napasti. Ne bira ono što mu izgleda lakše, nego ono na što ga Bog zove. A doznaje na što ga Bog zove molitvom, postom, razmišljanjem u osami, razmatranjem riječi Božje. Matej je tako ispripovijedao ovaj događaj da podsjeća svu crkvenu zajednicu na potrebu suprotstavljanja napasti trijumfalizma i jeftinog uspjeha.
S Isusom i mi danas ulazimo u četrdesetodnevno vrijeme posta, molitve, razmišljanja. Od njega koji se u kušnji suprotstavio ponudama Protivnika tražimo danas snagu za vjerno traženje i požrtvovno vršenje volje Božje u našim prilikama.
ISUS - VOĐA PUTA U ESHATONSKO PREOBRAŽENJE
Kao što je za prvu korizmenu nedjelju svojstven događaj Isusove kušnje pred početak mesijanskog djelovanja, tako je za ovu svojstven događaj preobraženja koji se, prema Matejevu evanđelju, zbiva između dviju najava muke (usp. Mt 16, 21 i 17, 22 23). Neposredno pred izvještaj o preobraženju Matej je stavio Isusov poziv učenicima da uzmu svoj križ i podu za njim (usp. Mt 16, 24-28). Preobraženje je zgoda u kojoj Otac nebeski priznaje Isusa za ljubljenoga Sina pri novom stupnju njegova mesijanskog djelovanja, kad je postalo jasno da ga čeka nasilna smrt. Za Isusa je to bilo povlačenje u osamu, gdje će pred Ocem ispitati svoj daljnji način mesijanskog djelovanja. Popeo se na goru tražeći Očevo svjetlo o svom životu i smrti. Za apostole je to bila potvrda sinovstva Isusova u trenutku kad kreće prema nasilnoj smrti. Ona slijedi nakon Petrove ispovijesti i pokušaja odgovaranja Isusa od puta u Jeruzalem (usp. Mt 16, 13-23). Glas iz neba želi razjasniti Petru - i nama danas - da je Isus Sin kojega trebamo slušati i onda (ili upravo onda) kad prihvaća nasilnu smrt kao sastavni dio svoga poslanja.
Starozavjetna podloga ovom događaju jest Abrahamov put iz domovine u novu zemlju, u kojoj ga čekaju ne male teškoće. Abraham putnik nagoviješta Isusa - vodu puta u eshatonsko preobraženje. U drugom čitanju za uzor misionarske i vjerničke strpljivosti postavljen je Isus "koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost - po evanđelju". Predslovlje izvrsno sažima smisao preobraženja u okviru korizmene liturgije:
"Krist je učenicima svoju smrt navijestio i na svetoj gori otkrio svoju slavu
te im svjedočanstvom Zakona i Proroka učvrstio vjeru
da se po muci i smrti stiže k slavi uskrsnuća."
U zbornoj se podsjećamo na Očevu naredbu da slušamo Sina, koji putuje prema nasilnoj smrti, i molimo da nas Božja riječ krijepi kako bismo se jednom radovali s gledanja Božje slave.
S Abrahamom počinje novo razdoblje u povijesti spasenja. Jednog dobro stojećeg istočnjačkoga šeika Bog je u vremenu oko 1850. pr. Kr. pozvao da radi bolje mogućnosti obdržavanja prave vjere iseli iz svoje domovine. Do Abrahama ljudi su se odvraćali od Boga. U Abrahamu počinju se Bogu obraćati. Abraham je praotac Izraela kao naroda Božjega, i zato mu Knjiga postanka posvećuje gradu od 12. do 25. poglavlja.
Inicijativa dolazi od Boga, ne od Abrahama. Bog se objavljuje Abrahamu te od njega najprije traži da ostavi "zemlju svoju, zavičaj i dom očinski". U ono doba nije bilo Ujedinjenih naroda ni Evropske zajednice kao međunarodnih pravnih foruma koji građanima različitih zemalja jamče slobodu seljenja i odabiranja države boravka. Tko se isključio iz svog plemena, gubio je zaštitu koju pleme nudi ponajprije svojim pripadnicima. Bog, osim toga, traži od Abrahama da ostavi visokorazvijenu državu i seli u primitivni narod. Iz kasnijeg tijeka događaja znamo da je od Abrahama tražio da se naseli u Kanaanu, koji u ono doba još nije bio organiziran u moćni savez država-gradova kakav je postojao u Mezopotamiji Abrahamova vremena.
"Velik ću narod od tebe učiniti" (r. 2) odnosi se na Izrael kao narod monoteističke objavljene religije. Preko Izraela Abraham će postati svetac triju religija (židovstva, kršćanstva i islama). "Blagoslovit ću te i sam ćeš postati blagoslov" (r. 2b) znači da će Bog poslušnog praoca obdariti duhovnim i materijalnim dobrima tako da će ostali ljudi poželjeti: "Bilo nam kao Abrahamu!"
"Abram se zaputi" (r. 4) uključuje naporno putovanje sa stokom, slugama i ženom Sarom. Poslanica Hebrejima hvali ovdje Abrahamovu vjeru: "Vjerom pozvan Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide" (Heb 11, 18). Tim poslušnim hodom vjere Abraham je slika Isusa u današnjem evanđelju.
Druga Timoteju Pavlovo je oproštajno pismo suradniku i učeniku Timoteju pred smrt. U njemu s jedne strane izražava nadu da će ga Bog dostojno nagraditi za ustrajno propovijedanje evanđelja, a s druge daje upute mladomu crkvenom predstojniku za vođenje crkvene zajednice u vremenu nakon smrti apostola.
Dio koji danas imamo za drugo čitanje uzet je iz šireg odlomka u kojem Apostol potiče Timoteja da "raspiruje milosni dar Božji koji je u njemu polaganjem ruku" samog Apostola (r. 6). Moli ga da javno svjedoči u prilog Gospodinu Isusu te da se ne stidi Pavlovih okova. Nespretni izraz "zlopati se zajedno sa mnom" poticaj je na podnošenje muka koje su neizbježni dio kršćanskog i apostolskog zvanja u svijetu. Synkakopatheo znači zajedno trpjeti sa sviješću da raspeti i uskrsli Krist osmišljava vjernički prihvaćenu patnju. "Patiti se za evanđelje" znači ustrajno naviještati evanđelje i voditi crkvenu zajednicu kao grupu onih koji pristaju uz Isusa kao evanđelje. Svoju krsnu pridruženost Kristu Apostol naziva ostvarenjem Božjeg nauma "prije vremena vjekovječnih" (r. 9). Odabranje za vjeru i misionarsku službu nije mu povod za umišljenost i osuđivanje svih koji nisu u Crkvi, nego poticaj na zahvalnost Bogu, koji ljude zove bez njihovih prethodnih zasluga.
Krist Isus je očitovanje i ostvarenje Božjeg nauma, zasnovanog prije vjekova. On je to učinio tako što je svojom smrću na križu i uskrsnućem "obeskrijepio smrt te učinio da zasja život i neraspadljivost" (r. 10). Po Božjoj odredbi Isusova je smrt pobjeda nad fizičkom i duhovnom smrću ljudi. Ona donosi pravi život ljudima. Sve to biva "po evanđelju": po misionarskom naviještanju evanđelja, ali i po življenju crkvene zajednice u skladu s prihvaćenim evanđeljem.
Po književnoj vrsti izvještaj o preobraženju apokaliptički je prikaz koji podsjeća na neke starozavjetne zgode. Tako u Dn 8, 16-18 i 10, 9-10 starozavjetni vidjelac pada u nesvijest pred najavom budućih događaja, a anđeo ga dotiče te mu tumači smisao viđenja. Zato su ključne riječi glasa iz neba "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!" (r. 5). One su istovjetne s glasom iz neba prilikom Isusova krštenja (usp. Mt 3, 17). Važna je i Isusova gesta prikazana u r. 7: "Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: 'Ustanite, ne bojte se!'"
Trojica svjedoka preobraženja ponovno će se spominjati u vrtu samrtne borbe (usp. Mt 26, 37). Ovdje Matej ističe da je Jakov brat Ivanov, čime bi mogao aludirati na potrebu bratske povezanosti među Isusovim sljedbenicima. "Preobrazi se" označuje promjenu na tijelu i odjeći koja otkriva eshatonski cilj životnog putovanja. Izraz podsjeća na Izl 34, 29-35, gdje je rečeno da je Mojsijevo lice posebno sjalo nakon razgovaranja s Bogom. Isus obasjava učenike i otkriva svoj intimni identitet te vodi učenike u eshatonsku preobrazbu, koju Bog svima pripravlja.
Mojsije i Ilija, koji se trojici svjedoka ukazuju uz preobraženog Isusa, jesu predstavnici Zakona i Proroka, koje je Isus došao dopuniti, a ne ukinuti (usp. Mt 5, 17; 7, 12; 11, 13; 22, 40). Iako nije rečeno o čemu su Mojsije i Ilija razgovarali s Isusom, iz prethodnog poziva na nošenje križa (Mt 16, 24) izlazi da je riječ bila o Isusovu načinu razumijevanja i propovijedanja Kraljevstva koje ga vodi u nasilnu smrt.
Kao što je u ime Dvanaestorice ispovjedio vjeru u Isusovo mesijanstvo (Mt 16, 16), tako sada Petar u ime kolega zove Isusa Gospodinom te predlaže da izgradi tri sjenice: za njega i starozavjetne propovjednike riječi Božje. Htio bi trajno zadržati ono što trenutno doživljava. U apokaliptičkoj književnosti sjenice su vječni šatori pravednika. Matej ovdje štedi Petra prešućujući Markov podatak: "Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni" (Mk 9, 6). Kao što je kod Cezareje Filipove po objavi otkrio da je Isus Mesija, tako sada po objavi otkriva njegov pravi identitet na putu u nasilnu smrt i želi zadržati taj uvid u Isusovu osobnost. Izraz "zasjeni" u r. 5 podsjeća na Iz140,35, gdje je istaknuto da je oblak zasjenjivao Šator sastanka. Glas iz neba predstavlja Isusa riječima iz Prve pjesme o Sluzi Patniku (Iz 42, 1) te traži da ga učenici slušaju. Time Otac nebeski Isusu i svjedocima potvrđuje ispravnost Isusova hoda u Jeruzalem. Traži da učenici slušaju Isusa upravo zato što pristaje i na nasilnu smrt iz vjernosti Bogu i ljudima. Tko s Isusom želi postići konačni cilj svog života, mora ići za njim.
Strah učenika, padanje na zemlju i dodir Isusov uz ohrabrenje: "Ne bojte se" jesu reakcija na objavu koja se dogodila i prizivanje u prozaičnu svagdašnjicu u kojoj Isus i učenici trebaju nastaviti svoje poslanje. Nalog o šutnji do Uskrsa ima za cilj pomoći apostolima da proživjevši žalost Isusove nasilne smrti i slavnog uskrsnuća postanu svjedoci njegovi u svijetu i u Crkvi.
Ove korizmene nedjelje zove nas Bog da idemo za Isusom noseći svoj križ. Zbiljski želimo slušati njega spremna na smrt iz vjernosti Bogu i ljudima, ali u ovoj misi za to također prosimo snagu.
VODA ŽIVA KOJU DARIVA KRIST
U sve tri liturgijske godine - Matejevoj ili A, Markovoj ili B, Lukinoj ili C - kroz korizmene nedjelje, treću do pete, imamo za evanđelje prizore iz Ivanova evanđelja. Tako u ovoj, Matejevoj godini, za evanđelje nedjelje imamo Isusov susret sa Samarijankom kao sliku krštenja kojim se rađamo za Boga i Crkvu iz vode i Duha Svetoga.
Isus nudi vodu živu nepoznatoj strankinji koja svaki dan nosi za svoje domaćinstvo vodu s gradskog bunara. Ona pad "vodom živom" razumije izvorsku, tekuću, za razliku od bunarske, stajaće. Isus misli na vodu krsnog preporoda o kojoj je govorio u noćnom razgovoru s Nikodemom (usp. Iv 3, 3-8). Nesporazum oko pojma vode žive povod je za dublji razgovor u kojem Isus Samarijanki otkriva njezino duhovno stanje i svoj mesijanski identitet. Isus upravo zato dobiva poziv građana Samarije da im bude gost. Prihvaća ga i ostaje dva dana kod njih. Upoznavši pobliže Isusa oni kliču: "Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta" (r. 42). U ivanovskom i biblijskom načinu izražavanja "znati" uključuje izbliza doživjeti, uvjeriti se, spoznati na temelju drugovanja s nekim. Ovim pohodom Samarijancima Isus je pripravio kasnije misionarsko djelovanje đakona Filipa među njima (usp. Dj 8, 1-25). Ovaj događaj u korizmenoj liturgiji potiče na dublje poniranje u smisao krštenja kao vjerničkog pridruženja Kristu i preporoda što ga izvodi u kršteniku Duh Sveti. Tko pristane uz Isusa kao Mesiju i Spasitelja, biva napojen vodom živom.
Starozavjetna podloga ovom događaju u današnjoj liturgiji jest potraga Izraelaca pustinjske generacije za vodom. Mojsije čudesno izvodi vodu iz stijene i Izraelci se osvjedoče da je Gospodin s njima.
Predslovlje tumači susret sa Samarijankom:
"On od Samarijanke zaiska vode,
a za uzvrat je obdari darom vjere:
više je žedao za njezinom vjerom nego za vodom,
jer je u njoj htio zapaliti oganj ljubavi Božje."
Ovaj je događaj treća "kušnja" u pustinji nakon izlaska iz Egipta: dok se kod Mare narod žalio što je voda gorka (usp. Izl 15, 22-27), ovdje kod Refidima žali se što vode uopće nema. Između ova dva događaja čudo je s manom i prepelicama kao odgovor na potragu za jelom. Sva tri događaja "kušnje" su ili situacije iz kojih narod treba pokazati da ima povjerenja u Jahvu. Bog stavlja ljude u prigode u kojima moraju pokazati svoju vjernost.
Kod Refidima izraelski putnici napadaju Mojsija što nemaju vode u pustinji za djecu, stoku i odrasle. Mojsije se u molitvi žali Bogu te izražava strah da bi ga mogli kamenovati. To znači: on konstatira da njegovi sunarodnjaci ponovno sumnjaju može li Jahve biti njihov Bog i u hodu kroz pustinju, može li ih štititi na putovanju od opasnosti. Bog naređuje Mojsiju da "uzme nekoliko izraelskih starješina" (r. 5) koji će biti svjedoci čuda te ga vjerno prikazivati svojim sinovima i unucima. Mojsije po Božjoj odredbi udara svojim štapom po pećini i iz nje počne teći pitka voda. U dovoljnoj količini da se napiju ljudi i stoka.
"Masa" kao naziv za mjesto dolazi od hebrejskog korijena nissa i znači "iskušati". "Meriba" dolazi od korijena koji znači "svađati se, raspravljati" (usp. još Br 20, 1-13; Pnz 32, 51). Bitan je zaključak ovog prikaza: "Izraelci su se prepirali i kušali Gospodina govoreći: 'Je li Gospodin među nama ili nije?'" (r. 7). U događajima prolaza kroz pustinju uvijek su iznova postavljali pitanje Jahvine zaštitničke prisutnosti. U situaciji kušnje nisu dublje prianjali uz Jahvu, nego tražili što uočljivije znakove njegove intervencije.
Psalam 95 proročka je opomena na štovanje Jahve iznad svega ostaloga te na vjernost njemu uz cijenu žrtve. Jahve je u njemu nazvan "hrid, spasitelj naš", i zato mu vjernici trebaju klicati svaki dan svoju poklonstvenu hvalu. "Ne budite srca tvrda kao u Meribi, kao u dan Mase u pustinji" - podsjeća na događaj iz današnjeg čitanja. Osobe koje mole časoslov kao javnu molitvu Crkve ovim psalmom počinju, spremni da se na početku novog dana stave u Božju prisutnost i prihvate svoju ovisnost o njemu.
Ovaj odlomak povezuje dva dogmatska dijela Poslanice Rimljanima: u poglavljima 1 - 4 Pavao raspravlja o opravdanju po krsnoj vjeri, a u poglavljima 5 - 11 o iskustvu spasenja snagom Duha Svetoga. Zato uvodna napomena "opravdani vjerom" podsjeća još jednom na temu prvih četiriju poglavlja. To je opravdanje vjerom pripuštanje u prijateljstvo s Bogom po krsnoj naslonjenosti na Krista, bez starozavjetne obveze obrezanja. "U miru smo s Bogom" najava je drugog dijela poslanice u kojem će Pavao češće ponirati u vjerničko iskustvo svoje i ostalih krštenika. Tko je vjerom pristao uz Krista, prihvaća i dogmu da nas je po Kristu Bog izmirio sa sobom. Ovo se događa "po Gospodinu našem Isusu Kristu", koji je proslavljeni i uskrsli Kyrios.
Krist - posrednik opravdanja i izmirenja jamči nam "pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje" (r. 2). Ustrajnost u krsnoj vjeri, a time i darovanom opravdanju, za Pavla je velika milost Božja. Ona je temelj nade u buduću proslavljenost s Bogom. "Nada pak ne postiđuje" - aluzija je na Ps 22, 6 i 25, 20. Prvi je od njih molitva Patnika koji iz bolesti ističe da su očevi vikali Bogu i spasavali se, u njega se uzdali i nisu se postidjeli. Drugi je molitva u pogibelji u kojoj molitelj kaže da se neće postidjeti zato što se utekao Bogu. Kršćanska nada temelji se na Božjoj ljubavi prema čovjeku koji mu je slika.
"Ljubav Božja" (r. 5) jest tzv. subjektivni genitiv ljubav kojom Bog nas ljubi, ljubav koja je u Bogu uvijek na dohvatu. Ona je "razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan". Od trenutka krsne pridruženosti Kristu -koju omogućuje Duh uskrslog Krista -sigurni smo da nas Bog ljubi. Duh je na Apostolovu propovijed probudio pristanak vjere kod odraslih slušatelja. Duh je prouzročio oproštenje grijeha i novo rađanje na krstu. Posljednja dva retka današnjeg čitanja naglašavaju besplatnost Božje ljubavi prema ljudima, kako teče iz Kristove smrti i uskrsnuća. Krist je umro nama u prilog dok smo još bili grešnici. Spasenjsku vrijednost smrti nevinog Patnika Bog prihvaća kao neopozivi znak i sredstvo ljubavi prema svim ljudima.
Za razumijevanje ovog izvještaja važna je Ivanova tehnika dijaloga: Isus u razgovoru spomene neki ključni izraz koji sugovornik krivo shvati. To je razlog da se razgovor nastavi i Isus se objavljuje pod nekim novim aspektom: takav je razgovor s Nikodemom u 3. pogl., razgovor sa Židovima Kafarnauma o kruhu života u 6. pogl. i dr.
Izvještaj se sastoji od sljedećih manjih cjelina:
- Isus razgovara sa Samarijankom o vodi živoj (r. 6-15);
- Samarijanka priznaje potrebu Proroka-Mesije (r. 16-26);
- Isus s učenicima razgovara o Božjoj državi (r. 27-38);
- Isus gost Samarijanaca koji u njega povjerovaše (r. 39-42).
Za korizmenu liturgiju važan je Isusov uvid u duhovno stanje Samarijanke, najava vode žive i vjera Samarijanaca.
Da bi sugovornici otkrio njezino duhovno stanje i potrebu darovanog preporoda, Isus krši pravila pristojnosti svoga vremena: razgovara s nepoznatom ženom, i to on Židov s članicom prezrenoga polupoganskog naroda. U punoj svijesti svoje službe, on se naziva "darom Božjim" i nudi "vodu živu" (r. 10). Za pisca evanđelja to je kristološka vjera: Isus je Božji dar svim ljudima po kojem Bog šalje Duha obnovitelja (usp. Iv 7, 37-39; 19, 34). Dakako, tek kad Isus bude proslavljen po smrti i uskrsnuću.
Pokazujući da zna nutrinu i savjest sugovornice, Isus je pripravlja za objavu samog sebe: "Ja sam koji s tobom govorim" (r. 26). To nije samo priznanje da je on Mesija, nego Transcendentalni. U našem liturgijskom prijevodu "Ja sam" ovdje je koso tiskano, što znači da prevoditelji, a s njima i crkveno učiteljstvo, ovdje vide aluziju na starozavjetnu formulu Božjeg samoobjavljivanja. Bog se otkrio Mojsiju kao onaj koji jest. Kad Isus sebe ovako predstavlja, ukazuje na unutarnji korijen svoga nadnaravnog poznavanja Samarijanke i svoje sposobnosti da dariva vodu živu. On ima udio na Božjoj veličini. Zato je Božji dar ljudima; zato šalje Duha kao izvor vode žive; zato čita Samarijankinu savjest; zato ga Samarijanci priznaju za Spasitelja svijeta. Naši su prevoditelji grčki član i imenicu ho soter s pravom preveli velikim slovom Spasitelj. U ono doba rimski su državljani cara zvali spasiteljem, a i druge osobe koje su bile dobrotvori naroda. Samarijanci time hoće reći da je Isus više nego car-dobrotvor te da su spremni odreći se svojih posebnosti radi okupljanja oko Isusa, sveopćeg Spasitelja koji dolazi od Židova.
Okupljajući se ove nedjelje oko Isusa, koji je Božji dar ljudima i Spasitelj svijeta, mi iznova prihvaćamo svoju krsnu pridruženost Kristu i Crkvi i spremamo se na obnovu krsnih obećanja u liturgiji vazmene noći.
SVJETLOST U GOSPODINU
Za prvo čitanje imamo odlomak iz Prve Samuelove o pomazanju najmlađeg i najneuglednijeg Jišajeva sina Davida za kralja. Kad je prorok pomislio da je stasiti Eliab Jahvin izabranik, Bog ga opominje: "Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov stas... čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu!" (r. 7). David je u ovom čitanju slika krštenika koje Bog prosvjetljuje i pomazuje svojim Duhom.
Za drugo čitanje imamo odlomak iz Poslanice Efežanima o krštenicima kao svjetlu u Gospodinu. Središnji je događaj evanđelje o slijepcu od rođenja, kojemu Isus, bez slijepčeve molbe, dariva vid a zatim mu omogućuje da otpočne vjerovati u Sina Čovječjeg. Isus zaključuje: "Radi suda dođoh na svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide da oslijepe!" (r. 38). Slijepac iz ovog događaja slika je krštenika zato što je prva Crkva krštenje nazivala rasvjetljenjem (photismos) a krštenike prosvijetljenima (pephotismenoi -part. perf. pas. ističe radnju s trajnim učinkom).
Kad se čita evanđelje o ozdravljenom slijepcu od rođenja uzima se ovo predslovlje koje izvrsno tumači ovaj događaj:
"Otajstvom utjelovljenja
on je ljudski rod iz tame priveo k svjetlu vjere