1. KORIZMENA NEDJELJA

KRSNO I POKORNIČKO OBILJEŽJE KORIZME

Hrvatska riječ "korizma" dolazi od latinske quadragesima. Tim su nazivom kršćani već prvih stoljeća označili liturgijsko razdoblje priprave na Uskrs. U liturgiji uskrsne noći primani su u puno zajedništvo Crkve tzv. pokornici koji su zbog javnih grijeha neko vrijeme bivali isključeni od pričesti. Također su primani odrasli krštenici u Crkvu, a već kršteni vjernici obnavljali su krsnu povezanost s Kristom raspetim i uskrslim. Sve tri kategorije vjernika - pokornici, odrasli kandidati za krštenje i već kršteni - postili su kroz 40 dana pred Uskrs, izuzevši nedjelje. Uskrsna pokora, kojoj je post samo vanjski izraz, počinjala je na pepelnicu i završavala na Veliki četvrtak.
Liječnici su u starini preporučivali post kao priliku da se organizam navikne na oskudicu i time postane otporniji na bolesti. Misterijske religije i židovstvo također su preporučivali svojim sljedbenicima post kao izraz ovisnosti o božanskoj moći. Kršćanstvo je usvojilo disciplinu posta, ali je svojim sljedbenicima dozivalo u pamet Isusovu opomenu proti formalističkog i paradnog posta (usp. Mt 6, 12-18). Post kršćani gledaju kao osobnu pripravu na žarču i sabraniju molitvu. Post je također priprava tijela i duha na krsno otvaranje Duhu Svetom koji krštenike čini djecom Božjom. Post je i sredstvo za očvrsnuće u borbi protiv zlih sklonosti u sebi. Post je prilika za štednju kako bismo od ušteđenoga pomagali oskudnima.
Drugi vatikanski sabor odredio je da se čitanja i molitve korizmenog vremena tako preurede da bolje dođe do izražaja priprava za krštenje, odnosno za obnovu krsnih obećanja u liturgiji uskrsne noći. Saborska reforma naglasila je također pokorničko obilježje korizme ne samo u smislu svladavanja vlastitih strasti nego i u smislu pomaganja oskudnih.
Evanđelje ove nedjelje od starine iznosi Isusov 40 dnevni post u pustinji kao pripravu za početak mesijanskog djelovanja. U ovoj godini imamo Lukin izvještaj o tom događaju. Značajna je zborna molitva u kojoj prosimo da "godišnjom proslavom korizme napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer." Krštenjem smo životno "naučili Krista" (usp. Ef 4, 20). U korizmi ga možemo i trebamo još dublje upoznati.

Za prvo čitanje imamo odlomak Ponovljenog zakona koji sadrži tzv. Malo povijesno vjerovanje Izraelaca. Ono je bilo propisano kao sastavni dio žrtve zahvalnice o blagdanu Beskvasnih kruhova. Domaćin je trebao stupiti pred svećenika s prvim plodovima žetve te ispovjediti da ih je ubrao od rada na zemlji u koju je Bog doveo svoj narod. Svaki je domaćin imao recitirati ovo Vjerovanje u prvom licu jednine kao da se njemu osobno i članovima njegove obitelji događaju djela što ih je Bog nekoć izveo u povijesti cijelog naroda. Posjedovanje obećane zemlje, miran život u njoj i mogućnost uživanja plodova poljoprivrednog rada Izraelac je prema ovom Vjerovanju trebao gledati kao ispunjenje Božjeg obećanja. Vjerovanje sadrži slijedeće elemente:
- nomadsko, bezzemljaško porijeklo Izraelaca (r. 5a);
- dozrijevanje plemena u narodu u Egiptu (r. 5b);
- obespravljenost Jakovljevih potomaka u Egiptu (r. 6);
- vapaj Bogu i uslišanje (r. 7);
- Božji spasiteljski zahvat: odlazak, useljenje, zaposjednuće obećane zemlje (r. 8-9).
"Otac aramejski lutalac" u r. 5 je Jakov koji je bio nomad bez domovine, a time i bez ljudskih prava u zajednici naroda. Reci 6-8 pokazuju kako su raspršeni pojedinci u tuđoj zemlji postali svjesni svoje nacionalne povezanosti. Iste nevolje produbile su u njima svijest ovisnosti o Bogu i jednih o drugima. U r. 5 imamo jedninu "moj je otac bio", a u recima 6-9 množinu: "... tlačili su nas... vapili smo:.., dovede nas." Pojedinac se osjećao baštinikom nacionalne povijesti. Uključenjem u narodnu i vjersku zajednicu doživljavao je da je siguran, zaštićen, poštovan.
R. 8 sadrži pashalnu terminologiju: "... izvede nas moćnom rukom i ispruženom mišicom, velikom strahotom, znakovima i čudesima." Ti izrazi povezuju blagdan žetvene zahvale s Pashom. Značajan je u r. 9 izraz: "... zemlju kojom teče med i mlijeko". Sveta zemlja po plodnosti se ne može mjeriti s Egiptom i Mezopotamijom, ali za Izraelca njome teče med i mlijeko zato što je ona Jahvin dar savezničkom narodu Izraelu. U skromnim plodovima rada starozavjetni je vjernik gledao znak materijalnog i duhovnog obilja koje može garantirati jedini Bog.
Ovaj odlomak uzet je u današnju liturgiju zato što Isus u suprostavljanju napasniku podsjeća na Božju brigu za Izraelce u toku hoda kroz pustinju.

Psalam 91, iz kojega je današnji pripjev, je mudrosna pjesma Bogu koji ne dopušta da se nevolja prikuči šatoru svih koji se na njega oslanjaju. Podsjeća na vrijeme nomadskog selenja od ispaše do ispaše, kad su obitelji živjele pod šatorima i bile izložene zvijerima, prirodnim nepogodama, razbojnicima i vojsci. Takvima je Bog zaklon i utvrda. Oni počivaju u sjeni Svevišnjega. Preko nadahnutog pjesnika obećava im Bog da će ih nositi na rukama, kako se ne bi na putu spoticali (r. 12). Taj redak naveo je davao Isusu pri pokušaju da ga nagovori na preuzetno pouzdanje u Boga. Isus nije nasjeo napasniku a s njime nastojmo i mi ne nasjedati.

Ovo je dio šireg odsjeka o nevjeri Izraela, koji je otvrdnuo na misionarsko propovijedanje, kako bi ušla punina pogana (Rim 3-11). Izrael ne prihvaća ponudu novog načina stjecanja opravdanja ili prijateljstva s Bogom u Kristu. Ne priznaje da je Zakon u Kristu ispunjen te da zato više nije obavezan kao u starozavjetno doba. U ovom odlomku Pavao dokazuje iz Pisma novi način stjecanja opravdanja: po vjeri u Krista raspetog i uskrslog.
Deuteronomističku dogmu o bliskosti Božje riječi vjernicima koji je mogu primjenjivati na svoj svagdanji život (usp. Pnz 30, 12-14) Pavao primjenjuje na sve koji slušaju propovijedi novozavjetnih misionara. "U ustima tvojim i u srcu tvome" (r. 8) znači da se o riječi Božjoj može među vjernicima govoriti te o njoj u srcu razmišljati. Pavao takvu riječ Božju naziva "Riječ vjere". Time podsjeća na osnovnu poruku Rim i Gal: čovjek se opravdava vjerom u Krista Isusa, bez djela Zakona. U recima 9-12 današnjeg odlomka objašnjava što znači vjerovati u Krista: treba ustima ispovijedati da je Isus Gospodin i srcem vjerovati da ga je Bog uskrisio. To je podsjećanje na krsno priključenje Kristu i Crkvi. Odrasli kandidati trebali su, nakon dostatne pouke, ispovjediti vjeru Crkve: " Isus je Gospodin!" Nije bilo dovoljno samo ustima izgovarati zajedničko Vjerovanje. Trebalo je - onda kao i sada - osobnom vjerom prihvatiti da je Bog smrt i uskrsnuće Isusovo učinio spasenjskim događajem koji se tiče svih ljudi. U r. 10 sinonimni su izrazi "...srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava." Ovdje se pod spasenjem misli početak milosnog života, uključenje u sinovstvo Božje. Dakako da će kasnijim životom trebati uskladiti moralni život s darovanim spasenjem. Priznati Isusa za Gospodina značilo je prvim kršćanima priznati da se njegova uskrsna proslavljenost blagotvorno odražava na milosni život krštenika. Isus je Gospodin koji je gospodar.
Kod krštenika koji prihvaćaju Vjerovanje Crkve i gospodstvo Isusovo nisu više važne nacionalne i rasne podjele: "Nema, uistinu, razlike između Židova i Grka, jer jedan je Gospodin sviju" (r. 12). Koliko je s ovim spojiva podjela kršćana na konfesije, narodnosti i krajevnu pripadnost? Da li nam je Isus zaista Gospodin sviju?

Prilikom krštenja Isus je bio predstavljen kao Mesija te dobio od Oca uputu da ima biti skromni Mesija, poput Sluge patnika iz Izaijine knjige. Događaj današnjeg evanđelja uslijedio je odmah nakon krštenja. Na poticaj Duha Isus se sklonio u pustinju da se izbliza pripravi za mesijansko djelovanje. Luka na početku današnjeg događaja kaže da je Isus bio "pun Duha Svetoga" te da ga je Duh kroz 40 dana vodio pustinjom. Želio je u osami prihvatiti Božju vladavinu nad sobom prije nego što počne propovijedati obraćenje zato što se približilo Božje kraljevstvo ili vladavina. Kroz 40 dana proživljavao je ono što je Izrael proživljavao kroz 40 godina hoda pustinjom: ovisnost o Bogu koji hrani i štiti svoje vjernike.
U prikazu Isusove kušnje Luka stavlja dvaput đavlu u usta riječi: "Ako si sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruh... baci se odavde dolje" (r. 3 i 9). Kod druge kušnje davao pokušava nagovoriti Isusa da mu se pokloni, kako bi kao đavlov delegat imao vlast nad "svim kraljevstvima svijeta" (r. 5-6). U sve tri kušnje u pitanju je iskrivljena slika Mesije i Isusova poslušnost Ocu. Suprotno očekivanju sunarodnjaka, te vjerojatno nekih Židova i pogana u vremenu misijskog djelovanja Lukine Crkve, Isus nije Mesija koji bi činio čudesa u prilog sebi. On nije Sin Božji koji bi tako obavljao mesijansku službu da pod svaku cijenu zadivljuje izvanrednim djelima. Odbija napast kruha, vlasti i plivanja na lovorikama zato što svoj autoritet nikako ne želi upotrebljavati za bilo što drugo osim za ono radi čega je poslan. Isus odgovara citatima iz Ponovljenog zakona koji se odnose na prolaz Izraela kroz pustinju. Kao što su oni bili iskušavani u svojoj vjernosti Bogu savezniku, tako i on biva iskušavan. Oni su, međutim, podlegli a on se uspješno suprostavlja napasniku. Lukina verzija prve kušnje razlikuje se u broju kamenja koje Isus treba pretvoriti u kruh: "Reci ovom kamenu"... (Lk); "Reci da ovo kamenje" (Mt). Isus bi trebao samo jedan kamen pretvoriti u kruh da utaži svoju glad. Odgovara izrekom iz Pnz 8, 3 da čovjek ne živi samo o kruhu. Iako su Izraelci u pustinji čeznuli za egipatskim loncima, na koncu ih je ipak hranio Bog svojom hranom: manom i prepelicama. Suprotno od njih, Isus ne prigovara i odbija napast. Njegov odgovor uključuje vjeru da će ga Bog već nahraniti, kad uzdigne svoj pogled dalje od pustinjskog kamenja.
U drugoj kušnji Isus biva potican da prizna vrhovništvo nekog drugog, mimo Božjega. Mojsije je opomenuo Izraelce da se ne klanjaju nikom drugom osim jedino Bogu, upravo kad su počeli podlijegati poganskim božanstvima. Isus odbija priznati ikakvo gospodstvo nad Očevim, jer za njega Božje kraljevstvo nastupa poslušnošću Ocu - Mesijinom poslušnošću prije svega, a onda i pozivom svima ljudima da poslušno prihvate milosnu vladavinu Božju.
Matej je kušnju skakanja s hrama stavio na drugo mjesto, a poklon đavlu na posljednje. Luka je taj redoslijed izmijenio: treća kušnja je poticaj na preuzetno oslanjanje na Boga skakanjem s hramskog vrha. U Jeruzalemu će Mesijina služba doživjeti vrhunac. Prema Luki, hod u Jeruzalem je hod u smrt po kojoj je Isus vrhunski vjeran Ocu i proslavljeni Patnik. Zato Luka kušnju s Jeruzalemom ostavlja za kraj. Njome davao traži od Isusa da postane Mesija pučke mašte koji dolazi s neba u veličanstvenom sjaju. U ono su doba ljudi vjerovali da su Božji poslanici tim impozantniji što više izvanrednih djela učine. Odbivši da Boga tako "iskušava", Isus uči da nitko ne smije očekivati od Boga čudesne intervencije da bi zadovoljio svoju radoznalu maštu.
Luki je vlastita zaključna primjedba: "... davao se udalji od njega do druge prilike". Ta će "prilika" nastupiti za vrijeme muke.
U ovom događaju imponira Isus koji se postom i molitvom sprema za mesijansko djelovanje. Imponira i zato što odbija izvanredna i čudesna djela kojima bi brže "osvojio" ljude za sebe, ali ne za svoga Oca. Dok se u korizmi pokorom pripravljamo na obnovu krsnog saveza, nastojmo s Isusom biti poslušni Ocu i odbacivati sve što izgleda izvanjska parada u našem ljudskom i vjerničkom življenju.

2. KORIZMENA NEDJELJA

PO MUCI I SMRTI K SLAVI USKRSNUĆA

Kao što je za liturgiju prve korizmene nedjelje u sve tri liturgijske godine karakterističan događaj Isusove kušnje. u pustinji, tako je za liturgiju ove nedjelje značajan događaj Isusova preobraženja koje je uslijedilo ubrzo nakon prvog navještaja muke.
Zborna molitva najavljuje događaj evanđelja, jer u njoj sebi dozivamo u svijest nebesku odredbu da slušamo Sina Božjeg koji je na putu u muku i smrt te molimo da nas Bog krijepi svojom riječju i "čisti nam pogled duha da se radujemo s gledanja" njegove slave. Prefacija je vlastita. U njoj je jezikom zapadne liturgije protumačeno preobraženje Isusovo: "On je učenicima smrt svoju navijestio i na svetoj gori otkrio svoju slavu te im svjedočanstvom Zakona i Proroka učvrstila vjeru da se po muci i smrti stiže k slavi uskrsnuća."
U prvom čitanju prikazano je sklapanje saveza između Abrahama i Boga nakon što je Abraham stigao u zemlju obećanja. S Božjim putnikom Abrahamom, kojega prvi kanon zove praocem naše vjere, i mi u pripjevu kličemo: "Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim?" U drugom čitanju Pavao potiče krštenike da na zemaljskom proputovanju čvrsto stoje u Gospodinu. U evanđelju imamo Lukin prikaz preobraženja kojemu je vlastito da Isus uzlazi na goru da se pomoli te da u toku preobraženja s Mojsijem i Ilijom razgovara o svome Izlasku.
Ova nas liturgija podsjeća da je krštenje životni pristanak uz Isusa raspetoga i uskrslog, a korizma razdoblje novog pristajanja uz Isusa koji po muci i smrti ulazi u slavu uskrsnuća.

U gradi o Abrahamu iz Post 12-25 ovaj nomad prikazan je kao prvi sljedbenik monoteističke religije u vrijeme poganstva. Kad je u njegovu rodnom kraju vladar zatražio da svi podanici prihvate državnu religiju, Abraham se na Božju odredbu iselio u tuđinu, ali se sa svojim stadom micao od ispaše do ispaše. Pisac poslanice Hebrejima hvali ga što se ni u obećanoj zemlji nije osjećao kod kuće, kao u domovini "jer iščekivaše onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog" (Heb 11, 10). Poglavlje 15 Knjige postanka sadrži dva Abrahamova proročka viđenja. U prvom mu Bog obećava brojno potomstvo (r. 1-6). U drugom mu obećava zemlju uz obredno sklapanje saveza (r. 7-20). Naše današnje čitanje sadrži završetak prvog i sržni dio drugog viđenja.
Na obećanje o potomstvu, brojnom poput zvijezda na istočnjačkom nebu, Abraham povjerova Bogu. U hebrejskom aman znači "osloniti se, čvrsto držati, na rukama držati, biti vjeran, biti dostojan povjerenja, pouzdati se". Zato je vjera oslon na Boga koji je sama čvrstoća u nestabilnom ljudskom životu i povijesnom događanju. "Pravednost" o kojoj je ovdje riječ je osposobljenost za ispravan odnos prema Bogu, prijateljstvo s Bogom. Ona je Božji odgovor na Abrahamovu vjeru, jer nitko od ljudi ne može vlastitom zaslugom postići prijateljstvo s Bogom.
Ur Kaldejski iz r. 7 je rodni grad Abrahamova oca Teraha u kojem se Abraham oženio Sarom te zajedno s ocem iselio u Haran. Odatle je Abraham po Božjoj uputi doselio u Kanaan; kasniju Palestinu. Dobivši od Boga obećanje o potomstvu, Abraham je odmah povjerovao. Kad mu Bog obećava zemlju u koju je doselio, Abraham traži znak da će se to zaista zbiti. Našao je naoružane starosjedioce i nije imao ljudskih saveznika. Zato je izgledalo beznadno očekivati dopuštenje da se stalno nastani u navoj zemlji. Bog traži od Abrahama da prinese žrtvu kakva se obavljala prilikom sklapanja saveza između moćnijeg vladara i njegova vazala, slabijeg kneza. Iz 3er 34,18 vidimo da su saveznici prolazili između rasječenih polovica žrtvenih životinja i zaklinjali se na međusobnu vjernost. Tom su zgodom prihvaćali kaznu za prekršaj saveza: neka prekršitelju bude kao rasječenim životinjama. Bog je sam prošao u obliku goruće zublje (r. 17), jer je inicijativa za savez došla od njega. Bog se time veže Abrahamu na vjernost, iako najavljuje egipatsko ropstvo njegovim potomcima.
Za sklapanje saveza hebrejski izvornik upotrebljava izraz "sjeći savez". Izraz dolazi od obredne žrtve kakva je prikazana u našem čitanju. Tako Bog nagrađuje vjeru Abrahama i svih koji su njegova duhovna djeca po vjeri sličnoj Abrahamovoj. Ovdje je Abraham slika odraslih kandidata na krštenje, a i nas koji se spremamo na obnovu krsnog saveza s Bogom.

U trećem poglavlju poslanice Filipljanima sužanj Pavao štiti vjernike pred nasrtajima krivih učitelja koji se ponose židovskim porijeklom i obdržavanjem disciplinskih propisa Staroga zavjeta. Za sebe kaže da je "Hebrej od Hebreja, po Zakonu farizej, po revnosti progonitelj Crkve" (r. 5-6), ali je sve to ostavio da upozna Krista i snagu njegova uskrsnuća. U današnjem odlomku izražava žalost za krštenicima koji su podlegli krivim učiteljima i moli vjernike da čvrsto stoje u Gospodinu.
Krivim učiteljima ne odgovara smrt Mesije na križu pa je tretiraju kao prolaznu fazu kojoj ne treba poklanjati posebnu pažnju. Pavlu je Kristova smrt bitni događaj spasenja pa žali što "mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova" (r. 18). Oni "misle na zemaljsko", tj. zemaljskim kriterijima mjere temeljne vrednote za koje se Isus zalagao i umro. Kad spominje domovinu nebesku, koju očekuje on kao sužanj Gospodinov a s njime i pravovjerni krštenici, Pavao potiče na takvo vršenje ljudskih i zemaljskih obaveza da ne zaboravimo duhovne vrednote koje ostaju i nakon zemaljskog života. Podsjeća na temeljnu opciju ili izbor životnih vrednota koja se dogodila prihvaćanjem vjere i krštenjem. Tko se za tu opciju jednom opredijelio, ne smije je zaboravljati u svagdanjem životu.
Kad zove vjernike svojom radošću i vijencem, izriče im kompliment za ustrajnost u vjeri i zajedništvu Crkve.
Time se osjeća učvršćen i u svom misionarskom zvanju, jer je na odazivu pogana doživio Božju prisutnost u vlastitom pastoralnom radu. Zove sve vjernike da čvrsto stoje u Gospodinu.

Neposredno pred preobraženje Isus zove učenike da svaki dan uzimaju svoj križ i idu za njim. Na sebe i na njih primjenjuje izreku da nema smisla zadobiti sav svijet a samom sebi nauditi. Iz tog konteksta preobraženje je uvid u pravi Isusov identitet pred put u Jeruzalem, gdje ga čeka nasilna smrt. Luki vlastiti elementi u ovom izvještaju su:
- uziđe na goru da se pomoli;
- dok se molio, izgled mu se lica izmijeni;
- razgovarahu s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu;
- ugledaše njegovu slavu;
- Isusa spremnog na put u Jeruzalem Otac zove ne samo Sinom nego i Izabranikom kojega ljudi trebaju slušati.
U biblijskoj tradiciji gora je privilegirano mjesto susreta s Bogom. Isus se penje na goru s trojicom odabranih svjedoka da u molitvi provjeri svoj dotadašnji "rad" i zatraži svjetlo od Oca za daljnje korake. Dok se moli, biva preobražen - postaje mu jasno tko jest i što treba poduzeti. U molitvi očituje i učenicima svoj pravi identitet.
S Mojsijem kao donositeljem Zakona i Ilijom kao prvim prorokom sa zvanjem (za razliku od "proročkih sinova" na kraljevskom dvoru i u svetištu koji su bili savjetnici za vjerska pitanja) Isus razgovara o svom Izlasku. Naši su prevodioci ovdje s pravom stavili veliko slovo, jer u grčkom stoji član u znak da se radi o posebnom izlasku (exodos). Ovim Luka podsjeća na ono što navodi u 9, 51: "Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću u Jeruzalem". Mojsije je bio voda pri izlasku iz Egipta, a Ilija je morao bježati od kraljice Jezabele te je na svetoj gori Horebu obnovio svoj proročki poziv u susretu s Bogom. S Mojsijem i Ilijom Isus razgovara o svom izlasku, to jest o putu u Jeruzalem gdje ga je čekala nasilna smrt, ako nastavi na takav način propovijedati Boga i uprisutnjivati njegovo milosrđe prema svima ljudima. Petar i dva suučenika vide na preobraženom Isusu "njegovu slavu". Ovo treba povezati s oblakom koji je zasjenio Isusa, Mojsija i Iliju (r. 34). U Lk 24, 26 Uskrsli tumači učenicima na putu u Emausu da je trebao kroz poniženje i patnju ući "u svoju slavu". Prilikom najave nasilne smrti Isus je najavio ne samo da će biti ubijen nego i da će uskrsnuti. Sada svjedoci doživljavaju anticipaciju njegova uskrsnog stanja. Zato " Izlazak" nije samo odlazak u nasilnu smrt nego i prijelaz u stanje uskrsne proslavljenosti.
Petar reagira prijedlogom da izradi tri kolibe kakve su se podizale o Blagdanu sjenica. Želio bi trajno zadržati blagdansku radost; bez žrtava koje vode u slavu spasenja. Luka nije pribilježio ukor Petru nakon prvog proricanja muke, ali ovim pokazuje da zna kako Petru nije išla u glavu pomisao da bi Učitelj, u čije mesijanstvo on vjeruje, mogao pretrpjeti nasilnu i sramotnu smrt. Ovom željom da trajno ostane u blagdanskom raspoloženju Petar je očitovao i sektaški duh predlažući da Isusova slava ostane dostupna samo izabranicima. Luka, koji gleda u Isusu univerzalnog Spasitelja, ispričava Petra: "Nije znao što govori! "
Kod krštenja je, prema Luki, glas iz neba rekao Isusu da je Sin Očev koji treba početi mesijansko djelovanje. U ovom događaju glas iz neba govori svjedocima: "Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!" Za "Izabranik" upotrijebljen je izraz iz dviju pjesama o Sluzi patniku u Izaijinoj knjizi (Iz 42, 1; 49, 7). Isus je obavljao svoju službu tiho, bez vanjskih ovacija i u tome je bio sličan Sluzi. Sada stoji na prekretnici u svom djelovanju: nastavi li tako, ide u sukob koji će završiti nasilnom smrću. On je u molitvi dobio od Oca znak da treba nastaviti i Otac je na trenutak otkrio njegov intimni identitet svjedocima. Učenici trebaju slušati Isusa upravo sada kad nastavlja put u Jeruzalem iz poslušnosti prema Ocu. Vjera Petra mogla je biti poljuljana Isusovom najavom nasilne smrti. Sada Otac nebeski potvrđuje da je Isus zaista njegov Sin i Izabranik. Upravo zato što prihvaća Izlazak koji ga čeka u Jeruzalemu.
Za Luku je preobraženje događaj s dvije dimenzije: Isus u molitvi traži i nalazi svjetlo o samom sebi na odlučnoj prekretnici svoga djelovanja; Petar i ostali svjedoci bivaju potaknuti da slušaju takvog Isusa. "Slušati" ovdje znači nasljedovati, ostati u Isusovoj blizini, s njime nositi svoj životni križ. Sudjelovanjem u liturgiji okupljamo se oko takvog Isusa i molimo snagu da ga zbiljski slušamo.

3. KORIZMENA NEDJELJA

OBRAĆENJE SVIMA POTREBNO I PONUĐENO

Ovom nedjeljom zakoračujemo duboko u korizmu kao vrijeme priprave na krštenje, odnosno na obnovu krsnog saveza. Krštenje uključuje odustajanje od krivih bogova i ćudoređa koje nije u skladu s monoteističkom religijom. Osim odvraćanja od nečega, krštenje uključuje i obraćenje Bogu koji nam se približio u Kristu. Današnja nas misa podsjeća na nužnost obraćenja ne samo kao sastavnog elementa krštenja nego i u kasnijem vjerničkom životu.
U zbornoj molitvi priznajemo da je Bog "odredio lijek našim grijesima: post, molitvu i djela ljubavi." U toj molitvi, nadalje, priznajemo da smo grešnici i molimo Boga da nam iskazuje svoje milosrđe.
Ton ovoj liturgiji daje evanđelje. U godini A to je susret Isusa sa Samarijankom. U godini B to je prva Isusova Pasha u Jeruzalemu prilikom koje izgoni trgovce iz hrama. U ovoj godini to je Isusov poziv svima na obraćenje i opomena da donosimo plodove obraćenja. Vinogradar moli gospodara da ne siječe neplodnu smokvu: okupat će je i pognojiti s nadom: "Možda će ubuduće ipak uroditi" (Lk 13, 9). Smokva je u Bibliji simbol naroda Božjeg zajedno s vinogradom, a vinogradar iz ove parabole je Gospodin Isus. Kao što je nekoć po Isusu Bog od židovskog naroda tražio obraćenje i nudio mu oproštenje, tako danas traži od naroda krštenih.
Spremnost na obraćenje Bogu uključuje i spremnost na obraćenje ljudima. U darovnoj molitvi ove mise vapimo sa svojim prezbiterom: "Gospodine, po ovoj nam žrtvi oprosti grijehe i pomozi da i mi opraštamo svojoj braći." Danas priznajemo da nam je obraćenje potrebno i zahvaljujemo što nam je neprestano ponuđeno u Kristu Isusu.

Prošle smo nedjelje za prvo čitanje imali zgodu o savezu između Boga i Abrahama. Bog se vezao na vjernost Abrahamu i njegovu potomstvu. U današnjem čitanju imamo nov dokaz Božje brige za Abrahamove potomke koji su u egipatskom ropstvu. Odlomak spada u širi odsjek o pozivu Mojsija u Knjizi izlaska. Ovaj Židov, kojega je othranila egipatska princeza, morao je pobjeći u tuđinu zato što je pokušao zaštititi svoje sunarodnjake od nasilja egipatskih činovnika. Kad je mislio da će svoje životno zadovoljstvo naći u braku sa Miđankom, Bog ga zove i šalje da izvede njegov narod iz Egipta.
Poput Amosa, Mojsije je bio pastir prije nego ga je Bog pozvao u proročku službu. Početkom ljeta na Sinaju se sasuši trava u ravnici pa pastiri moraju voditi stado na brežuljke. U r.2 rečeno je da se "anđeo Gospodnji" ukazao a iz r. 4 i 7 jasno je da je to bio sam Bog. Vatra je kod starih naroda budila strah i divljenje, jer je skoro nematerijalna te na neki način povezuje nebo i zemlju svojim plamenom. "Grm sav u plamenu, a ipak ne izgara" Mojsiju je povod da bolje razvidi o čemu se radi. Stari su narodi na sveto mjesto stupali bosonogi (što i danas čine muslimani), vjerojatno iz uvjerenja da pred Boga valja stupati ponizno i u svom prirodnom stanju. Starozavjetni svećenici nastupali su u žrtvi bosonogi.
Bog se predstavlja Mojsiju kao Bog koji je Abrahama, Izaka i Jakova vodio kroz tuđe zemlje. Mojsije zaklanja lice iz poštovanja i iz svijesti grešnosti. Kad mu se Bog predstavlja kao Bog otaca, time naglašava svoju prisutnost u povijesti pojedinaca i naroda. On se sada objavljuje Mojsiju u miđanskoj zemlji, ali on je vodio patrijarhe i "vidio svoj narod u Egiptu". Bog je čuo vapaj potlačenog naroda i "sišao" da ga izbavi.
Naše čitanje ispušta dio odlomka u kojem Mojsije izražava svoj strah i nedoraslost da stupi pred faraona. Bog mu odgovara da će biti s njime. On će ga jačati i slomit će silu egipatsku.
Naše čitanje nastavlja drugom Mojsijevom poteškoćom: kako će ga sunarodnjaci prihvatiti? Kako se zove Bog otaca koji me šalje? Kod starih naroda za obavljanje kulta bilo je nužno znati ime božanstva koje vjernici u kultu štuju. Također se smatralo da ime otkriva nečiju bit i snagu. Mojsije svojim pitanjem predusreće sumnje Židova u Egiptu koji će pitati, kakve je snage Bog koji nas po tebi želi osloboditi ispod egipatskog ropstva? Bogu otaca ime je Jahveh. Hebrejski oblik ovog imena ima dvije nijanse značenja: Ja sam onaj koji prouzročujem nastajanje i nestajanje; Ja sam onaj koji ću biti tu, koji ću pomagati. Bog time obećaje da će biti uz svoj narod na polasku iz Egipta, a u prolazu kroz tuđe države i kroz pustinju u obećanu zemlju. To je Bog povijesti i kontinuiteta. Ovo čitanje u našoj korizmenoj misi podsjeća nas da smo se obratili i stalno se obraćamo Bogu koji nas je u život dozvao i koji stalno ostaje s nama.
Psalam 103 je zahvalna pjesma Bogu milosrdnom i milostivom. Uzet je za pripjev zato što se u njemu spominje kako je Bog Mojsiju objavio svoje putove i sinovima Izraelovim svoja djela. Međutim, odnosi se i na nas, jer i nama Bog otpušta sve grijehe naše, iscjeljuje slabosti, izbavlja život od propasti te nas kruni dobrotom i nježnošću.

Događaje izlaska Pavao u ovom odlomku iznosi kao opomenu krštenicima na disciplinirano ponašanje i odricanje. Starozavjetni proroci uzimali su izraelsku zajednicu u hodu kroz pustinju kao sliku obnovljenog Izraela (usp. Hoš 2, 16-17). Pavao u događajima izlaska vidi također sliku kršćanskog krštenja i euharistije. Izraelci su prijelazom preko mora bili oslobođeni od ropstva. Ovo oslobođenje Pavao zove "krštenje na Mojsija u oblaku i u moru". Ono se odvijalo pod vodstvom Mojsijevim, a oblak je bio znak Božje prisutnosti. Novozavjetni vjernici bivaju oslobođeni grijeha krštenjem "na Isusa", to jest povezivanjem s Isusom raspetim i uskrslim.
U r. 3-4 hranu i vodu koju su Izraelci dobivali u vrijeme prolaza kroz pustinju zove Pavao duhovnim jelom i pićem. Duhovnim, zato što Izraelci nisu obrađivali polja da bi dobili hranu niti iskopavali čatrnje da bi čuvali vodu od rijetkih kiša. Pavao se ovdje služi rabinskom legendom prema kojoj je stijena s čudesnom vodom putovala za Izraelcima po pustinji: "A pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila". Ta je stijena za Pavla slika Krista. Pod duhovnim jelom i pićem Pavao ovdje misli euharistiju kao spomen gozbu Isusove smrti i uskrsnuća, jer o njoj govori u slijedećem odlomku ovog poglavlja.
Značajan je r. 12 našeg odlomka: "Tko, dakle, misli da stoji, neka pazi da ne padne!" Izvorno se to odnosilo na korintske vjernike koji su mislili da nema idola pa mogu mirno sudjelovati na gozbama u čast idolima, a da time ne smućuju "slabe" u vlastitoj zajednici. U našoj liturgiji to se odnosi na svakog sudionika, jer nitko ne smije biti previše siguran u svoju ustrajnost i krepost.
Krštenost na Krista i sudjelovanje na euharistijskoj gozbi i žrtvi potiču nas na stalna obraćenje i donošenje plodova obraćenja.

Događaj s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava nije zabilježen u židovskoj povijesti, jer nije igrao veliku važnost. Međutim, budući da su Galilejci podržavali partiju zelota koji su nastojali silom istjerati rimsku vlast iz svoje domovine, očito je da su prilikom nekog hodočašća pokušali učiniti nešto što je Pilat ocijenio kao opasno po državu. Dao ih je smaknuti, a Isus iz tog događaja izvlači pouku o potrebi obraćenja. U ono doba neki su teolozi podržavali pučko mišljenje da su stradalnici morali biti teški grešnici, kad ih je snašla tako teška tragedija. Isus pobija takvo mišljenje. Pobijeni Galilejci nisu grešniji od preživjelih. Na njihovu slučaju očituje se Bog kao sudac svih ljudi. Zato je potrebno da se svi obraćaju Bogu. Za obraćenje je ovdje upotrijebljen grčki izraz metanoia koji znači preslaganje misli i vladanja, odabiranje pravih životnih vrijednosti i vladanje u skladu s tim odabirom.
Isus odmah navodi drugi primjer osamnaestorice Jeruzalemaca na koje se srušila kula. Ni oni nisu bili krivlji od ostalih sugrađana, a snašla ih je nenadana smrt. Njihova nenadana smrt povod je da Isus sve potakne na obraćenje, jer ne znamo kad nas može zadesiti smrt - bilo prirodna, bilo kao posljedica nesreće.
Parabola o neplodnoj smokvi izrečena je u toku Isusova putovanja u Jeruzalem. Povijesno se odnosila na Jeruzalemce koji na Isusov poticaj nisu donosili duhovne plodove. Povijesnim slušateljima ona je bila opomena na obraćenje, a u vremenu Lukina pisanja ona je poziv kršćanima na donošenje plodova dostojnih obraćenja. Smokvi su redovno potrebne tri godine da naraste do dobi kad može rađati svojim plodovima. Ako dotle ne rodi, vjerojatno neće uopće rađati. Vinogradar iz ove parabole moli gospodara za još jednu godinu strpljivosti. Po Isusu Bog daje još jednu šansu ljudima, ali posljednju.
Prva dva primjera pokazuju kako se Isus zanimao za događaje svoga vremena i religiozno ih doživljavao. Bili su mu prilika za novo podsjećanje na blizinu Božjeg suda i na Božje vrhovništvo. Krivo bismo razumjeli Isusa kad bismo sve nesreće gledali kao Božje pripuštenje ili kaznu za grijehe stradalih i živih. S Isusom trebamo otvorenim očima promatrati svijet te nastojati da u tragičnim i radosnim događajima doživljavamo dublje ovisnost o Bogu. Događaji bi nas trebali poticati na obraćenje kao životni proces uvijek novog prianjanja uz Boga i odustajanja od grijeha.
Parabola o neplodnoj smokvi ukazuje na Božju strpljivost: "... Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je!" Bog ne uživa u kažnjavanju grešnika nego strpljivo čeka da mu se obratimo i donesemo plodove dostojne obraćenja. Međutim, njegov pravedni sud ipak
predstoji i nitko mu neće izbjeći. Primjer smokve koja crpi sokove iz zemlje a ništa ne daje treba nas potaknuti na pitanje, da li u životu više dajemo ili uzimamo - dakako dok smo u dobi i okolnostima kad možemo i trebamo davati.

4. KORIZMENA NEDJELJA

KAKVU SLIKU O BOGU IMAMO I SVJEDOČIMO?

Ulazna pjesma današnje mise uzeta je iz Iz 66, 10-11: "Veseli se, Jeruzaleme...". Po ulaznoj pjesmi ova se nedjelja u starini zvala Laetare i predstavlja radosni predah u korizmenoj pokori. Može se uzeti misnica ružičaste boje mjesto ustaljene ljubičaste.
U ovoj liturgijskoj godini za evanđelje imamo parabolu o milosrdnom ocu i dva različita sina. Značajan je uvod u parabolu: kad su se oko Isusa okupljali carinici i grešnici da ga slušaju, farizeji su Isusu prigovarali što prima grešnike i s njima sjeda za stol. Tada Isus izriče parabolu koja je najdivniji teološki traktat o Božjem milosrđu. Iz nje izlazi da je ispravniju sliku o ocu imao rasipni sin koji je upravo zato smogao snage da mu se vrati. Onaj stariji se ljutio što je otac milosrdan prema rasipniku.
U zbornoj molitvi ističemo vjeru da nas je Bog pomirio sa sobom po Isusu Kristu i molimo snagu da odanošću i živom vjerom idemo ususret skorim vazmenim blagdanima.
Sabor uči da "ne malu ulogu za postanak ateizma mogu imati vjernici, ukoliko treba reći da zanemarivanjem vjerskog odgoja ili netočnim i pogrešnim izlaganjem nauke ili također nedostacima svoga religioznog, moralnog i socijalnog života pravo lice Boga i religije prije sakrivaju nego otkrivaju" (GS 19).
Zahvalni Bogu za dar vjere, danas se pitamo kakvu sliku o Bogu imamo i kakvog Boga svojim vjerničkim postupcima svjedočimo?

Prešavši Jordan pod Jošuinim vodstvom, Izraelci su se utaborili u Gilgalu, istočno od Jerihona (Jš 4, 19). "Danas skidoh sa vas sramotu egipatsku" u našem današnjem odlomku znači konačno oslobođenje od egipatskog ropstva, jer su Izraelci zaposjeli obećanu zemlju.
Pasha je bila spomen na izbavljenje iz egipatskog ropstva, novo uprisutnjenje saveza s Bogom; sklopljenog na Sinaju. Ona je bila i produbljivanje uključenosti u saveznički narod Božji sa spremnošću na vršenje zajedničkih obaveza i uživanje zajedničkih prava. Takvu Pashu proslavili su Izraelci odmah po ulasku u obećanu zemlju. Pri tome su jeli plodove te zemlje i te su godine opet počeli pribavljati hranu od poljoprivrednog rada. Prestala je mana koju im je Bog davao za vrijeme prolaza kroz Sinajsku pustinju.
Ovo nas čitanje pripravlja na kršćansku Pashu - Uskrs, kojim slavimo Isusovu pobjedu nad grijehom i smrću te svoje krsno pridruženje Isusu i zajednici krštenih. Mana je slika naše euharistije kojom nas Bog hrani te podržava u savezničkim odnosima s njime i s drugim krštenicima.
Psalam 34, iz kojega je današnji pripjev, u svom prvom dijelu je zahvalnica Bogu kojemu jadnik vapi i on ga izbavlja od svih tjeskoba. To je pjesma svih koji u svom vjerničkom iskustvu otkrivaju dobrotu Božju te zovu druge da kušaju i vide kako je dobar Gospodin.

U Drugoj Korinćanima Pavao brani svoju apostolsku službu pred nekim osporavateljima unutar crkvene zajednice i pred "nadapostolima" koji su, izgleda, došli iz Jeruzalema, hvalili se svojim mističnim doživljajima a Pavlu predbacivali da se prekasno odazvao na vjeru u Krista. Novozavjetne predstojnike naziva "poslužiteljima novoga Saveza, ne slova nego Duha, jer slovo ubija a Duh oživljuje" (3, 6).
U današnjem odlomku zove krštenike na duhovnu obnovu i novo pomirenje s Bogom. On kaže: "Je li tko u Kristu, nov je stvor." Ljudi počinju "biti u Kristu", kad mu se pridruže vjerom i krštenjem. Tada im se ne samo brišu grijesi nego i poklanja dostojanstvo Božjih sinova i kćeri. Apostol dalje podsjeća: "Staro uminu, novo, gle, nasta" Time podsjeća da su među onima koji su počeli živjeti u Kristu prestale stare podjele na napredne Grke i zaostale barbare, muškarce i žene, slobodnjake i robove (usp. Gal 3, 27-28 i Kol 3, 14-11). Snagom Kristove smrti Bog je ljude u korijenu sa sobom pomirio, a to pomirenje biva protegnuto na pojedinu osobu u času krštenja. " Riječ pomirenja" koja je povjerena Apostolu i drugim novozavjetnim služiteljima je misionarsko naviještanje na koje se ljudi slobodno odazivaju.
U današnjem čitanju Apostol se iznova predstavlja kao Kristov poslanik i krštenike zove na novo prihvaćanje izmirenja s Bogom. Time očituje da i krštenici mogu sagriješiti te da u Crkvi postoji mogućnost novog izmirenja s Bogom. Inicijativa uvijek dolazi od Boga. Od čovjeka se traži da je ponizno i raskajano prihvati. Ovo nas čitanje podsjeća na novi naziv za sakrament ispovijedi: to je sakrament izmirenja, a misli se s Bogom i Crkvom koju ranjavamo svojim grijesima. Ovaj sakrament je novo prihvaćanje pomirenja koje Bog nudi, a traži obraćenje. Korizma je vrijeme kada se trebamo pitati kako primamo (i dijelimo) ovaj sakrament? Jesmo li spremni na mir jedni s drugima, jer svi trebamo mir koji može darovati jedini Bog?

Petnaesto poglavlje Lukina evanđelja sadrži tri divne parabole o Božjem milosrđu: izgubljena ovca, izgubljena drahma, izgubljeni sin. Naš današnji odlomak donosi uvod u to poglavlje. Luka generalizira kad kaže da su se oko Isusa okupljali svi carinici i grešnici. Hoće reći mnogi. Okupljali su se da ga slušaju, jer su u njegovim postupcima i riječima otkrivali da Bog, u kojeg Isus vjeruje i čije kraljevstvo uprisutnjuje, ni njih ne otpisuje. "Carinici" su bili skupljači poreza koji su rimskoj vlasti davali propisani novac a onda od žitelja ugonili za sebe i više. Grijeh im je služenje poganskoj vlasti i nepravedno otimanje tuđeg imanja. "Grešnici" su svi ostali koje su službeni teolozi svrstavali među otpadnike, kršitelje Zakona, nemoralne. Farizeji prigovaraju Isusu što takve "prima i blaguje s njima". Oni su tražili strogu odvojenost ritualno čistih i pobožnih od ritualno okaljanih i grešnika. Isus je u tome drugačije postupao. "Primao je" i grešnike jer se osjećao zaduženim da i njima objavljuje Božje milosrđe i ljubav. Blagovao je s njima da im pokaže da ih Bog ne odbacuje, ali traži obraćenje.
Parabolom o milosrdnom ocu i dva različita sina Isus je svojim povijesnim kritičarima odgovorio zašto druguje s grešnicima i potaknuo farizeje da otkriju sličnost između sebe i starijeg sina iz ove parabole.
Parabola je ukorijenjena u pravnim propisima iz Pn 21, 17, gdje je određeno da otac daje prvorođencu dvije trećine imanja, a svim ostalim sinovima jednu trećinu. Razlog je da se ne usitnjavaju poljoprivredna imanja. Mladi je sin i tako znao da mu nema ostati na očinskom imanju. Ono što bi mu pripalo po očevoj smrti traži odmah s namjerom da negdje u tuđini savije sebi gnijezdo po svom ukusu. Nevolja je što "otputova u daleku zemlju i ondje sve spiska živeći razvratno" (r. 13). Prema izvornom izrazu, ludo je potrošio novac ne vodeći računa o svojoj budućnosti. Kasnije će stariji brat to protumačiti: "Ovaj tvoj sin koji s bludnicama proždrije tvoje imanje..." On ne priznaje brata za svoga i namjerno uvećava njegovu grešnost: ne samo što je ludo potrošio nego je trošio na nemoralne užitke. Rasipni je sin u tuđinu ponio ispravnu sliku o ocu. Da nije iz djetinjskih sretnih dana doživljavao oca kao dobrog i milosrdnog, ne bi ni pomišljao da mu se vrati. Da je znao kako će otac zlobno uživati u njegovu poniženju, kao što je to činio stariji brat, ne bi poželio pokajati se i doći ocu. Iako je grešnik, sačuvao je ispravnu sliku o ocu.
U r. 24 otac ga ponovno prima za sina te naređuje da se pripravi gozba u znak radosti što se vratio sin koji "bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nade se". R. 24 i 32 su refreni u dva dijela parabole. Prvi puta otac to govori slugama s kojima dijeli radost nad povratkom sina. Drugi puta razočaranom starijem sinu koji odbija sudjelovanje na gozbi u čast raskajanom bratu.
Otac iz parabole slika je Boga. Sin je u tuđini morao pasti svinje poganskog gazde. Za pravovjernog Židova svinja je nečista životinja od koje meso nije dopušteno jesti. Beskrajno je poniženje Židova koji mora uzgajati nečiste životinje za gozbu poganima. Otac s radošću čezne za povratkom odlutalog sina: "Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga". Ovo znači da Bog ljubi grešnika a prije nego se on pokaje i obrati. Dapače, ispravna slika o ocu omogućila je grešniku da se počne predomišljati i spremi na povratak ocu. Ljubav Božja omogućuje da se grešnik pokaje i obrati.
Stariji brat ne laže kad govori da je godinama služio oca te da nije prestupio ni jedne od njegovih zapovijedi: On ipak pokazuje da se u očevoj kući osjeća najamnikom te da jedva čeka kad će on postati gazda nad imanjem. Otac mu tumači razloge svoga postupka i naglašava: "Trebalo se veseliti i radovati, jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje; izgubljen i nade se!" To znači da Bog grijeh osuđuje, ali prihvaća grešnika. Povijesno je pod ovim starijim bratom Isus mislio na farizeje koji su se prema grešnicima tako vladali kao da za njih nema povratka u očevu kuću. Isus je ovom parabolom htio sebe predstaviti kao pravog starijeg brata. On se tako vladao prema grešnicima da im je ulijevao volju za povratkom u očinski dom. Radovao se njihovu obraćenju i otkrivao im Boga koji ljubi i prije nego se grešnik obrati.
Razmatrajući ovu parabolu u našoj misi najprije zahvaljujemo Isusu što nam je objavio Boga koji se iskreno raduje povratku izgubljenih sinova i kćeri, Boga koji nas ljubi i prije nego se počnemo kajati. Zahvaljujemo Isusu što je svakome od nas pravi stariji brat u kojeg možemo uvijek imati povjerenja. Ujedno se pitamo, kakvu sliku o Bogu nosimo i svjedočimo? Molimo da se tako vladamo jedni prema drugima i prema "izgubljenoj" braći i sestrama da se vidi kako se isplati ostati u kući očevoj ili se u nju vratiti nakon mučnog lutanja.

5. KORIZMENA NEDJELJA

ISUS OSUĐUJE NEMORALNE TUŽITELJE I SPAŠAVA OSUĐENIKE

Treća, četvrta i peta korizmena nedjelja u obnovljenoj liturgiji mogu se uzeti i za "slavlje provjere" odraslih kandidata koji se kane krstiti u uskrsnoj noći. Ako takvih kandidata ima u našim župama, predvodnik liturgije može danas uzeti posebnu misu za to predviđenu (Misal str. 653) te i čitanja odabrati koja odgovaraju kandidatima i prisutnoj zajednici. Cilj je treće "provjere" da katekumeni, ohrabreni od svećenika i već krštenih članova župe, steknu "duh pokore, osjećaj za otajstvo grijeha i smrti te nadu sinova Božjih u život vječni" (Inicijacija, 63). Kršteni trebaju u toj liturgiji doživjeti radost svoga krštenja i moliti za one koji će se krstiti.
Misne molitve ove nedjelje uvode nas dublje u otajstvo muke Kristove, jer u zbornoj ističemo vjeru da se Sin Božji iz ljubavi predao u smrt za svijet i molimo da Božjom pomoću odvažno stupamo putem njegove ljubavi. Misna čitanja podsjećaju nas da nam Bog svima nudi nov početak u Kristu. Prvo čitanje je utješna propovijed proroka iz babilonskog sužanjstva koji obeshrabrenim sunarodnjacima pomaže da uvide kako Bog čini nešto novo. U drugom čitanju sužanj Pavao ističe da sve smatra otpadom radi životnog "spoznanja Isusa Krista".
Evanđelje donosi zgodu o preljubnici koju Isus oslobađa od krvoločnih tužitelja. On se tada nalazio u Jeruzalemu, u posljednjem tjednu svoga mesijanskog djelovanja. Znao je da je odluka o njegovoj preranoj smrti već donesena. Božanski osuđenik spašava grešnicu od nemoralnih tužitelja koji revnuju za slovo Zakona a namjerno zatvaraju oči pred duhom Zakona i ne pitaju, da li se žena kaje za svoj grijeh. Tražeći smrt preljubnice tužitelji su zapravo zataškavali u sebi vlastite preljube i druge grijehe. Ova zgoda zove nas na ponizno priznavanje vlastite grešnosti prije nego upremo prstom u one koji zagađuju našu okolinu svojim drogama, pijanstvom ili seksualnim razvratom.

Ovaj odlomak je jedna od "pjesama obećanja" u središnjem dijelu Izaijine knjige koji sadrži propovijedi proroka iz babilonskog sužanjstva. Tema mu je kreativno sjećanje na prošlost Izraela radi nade u budućnost koju Bog sprema. Osnovno obilježje izraelske tradicije i povijesti jest "spominjati, prenositi i naviještati Božje spasotvorne akcije" (L. ALONSO SCHOKEL: Profetas I, 295). Međutim, Izraelci u sužanjstvu spominjali su svoju prošlost samo da zaborave gorku sadašnjost i da dublje tonu u očaj. Prorok ih ovdje uči da to spominjanje može i treba biti izvor nade u novu budućnost.
"Koji put po moru načini i stazu po vodama silnim" je podsjećanje da je Bog proveo svoj narod iz Egipta kroz vodu Mora trstike, kako kaže hebrejski tekst, a prijevod Sedamdesetorice to pretvorio u Crveno more. Egipatske konjanike Bog je o prvom Izlasku potopio u silnim vodama. On može slomiti i babilonsku silu prilikom drugog Izlaska. "Evo činim nešto novo; već nastaje" je poticaj na budnije praćenje međunarodnih zbivanja. U doba kad ovo prorok govori u Perziji već vlada mladi kralj Kir koji se buni protiv svoga gospodara medijskog kralja Astijaga i uskoro će zakucati na vrata Babilona. Po njemu Bog sprema povratak Židova u zemlju djedova. Za taj povratak on će "napraviti put u pustinji a staze u pustoši", jer povratnici trebaju proći kroz Sirsku pustinju. Novi izlazak bit će čudesniji od prvoga.
Ovo čitanje u našoj misi poticaj je na otvoreno promatranje povijesnih prilika i prepoznavanje Božjeg djelovanja u svijetu. Kakogod izgledalo okrutno i beznadno u današnjem svijetu, Biblija nas uči da Bog u njemu aktivno djeluje. Nov početak je moguć - u moralnom i strukturalnom pogledu.

Treće poglavlje Fil je Pavlov napad na judaizantske protivnike koji i nakon krsnog pridruženja Kristu i Crkvi hebrejski vrednuju obrezanje i farizejsku tradiciju. Pavao ističe da je "poradi Krista" počeo smatrati gubitkom sve što mu prije krštenja bijaše dobitkom (r. 7).
Naš odlomak počinje Pavlovom svečanom izjavom da čak sve smatra gubitkom "zbog onog najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista" (r. 8). U židovstvu se oslanjao na vlastite zasluge koje izlaze iz vršenja Zakona. Kad je otkrio Krista raspetog i uskrslog, na nov način gleda svoju prošlost i budućnost. On "zna Krista" u biblijskom smislu riječi: zahvalno osjeća da ga je Bog po vjeri u Krista pripustio u svoje prijateljstvo i u tom "znanju" želi ostati.
Međutim, on želi rasti u takvom znanju. Želi sve više sticati Krista i "u njemu sebe nalaziti". Otkako je upoznao po vjeri Krista, i sebe na nov način poznaje jer sve prosuđuje iz perspektive životne pridruženosti Kristu. Svako lutanje daleko od Krista on smatra i lutanjem od pravoga sebe. "Ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih" je slika vjernikova životnog putovanja između uskrsnuća Kristova koje je prošli događaj i osobnog uskrsnuća pojedinog čovjeka koje je budući događaj. Pavlov izraz "ne bi li kako" u r. 12 nije znak očaja ili sumnje u dostižnost spasenja. To je polemika protiv judaizanata koji tvrde da je spasenje moguće izvan Krista. Apostol ne sumnja u Boga nego u svoju sportsku usmjerenost prema jedincatom cilju.
Pri kraju današnjeg odlomka Pavao uspoređuje svoj i svaki vjernički život s atletskim utrkama iz grčkih sportskih igara. Na njima nitko nije unaprijed dobivao pobjedničku slavu nego se trebao dokazati zbiljskim natjecanjem. Utrke su organizirali i nadgledavali tzv. atlotete a nagrade su dijelili posebni suci zvani helanodiki. Za Pavla je sam Bog nadglednik životne igre a djelitelj nagrada je Krist Gospodin. Apostol priznaje da nije dopro do savršenstva; ne želi počivati na lovorikama prošlosti. Hiti "k cilju, k nagradi višnjega poziva Božjega u Kristu Isusu". Dok drugdje u Pavlovim poslanicama "poziv" znači poziv na vjeru u crkvenoj zajednici, ovdje je to poziv na neizgubivo zajedništvo vječnog života s Bogom.
Ovim nas odlomkom Pavao potiče na neprestani rast u novom životu koji nam je darovan u krstu i drugim sakramentima. Podsjeća nas da smo sportaši koji ne smiju živjeti od slavne prošlosti.

Zgoda o preljubnici ušla je u kanon Novoga zavjeta kao sastavni dio četvrtog evanđelja, ali se po sadržaju više uklapa u treće evanđelje. Luka je naime teolog Isusova milosrđa prema ženama i oproštenja koje Bog po Isusu nudi svima ljudima. Neki stari rukopisi stvarno donose ovu zgodu iz Lk 21, 38 gdje je istaknuto da je Isus u posljednjem tjednu svoga djelovanja danju učio u hramu, noćivao na Maslinskoj gori a narod je hrlio da ga sluša. "S ovom povijesnom okolnošću, ovaj događaj dobiva još veće značenje. Onaj koji vidi da je osuđen na smrt, spašava drugu osobu osuđenu na smrt" (A. AUGUSTINOVIĆ: Povijest Isusova 2, 217).
Bilo da se događaj zbio o Blagdanu sjenica, kako izlazi iz Ivanova konteksta, bilo da se zbio pred Pashu, kako izlazi iz Lukina konteksta, važno je da su vanjske prilike u svetom gradu mogle biti povod za takav grijeh udate žene. Jeruzalem je bio grad s oko 40.000 stanovnika u Isusovo doba, a za velike blagdane znalo se sabrati do 500.000 hodočasnika. Spavalo se po vrtovima, ulicama i dvorištima. Za razumijevanje zgode ključan je r. 6: "To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti". Muž ove žene mogao je namjestiti stupicu da ima sigurne svjedoke preljuba i posluži interesima teološke partije u koju je sam spadao. Tužiteljima nije važna osoba grešnice pa ni Isusa: oni su samo sredstva u klopki koju namještaju. Onih godina Židovi nisu imali pravo izvršavati smrtnu osudu, ako to ne potvrdi rimska vlast. Ako Prorok iz Galileje ne osudi preljubnicu, krši židovske propise prema kojima za društveni zločin slijedi društvena kazna. Ako je osudi, tužit će ga Rimljanima kao političkog buntovnika.
Isus na upit pismoznanaca i farizeja ne odgovara odmah nego se saginje i piše prstom po tlu. Postoje maštovite pretpostavke, što je sve mogao pisati. Najjednostavnije je pretpostaviti da je Isus namjerno odvratio pažnju od optužbe i time pokazao tužiteljima da ne trebaju žuriti. Pisanjem je osudio njihovu nasilnu revnost. Da je evanđelista smatrao važnim sadržaj pisanja, napomenuo bi što je Isus pisao. Prisilivši ih prividnom nepažnjom da ponove optužbu Isus ih je podsjetio na njihovu okrutnost. Oni su smatrali da je prvotna dužnost sudaca osuditi prekršitelje, a Isus je svoj auktoritet upotrebljavao da grešnike uljuđuje i izvodi na pravi put.
Da bi pokazao kako Bog i grešnicima nudi spasenje, Isus dobacuje tužiteljima: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen". Nastavio je pisati. Tada je morala nastati grobna tišina oko Isusa. Kao usput, evanđelista primjećuje: "...stadoše odlaziti jedan za drugim počevši od starijih" (r. 9). Oni su imali duži ljudski, ali i grešnički staž. Vjerojatno su znali za prekršaje šeste zapovijedi jedni drugih, a i za druge grijehe. Uz to su bili svjesni da pred Isusovim pogledom ne mogu sakriti svoju nutrinu. Povukli su se da dadnu primjer mladima.
Nakon toga "relicti sunt duo, miseria et misericordia - ostalo je dvoje: bijeda i milosrđe" (Augustin). Isusov stav prema grešnicima nije osuda i prezir nego ljubav i poštovanje koje je grešnicima ulijevalo volju da se obrate.
U opomeni: "Idi i odsada nemoj više griješiti" vidimo da Isus ne odobrava preljub. Žena je zaista sagriješila protiv Boga i protiv svoga muža. Daje joj novu šansu i vjeruje da ona može, uz Njegovu podršku, početi iznova. U ženinu odgovoru: "Nitko, Gospodine" uključena je vjera u Isusovo mesijanstvo i sinovstvo. Prorok iz Galileje od tada nije za nju više nepoznati učitelj nego Gospodin koji ju je izbavio od sigurne smrti i omogućio joj da se iščupa iz duhovnog gliba u koji je zapala.
S njome i mi danas priznajemo Isusa za svoga Gospodina. Svjesni vlastite grešnosti, zahvaljujemo mu što nam nudi novu šansu i prosimo snagu da ne budemo okrutni suci svojih bližnjih, makar kao vjernici i morali ne odobravati grijehe.

NEDJELJA MUKE GOSPODNJE – CVJETNICA

PATNIK KOJI OPRAŠTA I MOLI S KRIŽA

Prema latinskom službenom izrazu "Dominica in palmis passionis Domini" ovo je Nedjelja palmi o muci Gospodnjoj. Naziv potječe od jeruzalemskih kršćana koji su se od IV. st. skupljali popodne na Maslinskom brdu, tu slavili produženo bogoslužje riječi te uvečer u procesiji, s granama palme ili masline, ulazili u Jeruzalem u spomen na Isusov mesijanski ulazak u sveti grad pred početak muke. Običaj se raširio po Evropi gdje su vjernici upotrebljavali zelene grane i drugog drveća te ih nakon sudjelovanja u bogoslužju stavljali u svoje domove ili na polja sa željom da Bog od njih odgoni zle sile i nevrijeme. S vremenom je uveden blagoslov tih grana pred svečani ophod kako bi postalo očitije da zaštitna moć grana proizlazi iz blagoslovne molitve Crkve, a ne od nekih magijskih sila.
U uvodu pred blagoslov grančica predsjedatelj liturgijskog slavlja podsjeća zajednicu kako se s čitavom Crkvom skupljamo "da započnemo slavlje vazmenog otajstva, to jest muke i uskrsnuća Kristova. On je zato i unišao u svoj grad Jeruzalem. Ondje je htio trpjeti i umrijeti, ondje je imao ustati od mrtvih." Iako počinjemo tjedan muke Kristove, liturgija nas podsjeća da otajstvo velikog petka i uskrsnog jutra sačinjavaju jednu cjelinu.
Mesijanski ulazak u Jeruzalem, uz klicanje oduševljenog mnoštva, prvoj je Crkvi bio tako važan da su ga zabilježila sva četiri evanđelista. Ove godine imamo Lukin izvještaj kojemu je vlastiti usklik "Na nebu mir! Slava na visinama" te zahtjev farizeja da Isus zabrani poklike mnoštva, a on odgovara: "Ako ovi ušute, kamenje će vikati!" Spomen ovog ulaska u našoj liturgiji, bez obzira na okolnost što ne možemo praviti procesije po naseljima gdje živimo, izraz je naše vjere i zahvalne spremnosti da idemo za Isusom svaki iz svoje životne situacije. U zbornoj molitvi izražavamo spremnost da slijedimo Isusa kao
uzor poniznosti, "s njime zajedno trpimo i postignemo slavu uskrsnuća. "
Danas za evanđelje imamo Lukin izvještaj o muci. Na temelju grade koja je njemu vlastita vidimo da Luka prikazuje Isusa kao uzornog patnika koji s križa moli za progonitelje, ulijeva razbojniku volju za obraćenjem i potiče mnoštvo da se raziđu "bijući se u prsa". Isus nije otklonio sve nesreće i patnje ljudi, ali ih je osmislio svojom patnjom s križa.

Ovaj odlomak je sržni dio treće pjesme o Sluzi patniku u Izaijinoj knjizi. Značajno je da u prvoj pjesmi Bog predstavlja Slugu. U drugoj Sluga govori o svom zvanju i Bog ga u tome potvrđuje. U ovoj, trećoj pjesmi Sluga govori o teškoćama u vršenju zvanja.
Sluga zahvalno priznaje da mu je Bog dao "jezik vješt" u krijepljenju umornih i naviještanju Božje poruke spasenja. Međutim, on je najprije učenik koji već ranom zorom sluša riječ Božju, o njoj razmišlja, da bi je kasnije mogao drugima naviještati. Reci 5-7 sadrže poteškoće Sluge u vršenju proročkog poziva. Takve su poteškoće imali i drugi proroci (usp. Am 7, 10-17; Hoš 2, 6-10; Jr 20, 7-18). Kad kaže da mu je Bog otvorio uši a on nije uzmicao, Sluga podsjeća na intimni doživljaj poziva koji je bio tako snažan da mu se nije mogao oduprijeti unatoč očekivanom osporavanju. Bog ga je ne samo pozvao nego i nadahnjivao u djelovanju koje je moglo sunarodnjacima izgledati kao rušenje vjerske tradicije. U tome je Sluga slika Isusa kojega osuđuju vjernici misleći da potkopava vjeru u narodu Božjem. Brada je na Istoku onog vremena bila ukras i ponos muškarca. Čupati nekom bradu značilo je tešku uvredu. Sluga podmeće leda, ne zaklanja lica. Osjeća da Bog od njega traži upravo takvo obavljanje službe i zato se neće smesti ni postidjeti.
Ovaj Sluga slika je Isusa koji stoji pred smrtnom osudom, ako ne povuče svoje tumačenje volje Božje i ne ublaži svoju kritiku okamenjenih vjerskih institucija u svom narodu.

Himan o Kristu koji je bio jednak s Bogom pa uzeo ljudsko tijelo i ponizio se do smrti na križu Pavao iznosi kao poticaj na poniznost u zajednici krštenih. U r. 3-5 ovog poglavlja Apostol moli da među vjernicima ne bude suparništva ni umišljenosti. Potiče da "druge smatramo višima od sebe", da se staramo "ne samo svaki za svoje nego i za ono što se tiče drugih". Pravi uzor poniznosti i služenja jest Krist ponižen u utjelovljenju i na križu.
Uočimo kontrast kojim završava prvi dio himna i počinje drugi: "Ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime... Gospodin!" Isusova se poniznost sastojala u mesijanskom djelovanju među galilejskim seljacima, ribarima i trgovcima, u prijateljskom tretiranju grešnika i u ozdravljanju malih ljudi kojima drugi nisu mogli ili nisu htjeli pomoći. Namjerno je odabirao takav način djelovanja (usp. Lk 10, 21-22). Nasilna smrt uslijedila je kao potvrda svega što je činio i govorio. Zato ga je Bog uskrisio, uveo u stanje iz kojeg može spašavati sve ljude. To znači kristološki naziv "Gospodin" koji je Bog Isusu dao kao novo ime. Isus je prihvaćao gubitke i poraze na kratak rok, da bi bio pobjednik na dug rok - pred Bogom i eshatonskim usmjerenjem čovjeka. Znademo li i mi tako postupati?

Prije saborske liturgijske reforme na Cvjetnicu smo uvijek imali Muku po Mateju. U ovoj liturgijskoj godini čitamo nedjeljom iz Lukina evanđelja. Zato je ove godine Muka po Luki. Dulji izvještaj obuhvaća 114 redaka a počinje najavom Judine izdaje u toku oproštajne večere i završava ukopom pri kojem žene vjerno gledaju mjesto sahrane da bi na uskrsno jutro tu došle i dobile vijest kako ne treba tražiti Živoga među mrtvima. Kraći izvještaj obuhvaća 49 "redaka" počinjući suđenjem pred Pilatom i završavajući izdahnućem Isusa, nakon kojega se ljudi razilaze bijući se u prsa i sjećajući se Osuđenikove molitve pred smrt: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!"
Prva Crkva vrlo je rano sastavila izvještaj o muci Isusovoj za potrebe svog bogoslužja. On je bio temeljen na Psalmu 22 u kojem se izrugani pravednik žali Bogu što ga je napustio; teško mu pada da njegovi ukućani jedva čekaju njegovu smrt, ali u drugom dijelu svoje nadahnute molitve izriče vjeru da će Bog blagosloviti njegovu patnju čineći je spasonosnom za druge. Ovaj izvještaj o muci temeljio se i na Iz 53, četvrtoj pjesmi o Sluzi patniku. Evanđelisti su koristili ovaj "predmarkovski" izvještaj o muci. Zato se u redoslijedu događaja muke slažu više nego u događajima Isusova ministerija. Prema sva četiri evanđelja redoslijed muke je:
- oproštajna večera;
- molitva i samrtna borba u Getsemanskom vrtu;
- sud pred Židovima;
- sud pred Rimljanima;
- raspeće na Golgoti;
- smrt i ukop.
U ovaj opći raspored događaja pojedini evanđelisti uklapaju zgode koje su njima vlastite, a Lukin izvještaj obiluje najvećim brojem takvih događaja. Lukina teologija muke vidi i iz ispuštanja prizora koji ne bi odgovarali njegovoj povijesnoj zajednici te u preradi nekih događaja. Luka je preradio izvještaj o zadnjoj večeri pretvorivši je u gozbu na kojoj Učitelj daje važne upute učenicima te im ostavlja posvećene znakove kruha i vina. Od smrtne borbe u vrtu načinio je uzornu molitvu Učitelja koji traži volju Božju o sebi i u tjeskobi usrdnije moli (22, 43). U saslušanju pred Židovima i Rimljanima kod Luke je drukčiji stav puka od stava poglavara. Na križnom putu Šimun Cirenac nosi križ za Isusom (23, 26). To je predznak za kasnije Isusove sljedbenike. Na križnom putu i na križu Isus se solidarizira s grešnicima osuđenim na smrt. Prizor na Kalvariji sastavljen je tako da Isus strpljivi patnik inspirira na obraćenje rimskog oficira, raskajanog razbojnika i gledaoce koji odlaze bijući se u prsa.
Luka je u svom prikazu izostavio napomenu da su Isus i Jedanaestorica na kraju otpjevali Halel, zahvalne psalme (Mk 14, 26). Izostavio je trojicu odabranih svjedoka Isusove agonije i molitve u vrtu pa su sva Jedanaestorica svjedoci Isusa uzornog molitelja. U ovom prizoru kod Luke Isus ne prekida svoju molitvu da bi tražio utjehu od učenika. Kod Luke nema trnove krune, bičevanja ni crvene kabanice. Nema ni riječi s križa: "Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio" (koju donose Mk i Mt). Nema Matejeva podatka o Judinu samoubojstvu, interventu Pilatove žene u prilog Isusu ni usklika naroda "Krv njegova na nas i na djecu našu" (usp. Mt 27, 3-10.19.27). Nema ni triju riječi s križa koje donosi jedini Ivan: "Evo ti sina... Žedan sam... Dovršeno je" (Iv 19, 26.28.30). Razlozi ovih izostavljanja su poštovanje prema Isusu patniku koji s križa ne protestira nego potiče na obraćenje.
Luka ima vlastitu gradu o Isusovoj molitvi za Petra koji, kad dođe k sebi, treba učvršćivati braću (22, 31-32). Luki je vlastiti podatak o usrdnijem moljenju usred agonije te o krvavom znoju (22,43-44). Vlastiti je i odlomak o susretu s praznovjernim i radoznalim Herodom Antipom u Jeruzalemu na dan Isusove smrti (23, 8-12). Već smo spomenuli da na putu križa Cirenac nosi križ za Isusom (23, 26). U prizoru na Kalvariji narod stoji i promatra (23, 35), dok kod ostalih evanđelista sudjeluje u izrugivanju Isusa. U ovom prizoru vlastite su tri izreke s križa: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine... Danas ćeš biti sa mnom u raju... Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj" (23, 34.43.46). Vlastiti je i podatak o reakciji posmatrača: "I kad je sav svijet koji se zgrnuo na taj prizor vidio što se zbiva, vraćao se kući bijući se u prsa" (23, 48).
Luka je pisao za obraćene Grke, a u grčkoj kulturi onog vremena smrt zaslužnih ljudi nije imala posebnu važnost. Zato bi Luki bilo teško svojim povijesnim čitaocima prikazati vikarnu ili zastupničku vrijednost smrti Isusove (kao Pavao u Gal 2, 20 i Ef 5, 2 - "sebe predao za nas"). Za Luku je smrt Isusova na križu posljedica njegove vjernosti Bogu i ljudima. Isus je uzorni patnik koji osmišljava ljudsko bolovanje i umiranje predajući svoj duh Ocu i opraštajući onima koji su ga pribili na križ.

VELIKI ČETVRTAK

VEČERA GOSPODNJA - ŽRTVA I GOZBA KOJOM SE KONSTITUIRA CRKVA

Jutarnja i večernja liturgija Velikog četvrtka posvješćuju nam da se sabiremo kao Crkva po našim župama i biskupijama zato što slavimo euharistiju i druge sakramente.
Jutarnja liturgija odvija se samo u katedrali kao matičnoj crkvi biskupije. Biskup blagoslivlja bolesničko i katekumensko ulje. Krizmeno ulje, koje se upotrebljava kod redenja svećenika i kod krštenja, biskup posvećuje. Ova misa očituje zajedništvo biskupa i svih svećenika koji u njegovoj biskupiji vrše službe liturga, učitelja vjere i upravitelja vjerničkih zajednica. Zato su svećenici pozvani da u što većem broju koncelebriraju sa svojim biskupom tog jutra. Nakon biskupove propovijedi svećenici obnavljaju obećanja dana na ređenju da će vjerno obavljati prihvaćenu službu. Biskup preporučuje svećenike i sebe u molitve sabranih vjernika.
Misa Večere Gospodnje sadržajno pripada Velikom petku kao prvom danu svetog trodnevlja. Ona uprisutnjuje Isusovu. proročku gestu nad kruhom i vinom: kao što sabranim učenicima on domaćinski lomi kruh, tako će uskoro biti slomljeno njegovo tijelo koje je u židovskom načinu izražavanja cijela osoba čovjeka. Kao što sudionici Isusove oproštajne gozbe piju vino i ono time postaje "razliveno" tako će i njegova krv biti razlivena prilikom nasilne smrti na križu.
Isus je pod oproštajnom večerom ostavio posvećeni kruh i vino kao trajni znak svoje smrti i uskrsnuća i kao darove kojima se trebaju krijepiti njegovi vjernici da bi ostali njemu vjerni i obavljali svoje poslanje u svijetu. U zbornoj molitvi istaknuta je vjera da je Krist uoči svoje smrti predao Crkvi "žrtvu novoga Saveza i gozbu svoje ljubavi" te prošnja da "iz tog otajstva crpimo ljubav i život".

Prvo čitanje je izvještaj Izlaska o ustanovi Pashe kao glavnog blagdana Židova. Oni su tim blagdanom slavili: - spomen na izlazak iz egipatskog ropstva;
- spomen na sklapanje saveza s Bogom i konstituiranje plemena u jedan narod Božji;
- savezničku povezanost s Bogom i međusobno u vremenu i mjestu gdje Izraelci slave svoj konstitutivni blagdan.
Ovaj odlomak Izlaska "hostoricizira" blagdan Pashe. Blagdanu koji su susjedni narodi slavili prije njih, vjerojatno kao radost proljetnog janjenja, Izraelci su dali nov sadržaj i povod. O desetom "egipatskom zlu" Bog je preskočio kuće Izraelaca tako da su pomrli samo prvorođenci Egipćana. S ovim "prolazom" i1i "preskakanjem" kuća Izraelaca, koji su po Mojsijevoj odredbi krvlju pashalnog jaganjca poškropili svoja vrata, Izraelci su povijesno vezali utemeljenje Pashe.
Povijesno je sigurno da je Isus bio pogubljen dan uoči Pashe - 7. travnja godine 30. Zato je prva Crkva euharistiju kao spomen na Isusovu smrt i uskrsnuće počela slaviti po obredu židovske Pashe. Ivan vidjelac 28 puta spominje proslavljenog Krista kao pashalnog Jaganjca. On kaže da će s njime slaviti nebesku liturgiju oni koji u vrijeme zemaljskog života ubijele svoje životne haljine u krvi Jaganjčevoj (usp. Otk 7, 14; 12, 11; 22, 14). Pripjev nakon ovog čitanja uzet je iz 1 Kor 10, 16: "Čaša blagoslovna zajedništvo je krvi Kristove". Šteta bi ga danas bilo zamijeniti nečim drugim, jer je uzet iz dijela poslanice o kršćanskoj svetoj gozbi na kojoj imamo udio na Kristovu tijelu i krvi i vežemo se u zajednicu braće i sestara po mjestima gdje živimo svoju vjeru.

Prva Korinćanima pisana je iz Efeza oko god. 57. kao odgovor Pavla na upit korintskih vjernika o karizmama i redu na bogoslužju. Značajno je da u ovoj poslanici istim grčkim izrazom - ekklesia (saziv) - Pavao zove zajednicu krštenih u jednom mjestu i sveti sastanak na kojem oni obavljaju spomen čin Isusove smrti i uskrsnuća u toku bratske gozbe.
Na početku 11. poglavlja, iz kojeg je večerašnji odlomak, Pavao hvali naslovnike što se drže predaja koje im je predao prilikom misionarskog naviještanja i osnivanja Crkve u Korintu. Jedna od stvari koju im je "predao" jest i slavljenje euharistije, jer bez toga kršteni Korinćani ne bi bili živa Crkva. U večerašnjem odlomku Pavao podsjeća vjernike da je "od Gospodina primio ono što im je predao". On je naučio slaviti euharistiju s kršćanima Damaska, Jeruzalema i Antiohije. Kad kaže da ju je primio "od Gospodina", misli na Isusovu odredbu: "Ovo činite meni na spomen". U spomen na Isusovu smrt i uskrsnuće kršćani se sastaju na bogoslužje kod kojeg čitaju iz svetih knjiga, slušaju izlaganje predstojnika, mole za sav svijet, obavljaju spomen-čin Isusove žrtve i gozbe i krijepe se posvećenim kruhom i vinom. Zato "od Gospodina" ovdje znači odredbu Gospodinovu o euharistiji kao konstitutivnom činu Crkve.
Iz židovskog slavljenja Pashe kao "spomena" oslobođenja od kojeg se živi (zikaron), "meni na spomen" u riječima nad kruhom i vinom znači uprisutnjenje Isusove smrti i uskrsnuća. Isus proslavljeni postaje zbiljski prisutan među svojim vjernicima po tom spomenčinu. Mi katolici vjerujemo da zajednica krštenih ne može valjano slaviti euharistiju kao spomen-čin i gozbu bez zaređenih predstojnka. Isusove riječi nad kruhom i vinom može valjano izgovarati u svetom činu samo svećenik. Zato ove večeri slavimo i ustanovu svećeničkog reda. Bez zaređenih starješina kršćanska zajednica ne može potpuno živjeti i svjedočiti spasenje koje Krist nudi.

Evanđelje o Isusovu pranju nogu učenicima na oproštajnoj večeri povod je da večeras celebrant pere noge izabranim članovima župske ili liturgijske zajednice. Jedna od predloženih antifona koja se može pjevati za vrijeme tog pranja je iz Iv 13, 34: "Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge kao što sam i ja ljubio vas". To je simbolski čin koji sudionike treba potaknuti na prilagođeno služenje kršćanskoj braći i sestrama u konkretnim okolnostima, prema potrebama bolesnih i oskudnih članova zajednice.
U Ivanovu izvještaju o posljednjoj večeri nema Isusovih riječi nad kruhom i vinom. On je prikazao Isusa kao kruh s neba za život svijeta u govoru o kruhu života (Gl. 6). Ovdje prikazuje Isusa kao poniznog domaćina na gozbi ljubavi koji učenicima pere noge, a zatim drži dugačke govore u potrebi ljubavi među njegovim vjernicima, o Duhu Parakletu koji će Crkvu uvoditi u svu istinu nakon njegove proslave i o djelovanju učenika koji trebaju biti u svijetu, ali ne od svijeta.
Izraz u r. 4 "Ustade od večere" daje naslutiti da se apostoli nisu mogli nagoditi, tko bi od njih trebao poslužiti druge pri pranju nogu i ruku na početku gozbe. Iz Lukina izvještaja, prema kojemu Isus u vrijeme posljednje večere uči Apostole da je najveći onaj koji poslužuje, izlazi da je nešto takvo moglo biti povod Isusovoj pouci i pranju nogu. Isus preuzima posao sluge kod dolaska gostiju na svečanu gozbu. Skida gornju odjeću, uzima ubrus, ulijeva vodu u umivaonik, polijeva noge već raspoređenim uzvanicima, pere ih i briše. Ove pojedinosti pokazuju da se događaj sudionicima duboko usjekao u pamćenje te da im je ostao nezaboravan i znakovit.
Dok su ostali sudionici bez daha dopuštali Isusu da obavi pranje njihovih nogu, Petar se iz poštovanja pobunio, jer ne dolikuje da Učitelj pere učeniku nogu. U Isusovu odgovoru vidimo da je u pitanju nešto više od fizičkog pranja: "Ako . te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom". Već samim drugovanjem s Isusom učenici su očišćeni, ali će biti još očišćeniji po Učiteljevoj smrti i silasku Duha Parakleta. "Pranje" ovdje može biti aluzija na krštenje. Isus traži od učenika da i oni čine kao on: da budu ponizni sabiratelji eshatonske obitelji Božjih sinova i kćeri te da joj zbiljski služe. Ovaj događaj pokazuje. da nas euharistija osposobljava za služenje po uzoru na Isusa koji se osjećao potrebnim i važnim upravo po služenju. Pitajmo se, koliko iz svjesnog i aktivnog sudjelovanja na euharistiji tražimo snagu za zbiljsko služenje braći i sestrama?

VELIKI PETAK

USKORO

USKRSNO BDJENJE

OVA NOĆ KRISTOVE VJERNE OSLOBAĐA OD GRIJEHA, VRAĆA MILOSTI I PRIDRUŽUJE SVETIMA

Prva je Crkva uskrsnu noć provodila u pjesmi i molitvi pridružujući katekumene Kristu raspetom i uskrslom. Kad je ponestalo odraslih kandidata na krštenje, u liturgiju uskrsne noći uveden je blagoslov novog ognja, hvalospjev uskrsnoj svijeći koja simbolizira Krista i blagoslov vode kojom se škrope krštenici pri obnavljanju svojih krsnih obećanja.
Slaveći Kristovo uskrsnuće kršćani ne spominju samo jedan čudesni događaj iz prošlosti. Uskrsnuće Kristovo početak je obnovljenog čovječanstva. To je događaj koji traje u vremenu i prostoru. Krštenjem i euharistijom vjernici dobivaju udio na događaju Kristova uskrsnuća i uključuju se u Crkvu kao uskrsni narod. Vazmeno bdjenje sastoji se od:
- službe svjetla s blagoslovom ognja i Vazmenim hvalospjevom;
- službe riječi sa sedam starozavjetnih i dva novozavjetna čitanja koja iznose ključne događaje povijesti spasenja;
- krsne službe s litanijama svih svetih, blagoslovom vode, krštenjem odraslih ili obnovom krsnih obećanja;
- euharistijske službe pod kojom novokršteni donose misne darove.
Crkveni smisao cijelog slavlja divno je izražen u Vazmenom hvalospjevu (Praeconium paschale) koji je nastajao u više etapa, ima za podlogu židovsku teologiju i liturgiju Pashe, a u sadašnjem obliku potječe iz VII stoljeća s galskog liturgijskog područja. Hvalospjev veliča Kristovo djelo otkupljenja koje je sve zgusnuto u otajstvu uskrsnuća. To je hvalospjev "Kristu uskrslom, povratniku od mrtvih, koji svijetli svakome čovjeku te živi i kraljuje u vijeke vjekova" (završetak).

Dok su u samoj crkvi ugašena svjetla, predsjedatelj pred crkvom blagosliva oganj kojim će biti zapaljena uskrsna svijeća. Ovaj obred ušao je u rimsku liturgiju iz germanskog narodnog običaja. U blagoslovnoj molitvi svećenik ističe da je Bog po svome Sinu dao vjernima oganj svoga sjaja. Kao što fizičko svjetlo grije i sjaji, tako nas uskrsli Krist grije i obasjava. U uskrsnu svijeću svećenik zatim ucrta križ te prvo i posljednje slovo grčke abecede izgovarajući: "Krist jučer i danas, početak i svršetak, Alfa i Omega. Njegova su vremena i vjekovi, njemu slava i vlast po sve vjekove vječnosti. Amen".
Slijedi procesija svećenika i poslužitelja kroz još tamnu crkvu. Na ulazu, u sredini i kod oltara đakon pokazuje svijeću sudionicima slavlja i klikće: "Svjetlo Kristovo!" Ovo je tzv. epegzegetski genitiv: svjetlo koje je sam Krist Gospodin. Zajednica odgovara "Bogu hvala" u zahvalnom obnavljanju životnog pristajanja uz Krista koji je svjetlo. U uvodu Vazmenog hvalospjeva služitelj poziva na radost anđele Božje, svemir i Majku Crkvu koja te noći duhovno rada nove krštenike. Spominjući oslobođenje Izraelaca od egipatskog ropstva i prijelaz preko Crvenog mora, đakon zatim to primjenjuje na već krštene i one koji se upravo kane krstiti: "Ova noć i danas Kristove vjerne po svem svijetu oslobađa od bijede grijeha i opačina svijeta, a vraća milosti i pridružuje svetima... Ovo je noć kada je Krist raskinuo okove grijeha i kao pobjednik od mrtvih ustao. Jer ništa nam ne bi vrijedilo rođenje, da nismo dobili otkupljenje". Adamov grijeh nazvan je u ovom hvalospjevu "sretnom krivicom" zato što je Bog ljudima poslao "takvog i tolikog Otkupitelja". Hvalospjev završava molbom da uskrsna svijeća ostane neoslabljena i "razgoni tamu ove noći".

Dugačka je zato što su vjernici u starini željeli dočekati zoru uskrsnog jutra razmatrajući "divna djela što ih je Gospodin Bog svome narodu od početka činio, vjeran svojoj riječi i obećanju" (Misal), a samo krštenje dijelilo se u zoru i liturgija završavala euharistijskom službom.
Prvo ponuđeno čitanje je izvještaj Postanka o stvaranju svijeta i čovjeka da gospodari prirodi a služi jedino Bogu (Post 1-2). Drugo čitanje je Abrahamova žrtva (Post 22, 1-18) po kojoj je praotac židovskog naroda postao duhovnim ocem svih koji su spremni na sinovsko podlaganje Bogu. Treće čitanje je prijelaz preko Crvenog mora kao slika novozavjetnog krštenja (Izl 14, 15-15, 1). Dok se ostala starozavjetna čitanja iz pastoralnih potreba smiju izostaviti, ovo se treba uvijek pročitati. Četvrto čitanje je prorokova pjesma novom Sionu kojemu se Bog veže na trajnu ljubav i s njime sklapa savez mira (Iz 54, 5-14). Taj starozavjetni Sion slika je Crkve. Peto čitanje je poziv Izraelcima na gozbu koju Bog besplatno sprema u na oko bezizlaznoj situaciji, jer njegove misli nisu ljudske misli (Iz 55, 1-11). Šesto čitanje je odlomak iz Baruhove knjige, upućen Izraelcima koji "stare u zemlji tuđinskoj". Da bi sačuvali svoj vjerski i nacionalni identitet, trebaju u tuđini prianjati uz Boga kao vrelo mudrosti (Bar 3, 9-15. 32, 4-4). Sedmo čitanje je iz Ezekiela preko kojega Bog obećava vratiti sužnje u zemlju djedova, dati im novo srce i u njih udahnuti svoga Duha (Ez 36, 16-17; 18-28). Takvo novo srce kršćani dobivaju krštenjem.
Nakon svakoga od starozavjetnih čitanja slijedi pripjevni psalam u kojem sudionici liturgije pjevajući razmišljaju o pročitanom. Iza psalma celebrant moli molitvu koja se odnosi na dotično čitanje i primjenjuje ga na crkvenu zajednicu. U molitvi nakon posljednjeg starozavjetnog čitanja celebrant moli Boga da na Crkvi izvede ono što obećava po proroku kako bi svijet iskusio i vidio da Bog pridiže što je palo, pomlađuje što je staro, sabire rasuto po Kristu koji je početak svemu.
Sada celebrant intonira misni himan "Slava Bogu na visini" koji se nije pjevao u korizmi. To može biti popraćeno zvonjavom zvona, prema mjesnom običaju. U zbornoj molitvi koja slijedi svećenik izriče vjeru da Bog ovu noć obasjava slavom Kristova uskrsnuća te moli da Bog u nama oživi "duh posinstva što smo ga u krštenju primili".
Za poslanicu imamo Pavlov odlomak Rim 6, 3-11 a krštenju kao sakramentu kojim se povezujemo s Kristom umrlim i uskrslim: "Ako smo, doista, s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću... Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime" (r. 5 i 8). Krštenje nas jest povezalo s Kristom raspetim i donijelo nam klicu uskrsnog života s Kristom, ali krštenik treba cijeli život usklađivati svoje postupke s darovanom krsnom milošću. Krštenje nije magijski čin unutarnje promjene niti unaprijed osiguranog spasenja, bez obzira na osobni moralni život.
Za evanđelje u ovoj liturgijskoj godini imamo Lukin izvještaj o otkriću praznog groba (Lk 24, 1-12). Žene dolaze na grob Učitelja koji je prijatelj i dobivaju od anđela vijest da ne trebaju tražiti Živoga među mrtvima, jer je uskrsnuo. Ovdje imamo grčku i židovsku misaonu kategoriju pomoću koje je prva Crkva naviještala Kristovo uskrsnuće. Grcima je Crkva govorila: "Bog je Isusa oživio; Isus je po uskrsnuću ušao u novu, eshatonsku i neizgubivu fazu života!" Židovima za koje bez tijela nema cjelovitog čovjeka Crkva je naviještala: "Bog je Isusa uskrisio; tijela mu nema u grobu!" U oba načina naviještanja bitna je vjera ne u povratak u još jedan zemaljski život, nego ulazak Krista u stanje proslavljenosti koje se tiče svih ljudi. Jer je Isus uskrsnućem proslavljen, njegovi sljedbenici trebaju svima narodima naviještati spasenje (usp. Lk 24, 44-48; Mt 28, 18-19).

Najdoživljajniji znak da vjernici dobivaju udio na Kristovu uskrsnuću je krštavanje odraslih kandidata u liturgiji uskrsne noći. U prvim stoljećima kršćanstva to je bila redovna praksa. Kad su kršćanski roditelji počeli krštavati malu djecu s obavezom da ih odgoje u krsnoj vjeri, nestalo je odraslih kandidata koji bi se krštavali u uskrsnoj noći. Zato je Pijo XII god. 1951. i 1955. prilikom obnove vazmene liturgije odredio da u uskrsnoj noći kršteni vjernici obnavljaju svoja krsna obećanja. Na početku ovog dijela uskrsnog bdjenja mole se litanije svih svetih s time da se mogu umetnuti zaštitnici kandidata na krštenje ili sveci tog mjesta i naroda. U svecima slavi Crkva Kristovo pashalno otajstvo, jer su oni svetački živjeli i umrli snaženi krstom i euharistijom. Njih zaziva kad blagoslivlja vodu kojom će biti kršteni kandidati ili poškropljeni kršteni sudionici liturgije koji iznova prihvaćaju ono što su u djetinjstvu mjesto njih učinili roditelji i kumovi.
Bitni dio blagoslova je prošnja: "Molimo te, Gospodine, da po tvome Sinu side u ovu vodu sila Duha Svetoga: koji s Kristom budu ukopani u smrt, neka s njime po krstu ustanu na život".
Slijedi odricanje od grijeha, ispovijest vjere i celebrantova molitva Ocu, koji nas je preporodio vodom i Duhom Svetim, da nas čuva svojom milošću u istom Kristu Gospodinu našem za život vječni.
U ovoj misi litanije svih svetih služe kao molitva vjernih a obnova krsnih obećanja kao Vjerovanje. Euharistijska služba završava radosnim uskrsnim poklikom: " Aieluja!" koji doslovno znači "Hvalite Boga!" Taj poklik je izraz vjerničke radosti što je Bog uskrisio Krista od mrtvih i što nam krštenjem i euharistijom daje udio na životu Uskrslog.

USKRS - DNEVNA MISA

NAŠA VJERA U USKRSLOGA TEMELJI SE NA DOŽIVLJAJIMA POVIJESNIH SVJEDOKA

U prvim stoljećima Crkve dnevne mise na Uskrs nije ni bilo. Svi su sudjelovali na bogoslužju uskrsnog bdjenja i nije bilo potrebno novo liturgijsko slavlje otajstva uskrsnuća. Kad je u srednjem vijeku uskrsna vigilija prebačena na Veliku subotu dopodne, a ponestalo odraslih kandidata na krštenje, uvedena je dnevna misa na Uskrs da bi većina vjernika, bez obzira da li je sudjelovala na obredima Velike subote, doživjela Uskrs.
U sve tri liturgijske godine čitanja na dnevnoj misi Uskrsa su ista. Za prvo čitanje imamo dio Petrova govora u kući Rimljanina Kornelija u Cezareji koji se zanimao za Isusov pokret, jer je već bio povjerovao u Boga Biblije. Petar iznosi kratko Isusovo javno djelovanje, smrt u Jeruzalemu i na široko dokazuje da je On uskrsnuo, iako se ukazivao samo odabranim svjedocima (Dj 10, 34.37-43). Za drugo čitanje ponuđene su dvije mogućnosti: u prvom, uzetom iz Kol, Pavao podsjeća krštenike da su suuskrsli s Kristom; u drugom, uzetom iz 1 Kor, zove nas Apostol na dosljedno svetkovanje, jer je "žrtvovan naš Vazam Krist". Za evanđelje imamo Ivanov izvještaj 0 otkriću praznog groba Isusova. Na Magdaleninu vijest da je netko "uzeo Gospodina iz groba" Petar i voljeni učenik trče na uskrsno jutro, vide grob prazan i uredno složene plahte u koje je Raspeti bio umotan prilikom sprovoda. Dok se Petar čudi, voljeni učenik "vidje i povjerova".
Tako nas ova misa vodi na izvore naše vjere u Uskrsloga. Crkva ju je primila od povijesnih svjedoka Isusovih, ali je svjesna kako zbog okolnosti da nisu svi stanovnici Palestine onog vremena mogli vidjeti Uskrsloga, uvijek ostaje prostor za zdravu nesigurnost i osobnu odluku svakog vjernika. U misnim molitvama ispovijedamo vjeru da nas je Bog kao Crkvu obnovio vazmenim otajstvima i ističemo da radosno prinosimo žrtvu kojom se Crkva Božja nanovo rada i hrani.

Za Luku kao autora Djela apostolskih, koji je obraćeni poganski intelektualac, Petrov nastup u Kornelijevoj kući je svečani početak misijskog djelovanja prve Crkve među poganima. Inicijativa nije došla od Apostola, nego od samog Kornelija. On je bio "pobožan i bogobojazan" (10, 2), tj. jedan od stranaca koji su povjerovali u Boga Biblije ali još nije postao prozelit; nije potpuno prihvatio i obredne propise židovstva. Čuo je za Isusov pokret pa je poslao vojnike po Petra koji se upravo nalazio u Jopi u obilasku kršćana židovskog porijekla. Dolazak dobronamjernih pogana Petar je razumio kao Božji znak da treba ući u pogansku kuću, makar i prekršio židovske propise o ritualnoj čistoći.
U našem odlomku nedostaje prva rečenica Petrova govora u kojoj on ističe da Bog nije pristran nego hoće da se iz svakog naroda spašavaju oni koji ga se boje. Njegov govor je sažetak misionarskog nastupa pred onima koji već vjeruju u Boga jedinoga a takvi su bili bogobojazni pogani i Židovi. Njima ne treba dokazivati da postoji samo jedan Bog. Petar ne spominje Isusovo djetinjstvo nego samo krštenje na Jordanu kod kojega je Isus bio "pomazan Duhom" poput starozavjetnih proroka. To znači da je mesijansko djelovanje obavljao jačan i prosvjetljivan Duhom Očevim. Petar sažima Isusov trogodišnji minsterij: "Prošao je zemljom čineći dobro i ozdravljajući..." To znači da su za vjeru Crkve bitna i djela, a ne samo nauka Isusova. O smrti Isusovoj slušateljima iz Palestine misionari nisu morali puno govoriti jer je to bila poznata i dobro razglašena činjenica. Petar je ovdje kratko spominje. Uskrsnuće je trebalo podrobnije izlagati. Ovdje Petar ističe da je Bog uskrisio Isusa. Tako je govorio i na Duhove (Dj 2, 32.36). U našem odlomku Petar dodaje: "Dade mu da se očituje - ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima - nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih" (r. 40-41). U ovom dijelu govora kaže da je Isus "uskrsnuo". Apostoli su upotrebljavali oba načina naviještanja uskrsnog otajstva: Bog je Isusa uskrisio i Isus je uskrsnuo.
Ne samo da je Raspeti snagom Božjom uskrišen nego je i postavljen " uz suca živih i mrtvih". Nije se vratio u još jedan zemaljski život. Bog ga je uskrsnućem proslavio te kao prvog čovjeka uzeo u svoje intimno božansko društvo. Dao mu je dostojanstvo suca živih i mrtvih, i to suca koji može izbavljati od krivnje i spašavati od vječne kazne. Sudsko svojstvo Isusovo je spasenjska sposobnost i uloga. Iz ovoga izlazi da cjelovita vjera u Uskrsloga prihvaća ne samo činjenicu tjelesnog uskrsnuća Raspetoga nego i proslavu, ulazak u eshatonsko stanje koje se tiče svih ljudi kroz povijest. Uskrišeni može davati život, ako mu se ljudi vjerom i krstom pridružuju. Petrov govor naišao je na pozitivan odjek u Kornelijevoj kući jer su Kornelije i njegovi ukućani prihvatili vjeru i krstili se.

Ovaj odlomak stoji u odsjeku Prve Korinćanima u kojem Pavao ispravlja moralna zastranjenja među kršćanima Korinta. Mnogi Korinćani shvatili su magijski krštenje kao pridruženje Kristu i Crkvi koje stoji, bez obzira kako krštenik živi na području osobnog ćudoređa. U neposrednom kontekstu riječ je o krštenom Korinćanu koji je iza očeve smrti nastavio živjeti s maćehom kao da su bračni par. Među Židovima i poganima onog vremena to se smatralo sramotnim prestupom i Pavao je naredio da se takav isključi od bogoslužja zajednice dok se ne popravi. Korinćanima koji su smatrali da moralni ispadi pojedinih krštenika ne škode zajednici Pavao poručuje u ovom odlomku da "malo kvasca ukvasa sve tijesto". Zatim poziva sve krštenike na duhovnu obnovu, vjerojatno zato što je ovu poslanicu pisao neposredno pred Pashu koju se spremao proslaviti s kršćanima Efeza.
Dok Židovi po grčkim gradovima budu slavili svoju Pashu, kršćani će o tom židovskom blagdanu slaviti novu Pashu jer je "već žrtvovana Pasha naša, Krist". Ovo je novi, popravljeni prijevod Dude-Fućaka i tko ima novo izdanje nedjeljnog lekcionara, opazit će promjenu u odnosu na stariji prijevod istog lekcionara. Ovo je najstariji pisani tekst o Uskrsu kao kršćanskoj Pashi. Ono što Židovi slave Pashom - izlazak iz ropstva, sklapanje saveza s Bogom - Isusovi sljedbenici slave Uskrsom. O svakoj židovskoj Pashi domaćini prinose pashalno janje i zatim ga sa svojom obitelji jedu na obrednoj pashalnoj gozbi. Kršćanska Pasha - Krist Gospodin - već je žrtvovana. Svake godine kršćani proslavljuju Uskrs kao blagdan povratka na svoje izvore, jer je od uskrsnog jutra sve počelo. Da bi dostojno slavili svoju Pashu, kršćani trebaju skinuti stari kvasac zloće i pakosti i služiti se "beskvasnim kruhovima" koji su duhovna čistoća i evanđeoska istina.

Prema četvrtom evanđelju, na uskrsno jutro došla je na grob Isusov samo Magdalena. Ostali evanđelisti spominju više žena. Razlog je što Ivan voli tipske uloge gdje pojedinac stoji za određenu grupu ljudi: Nikodem je tip službenog židovstva, Samarijanka tip grešnika kojima Isus čita savjest i nudi oproštenje, Ivan pod križem tip svih Isusovih sljedbenika koji se osjećaju ljubljeni od Učitelja.
Magdalena je tip svih žena koje su iz Galileje pratile Isusa, nakon što ih je on sam pripustio u uži krug svojih učenica (usp. Lk 8, 1-3). Ona dolazi na grob da oplakuje mrtvog Učitelja i prijatelja. Kad otkrije da je grob prazan, trči Šimunu Petru i drugom učeniku: "Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše!" Naziv "Gospodin" u njezinu izvještaju pomalo nagoviješta novo dostojanstvo Raspetoga, iako ona još to ne zna. "Gospodin" je ne samo naziv poštovanja za jedincatog Učitelja nego i znak vjere u spasotvornu moć proslavljenog Krista. Ona govori samo Šimunu i učeniku kojega je Isus ljubio, a koji je bio pod križem. U Ivanovoj Crkvi nitko ne može govoriti a Isusovim odredbama ako ignorira Šimunovu ulogu. Iako voljeni učenik brže trči i prvi dolazi na grob, on čeka da Šimun ustanovi kako je grob prazan. Time voljeni učenik i njegova zajednica poštuju prvenstvo Petra koji je službeni svjedok Uskrsloga u samoj Crkvi pred svijetom. U r. 7 napomena o uredno smotanom ubrusu i povojima daje naslutiti da tijelo Raspetoga nije na brzinu ukradeno ili preneseno na drugo mjesto. To je nagovještaj da se dogodilo nešto plansko.
Za Šimuna je rečena da "uđe u grob", ali se evanđelista ustručava reći da još nije povjerovao. Njegov oprez Crkvi je dokaz ozbiljnosti. Nije sitnica propovijedati da Raspetoga više nema u grobu i da su ga vidjeli živoga odabrani svjedoci. Voljeni učenik "vidje i povjerova". Ivanova Crkva primila je od njega svjedočanstvo o Raspetome koji živi i život daje (usp. Iv 20, 22 - "dahne u njih", dade im Duha životvorca!). Ivanova Crkva ponosna je na svog utemeljitelja koji nije završio mučeničkom smrću kao Šimun niti je bio prvak u zboru Dvanaestorice. Ipak je svojom vjerom u proslavljenog Gospodina sabrao crkvenu zajednicu koja nam je sačuvala i predala gradu četvrtog evanđelja, triju Ivanovih poslanica i Otkrivenja.
Napomena "vidje i povjerova" tiče se na ovoj misi svakoga od nas. Mi danas "vidimo" Crkvu koja živi od prvog uskrsnog jutra, sabire se oko uskrslog Krista svakog prvog dana u tjednu i vjeruje da Uskrsli ostaje prisutan u njoj - po evanđelju koje se na misi naviješta, po posvećenim darovima kruha i vina, pa zaređenim predstojnicima, pa sabranoj zajednici krštenika. Danas želimo dublje gledati i vjerovati.

2. USKRSNA NEDJELJA

PRVI I POSLJEDNJI I ŽIVI

Uskrs liturgijski slavimo osam dana. Ovom nedjeljom završavamo uskrsni blagdan ali liturgijska vrijeme Uskrsa slavimo do Duhova. U starini se ova nedjelja zvala "bijelom" iz dva razloga: novokrštenici su u uskrsnom tjednu sudjelovali kad mise u bijeloj krsnoj odjeći te je svečano odlagali na uskrsnu subotu ili danas; od 7. do 11: stoljeća na osminu Uskrsa slavila se godišnjica krštenja onih koji su bili kršteni prethodnog Uskrsa (Pascha annotinum - godišnjica prve Pashe krštenika). Od ovog povijesnog običaja ostala je današnja ulazna pjesma iz 1 Pt 2, 2 u kojoj novokrštenici bivaju potaknuti da kao novorođenčad čeznu za duhovnim mlijekom riječi Božje. Od starine je ostalo i spominjanje krštenja u današnjoj zbornoj i darovnoj molitvi. U zbornoj molimo da nam Bog umnoži milost pa da "sve bolje shvaćamo što je krst koji nas je oprao; što je Duh koji nas je nanovo rodio; što je krv koja nas je otkupila".
Za prvo čitanje imamo sažetak iz Djela apostolskih a rastu prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Za druga čitanje imamo uvodna viđenje Ivana vidioca kojemu se na Patmosu ukazao Uskrsli, predstavio se kao Prvi i Posljednji i Živi te mu naredio da napiše knjigu utjehe progonjenim kršćanima o smislu ljudske povijesti. U evanđelju imamo Ivanov izvještaj o ukazanju Uskrslog Desetorici "prvog dana u sedmici" te osam dana kasnije, kad je i Toma bio s njima. Kod prvog ukazanja Isus daje apostolima Duha Svetoga i osposobljava ih da primaju u Crkvu sve koji prihvaćaju novi život Uskrsloga. U drugom pokazuje Tomi svoje ruke i bok, predstavlja se kao Probodeni koji je ustao od mrtvih. Ujedno hvali sve koji ne vidješe a vjeruju.
Liturgija ove nedjelje zove nas na susret s Uskrslim kao onim koji je Prvi i Posljednji i Živi. "Mrtav bijah a evo živim uvijeke vjekova te imam ključe Smrti i Podzemlja." Uskrsli se tako predstavio vjernicima u vrijeme progona, a u današnjoj se liturgiji time predstavlja nama. Njegovo uskrslo stanje tiče se svakog čovjeka, jer iz tog stanja daje smisao ljudskoj povijesti, ali ne čini suvišnim ljudsko nastojanje oko izgradnje humanijeg svijeta.

U nedjelje uskrsnog vremena čitamo kao prvo čitanje Djela apostolska koja prikazuju nastanak i djelovanje prve Crkve pod vodstvom Dvanaestorice. Današnji odlomak je jedan od Lukinih sažetaka koji služe kao predah u pripovijedanju i potiču na vjerničko razmišljanje o događajima u Crkvi i u vezi s Crkvom. Prije ovog sažetka je zgoda o Ananiji i Safiri a iza njega saslušanje Petra i Ivana pred židovskim sudom u Jeruzalemu.
"Salomonov trijem" bio je jedan od prostora uz hram u kojem su se mogle održavati vjerske pouke i skupovi posebnih grupa. Kršćani Jeruzalema okupljali su se na tom prostoru da ispovijedaju svoju vjeru, međusobno se podržavaju u pristajanju uz Isusa kao Gospodina i svjedoče o spasenju koje je svima ponuđeno u Kristu. Povećavalo se mnoštvo muževa i žena koji vjerovahu Gospodinu. Radilo se o vjeri u Uskrsloga koji je prisutan među svojima. Luka je u trećem evanđelju pokazao, više od ostalih evanđelista, Isusovo milosrđe prema ženama. Ovdje pokazuje da u Crkvu ulaze i žene Židovke. One su zajedno s onima što su na uskrsno jutro primile na grobu vijest da ne trebaju tražiti Živoga među mrtvima (Lk 24, 5) punopravne članice Isusova pokreta i svjedoci Uskrsloga među ženskim osobama svoga grada.
Za jeruzalemsku Crkvu bitna je uloga Dvanaestorice: po njihovim se rukama događaju znamenja i čudesa; pred Petra ljudi donose svoje bolesnike vjerujući da im i njegova sjena može olakšati boli. Čudesa koja se događaju na zagovor Apostola Luki su dokaz da je Isus zaista živ i da po svome Duhu djeluje u Crkvi. Crkva je prema ovom odlomku zajednica muškaraca i žena koji Isusa prihvaćaju za Gospodina na čelu s Dvanaestoricom i njihovim nasljednicima. Za Crkvu je bitno svjedočko djelovanje među konkretnim ljudima snagom Duha Svetoga.

Ovaj odlomak dio je uvodnog viđenja Ivana vidioca koji se čitaocima predstavlja kao "suzajedničar u nevolji, kraljevstvu i postojanosti u Isusu". On je starješina koji je u vrijeme progona prvi pozvan na sud. Osuđen je na Patmos, kamo su rimski carevi progonili disidente da im spriječe "zarazno" djelovanje na druge građane. Razlog osude: "... zbog Riječi Božje i svjedočanstva Isusova". Bio je propovjednik kršćanstva i na sudu se nije odrekao vjere u Isusa.
Zanio se "u dan Gospodnji". Vjerojatno da nije bio jedini kršćanin među prognanicima na Patmosu. Dan Gospodnji je prvi dan tjedna, kad kršćani slave euharistiju. Za vrijeme euharistijskog slavlja dobiva videnje. Onaj koji mu se ukazuje obučen je u velikosvećeničku liturgijsku odjeću. Zato Ivan kaže da je s naslovnicima sudionik u nevolji, postojanosti i "kraljevstvu", tj. u dostojanstvu da su svi krštenici kraljevsko svećenstvo, osposobljeni i zaduženi da svojom liturgijom i svojim životom Boga jedinoga ispravno časte. To svoje svećeničko dostojanstvo krštenici ostvaruju kao zajednica najviše kad se u Dan Gospodnji sabiru na svoje bogoslužje.
Uskrsli se predstavlja Ivanu kao Prvi i Posljednji i Živi. S Uskrslim sve počinje i svršava. On je sami život pa naši prevodioci ovo njegovo svojstvo izražavaju velikim slovom: Živi. Uskrsli nastavlja naglašujući da je bio mrtav a sada živi uvijeke vjekova. To je formula kojom je prva Crkva prikazivala Isusovo uskrsnuće ljudima s grčkom kulturom: Isus je ušao u eshatonsko stanje proslavljenosti iz kojega može kvalitetni život darivati svima koji mu se pridruže krsnom vjerom. U izrazu "imam ključe Smrti i Podzemlja" naglašena je kozmička dimenzija Uskrsloga. Otac mu je povjerio da smrću pobijedi smrt te tako postane gospodar živih i mrtvih.
Ivan ima napisati što jest i što se ima dogoditi. Treba progonjenoj braći i sestrama objasniti smisao svega što im se događa. Treba im pomoći da otkrivaju tragove Božje prisutnosti u događajima koji im izgledaju okrutni. On će objasniti i što se ima dogoditi ne toliko proričući detaljno buduću povijest Crkve i svijeta, koliko otkrivajući smisao povijesnog gibanja. U Isusu uskrslom vjernicima postaje jasno ono što jest i ono što još ima doći. Mi u ovom čitanju vidimo poziv na obnovu vjere u Uskrsloga koji je Prvi, Posljednji i Živi. On daje smisao zajedničkim i pojedinačnim nastojanjima ljudi.

U ovom Ivanovu izvještaju o ukazanju apostolima u Jeruzalemu na Uskrs naglašen je novi život koji Uskrsli daje vjernicima po svome Duhu i vjera onih koji nisu vidjeli a vjeruju.
Ukazanje se dogodilo "uvečer tog istog dana, prvog u tjednu". To je obrazloženje zašto kršćani ne svetkuju subotu kao dan Gospodnji. Prvog dana u tjednu Isus se ukazao i od tada je svaki prvi dan tjedna za Isusove sljedbenike Dan Gospodnji. Pokazivanjem ruku i boka Isus naglašava istovjetnost sebe kao Raspetog i Uskrslog: onaj koji je bio pribijen na križ i kome su vojnici nakon izdahnuća proboli bok sada je živ. Uskrsloga Ivan zove Gospodin, jer je po uskrsnuću primio božansku moć spašavanja. Učenici se raduju osvjedočivši se da je Gospodin živ.
Uskrsli ih dva puta pozdravlja s "Mir vama!" To je formula građanskog i vjerskog pozdrava, ali i formula objave (usp. Suci 6, 23; Dan 10, 19). Isus objavljuje što se s njime dogodilo i što iz toga slijedi za njegove sljedbenike među ljudima svih naroda i vremena. Kao što je njega poslao Otac, tako on iz svog proslavljenog stanja šalje učenike. Šalje ih u svijet, da budu u svijetu njegovi svjedoci, ali da ne budu svjetovni (usp. Iv 17, 15-20). Na oproštajnoj večeri on je molio za Apostole i za sve koji će "na njihovu riječ vjerovati" u njega.
Da bi ih osposobio za poslanje na koje ih šalje, Isus najprije dahne u apostole, zatim im daje Duha Svetoga. U ovome "dahne u njih" prisutno je podsjećanje na Post 2,7 gdje Bog udahnjuje dah života u čovjeka sazdana iz gliba zemaljskog. Slično Ps 104, 27-30 ističe vjeru da sva živa bića žive zato što je Bog u njih stavio svoj dah. Ovdje je i aluzija na starozavjetne proroke koji su dobivanjem Božjeg Duha bili osposobljavani za povijesno poslanje u židovskom narodu. Uskrsli tako daje apostolima svoj novi, uskrsli život po Duhu Svetome i osposobljava ih da najprije sami žive kao sljedbenici Uskrsloga a da zatim čine ljude njegovim sljedbenicima. Osnovni sakrament "otpuštanja i zadržavanja" grijeha je krštenje u vremenu dok su se krštavali odrasli. Apostoli imaju pravo i dužnost odlučivati koga će krštenjem uključiti u Crkvu kao zajednicu uskrsnog naroda Božjega.
Toma je u ovom odlomku tip svih sumnjivaca, jer Ivan voli pojedinu osobu prikazivati kao sliku određene grupe ljudi. Uskrsli traži od Tome da se osobno uvjeri u istovjetnost Probodenog i Uskrslog. Pozdravio je i njega s "Mir vama!" Time mu se najavio kao objavitelj. Očituje mu da je svjedočanstvo onih koji su ga prije vidjeli istinito te traži da na njihovu riječ u Crkvi ostali vjeruju u zbilju njegova uskrsnuća. Tomino priznanje je ispovijest vjere: "Gospodin moj i Bog moj!" Time Toma pokazuje da on osobno, a i drugi vjernici u prvoj Crkvi, nisu na laku ruku prihvatili svjedočanstvo o ukazanjima Uskrsloga. Pokazuje da je Isus po uskrsnuću postao Gospodin njegov, Bog njegov. Njega se tiče misteriozni događaj koji je Bog izveo na Isusu. Uskrsli je Gospodin i Bog koji spašava osobno. Za njega vjernici nisu broj u mnoštvu nego osobe.
Isusova pohvala Tomi tiče se nas sabranih na ovoj liturgiji: "Blaženi koji ne vidješe a vjeruju!" Crkva se sabrala od onih koji vjeruju iako nisu vidjeli Uskrsloga. U zaključku Ivan kaže da mu je to razlog pisanja: "Ova su zapisana da vjerujete". Zapravo na temelju grčke formulacije to znači: "... da nastavite vjerovati." Ovo i druga evanđelja nisu misionarski tekstovi za nastup pred onima koji prvi puta čuju za Isusa. To su izvješća pisana za vjernike. Vjera u Uskrslog daje život koji počinje na zemlji i ne prekida se fizičkom smrću.
Ovo evanđelje pokazuje Crkvu kao zajednicu onih koji snagom Duha žive novim životom Uskrsloga i nastavljaju u svijetu Isusovo poslanje. Takva Crkva su svi krštenici a ne samo nasljednici apostola.

3. USKRSNA NEDJELJA

RADOSNI SVJEDOCI USKRSLOG

Za današnje prvo čitanje imamo izvještaj o pokušaju Velikog vijeća da zabrani apostolima "govoriti u ime Kristovo" a Petar uzvraća da je važnije pokoravati se Bogu nego ljudima te s Jedanaestoricom nastavlja svoje poslanje radostan što je mogao "podnijeti pogrde za Isusa". U drugom čitanju imamo viđenje Božjeg prijestolja s Kristom koji je slikovito prikazan kao zaklani Jaganjac. Anđeli, priroda i "starješine" pjevaju Bogu i Jaganjcu u nebeskoj liturgiji. Za evanđelje imamo eklezijalno ukazanje Uskrsloga Petru i šestorici učenika na Galilejskom jezeru. Uskrsli omogućuje učenicima da ga prepoznaju po obilnom ribolovu i rehabilitira Petra koji je doživio svoju slabost i nije više grešno siguran u sebe.
Ovo je nedjelja radosnog svjedočenja Isusova uskrsnuća u svijetu. Tema radosti prisutna je već u ulaznoj pjesmi u kojoj s nadahnutim autorom Psalma 66 zovemo svu zemlju da kliče Gospodinu. U zbornoj zahvalno priznajemo Bogu da se kao njegov narod radujemo što nas je obnovio vrativši nam dostojanstvo svojih sinova i kćeri i molimo da nas utvrdi u nadi uskrsnuća. Uočimo promjenu na bolje u najnovijem izdanju Misala: u prethodnom je prijevod bio da se narod Božji raduje što ga je Bog obdario sinovskim dostojanstvom. U ovom, što mu je "vratio dostojanstvo svojih sinova i kćeri". Radujmo se i što prijevod službenih liturgijskih molitava uočava prisutnost ženskih osoba u liturgijskoj zajednici.
U darovnoj molimo Boga da primi darove svoje raspjevane Crkve te da nam On, koji je uzrok tolikog veselja, omogući ulazak u vječnu radost. Ova misa zove nas na unutarnju i zajedničku radost koju dariva Uskrsli i na radosno svjedočenje Kristove obnoviteljske prisutnosti u Crkvi.

Ovo je već drugo saslušanje Petra i Ivana pred Velikim vijećem u Jeruzalemu. Sve je počelo od ozdravljenja hromog pred hramskim vratima kojeg je Petar podigao na noge u ime Isusa uskrsloga (usp. Dj 3, 1-10). U prigodnom govoru mnoštvu je objasnio da je to učinio snagom Isusa kojega je Bog uskrsio od mrtvih i postavio začetnikom života. Uslijedio je poziv na saslušanje i zabrana naučavanja u ime' Isusovo. Oni su nastavili i evo drugog saslušanja u današnjem odlomku.
Petar u oba slučaja odgovara u ime Dvanaestorice, čime Luka ističe da je on pročelnik tog zbora. Već na prvom saslušanju Petar je uzvratio pitanjem: "Sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga?" (4, 19). Suci su bili religiozni pa su se i optuženi pozivali na religijske razloge. To ponavljaju i sada (r. 29). Petar i ovaj puta obrazlaže glavni razlog propovijedanja u ime Isusovo: Raspetoga je Bog uskrisio, uzvisio ga za Začetnika i Spasitelja te u njemu nudi Izraelu i svima narodima obraćenje i oproštenje grijeha (r. 31). "Začetnik" znači darovatelj života, voda onih koji su žedni duhovnih vrednota. Petar ispovijeda da njega i ostale apostole Duh Sveti tjera na svjedočenje Isusova uskrsnuća. Naš odlomak ispušta dio r. 40 u kojem je rečeno kako su suci dali apostole najprije šibati a onda im zabranili daljnje propovijedanje u ime Isusovo. Ime je ovdje snaga onoga koji to ime nosi. Oni su otišli "radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime". Kazna i prijetnje nisu ih obeshrabrili: nastavili su naučavati po kućama navješćujući da je Isus raspeti i uskrsli Krist Pomazanik. Svjedoci Uskrslog nisu provocirali niti uživali u mukama. U unutarnjoj radosti doživjeli su Božju potvrdu svoga djelovanja i nastavili započetu zadaću.

Peto poglavlje Otkrivenja nastavlja opisom Božjeg prijestolja koje je vidio Ivan vidjelac. Na početku tog poglavlja vidjelac gleda "knjigu iznutra i izvana ispisanu, zapečaćenu sa sedam pečata". U starini su se tako pečatili veoma važni dokumenti. Ispisanost iznutra i izvana znači da knjiga obuhvaća puno grade (redovno se na pergamenama pisalo samo iznutra). Bog daje zaklanom Jaganjcu, koji je simbol raspetog i uskrslog Krista, tu knjigu. Slijedi pjesma intronizacije Jaganjca (reci 9-13). Naš današnji odlomak dio je te pjesme. Jaganjac je dobio udio na božanskoj moći i časti. "Moć, mudrost, snaga, čast, slava i blagoslov" su svojstva koja pokazuju da Isus zna, može i hoće provesti Božji plan spasenja ponuđenog svima ljudima. Posljednje svojstvo - blagoslov - je priznanje otkupljenih ljudi Jaganjca koji je svoje sposobnosti utrošio za ljude. Taj blagoslov je zahvalnost i prihvaćanje svega što je Jaganjac učinio i čini.
Četiri bića na kraju pjesme izgovaraju liturgijski "Amen - tako je"" Ona su u Otk 4, 6-8 predstavljena kao slična lavu, juncu, čovjeku i orlu. Uz anđele i 24 starješine oko Božjeg prijestolja ona vjerojatno simboliziraju sva živa bića na zemlji s čovjekom kao krunom. Sva ova bića slave Boga i Jaganjca koji im u svom proslavljenom stanju gospodari. Ivan vidjelac ovdje je ugradio kristološki himan prve Crkve u svoje nadahnuto djelo. Himan se pjevao među kršćanima Male Azije u liturgijskom slavlju Dana Gospodnjeg - prvog u tjednu. Čak je i poganski pisac Plinije Mlađi u svom pismu caru Trajanu, za vrijeme obavljanja upraviteljske službe u Bitiniji i Pontu god. 111-113., zabilježio da se sastaju i na svom bogoslužju pjevaju pjesme u čast Kristu. Ovo znači da se od najstarijih vremena na kršćanskom bogoslužju pjevalo. To je način izražavanja ljudske i vjerničke radosti. ako mi pjevanjem uveličavamo svoje bogoslužje?

Ivan je u 20. poglavlju prikazao ukazanje Uskrsloga u Jeruzalemu: Magdaleni na grobu, Desetorici na Uskrs navečer te osam dana kasnije Jedanaestorici s Tomom. Ovdje imamo ivanovsku gradu o ukazanju u Galileji. Dok je u poglavljima 1-20 četvrtog evanđelja prvenstveno naglasak na Isusu kao Očevu objavitelju, u ovom je naglasak na Crkvi u poslijeuskrsnom vremenu. Cilj je ovog ukazanja da Sedmorica prepoznaju Uskrsloga i da Uskrsli rehabilitira Petra nakon što ga se Petar odrekao, ali se pokajao za svoj kukavičluk.
Poglavlje počinje kao da u prethodnom nije bio najavljen svršetak evanđelja: u 20, 30-31 bilo je rečeno da je Isus učinio i mnoga druga znamenja a da su ova zapisana kako bi kršćani nastavili vjerovati u Isusovo mesijanstvo i božansko sinovstvo te tako imati kvalitetni život. To smo čuli na završetku prošlonedjeljnog evanđelja. Ivanovska zajednica čuvala je ovu zgodu i vjerojatno ju je naknadno dala unijeti u evanđelje svoga utemeljitelja zato što je važna za pravo mjesto voljenog učenika u Crkvi koju vodi Petar.
U recima 1-14 je izvještaj o čudesnom ribolovu na Isusovu inicijativu. U toj zgodi bitna je uloga voljenog učenika koji prvi prepoznaje Gospodina na obali jezera i govori Petru te pušta da Petar od radosti prvi otpliva na obalu. U ovom prizoru ključan je r. 12: "I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: 'Tko si ti?' Znali su da je Gospodin." Ova primjedba upućuje na misterioznost uskrsnuća kao eshatonskog i metahistorijskog događaja. Isus jest isti, ali se i promijenio. Onaj koji je bio proboden sada živi, ali se nije vratio u još jedan zemaljski život. Promijenio se. Učenici su zadivljeni nad onim što se s njime dogodilo i ne usuđuju se pobliže ulaziti u taj misteriozni Božji zahvat.
U ovom prizoru zagonetan je i broj od 153 ulovljene ribe. Sam ribolov, kao u Lk 5, 1-11, simbol je misijskog djelovanja učenika koji ljude imaju "loviti" u smislu spasavati od moralne i religijske propasti. Broj od 153 prvenstveno je podatak očevica o zbiljskom događaju, a iz konteksta on može biti i aluzija na širinu i univerzalnost kršćanskog poslanja.
Značajan je u r. 12 Isusov poziv Sedmorici da doručkuju te podatak u r. 13: "Isus pristupi, uzme kruh i dade im, a tako i ribu". Slično je u 6, 11 evanđelista zabilježio da Isus osobno "razdijeli kruhove onima koji su sjedili". Na oba mjesta ovo je aluzija na euharistiju u kojoj Isus svojom riječju i kruhom hrani sudionike.
Drugi prizor je rehabilitacija Petra pred povijesnim svjedocima. Radi Petrova trostrukog zatajenja Isus ga tri puta pita, da li ga ljubi. Isus je znao da se Petar pokajao i on mu je već oprostio. Sada mu je želio dati priliku da svoje kajanje ispovjedi pred učenicima. Na treći Isusov upit "Petar se ražalosti" (r. 17). Ovo je zdrava nesigurnost. Prije muke Isusove bio je grešno siguran u sebe i doživio je svoj moralni pad. Sada je svjestan svoje slabosti. U njegovu izrazu: "Gospodine, ti sve znaš. Tebi je poznato da te volim" uključena je zahvalnost što mu Isus oprašta i svijest da ga Isus pozna bolje nego on sam sebe. U ovoj svijesti prisutna je ponizna molba da mu Gospodin udijeli ustrajnost. Tako rehabilitiran, Petar će kao obraćeni grešnik moći voditi Crkvu kao znak i sredstvo izmirenja ljudi s Bogom i međusobno.
Isus mu najavljuje mučeničku smrt. "Raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati" najava je smrti na križu. U r. 19 evanđelista bilježi: "A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga". Iz konteksta je jasno da njegovi čitaoci znaju kako je u vrijeme pisanja evanđelja Petar već proslavio Boga mučeničkom smrću na križu.
Iz ovog eklezijalnog ukazanja Uskrslog na Galilejskom jezeru za nas slijedi dvoje: Isusa prepoznajemo na euharistiji gdje nas on osobno hrani svojom riječju i posvećenim kruhom; rehabilitiranog Petra Isus je ponovno stavio na čelo Dvanaestorice a njegova služba i dalje postoji u kršćanskoj zajednici, nakon što je on proslavio Gospodina mučeničkom smrću.

4. USKRSNA NEDJELJA

PASTIR DOBRI USRED SVOGA STADA

Liturgijska obnova Drugog vatikanskog omogućila je da na današnju nedjelju, u sve tri liturgijske godine, za evanđelje imamo dio Isusova govora o dobrom Pastiru. U liturgijskoj godini A imamo odlomak Iv 10, 1-10 gdje se Isus predstavlja kao dobri Pastir kojega glas ovce poznaju. U liturgijskoj godini B slijedi nastavak iz Iv 10, 11-18 gdje se predstavlja kao Pastir koji sabire ovce u Božji ovčinjak i polaže za njih svoj život. U ovaj, liturgijskoj godini C imamo završetak govora u kojem Isus ističe da pozna svoje ovce i one idu za njim.
Radi ovog evanđelja unesena je i u današnje misne molitve biblijska slika o Pastiru i ovcama. U zbornoj prosimo da stado vjernika prispije onamo kamo ga predvodi hrabri Pastir. U popričesnoj zovemo dobrim pastirom Oca nebeskog i molimo da pogleda svoje stado, otkupljeno dragocjenom krvlju njegova Sina te da nas vodi na svoje vječne pašnjake. Isus je dobri Pastir koji je u toku svog mesijanskog djelovanja uprisutnjivao pastirsku brigu Božju za ljude. Iz svog uskrsnog, proslavljenog stanja on i dalje ostaje naš dobri Pastir koji nas kroz povijest sabire u Crkvu, hrani svojom riječju i sakramentima i vodi prema vječnim Očevim pašnjacima.
Ova nedjelja dobrog Pastira slavi se i kao međunarodni dan duhovnih zvanja. Oni koji u redovničkom i svećeničkom zvanju izbliže nasljeduju Krista neoženjenog iz vjerskih motiva, Ocu poslušnog i ljudima otvorenog uprisutnjuju Isusovu pastirsku zadaću u Crkvi i svijetu kroz povijest. Danas molimo da u svom zvanju ustraju oni koje je Bog pozvao u redovnike, redovnice i svećenike. Molimo za sve koji se za duhovni poziv spremaju i za one koje Bog zove iz današnjih vjerničkih obitelji.

Ovaj odlomak dio je Pavlova nastupa među Židovima Antiohije pizidijske. Iako je Pavao prije toga misionarski prokrstario otok Cipar te grad Pergu pamfilijsku na maloazijskoj obali, Luka tek od njegova nastupa među Židovima Antiohije pizidijske čini nastupni govor. Pavao je u svakom novom mjestu svoga misijskog djelovanja najprije tražio Židove te njima dokazivao da se na Isusu iz Nazareta ispunjavaju obećanja o Sinu Davidovu. Tek kad više nije bilo zainteresiranih židovskih slušatelja, prelazio je među pogane. Počeo je stalnom brigom Božjom za izabrani narod i obećanjima danim Davidu (r. 16-22). Zatim je naglasio da je Isus Spasitelj iz njegova potomstva, jer su se na njegovu mesijanskoma djelovanju, muci i uskrsnuću ispunila proročanstva (r. 23-31). Na kraju je pozvao na vjerničko pridruženje Kristu radi oproštenja grijeha i opravdanja (32-41). U današnjem čitanju imamo reakciju povijesnih slušatelja na Pavlov govor: dok su "mnogi Židovi i bogobojazne pridošlice" prihvatili Pavlov misionarski navještaj, židovski se poglavari ne samo suprostavljaju nego i nagovaraju gradske prvake da istjeraju Pavla i Barnabu iz svog kraja.
Pavao na to najavljuje prijelaz među pogane: "Trebalo je najprije vama navijestiti riječ Božju. Ali kad je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnima života vječnoga, obraćamo se evo poganima" (r. 46). Pri tome navodi Iz 49, 6, što je izvorno dio druge Pjesme o Sluzi Jahvinu. Taj Sluga osjeća se pozvanim da u razočaranim sunarodnjacima budi nadu i tako ih ponovno sabire kao narod Božji. On, dapače, osjeća da ga Bog šalje i među pogane, kako bi se svi narodi mogli uključivati u spasenje koje Bog nudi. Pogani koji su to čuli i doživjeli "radovali su se i slavili riječ Gospodnju te povjerovaše oni koji bijahu određeni za život vječni" (r. 48). "Ugledne bogobojazne žene", koje zajedno s prvacima gradskim organiziraju izgon misionara, su strankinje koje su prihvatile vjeru u Boga jedinoga, prešle na židovsku religiju. Misionari odlaze u susjedni grad Ikonij, a novokršteni pogani i Židovi ostaju "ispunjeni radošću Duha Svetoga".
Iz ovog odlomka vidimo pastirsko služenje misionara koji unatoč teškoćama uprisutnjuju brigu Isusa dobrog Pastira. Značajna je radost kršćana koja je dar uskrslog Krista i njegova Duha.

Poglavlje sedmo Otkrivenja je stanka između otvaranja šestog pečata, koji najavljuje kozmičke nevolje (6, 12-17), i sedmog pečata kojim je najavljen Božji dolazak. Ono sadrži dva Ivanova viđenja: u prvom anđeo opečaćuje na čelu 144.000 Jaganjčevih sljedbenika prije katastrofe (r. 1-8), u drugom se pojavljuje "veliko mnoštvo iz svakog naroda i plemena i puka i jezika" (r. 9-17). Naše čitanje donosi dio drugog viđenja. Cilj je obaju viđenja zaštita Božja nad Crkvom usred nevolja koje dolaze na stanovnike zemlje. Prvo viđenje više ističe sigurnost Božje zaštite u skorim nevoljama, a drugo potrebu ustrajnosti među progonjenim vjernicima.
Protiv onih koji sektaški nastoje broj od 144.000 zapečaćenih iz dvanaest Izraelovih plemena suziti na toliki broj spašenih (koji se na vrijeme uključe u dotičnu sektu?!), u r. 9 vidimo da se taj broj mora razumjeti šire - kao broj univerzalnosti. Među Jaganjčeve sljedbenike na zemlji i u nebu uvrstili su se muškarci i žene iz različitih naroda. Tako su brojni da ih "nitko ne mogaše izbrojiti!"
Krštenici koji su pripušteni u Jaganjčevu pratnju "opraše haljine svoje i ubijeliše ih u krvi Jaganjčevoj" (r. 14). Prvo pranje životnih haljina dogodilo se kad su se dali krstiti, a svako daljnje ubijeljivanje tih haljina pere se na euharistiji, na kojoj se vjernici hrane posvećenim kruhom i vinom. Nad takvim vjernicima Bog će "razapeti svoj Šator". Štitit će ih u vrijeme zemaljske katastrofe i progona. U r. 17 Jaganjac je prikazan kao pastir progonjenih vjernika koji ih vodi na izvore voda života. To je citat iz Ps 23,1-2 u kojem psalmista zahvaljuje Bogu koji kao pastir pase vjernike na zelenim poljanama i prostire im obilan stol svoje riječi. Uskrsli Krist preuzeo je to Božje svojstvo, jer ga je u toku svoga povijesnog ministerija uprisutnjivao svojim postupcima prema bolesnim i raskajanim te prema svima koji su bili gladni riječi Božje. Sam Bog obrisat će svaku suzu s lica progonjenih Jaganjčevih sljedbenika. - Ovo čitanje podsjeća nas da je proslavljeni Krist i danas naš dobri Pastir koji nam omogućuje da peremo svoje životne haljine u krvi njegovoj te nas vodi na izvore životne vode. Iz svog uskrsnog stanja on to čini i po vidljivim pastirima koji crkvenoj zajednici svjedoče duhovne vrednote svojim osobnim životom i svojom službom.

Ovaj kratki odlomak govora kojim se Isus predstavio povijesnim slušateljima kao Pastir dobri pretpostavlja cijeli govor. Prvi dio govora Isus drži o blagdanu Sjenica, u vrijeme kojeg je svijetlio iz hramskog dvorišta veliki svijećnjak po cijelom Jeruzalemu. Tom zgodom Isus se proglasio svjetlom svijeta (usp. Iv 7, 1-2; 8, 12). U toku tog blagdana Isus je vratio vid slijepcu od rođenja kojega su farizeji ubrzo izbacili iz sinagoge radi vjere u Isusa, a Isus proglasio slijepcima njih koji misle da vide (usp. Iv 9, 38-40). Isus je znao da su veliki svećenici njegova vremena dobivali tu službu uz potvrdu poganske rimske vlasti, koju su često potkupljivali. Zato se u alegoriji o dobrom Pastiru predstavio kao vrata ovcama, a one koji dolaze mimo njega proglasio kradljivcima (10, 9-12).
Završni dio govora održao je Isus oko tri mjeseca kasnije, o blagdanu Posvete hrama koji se slavio sredinom prosinca. Bio je to spomen na svečano otvaranje očišćenog hrama u doba makabejskog ustanka god. 165., nakon što je ovo središte židovskog monoteizma bilo okaljano od strane nasilnog poganskog vladara Antioha IV. Epifana. Bila je zima i Isus je poučavao na istočnoj strani hramskog dvorišta, u Salomonovu trijemu (10, 22-23). Naš današnji odlomak odgovor je Isusa na izravno pitanje, da li je on Krist. On se poziva na djela koja čini u Očevo ime i predbacuje Židovima da ne vjeruju zato što nisu od njegovih ovaca. U r. 14 već istaknuo da On pozna svoje ovce te da ovce poznaju njega. Sada to ponavlja. " Poznavati" ovdje znači kod Isusa razabirati tko je pravi vjernik, a kod vjernika slijediti Isusa. Isus poznaje i u smislu da vidi duhovne potrebe svakog pojedinog te mu daje duhovnu hranu kakva mu zbiljski treba i koristiti. On daje vjernicima život vječni (r. 28). Taj izraz podsjeća na govor o kruhu života: "... tko vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni" (6, 40.47-48). Isus na kraju ističe da mu vjernike nitko neće ugrabiti iz ruke zato što mu ih daje Otac, a on i Otac su jedno.
Sabrani oko Isusa dobrog Pastira danas zahvalno slušamo njegov glas, svjesni da nas on poznaje iznutra i spremni da idemo za njim.

5. USKRSNA NEDJELJA

LJUBITI KAO ŠTO ISUS LJUBI

Današnja misna čitanja skreću našu pažnju na Crkvu kao zajednicu Isusovih sljedbenika koji se osjećaju šatorom Božjim među ljudima, jedni druge podržavaju u vjeri i nastoje se ljubiti kao što Isus ljubi.
Za prvo čitanje imamo odlomak o Pavlu i Barnabi koji pri koncu prvog misijskog putovanja utvrđuju u vjeri crkvene zajednice što su ih osnovali a zatim matičnoj zajednici u Antiohiji podnose izvještaj o "svemu što Bog učini po njima: da i poganima otvori vrata vjere." Drugo čitanje je dio viđenja o novom Jeruzalemu koji je Šator Božji među ljudima. Isus u evanđelju najavljuje svoj "odlazak" u proslavu po smrti na križu te obećava da će ostati sa svojima po njihovoj požrtvovnoj međusobnoj ljubavi. Svijet bi trebao prepoznavati da smo Isusovi sljedbenici po tome što ljubimo jedni druge i sve ljude kao što Isus ljubi. Ponizno priznajemo da nismo u tome dosljedni i molimo snagu da sve više postajemo ono što bi trebali biti.

Pavao i Barnaba pošli su oko god. 44. iz Antiohije na prvo misijsko putovanje, nakon što je Duh Sveti na euharistijskom slavlju tamošnjoj zajednici preko antiohijskih proroka preporučio da Pavla i Barnabu pošalju na misijsko djelovanje među pogane (usp. Dj 13, 1-3). Ostali su na tom putu oko pet godina i pri povratku su još jednom obišli osnovane crkvene zajednice. Danas bismo ih nazvali župama. Poticali su obraćenike na ustrajnost u vjeri i najavljivali teškoće koje su imale doći, kad jednom rimska država otkrije kako su kršćani "ateisti" tj. ne priznaju idolske bogove ni cara kao božanstvo. Misionari su po tim župama postavljali i starješine, iz čega mi katolici vidimo početak svetog reda. Starješine će voditi zajednice po uputama apostola.
U Antiohiji su misionari "sabrali Crkvu i ispripovijedali što je Gospodin učinio po njima: da je i poganima otvorio vrata vjere". "Crkva" su ovdje svi krštenici Antiohije koji su prva zajednica sastavljena od obraćenih pogana. Kako su misionari poslani da naviještaju vjeru Crkve, osjećali su se dužni položiti račun Crkvi o Božjem djelovanju po njihovu zalaganju. Pavlu i Barnabi ne pada napamet da odaziv pogana na vjeru pripisuju sebi u osobni uspjeh. Svjesni su da je to Bog učinio, a oni su samo služitelji riječi Božje i djelitelji Božjih otajstava (usp. 1 Kor 3, 5; 4, 1).
Iz ovog čitanja trebamo naučiti da su Crkva svi kršteni vjernici te da jedna takva mjesna Crkva cjelovito živi i svjedoči svoju vjeru, kad se zanima za duhovni napredak ostalih vjerničkih zajednica i kad podržava misionare.

Knjiga otkrivenja završava viđenjem nebeskog Jeruzalema koji ima crte zemaljske Crkve. Pogled u nebeski Jeruzalem trebao je u vrijeme progona kršćanstva ulijevati vjernicima snagu da izdrže.
U današnjem odlomku naglašeno je novo nebo i nova zemlja. Na takvu zemlju silazi s neba "novi Jeruzalem od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svog muža". Prije je Vidjelac istaknuo da o eshatonskoj fazi spasenja "pred licem Božjim pobježe zemlja i nebo" te da su zlobnici podvrgnuti konačnoj kazni (20, 11.15). Sada pokazuje na liniji starozavjetnih proroka da za otkupljeno čovječanstvo Bog stvara novo nebo i novu zemlju (usp. Iz 65, 17; 66, 22). O eshatonskoj obnovi "ni mora više nema", jer je ono sjedište nemani i neprijateljskih sila, a iz njega je izašla i Zvijer s deset rogova i sedam glava koja progoni Jaganjčeve sljedbenike (usp. 13, 1). Sveti grad silazi s neba, jer mu je Bog arhitekt i graditelj (usp. Heb 11, 10). Taj je grad kao zaručnica nakićena za svog muža. Ovo je starozavjetna metafora o Božjem narodu kao zaručnici ili ženi koju je Bog odabrao bez prethodnih zasluga. Slika je bila tim upotrebljivija što je "Izrael" i "Jeruzalem" u hebrejskom ženskog roda. U ovoj slici prisutna je misao da je Crkva na zemlji početak otkupljenog čovječanstva te da je konačno otkupljenje isključivo Božje djelo - dar Božji ljudima iz svih naroda, puka i jezika. Glas s neba tumači vidiocu smisao viđenja: "Evo Šatora Božjega s ljudima. On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov a on će biti Bog s njima" (r. 3). U vrijeme prolaza kroz pustinju Bog je boravio u svom narodu u šatorskom svetištu koje se moglo prenositi. Kasnije je napravljen hram u kojem se čuvao kovčeg saveza s pločama. Crkva na zemlji već jest šator Božji s ljudima, ali je ona znak i sredstvo eshatonske nerazdvojivosti između Boga i ljudi. Izraz: "Oni će biti narod njegov a on će biti Bog s njima" je formula sklapanja saveza u starozavjetnim spisima (usp. Ez 37, 27; Lev 26, 12; Jer 31, 33; Zah 8, 8).
Bog vjerni saveznik najavljuje da će u vremenu eshatonskog spasenja svima ožalošćenima obrisati svaku suzu s očiju; neće više biti smrti, ni tuge, ni jauka, ni boli. Svima koji trpe progon, nepravdu, neizlječivu bolest ili zapuštenost od onih koji bi ih morali voljeti i posluživati ovo je poruka da Bog vidi ljudsku patnju i da tješi. "Evo činim sve novo" su jedine riječi u Otkrivenju koje izgovara sam Bog. Ostale riječi ove nadahnute knjige izgovara Ivan vidjelac, Jaganjčevi sljedbenici na zemlji ili u nebu, sljedbenici Zvijeri. Ovdje nastupa sam Bog kao garant svega što je obećao. Vrijeme novog Jeruzalema, vrijeme Božjeg prebivanja među ljudima i brisanja svake suze nije prazno obećanje. A Crkva na zemlji je znak i sredstvo spasenja dostupnog u Kristu. Ona je već sada Šator Božji među ljudima.

Ovaj odlomak početak je dugačkog Isusova govora na posljednjoj večeri nakon što je izašao Juda. Taj se govor proteže kroz tri poglavlja (14, 15 i 16) te završava velikosvećeničkom molitvom u 17. poglavlju kojom Isus potvrđuje svoje sinovstva upravo moleći pred smrt i ispovijedajući da ga Otac i tada ljubi.
"Sada je proslavljen Sin Čovječji" je Isusov komentar o Judi koji izlazi da ga izda. On je prije naglašavao da će ljudi uvidjeti kako on jest upravo kad bude uzdignut od zemlje. Čak je najavljivao da će tako "uzdignut" sve privlačiti k sebi (usp. Iv 8, 27; 12, 32). U punoj svijesti nastavlja svoj hod i zna da ga čeka nasilna smrt. Ivan je u toku Isusova djelovanja pokazivao da Isus zna što je u drugima, a sada pokazuje da zna i što će se s njime zbiti: nasilna smrt bit će proslava koju mu sprema Otac. Isus također vjeruje da je njegovim dosadašnjim načinom djelovanja Bog proslavljen: "I Bog je proslavljen u njemu!" (r. 31b). Sada kad odlazi u smrt izražava povjerenje u Oca kojeg je proslavljivao svojim djelima i riječima: ovom smrću njega će Bog proslaviti, učinit će je izvorom milosti za ljude a njega će uvesti u stanje uskrsne proslavljenosti iz kojeg će moći biti u osobnom odnosu sa svakim a da ne bude zatvoren za druge. "Još sam malo s vama" je najava skore smrti. Naše današnje čitanje ispušta r. 33b gdje Isus kaže apostolima da ne mogu poći onamo kamo on sada odlazi. U svom sadašnjem duhovnom stanju ne mogu s njime ni u smrt ni u proslavu po križu.
Zatim Isus daje novu zapovijed svojim sljedbenicima: da se ljube kao što on ljubi njih i sve ljude. Zapovijed ljubavi postojala je u Starom zavjetu (usp. Lev 19, 15). Novo je što Isus ljubav proglašava sažetkom svih zapovijedi i time omogućuje svim ljudima da napreduju u svetosti. Ne mogu svi znati 613 staroza