1. NEDJELJA DOŠAŠĆA

PRIBLIŽUJE SE VAŠE OTKUPLJENJE

Došašćem počinjemo novu liturgijsku godinu. Sjetimo se saborske nauke o smislu liturgijske godine: "Svake sedmice u dan što ga je nazvala Gospodnjim, Crkva slavi spomen Gospodnjeg uskrsnuća, koje uz to, zajedno s njegovom blaženom mukom, svetkuje i jednom u godini najvećim blagdanom Uskrsa. Tijekom pak godine Crkva razvija čitavo Kristovo otajstvo od utjelovljenja i rodenja do uzašašća... Slaveći tako otajstva otkupljenja, otvara vjernicima bogatstvo, kreposti i zasluge svojega Gospodina, da se tako ta otajstva na neki način u svako doba ponazočuju, kako bi vjernici mogli doći s njima u dodir i napuniti se milošću spasenja" (SC 102).
Tokom liturgijske godine slavimo otajstva spasenja, jednom dogođena i sada dostupna u uskrslom Kristu. U njima dobivamo udio združujući se jedni s drugima u svetim slavljima oko uskrslog Gospodina pod vodstvom zaređenih služitelja Crkve.
Došašće je vrijeme priprave na Isusov povijesni i eshatonski dolazak. Ovo očekivanje Isusova dvostrukog dolaska prisutno je u misnim molitvama od početka do kraja došašća. Tako na prvu nedjelju došašća predsjedatelj prosi u ime sabrane zajednice u zbornoj molitvi da Kristu idemo ususret "pravednim življenjem te nas, kad dođe, postavi sebi s desne". Slično u zbornoj molitvi večernje mise na Badnjak istaknuta je spremnost na radosno primanje Krista u božićnim blagdanima ali i molba "da ga bez straha ugledamo kao suca".
Liturgija prve nedjelje došašća više usmjerava pažnju sudionika na Isusov eshatonski dolazak nego na božićne blagdane. Za evanđelje imamo Lukinu verziju govora o propasti Jeruzalema i svršetku svijeta. Luka, više od Marka i Mateja, opaža da bi vjernici u vremenu odgođene paruzije mogli sustati. Tješi ih da je otkupljenje blizu i potiče na budnost usred zemaljskih životnih briga.

Za prvo čitanje imamo dio iz Jeremijine knjige koji u širem odsjeku sadrži preradu mesijanskih proročanstava povijesnog Jeremije u vremenu obnove nakon povratka iz babilonskog sužanjstva (33, 14-26). Naš današnji odlomak je prerada Jeremijina proročanstva prilikom nastupa Sidkije. Babilonski kralj Nabukodonozor osvojio je 16. ožujka 597. pr. Kr. Jeruzalem, skinuo Jojakina s prijestolja, a "mjesto Jojakina postavio za kralja njegova strica Mataniju, ali mu je promijenio ime u Sidkija" (2 Kr 24,17). Hebrejski oblik ovog imena - Sidkijahu - znači "Moja pravda je Jahve". Razočaran lošom dotadašnjom upravom judejskih vladara, Jeremija je u Božje ime optužio pastire da rastjeruju narod Božji i najavio za budućnost idealnog vladara iz kuće Davidove. On će biti izdanak pravedni, Judeja i Izrael živjet će spokojno pod njegovom upravom pa će ga stanovnici ovih dviju zajednica jednog naroda Božjeg nazivati Jahveh sidkenu - Bog je naša pravda (Jer 23, 1-8). Očito da su povijesni slušatelji ove Jeremijine propovijedi razumjeli pod Davidovim izdankom novog vladara iz Davidove loze, koji će biti bolji od dotadašnjih. Po novom imenu "Jahve je pravda naša" on će biti sposoban da narod Božji okuplja u savezničku zajednicu onih kojima Bog garantira opstanak usred moćnih sila sa sjevera i s juga. Taj će vladar prvenstveno služiti zajednici. Na njemu će svi pripadnici naroda Božjeg doživljavati da je Bog zaštitnik svih, a ne prvenstveno vladarske kuće.
U vremenu obnove nakon povratka iz babilonskog sužanjstva, kad više nije bilo vladara iz Davidove loze, jedan prorok primijenio je povijesno proročanstvo Jeremije na situaciju zajednice koja se s mukom obnavlja. U njegovoj propovijedi značajno je što se Jeruzalem kao duhovno središte Božjeg naroda zove onako kako je kod Jeremije nazvan Izdanak iz roda Davidova: "I grad će se zvati: 'Gospodin - pravda naša'" (r. 16 današnjeg čitanja). To će se dogoditi "u one dane" (r. 15): zbunjeni povratnici ne vide idealnog vladara kojeg je najavio Jeremija, a prorok obnove najavljuje da će on nastupiti kad Bog htjedne, ne kad razočarani povratnici misle da im je najpotrebniji. Božja zaštita, koja će se vidljivo očitovati o nastupu idealnog Izdanka Davidova, već je zbilja u narodu Božjem. Bog je sada pravda naša.
Mi kršćani u ovom idealnom Izdanku Davidovu gledamo Mesiju koji je Krist Gospodin. On je trajni izraz Božje brige za vjerničku zajednicu i preko zajednice za pojedinca. Iz svoje utkanosti u Crkvu trebali bismo doživljavati da je Bog doista naša pravda u biblijskom smislu: bdije nad svojim svetim gradom.

Psalam 25, po književnoj vrsti, je individualna tužbalica, to jest nadahnuta pjesma pojedinca koji u nevolji zaziva Boga a zajednica njegovu pjesmu usvaja kao svoju. U hebrejskom izvorniku on je akrostih - svaki stih počinje novim slovom hebrejske abecede. U današnjem pripjevu psalmist uzdiže dušu Bogu, moli da upozna Božje putove i prosi snagu da hoda njegovim stazama. Njegovim riječima mi u liturgiji izražavamo vjeru da je Bog blizu te da spašava i onda kad nam se čini da ovako dalje ne ide.

Prva Solunjanima je poslanica zahvale Bogu za vjeru kršćana u gradu s većinskim poganskim stanovništvom i pouka vjernicima o Danu Gospodnjem ili drugom Isusovu dolasku. U današnjem odlomku imamo Pavlovu molitvu za povijesne naslovnike koja je nama danas pouka o aktivnom iščekivanju Gospodinova dolaska.
Apostol moli da vjernici rastu i obiluju ljubavlju jedni prema drugima i prema svima ljudima. Na početku poslanice zahvalio je Bogu što je njihova "vjera djelotvorna, ljubav zauzeta i nada postojana u Gospodinu našem Isusu Kristu pred Bogom i Ocem našim" (1, 3). U odsjeku prijelaza iz zahvale na dogmatsku pouku o paruziji on ističe da vjernici trebaju rasti u ljubavi unutar crkvene zajednice i prema onima vani. Riječ je, dakako, o aktivnoj ljubavi koja se sastoji u međusobnom podnošenju, prihvaćanju i usluživanju. Kad u r. 13 našeg odlomka moli da vjernička "srca budu besprijekorno sveta" za eshatonski nastup Krista, traži da se vjernici svojim ponašanjem razlikuju od poganskih sugrađana, da imaju hrabrosti biti drugačiji u onome što je sastavni dio njihova kršćanskog oslanjanja na Boga. Upozorava, nadalje, da su vjernici "primili" od misionara kako im se ponašati. Ovdje imamo najraniji novozavjetni spomen tradicije kao pouke koja u Crkvi teče od Apostola do naših dana.
Kao što misionarima vjera u Isusov drugi dolazak nije bila povod za prekid misionarskog naviještanja, tako ni vjernicima ne smije biti izlika za ustrašeno ponašanje koje bi kidalo mostove prema drugima u Crkvi i svijetu. Gospodin koji dolazi osposobljava nas i zadužuje da rastemo u ljubavi i svetosti.

Evanđelje je završetak Isusova eshatološkog govora prema Luki. Iz nastanka evanđelja sjetimo se da su evanđelisti u eshatološki govor stavili gradu o razorenju Jeruzalema i o eshatonskom dolasku Sina čovječjeg na koncu povijesti da sudi žive i mrtve. Luka je više od Mateja i Marka svjestan razdoblja Crkve između uzašašća i paruzije. Zato u 21, 24 ima vlastitu rečenicu da će "Jeruzalem gaziti pogani dok se ne navrše vremena pogana". Nakon te napomene slijedi dio koji imamo za današnje evanđelje.
U prvom odlomku, recima 25 do 28, su apokaliptičke slike o znakovima koji prethode paruziji. Najava kozmičkih katastrofa kao što je zamračenje sunca, padanje zvijezda i pokretanje sila nebeskih je uobičajeno ruho književne vrste apokaliptike ili otkrivenja. Njime pisac želi pokazati da priroda prati Božje intervente u ljudsku povijest. Te se slike, dakako, ne trebaju uzimati doslovno. To najbolje vidimo iz Petrova govora na Duhove. Apostol ondje citira Joelovo proročanstvo o pomračenju sunca i pretvaranju mjeseca u krv, a iz Lukina opisa je očito da ništa od toga nije bilo na Duhove (usp. Dj 2, 17-21).
U apokaliptičke slike spada i "oblak" na kojem dolazi Sin čovječji. Sam izraz je iz apokaliptičkog dijela Danijelove knjige (Dan 7, 13-14) gdje nadahnuti pisac progonjenim sunarodnjacima u vrijeme Antioha Epifana (oko 167-164. pr. Kr.) poručuje neka izduraju još malo, jer Bog samo što nije intervenirao u prilog svome narodu.
Kršćane koji povijest svijeta doživljavaju apokaliptički Isus po Luki bodri: "Uspravite se i podignite glave, jer se približuje vaše otkupljenje" (r. 28). To je poziv na razvedravanje uslijed povijesnih događaja jer je blizu Božji spasotvorni zahvat. "Otkupljenje" se spominje samo ovdje u evanđeljima, dok Pavao u svojim poslanicama donosi taj izraz sedam puta. Sadržaj "otkupljenja" ne smijemo gledati kao nešto slično ondašnjem otkupljivanju robova za novac. To je Božji intervent, sličan velikim Božjim zahvatima u prilog savezničkom narodu u SZ. Otkupljenje je blizu, što znači da Bog djeluje u ljudskoj povijesti.
Drugi dio današnjeg odlomka je poziv na budnost. Ono što bi moglo vjernike duhovno uspavati su proždrljivost, pijanstvo i životne brige. Proždrljivost i pijanstvo su mane koje čovjek može izbjeći, ali od životnih briga ne može pobjeći. Ovaj redak je vlastiti Luki. Slično je u tumačenju parabole o sijaču za zrno koje pada u trnje Luka rastumačio da su to "oni koji poslušaju, ali poneseni brigama, bogatstvom i nasladama života, uguše se i ne dorode roda" (Lk 8, 14). "Poneseni brigama!... Pazite da vam srca ne otežaju u životnim brigama!" Ovdje vidimo Lukinu svijest da Bog za Isusove sljedbenike ne stvara neki drugi, romantični i bezbrižni svijet. Zove ih na vjeru iz konkretnog svijeta i ostavlja ih u svijetu punom briga za kruh svagdašnji, za školovanje djece, za krov nad glavom, za bolesne ukućane i sumještane. Pritisnut takvim zakonitim i opravdanim brigama vjernik bi mogao zaboraviti da ide ususret Gospodinu koji dolazi u "onaj Dan".
Današnje evanđelje završava pozivom na stalnu molitvu u kojoj produbljujemo svijest ovisnosti o Bogu i tražimo snagu za ispravno obavljanje svojih zemaljskih obaveza. Naše uključivanje u nedjeljnu euharistiju najizvrsnija je molitva koja nas osposobljava da stanemo pred Sina čovječjeg bilo o završetku osobnog zemaljskog putovanja bilo "u onaj Dan".
Jedan od triju zaziva koji kličemo nakon pretvorbe u obnovljenoj liturgiji glasi: "Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!" To je ispovijest vjere kojom sebi posvješćujemo što zajedno činimo svakom misom. Nastojmo ove nedjelje i cijelog došašća taj usklik svjesno recitirati i osobno prihvaćati. Došašće je radosni hod ususret Gospodinu koji dolazi. Njegovo je otkupljenje već sada blizu, ali će se u punini očitovati "u onaj Dan". Znademo li povezivati iščekivanje Gospodina s vršenjem svojih ljudskih i zemaljskih obaveza?

2. NEDJELJA DOŠAŠĆA

SPASENJE BOŽJE U POVIJESTI LJUDSKOJ

U današnjem evanđelju sv. Luka ističe šest vladara u vrijeme kojih je Ivan Krstitelj u Judejskoj pustinji počeo zvati na obraćenje i dijeliti obraćeničko krštenje kao pripravu za dolazak Mesije. U prvom čitanju i evanđelju važan je pojam pustinje kao geografskog područja i kao ozračja za susretanje s Bogom.
Izraelci su pri izlasku iz egipatskog ropstva morali kroz Sinajsku pustinju ući u obećanu zemlju. Aisrci i Babilonci odveli su ih god. 721. i 587. pr. Kr. u sužanjstvo prema sjeveru preko Sirske pustinje. U samoj svetoj zemlji bila je Judejska pustinja u koju su se povlačili pojedinci i grupe na post, molitvu i produbljivanje ovisnosti o Bogu.
Naši nedjeljni sveti sastanci su oaze u pustinji svagdašnjice. Tada doživljavamo i priznajemo da smo krhki ljudi koji ne mogu nastaviti životno putovanje bez novog oslanjanja na Boga, aktivno prisutnog u ljudskoj povijesti. Onima koji mu dolaze u pustinju, spremni na obraćenje, Krstitelj obećava: "Svako će tijelo vidjeti spasenje Božje." "Svako tijelo" su ljudi ukoliko su kontingentni, nesposobni trajno i neizgubivo sami sebe spašavati. Mi u današnjoj misi priznajemo da smo takvo "tijelo" i radosno prihvaćamo spasenje koje Bog nudi.

Knjiga Baruhova iz koje imamo danas prvo čitanje, sačuvana je samo na grčkom u prijevodu Sedamdesetorice koji su priredili Židovi Aleksandrije za subraću raspršenu izvan svete zemlje. Pripisana je Baruhu kao tajniku Jeremije koji je propovijedi svoga učitelja sabrao u Jermnijinu knjigu. Međutim, kako poziva Židove dijaspore na budnost protiv idololatrije i na hodočašćenje u svetu zemlju, vjerojatno je nastala u helenističko doba, možda u trećem stoljeću prije Krista.
Današnji odlomak dio je ritmičke cjeline u grčkom izvorniku koja djeluje kao pjesma u tri kitice (4, 30-5,9). Prorok se obraća Jeruzalemu kao majci Božjeg naroda (Jeruzalem je u hebrejskom ženskog roda) te na oko govori o povratnicima iz sužanjstva iz godine 538. pr. Kr. a u stvari on misli na novi, idealni Jeruzalem koji će Bog uresiti svojom slavom o uspostavi svoga kraljevstva. U taj duhovni i novi Jeruzalem vraćaju se povratnici i bez teškoća prolaze kroz južnu i sjevernu pustinju zato što je Bog naredio klisurama da se snize, dolinama da se ispune pa da "Izrael čvrsto kroči u sjaju slave Božje". Čak će i "sva stabla mirisna činiti sjenu Izraelu po Božjoj zapovijedi", jer je pješačenje po bliskoistočnoj vrućini vrlo naporno.
Ovdje prorok iz vremena obnove nakon povratka iz sužanjstva prerađuje tradiciju iz Jeremijine i Izaijine knjige. Jeremija je pjevao Bogu koji je raspršio Izraela, ali ga opet "sabire i čuva ko pastir stado svoje" (31, 10). Prorok sužanjstva vidio je kako god. 549. pr. Kr. perzijski kralj Kir zauzima Mediju te predvidio da će jednom zauzeti i Babiloniju i omogućiti povratak izraelskih sužanja u domovinu. Zato je u Božje ime poručio da je Izraelovo ropstvo okončano, da će sami Babilonci morati napraviti kroz pustinju put za povratnike i da će se prilikom povratka očitovati slava Božja (Iz 40, 1-11; 60, 1-22).
Naše današnje čitanje posebno prerađuje proročanstvo iz vremena sužanjstva kojim je najavljen povratak kroz pustinju:
Glas viče: Pripravite Jahvi
put kroz pustinju.
Poravnajte u stepi
stazu Bogu našemu.
Nek se povisi svaka dolina,
nek se spusti svaka gora i brežuljak.
Što je neravno nek se poravna,
strmine nek postanu ravni,
Otkrit će se tada Slava Jahvina,
i svako će tijelo vidjeti,
jer Jahvina su usta govorila (Iz 40, 3-5).
Babilonci su od porobljenih naroda tražili da prave ceste za potrebe njihove vojske. Sada prorok vidi obrat: bivše porobljivače Kir će natjerati da prave cestu kroz pustinju za povratak Izraelaca. Baruhova knjiga ovom pjesmom o povratku raspršenih ojačala je vjeru kod ondašnjih čitalaca. Nama danas govori da Bog djeluje u povijesti, ali znakove njegove prisutnosti trebamo vjernički otkrivati i prepoznavati u pustinji svagdašnjeg života.

Psalam 126 je pjesma povratnika iz sužanjstva koji s radošću ističu veličanstvena Božja djela što ih doživljavaju. Odlazili su u plaču noseći sjeme, vraćaju se s pjesmom noseći snoplje. Njihova pjesma u našoj liturgiji je radost duhovnog povratka Bogu kojega uvijek iznova pronalazimo. Bog i nama čini velika djela te nam obećava da ćemo i mi žeti u pjesmi, makar sada sijali u suzama.

Poslanicu Filipljanima pisao je Pavao iz zatvora da zahvali vjernicima za poslanu materijalnu pomoć i da ih potakne na poniznost po uzoru na Krista koji je prihvatio obličje sluge i smrt na križu. U današnjem odlomku Pavao zahvaljuje Bogu za njihovu vjeru i moli za duhovni napredak, kako bi bili savršeni za Dan Kristov.
Iz zatvora im ne može propovijedati, ali maže za njih moliti, zahvalan za njihov "udio u Evanđelju" od vremena kad je među njih stigao do slanja njihova starješine Epafrodita Pavlu u zatvor s darovima. Moli da Bog u njima upotpuni dobro djelo koje je započeo. Ujedno moli
za porast njihove aktivne ljubavi prema Bogu i bližnjima. Također za ispravno prosuđivanje u promjenjivim događajima života, kako bi ostali besprijekorni za Dan Kristov - paruziju. Oni trebaju za taj susret biti "puni ploda pravednosti". Time ih zove na djelatno, aktivno spremanje za susret s Kristom.
Iz ovog čitanja Apostol nas potiče na radosnu molitvu za ljudsku braću i sestre onda kad nam izgleda da za njih ništa ne možemo činiti. Važan je i naš "udio u evanđelju": materijalnim doprinosom i bratskom ljubavlju prihvaćamo svoj dio odgovornosti za napredak Evanđelja.

Luka je o događajima djetinjstva Krstiteljeva istaknuo da su se odvijali "u dane Heroda, kralja judejskoga" (1,5). Sada navodi šest vladara onog kraja i ondašnjeg svijeta za vrijeme kojih je Zaharijinu sinu došla "riječ Gospodnja u pustinji".
Veliki svećenici su bili Ana i Kajfa. Oni i njihovi sinovi smjenjivali su se na ovoj službi od god. 6. do 41. posl. Kr., a imenovali su ih rimski upravitelji. Uz vjersku službu, predsjedali su i parlamentu u Jeruzalemu koji je u okviru odobrene autonomije bio nadležan i za građanski život Židova Palestine i dijaspore. Bili su častohlepni. Rimski upravitelj Judeje bio je u to doba Poncije Pilat (26-36. posl. Kr.) koji je zloupotrijebio svoju vlast pa su ga Židovi tužili u Rim. Upravitelj Galileje bio je Herod Antipa, sin Heroda Velikog. Njegova priležnica Herodijada zavadila ga je s Krstiteljem te nagovorila da od Rima traži kraljevski naslov, što ga je koštala skidanja s položaja.
Luka dalje spominje Antipina polubrata Filipa kao upravitelja četiriju pokrajina istočno od Galileje. Na njegovu području, kod Cezareje Filipove, sklonio se Isus da mirno poučava Dvanaestoricu i tom zgodom obećao Petru prvenstvo. Abilena je bila malo područje sjeverozapadno od Damaska s glavnim gradom Abilom. Ni Abilena ni njezin upravitelj Lizanija nisu igrali važnu ulogu, ali ih Luka spominje radi uvjerenja da se događaji svete povijesti odražavaju na ljudsku povijest bližeg i daljnjeg područja.
Tiberije je naslijedio Augusta 13. kolovoza god. 14. posl. Kr.. a bio je poznat kao sumnjičav i samovoljan vladar. Kako je nova godina počinjala početkom listopada, Tiberijeva prva godina navršila se za svega 40 dana. Zato bi njegova petnaesta godina bila 27. na 28. posl. Kr. Kako je jesen pogodnija od ljetnih vrućina za skupljanje pokornika u Jordanskoj dolini, Krstitelj je morao započeti ujesen godine 27.
Luka je prije izvijestio da je Zaharijin sin "boravio u pustinji sve do dana svoga nastupa pred Izraelom" (1, 80). Vjerojatno je u mladosti bio član zajednice kumranskih monaha u pećinama kraj Mrtvog mora. U današnjem čitanju, "dođe riječ Gospodnja Ivanu sinu Zaharijinu u pustinji" znači proročki poziv.
Razumio je da ga Bog zove na nešto novo: propovijedati obraćenje, dijeliti obraćeničko krštenje i pripravljati židovski narod na nešto novo što uskoro predstoji. On doživljava svoj poziv u pustinji, a pustinjsko razdoblje u povijesti Izraela je doba najčistije religioznosti. Ilija se u pustinji obnovio u proročkom zvanju (usp. 1 Kr l9). Preko Hošeje Bog poručuje da će Izraela-iznevjerenu zaručnicu "primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovoriti srcu" (2, 16). Smisao Krstiteljeva djelovanja Luka obrazlaže citatom Iz 40, 3-5, ali u grčkom prijevodu Sedamdesetorice koji predstavlja novo "čitanje" propovijedi proroka iz vremena sužanjstva. Dok je prorok sužanjstva najavljivao da će porobljivači graditi za povratnike Židove put kroz pustinju, Židovi Aleksandrije pri prevođenju su istaknuli da prorok "viče u pustinji", zove na vjerničku obnovu i revnost iz vremena prolaza kroz pustinju. Dok prorok sužanjstva i Baruhova knjiga govore o ispunjavanju pravih dolina, slijeganju pravih brežuljaka, izravnavanju hrapavih putova u pravom smislu riječi, prijevod Sedamdesetorice i Krstitelj s njima govore o moralnoj obnovi. To je novo čitanje riječi Božje u promijenjenim povijesnim prilikama. Njihovo pomicanje naglaska u starom tekstu vjernici su prihvatili kao nadahnuto i ono je za nas riječ Gospodnja.
Krstitelj zove na obraćenje kako bi o Mesijinu dolasku "svako tijelo" vidjelo spasenje Božje. "Svako tijelo" su ljudi ukoliko su kontingentni, slabi i svjesni svoje duhovne bijede. Za prevodioce Septuaginte i za Krstitelja to je budući zahvat Božji u konkretnu ljudsku povijest. Luka ovdje misli na Isusa kojega je Šimun prilikom prikazanja u hramu identificirao kao "spasenje tvoje" (1, 30), pripravljeno za sve narode. Luka jedini ovdje citira u Krstiteljevoj propovijedi "I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje". Tim predstavlja Krstitelja kao preteču Isusa sveopćeg Spasitelja. "Svako tijelo" su ljudi svih naroda koji spasenje trebaju i ono im je na dohvatu u Kristu.
Krstitelj počinje djelovati u vrijeme častohlepnih vjerskih poglavara Ane i Kajfe; u doba Pilata koji je okrutni čuvar rimskih okupatorskih interesa u Judeji; u vrijeme praznovjernog i povodljivog Antipe; u vrijeme sumnjičavog i samovoljnog Tiberija. U tom i takvom svijetu svaki pojedinac i svi narodi mogu doživjeti spasenje Božje. To možemo i mi danas, ako se s radošću otvorimo Bogu koji spašava u Kristu.

3. NEDJELJA DOŠAŠĆA

RADOST IŠČEKIVANJA

Ova se nedjelja od starine zove "Gaudete - Radujte se" jer taj usklik sadrži ulazna pjesma koja je uzeta iz Fil 4, 4 i zove na radost zato što je Gospodin blizu. Dopuštena je ružičasta boja misnice, dok se na ostale nedjelje i dane u došašću upotrebljava ljubičasta.
U zbornoj molitvi celebrant ističe da sabrana zajednica s vjerom očekuje blagdan rodenja Gospodnjeg i u ime nje prosi da i ove godine radosno dočekamo i proslavimo božićne blagdane. Slično u popričesnoj: "Gospodine, utječemo se tvojoj dobroti: po ovoj svetoj gozbi očisti nas od grijeha i pripravi nam duh na buduće blagdane".
U prvom čitanju prorok zove Jeruzalem na radost zato što je Bog usred njega i obnavlja mu svoju privrženost. U drugom čitanju sužanj Pavao zove vjernike na radost zato što je Gospodin blizu. U evanđelju Luka donosi nastavak Krstiteljeve propovijedi. Narod u iščekivanju pitanja, da Ivan nije Mesija a on najavljuje Jačega koji će krštavati Duhom Svetim i ognjem. Luka ovakvu Krstiteljevu propovijed naziva pobudom i navještajem evanđelja. I kad prijeti, Krstitelj je navjestitelj radosne vijesti o spasenju koje je na dohvatu.

Prvo čitanje je psalamska pjesma uzeta sa završetka knjige proroka Sefanije. On je djelovao u Judeji između god. 640, i 630. pr. Kr., u vrijeme kad su pripadnici Sjevernog kraljevstva već odvedeni u asirsko sužanjstvo a asirski se utjecaj sve više osjećao i u Jeruzalemu. Prorok je najavljivao Dan Jahvin protiv poganskih naroda koji tlače Židove a svoje sunarodnjake pozivao na obraćenje.
Na kraju svoga propovijedanja (i knjige koja sadrži njegove propovijedi) pozvao je na radost "kćer sionsku, Izrael, Jeruzalem". To su zborni nazivi za cijeli narod Božji, posebno za stanovnike glavnog grada. U ovom kratkom psalmu dva puta ponavlja da je Bog usred svoga naroda. Kad govori "Gospodin te riješio tvoje osude, neprijatelje tvoje uklonio", upotrebljava proročki perfekt koji znači futur: zasada je to samo u Božjem planu, ali će to Bog sigurno izvesti. Prorok naziva Boga kraljem Izraelovim, jer je doživio slabost zemaljskih vladara koji nisu bili sposobni obraniti narod od poganske vojske. Sadašnja Božja prisutnost sigurna je garancija budućeg spasenja od svih neprijatelja. "Kliktat će nad tobom radosno kao u dan svečani" podsjeća na blagdansko raspoloženje prijelaznika preko Crvenog mora, kad je Aronova sestra Mirjam udarala u bubanj te s drugim ženama pjevala Bogu izbavitelju (usp. Izl 15, 20-21). Izraelci su vanjskim veseljem i pjesmama slavili svoje vjerske blagdane u skladu s biblijskom slikom o čovjeku koji i svojim tijelom, svojom igrom pred Bogom, izražava zahvalnost za Božje spasotvorne intervente u prilog zajednici i pojedincu.
Ovaj prorokov poziv na radost zbog prisutnosti Boga koji će uskoro intervenirati tiče se i nas kršćana na bogoslužju. Kao što starozavjetnim vjernicima prorok poručuje da osnovni temelj radosti nije materijalno blagostanje nego Božja spasonosna prisutnost, tako poručuje i nama. Prorokov perfekt koji označuje futur i nama je poticaj da vjernički analiziramo iskustvo crkvene zajednice i pojedinaca, uvjereni da je Bog intervenirao u prošlosti te da se zato možemo radovati i njegovim budućim intervencijama.

Ovo je himan zahvale za spasenje kojim završava "Knjiga o Emanuelu" u Izaijinoj knjizi (usp. Iz 6-12). Zove na radosnu zahvalnost zajednicu usred koje boravi "Svetac Izraelov". Izaija često naglašava svetost Boga koji je drugačiji od stvorenog svijeta i ljudima daje udio na svojoj "pravdi" ili savezu. Takav Bog-Svetac je snaga, pjesma i spasenje vjernika koji mu iskazuju zahvalnost na bogoslužju i raduju se njegovoj prisutnosti.

Za drugo čitanje imamo dio poslanice Filipljanima koju je Pavao pisao iz zatvora. U današnjem odlomku zove na radost "u Gospodinu" zato što je "Gospodin blizu".
Iako se nalazi u zatvoru dok piše poslanicu Filipijanima, Pavao u njoj često govori da se raduje (1, 4.18; 2, 2.17; 4, 10). Razlog njegove radosti jest vjera zajednice koju je utemeljio, propovijedanje evanđelja koje nije obustavljeno njegovim hapšenjem, materijalna pomoć koju su Filipljani poslali po Epafroditu. On također zove na vjerničku radost (1, 25; 2, 28-29; 3.1; 4, 4). U današnjem odlomku poziva na radost a Gospodinu uvijek i posvuda, među ljudima drugih uvjerenja. Radost u Gospodinu koji je blizu je svijest spasenja u koje su vjernici uključeni krsnom vjerom i koje će se potpuno ostvariti u sasvim sigurnoj budućnosti. Vanjski znak te radosti treba biti blagost vjernika među ljudima.
U izrazu "Gospodin je blizu" vidi se odjek liturgijskog izraza Marana tha (usp. 1 Kor 16, 22 i Otk 22, 20) koji znači "Naš Gospodin je došao" i "Naš Gospodine, dođi" Tim usklikom prvi su kršćani u euharistiji ispovijedali vjeru u Isusovu nazočnost te molili da on ponovno dođe o svršetku vremena. "Mir Božji koji je iznad svakog razuma" je aluzija na opomenu iznesenu u 4, 2-3 koja prethodi našem odlomku. U toj je opomeni Pavao zamolio zaslužne filipinske vjernice Evodiju i Sintihu da se pomire jer njihova posvađanost škodi cijeloj vjerničkoj zajednici. Tko prihvaća mir Božji, oprašta bližnjemu i prihvaća oproštenje. Mir od Boga darovan i zadan, je duhovni stražar koji čuva pojedince i zajednicu u vjerničkoj radosti.

U evanđelju imamo nastavak Krstiteljeve propovijedi. Ljude različitih staleža on zove na plodove dostojne obraćenja ističući dužnost pravednosti (reci 10-14) te najavljuje dolazak Jačega koji će krstiti Duhom Svetim i ognjem (r. 15-17). Luka ovakvo djelovanje Krstitelja naziva naviještanjem radosne vijesti koja se tiče svih ljudi euangelizesthai (r. 18).
U odlomku koji prethodi našemu Krstitelj je pozvao mnoštvo hodočasnika koji su došli na Jordan da prime obraćeničko krštenje: "Donosite plodove dostojne obraćenja!" (r. 8). To mnoštvo pita ga u današnjem odlomku, što treba činiti. Čisto povijesno, "dvije haljine" se odnosilo na pokornike koji su se spremali da hladnu noć provedu u Jordanskoj dolini. "U koga ima hrane" odnosilo se na one koji su ponijeli za put. Međutim, Luka voli prikazivati Isusa kao Božjeg siromaha i prijatelja siromašnih. Zato je za njega Krstitelj preteča Isusa i u tome. On zove na obraćenje Bogu i bližnjemu koji je u oskudici.
Carinici su bili ovlašteni za skupljanje poreza te državi unaprijed isplaćivali traženi doprinos a kasnije često "ugonili" i više nego što je bilo potrebno. Njima Krstitelj govori da ne budu gramzljivi i ne traže "više nego što je određeno". "Vojnici" o kojima je ovdje riječ nisu profesionalni rimski vojnici nego Židovi u četama Heroda Antipe o kojem Josip Flavije svjedoči da je imao vlastitu vojsku. Vojnici su u Palestini Isusova i Krstiteljeva vremena imali priliku ucjenjivati građane, od njih tražiti novac i lažno ih prijavljivati. Krstitelj od njih traži da ne zloupotrebljavaju svoju službu i da budu zadovoljni plaćom.
U vremenu kad je Luka zapisivao za Crkvu ovu Krstiteljevu propovijed sva pitanja upravljena Krstitelju ticala su se krštenih vjernika. Ovom staleškom propovijedi Luka pokazuje da je kršćanstvo religija za sve staleže. Nitko ne treba napustiti svoje zemaljsko zanimanje da bi se pridružio Isusovu pokretu. Dovoljno je da ondje gdje ga je zatekao poziv na vjeru nastavi živjeti dostojno obraćenja (usp. 1 Kor 7, 17-21). Crkva Lukina vremena ne osjeća se zaduženom da potkopava nepravedne "strukture" nego da ljudima gdje jesu i što jesu navijesti spasenje ponuđeno u Kristu.
Slušajući Krstiteljevu "stalešku" propovijed, mnoštvo se pita: "Nije li on Mesija?" Ivan odgovara neizravno najavljujući Mesiju koji će krstiti Duhom Svetim i ognjem te koji je Jači. Time pokazuje četverostruku prednost Mesije:
- dolazi "nakon" njega u kronološkom smislu; neće ići "za" njim, ne će biti Pretečin učenik;
- Preteča mu nije dostojan učiniti najnižu uslugu kao što je odvezivanje remenja na obući, jer tu su uslugu vršili robovi;
- Mesija će krštavati Duhom i vatrom; njegovo će krštenje zbiljski preporađati ljude, a Pretečino je samo potvrda kajanja pokornika;
- Mesija je Jači koji će "pročistiti gumno svoje" o eshatonskom nastupu; razvrstat će ljude po njihovoj zbiljskoj vrijednosti, a Preteča mu samo pripravlja put.
Slika o lopati i sabiranju žita uzeta je iz palestinske poljoprivrede onog vremena. Ratar je mlatio motkom pokošenu pšenicu ili se vodila životinja u krug i gazila po žitu. Zatim je "vijao" bacanjem slame u zrak pomoću rogulja ili lopate. Vjetar je bacao slamu i pljevu na stranu a ostajala je na mjestu ovršena pšenica. Ovom slikom Preteča najavljuje Mesiju kao eshatonskog suca svih ljudi. Kao što ratar podiže slamu i pljevu da bi ih odvojio od zrnja, tako će i Mesija razdvojiti dobre ljude od zlih. Ovdje je prvenstveno naglasak na spasenju koje donosi eshatonski sudac. Krstitelj i prijetnjama najavljuje spasenje koje donosi Jači. U noći Isusova rođenja Luka je anđelu u usta stavio riječ: " Evangelizaram vam veliku radost za sav narod" (2, 10). Ovdje za Pretečinu propovijed o Mesiji kaže: "I mnogim je drugim pobudama evangelizirao narod" (r. 18). Na građanskom području Lukina vremena "evangelizirati" znači razglašavati radosnu vijest koja se tiče svih građana. Ivan je evangelizirao pobudama. To znači da je poticao, hrabrio, podržavao pokornike u odluci o obraćenju, ulijevao im volju da se obrate. Iako najavljuje Mesiju koji će biti sveopći sudac, Krstitelj ostaje Preteča Mesije koji spašava. A spasenje koje Mesija nudi je evangelion, zbiljska radosna vijest za sve ljude.
Odazivajući se današnjim misnim čitanjima, pitajmo se, da li se znamo vjernički radovati? 3e li naša radost "u Gospodinu"? Znademo li pjevanjem i misnim poklicima izražavati svoju vjerničku radost?

4. NEDJELJA DOŠAŠĆA

MESIJINA MAJKA

Na posljednju nedjelju došašća liturgija nam uprisutnjuje događaje koji su neposredno prethodili rođenju Mesije. Vrhunac je susret dviju majki u današnjem evanđelju pri kojem Elizabeta izriče vjerničku pohvalu Mariji što je povjerovala da će se ispuniti ono što joj je Gospodin najavio po anđelu prilikom navještenja.
Za zbornu molitvu ove nedjelje imamo onu što je molimo u tradicionalnoj molitvi "Anđeo Gospodnji". U njoj priznajemo da smo na anđelovu blagovijest upoznali utjelovljenje Krista, Božjeg Sina. Ujedno prosimo da po milosti Božjoj, snagom vjerničke pridruženosti križu Isusovu, budemo privedeni i k slavi uskrsnuća. U nedjelju pred Božić te na dnevnoj misi Božića liturgija nam ponazočuje otajstvo utjelovljenja kao jednu od središnjih istina kršćanstva.
Ove nedjelje misna čitanja skreću pažnju na onu po kojoj se dogodila otajstvo utjelovljenja, na Mesijinu majku. Prvo čitanje govori o Davidovu potomku iz Betlehema. Drugo čitanje naglašava Isusovu tjelesnost, jer je kao pravi čovjek s ljudskim tijelom i srcem vršio u svemu volju Božju. U evanđelju Elizabeta zove Mariju "Majkom Gospodina mojega" i priznaje da joj je čedo zaigralo od radosti u utrobi prilikom ovog susreta. S Elizabetom želimo i mi ove nedjelje dublje uroniti u događaje koji su Mariju učinili Majkom Gospodina našega.

Mlihej je bio prorok socijalne pravde i kritike protiv formalističkog bogoslužja u hramu. Djelovao je u drugoj polovici 8. st. pr. Kr. te bio suvremenik Hošeje, Amosa i Izaije. Doživio je propast Samarije god. 721. i naglo povlačenje Sanheribove vojske ispod zidina Jeruzalema god. 701. pr. Kr.
U današnjem prvom čitanju imamo Mihejevu verziju Izaijina proročanstva o Emanuelu i njegovoj majci (usp. Iz 7, 10-25). Iz povijesti Izraela i Jude napominjemo da se proročanstvo o Emanuelu dogodilo u vrijeme opsade Jeruzalema u toku tzv. sirsko-efrajimskog rata. Kralj Ahaz ustrašen je za svoje prijestolje, jer ne vjeruje u trajni uspjeh pobune protiv Asirije. Želi poslati poruku asirskom vladaru da dođe smiriti svoje pobunjene vazale. Izaija mu u Božje ime poručuje neka to ne čini, ali kralj nema hrabrosti osloniti se samo na Boga. Izaija na to proriče da će spas narodu doći od jedne mlade žene i njezina djeteta koje će biti nazvano Emanuel jer će u vrijeme njegove vladavine Bog zaista biti uz svoj narod.
Mihejeva verzija proročanstva naglašava da će Emanuel biti iz Davidova grada Betlehema te da će mu majka također biti izvanredna žena. "Njegov je iskon od davnina, od dana vječnih" naglašava Emanuelovu ukorijenjenost u Božjem planu spasenja. Narod će biti pod tuđinskom vlašću "dok ne rodi ona koja ima roditi". To znači da je u Božjem planu Emanuelova majka sasvim konkretna žena po kojoj će Bog početi ostvarivati svoj plan obnove i spasenja.
"Ostatak će se vratiti" je najava povratka raspršenih i ponovnog ujedinjenja naroda, kao što su Davida priznala sjeverna i južna plemena za zajedničkog vladara. Idealni vladar neće biti autokrata ni izrabljivati podanike nego pravi pastir svoga naroda koji će uprisutnjivati pastirsku brigu Božju za pojedince i zajednicu. Bog će biti uz njega pa će zato "silom Gospodnjom na pašu izvoditi stado": U vrijeme Emanuelovo vladat će mir ne samo u izraelskom narodu nego "do krajeva zemaljskih". Ime će mu biti Šalom - Mir, a to podsjeća na mudrog Salomona čije ime znači također "Mir". Ovaj idealni vladar nadmašuje svaku povijesnu osobu u Izraelu i zato su već sami starozavjetni vjernici u njemu gledali budućeg Mesiju. Mi kršćani vidimo u njemu Marijina Sina, kako to svjedoči Matej kad prilikom raspitivanja mudraca o "novorođenom kralju židovskom" navodi ovaj Mihejev tekst (usp. Mt 2, 1-6).

Psalam 80 je zajednička tužbalica u kojoj vjernici sadašnja zla što ih podnose suprotstavljaju Božjim milosnim zahvatima u svojoj prošlosti. Pripjev koji je odabran za današnju liturgiju ujedno je pripjev u ovom psalmu, jer se ponavlja tri puta. "Nasad desnice Božje" je cijeli Božji narod. On je ujedno i "sin kog za se odgoji". S ovim starozavjetnim vjernicima i mi molimo Boga da nas obnovi, poživi i spasi te obećavamo da se nećemo više odmetati od njega.

Poslanica Hebrejima je jedini novozavjetni spis s naukom o Kristu kao vječnom svećeniku. Uspoređuje sličnost, razliku i nadmoć Isusova svećeništva nad starozavjetnom svećeničkom službom.
Današnji je odlomak uzet iz Heb zato što spominje tijelo Isusovo kao nužnog partnera u ispunjavanju mesijanske zadaće i velikosvećeničke službe. U ovom je odlomku pretpostavljena biblijska antropologija prema kojoj čovjek jest tijelo i1i duša, ovisno od toga što u njemu želimo naglasiti. Naš odlomak dio je veće cjeline u kojoj sveti pisac pokazuje kako su starozavjetni svećenici neprestano morali prinositi krvne žrtve životinja za grijehe naroda i svoje vlastite, a Isus je jednom zauvijek prinio samog sebe.
Na liniji rabinske alegorizacije sveti pisac u ovom odlomku pripisuje Sinu Božjem prilikom utjelovljenja riječi Psalma 40, 7-9. U tom psalmu izbavljeni vjernik zahvaljuje Bogu te prilikom prikazivanja žrtve zahvalnice podsjeća sebe i prisutne sudionike na nauku proroka o potrebi da vjernici uz prikazivanje žrtava stalno vrše volju Božju u svagdanjem životu (usp. Am 5, 21-27; Iz 1, 10-20). Nabrojivši četiri vrste uobičajenih žrtava on priznaje da mu je milije vršiti volju Božju onako kako je ona zapisana u svetim knjigama objave. Pisac Heb kaže: "On ulazeći u svijet veli" i pri tome misli na utjelovljenje Sina. Sinu stavlja u usta riječi nadahnutog pjesnika iz Ps 40 te ih razrađuje kao razgovor Sinov s Ocem prilikom utjelovljenja. Naš pisac citira Sedamdesetoricu, prijevod SZ na grčki koji su priredili Židovi Aleksandrije za svoje liturgijske potrebe. U tom prijevodu postoji odstupanje od hebrejskog izvornika u r. 7 Psalma 40. U hebrejskom tekstu stoji: "Nisu ti mile žrtve ni prinosi nego si mi uši otvorio." Aleksandrijski prijevod, i s njime pisac Heb, ima: "... nego si mi tijelo pripravio". U obje varijante naglasak je na vršenju volje Božje. Starozavjetni vjernik sluša uhom riječ Božju a onda je svim srcem prihvaća i provodi u svagdanjem životu. Tijelo mu je pripravio Bog kao sastavni dio osobnosti, jer bez tijela ne bi mogao vršiti kao čovjek volju Božju. U trenutku Sinova utjelovljenja pisac Heb vidi važnost Mesijina tijela po kojem je pravi čovjek, solidaran s ljudskom subraćom i spreman na punu vjernost Ocu u svim zgodama i nezgodama ljudskog života. Ovo nas čitanje potiče da vjernički gledamo Isusovu i vlastitu tjelesnost.

Marijin pohod Elizabeti "u Gorje, u grad Judin" Luka je tako prikazao da podsjeća na prijenos kovčega saveza iz kuće Obed Edomove u Jeruzalem. Elizabetino pitanje "Otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni?" (r. 43) podsjeća na Davidovo: "Kako bi mogao doći k meni kovčeg Jahvin?" (2 Sam 6, 9). Krstiteljevo radosno poigravanje u utrobi majke podsjeća na Davidov religiozni ples pred Bogom (2 Sam 6, 16). Ovo radosno poigravanje podsjeća na starozavjetne tekstove u kojima je izraženo glasno radovanje siromaha nad prisutnim spasenjem (usp. Ps 114, 6, Iz 35, 6, Mal 3, 20).
Igranje Elizabetina čeda u utrobi majke znak je da Preteča prepoznaje onoga kojemu će pripravljati put te mu se unaprijed podlaže. Elizabeta objavom Duha Svetoga doznaje za Marijinu trudnoću i radosno pozdravlja Mariju kao najblagoslovljeniju, jer ovdje je Luka pod utjecajem hebrejskog načina uspoređivanja u kojem nema superlativa kao oblika ali ima isticanje najboljih usporedbom s ostalima. Marija je najblagoslovljenija zato što je "majka Gospodina mojega". Elizabeta je objavom doznala da je Marijino dijete obećani Mesija koji već od djetinjstva počinje biti Gospodin (usp. također Lk 2, 11 Isus u noći rodenja predstavljen kao "Gospodin"!). Gospodin je zato što Bog po njemu počinje izvoditi svoj plan spasenja. Među Židovima novozavjetnog vremena veličina majke mjerila se važnošću njezina djeteta. Marija je najblagoslovljenija jer je majka djeteta koje u najvišem stupnju ima udio na Božjem blagoslovu i dijeli ga ljudima. Ovim blagoslovom Mesijinoj majci Elizabeta nagoviješta ono što će jedna žena uskliknuti u toku Isusova mesijanskog djelovanja (usp. Lk 11, 27), istaknuvši Marijinu ulogu u spremanju Isusa za mesijansku zadaću.
Elizabetina pohvala Mariji dostiže vrhunac u komplimentu: "Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!" Ona nije saznala od Marije za događaj navještenja pa niti za Marijin pristanak. Napunila se o Marijinu dolasku u njezin dom Duhom Svetim i bilo joj je jasno što se događa. Blaženost je unutarnja sreća osobe, sretno stanje u kojem se netko nalazi, a ne tek pojedinačno djelo ili predmet koji osobu čine momentalno sretnom. Marija je blažena zato što je povjerovala. U grčkom izvorniku stoji particip aorista s članom he pisteusasa. To je inhoativni aorist - otpočela je vjerovati i sada je u stanju vjerovanja. Luka će u događajima Isusova djetinjstva istaknuti kako ih je Marija pamtila i o njima u srcu razmišljala (2, 19.51). To znači da joj nije odmah sve bilo jasno o njezinu sinu i o njoj samoj. Morala je vjernički istraživati i uvijek iznova prihvaćati volju Božju u promjenjivim događajima života. U tome nam je svima uzor i poticaj .
Zaharijina kuća bila je prema tradiciji u Ain Karimu, gradiću koji je bio 8 kilometara zapadno od Jeruzalema. Marija nije došla na piknik nego da bude na uslugu svojoj rođakinji pred porod i neposredno iza poroda. Otvorenost za suradnju s Bogom učinila ju je još otvorenijom za ljude koji trebaju pomoć. Neka nam i u tome bude uzor.

BOŽIĆ - POLNOĆKA

RODIO SE BOG I ČOVJEK USRED STAJICE

Najstariji pisani spomen o slavljenju Božića u Rimu zabilježen je u Kronografu za god 354. koji sadrži popis rimskih državnih svetkovina te administrativne i povijesne podatke o samom Rimu i carstvu. U tom dokumentu zabilježeno je da 25. prosinca rimski građani slave rođendan nepobjedivog sunca, a kršćani Kristovo rođenje. Car Aurelijan uveo je sirski poganski blagdan u čast suncu god. 274. za cijelo carstvo sa željom da povezuje i učvršćuje njegovu državu sastavljenu od različitih naroda. Iz popisa spomendana smrti rimskih biskupa u istom Kronografu doznajemo da su kršćani Rima već god. 336. slavili u novoizgrađenoj bazilici na Vatikanskom brežuljku 25. prosinca Kristovo rođenje. Iz Rima se blagdan raširio po cijelom Zapadu.
Početak slavljenja Božića povijesno je nadahnut obnovom vjere u Kristovo božanstvo koju je potaknuo Nicejski sabor god. 325. U to doba Arije je učio da kršćanski Bog ne može biti jedan ako je Isus kao utjelovljeni Sin u biti jednak Ocu nebeskom. Biskupi su na prvom općem saboru svetopisamske podatke protumačili izrazima ondašnje grčke filozofije sastavivši Vjerovanje u kojem i danas ispovijedamo: "... Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena od Oca, istobitna s Ocem". Crkva je u svojoj liturgiji počela slaviti Božić da izrazi svoju vjeru u Isusovo božanstvo. Na otajstveni sadržaj Božića utjecalo je širenje manihejske hereze u IV i V stoljeću po Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. Manihejci su pod utjecajem gnoze učili da je ljudsko tijelo zatvor duha pa Sin Božji nije mogao biti pravi nego samo prividni čovjek. Crkva je na ovo odgovorila božićnim molitvama: "Udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga Sina koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav" (zborna molitva u dnevnoj misi Božića). "Uzeo" je precizni teološki izraz za utjelovljenje: trajno se sjedinio, postao konkretni povijesni čovjek te i sada iz svog proslavljenog stanja ne prestaje biti pravi Bog i prav čovjek.
Božićna ponoćka ističe da je utjelovljeni Sin Božji naše životno svjetlo. Zornica poziva na poklon Dječaku u jaslama s poniznim pastirima. Dnevna misa otkriva nam da se Sin Božji "ušatorio" među nama te da je njegovo rođenje početak našega preporođenja. Sve to divno izražava naša božićna pjesma: "Rodio se Bog i čovjek usred stajice!" Ovu vjeru danas izražavamo na vanjski način poklecanjem kod riječi "I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom".

U zbornoj molitvi celebrant je istaknuo da je Bog "ovu presvetu noć obasjao pravim svjetlom, Isusom Kristom". Prvo čitanje je odlomak o Emanuelu kao svjetlu koje obasjava Božji saveznički narod te preko njega sve narode svijeta.
Podsjetimo da je povijesni Izaija propovijedi o Emanuelu držao za vrijeme Tiglat Pilesarove invazije na Izrael god. 733., kada je područje dvaju najsjevernijih plemena - Naftalijevo i Zabulonovo - pretvoreno u asirsku pokrajinu. Današnji odlomak je iz drugog dijela "knjige o Emanuelu" (8, 21-12, 6) u kojem se govori o kazni Asiriji, izbavljenju sjevernih plemena ispod poganske vlasti te pomirenju južnih i sjevernih plemena. Kad naš noćašnji odlomak govori o "narodu koji je u tmini hodio", povijesno se to prvenstveno odnosilo na pripadnike sjevernih plemena koji su potpali pod pogansku vlast. Izaija pjeva novorođenom dječaku iz kraljevske obitelji po kojem će Bog obasjati svoj utamničeni narod te pokazivati da je on "Bog silni, Otac vječni, Knez mira". Kraljevski će se dječak u vrijeme svoje vladavine u svemu oslanjati na Boga saveznika i zato će biti mudar kao Salomon, hrabar kao David i pobožan kao Mojsije. Povijesno se ovo moglo odnositi na Ezekiju koji se iskreno trudio da po zakonu Božjem kao davidovski kralj upravlja Judejom (716-687. pr. Kr.).
Međutim, svojstva ovog idealnog vladara nije u potpunosti ostvario ni jedan kralj iz Davidove dinastije. Izaija ovdje upotrebljava perfekt koji ima snagu futura: dječak po kojemu sviće svjetlost jarka narodu što sjedi u tmini ima se roditi u budućnosti. Istina, Židovi su vjerovali da Bog na davidovskog kralja prenosi svoju punomoć, da ga na dan intronizacije proglašava svojim sinom i knezom mira. Izaijini povijesni slušatelji vrlo su dobro znali da idealnog vladara među Davidovim kraljevskim potomcima nije bilo niti će biti. Za razliku od ratničkih vladara koji su vojnom silom osiguravali mir rata, on vlada "u pravu i pravednosti od sada do vijeka", a vrhovni garant njegove usrećujuće vladavine je "privržena ljubav Gospodina nad vojskama". "Dan midjanski" je događaj iz Sudaca 7,16-25 kad je Gideon s 300 svojih ljudi do nogu porazio organiziranu armiju midjanskih knezova. Sveopći mir koji će Bog udijeliti pod idealnim vladarom što ga je Izaija najavio nije djelo čisto ljudskog zalaganja. Ovaj idealni vladar iz Izaijine knjige za nas kršćane je Gospodin Isus po kojem nam je osvanula jarka svjetlost.

"Očitovala se ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi!". U 1 Tim 3, 16 povijesni nastup te smrt i uskrsnuće Isusa nazvano je "otajstvom pobožnosti" koje je očitovano u tijelu. Zato se i ovdje pod "očitovanjem ljubavi Božje" misli povijesni nastup Isusa iz Nazareta po kojem se Bog objavio kao neopozivo naklonjen svim ljudima. Kad se Sin Božji nerazdruživo povezao s ljudskom naravi, povezao se sa svim ljudima kroz povijest; postao je neopozivi izraz naklonosti Božje prema svima i dokaz spasenja ponuđenog svima ljudima.
Za "odgoj" koji nam Bog u Isusu pruža stoji u grčkom izvorniku paideuo, a to obuhvaća disciplinu i pouku, vježbu i urazumljivanje. Božji odgoj zadire u naš zemaljski život među ljudskom subraćom i na ispravno upotrebljavanje osobnih sposobnosti. Zato se "razumno" odnosi na zdrav vjernički i ljudski stav prema samome sebi. "Pravedno" je otvorenost za druge kojima smo potrebni i koji nama trebaju. "Pobožno" je otvorenost za Boga i vjerske vrednote. Sve to ima biti "u sadašnjem svijetu". Ne u nekom budućem, idealnom, u kojem ne bi bilo ljudskih nevolja, zloće i oskudice.
Zahvalnost Bogu za ljubav koju nam je očitovao u svome utjelovljenom Sinu iskazujemo ako razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu. Ovaj odlomak i današnja liturgija potiču nas da iščekujemo i eshatonski dolazak Kristov. Božićne pjesme ne smiju nas uljuljati u svijesti da smo na vjerničkom proputovanju ovim svijetom.

Na ponoćki se od starine čita Lukin izvještaj o rođenju Isusa u Betlehemu za vrijeme cara Augusta. Spominjanjem Augusta Luka ovaj događaj svete povijesti uklapa u povijest svijeta, što su kasnije prihvatili svi narodi kad je od VI. stoljeća uvedeno da se godine broje po Kristovu rođenju. Matej (2,1) i Luka svjedoče da se Isus rodio u Betlehemu i tako povezuju rođenje Mesije s obećanjima danim Davidu koji je kao pastir iz Betlehema krenuo u kraljevsku službu na intervenciju proroka Natana.
"Dok su bili ondje" znači da su na vrijeme pošli, smjestili se u prolaznom svratištu za strance. Kad je Mariji došlo vrijeme poroda, sklonila se u pokrajnju prostoriju, jer kamene "jasle" nisu služile samo za stoku nego i za spremanje kućnih potrepština. Svakako su stada one noći bila na pašnjacima te pastiri s njima, kao što tekst izričito govori. Vol i magarac iz naših božićnih jaslica ne postoje u Lukinu tekstu nego u Iz 1, 3: "Vo poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve - Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije!" Pobožna legenda o volu i magarcu
javlja se tek u IV stoljeću na temelju ove Izaijine metafore koja potiče na priznavanje ovisnosti o Bogu. "Svoga prvorođenca" ne znači da je Marija imala još djece, nego da je Isus snagom prvorodstva nosilac obiteljske i religijske tradicije, da Bog s njime ima posebni plan.
U vrijeme Isusova rodenja betlehemski pastiri čuvali su stada jeruzalemskih svećenika i od njihovih su se stada odabirale životinje prikladne za hramske žrtve. Pastirska je služba bila omalovažavana zato što pastiri nisu mogli vršiti sve propise obredne čistoće. Upravo njima anđeo javlja rođenje Spasitelja. Vijest anđela trebalo bi doslovno prevesti: "Evangeliziram vam veliku radost za sav narod!" Prvi kršćanski misionari nazvali su evanđeljem čin i sadržaj propovijedanja o Isusu raspetom i uskrslom. Luka naziva evanđeljem i rođenje Isusovo. To je polemika protiv ondašnjeg pojma "evanđelja" u rimskoj državi. Grci i Rimljani zvali su evanđeljem rođenje careva djeteta, pobjedu carske armije, ustoličenje novog vladara. Za Luku je evanđelje rođenje Dječaka u Betlehemu.
Lukina polemika prisutna je i u nazivu "Spasitelj... Gospodin". Rimljani su cara štovali kao božanstvo te ga u tom smislu zvali gospodinom. Zvali su ga i spasiteljem u smislu da osigurava javni red i mir te nabavlja živežne namirnice za svoje državljane u vremenu kad ljetina slabo rodi. Za Luku je pravi Gospodin i Spasitelj jedino Dječak iz Betlehema.
Pjesma anđela u našoj poznatoj božićnoj pjesmi i u starom prijevodu glasi: "Mir ljudima dobre volje!" U prijevodu koji sada imamo u liturgiji: "Mir ljudima miljenicima njegovim!" Razlog promjene je napredak u razumijevanju izraza eudokia u Lk 2, 14 koji doslovno znači "sviđanje, naklonost, dobra volja". Stari prijevodi su razumijevali da je to ljudsko svojstvo: Mir ljudima sviđanja ili dobre volje, tj. ukoliko su dobre volje, ukoliko su spremni na milost koju im Bog nudi po Kristovu rođenju. Svi noviji prijevodi, na temelju starozavjetnih tekstova gdje se odgovarajući hebrejski izraz odnosi prvenstveno na Boga (racon, racono - naklonost, naklonost njegova) vide ovdje Božje svojstvo: "Mir ljudima sviđanja njegova, naklonosti njegove!" Ovo znači da je Dječak iz Betlehema - na liniji noćašnjeg prvog čitanja - neopozivi dokaz Božje ljubavi prema svima ljudima. S Božje strane nema više Židova i pogana, naroda objave i onih kojima je objava uskraćena. Svi su miljenici Božji jer ih Bog zaista ljubi u svome Sinu koji je čovjekom postao. Međutim, u našoj božićnoj pjesmi "Svim na zemlji mir, veselje" drugi stih se može razumjeti i kao Božje svojstvo. Dok jedni drugima čestitamo Božić, obnovimo vjeru da je Isus za nas Evanđelje, Gospodin i Spasitelj koji svojim utjelovljenjem poručuje da su svi ljudi miljenici Božji.

BOŽIĆ - MISA ZORNICA

OJ, PASTIRI, ČUDO NOVO

Naš službeni misal zove ovu misu zornicom, prema latinskom izrazu "In aurora". U njoj spominjemo poklon pastira pa bismo je mogli nazvati i pastirskom, kako to čine njemački katolici. Njezina poruka izvrsno je zgusnuta u drugi zaziv svečanog blagoslova na kraju mise u božićna vrijeme: "Bog je po anđelima navijestio pastirima radost Spasiteljeva rodenja; nek i vas ispuni radošću i učini vas svojim blagovjesnicima!" Šteta bi bilo da predstojnik liturgijskog slavlja danas ne uzme taj svečani blagoslov.

Prvo čitanje je dio pjesme proroka iz vremena obnove nakon povratka iz babilonskog sužanjstva. Dok su se drugi povratnici nad jeruzalemskim ruševinama i povratkom siromašnih sunarodnjaka osjećali obeshrabreni, ovaj Božji čovjek pjeva mesijanskom Jeruzalemu koji će procvasti u trenutku kad Božji narod postane potpuno poslušan Bogu i pun pouzdanja. U ovom odlomku podsjeća na radosnu procesiju povodom blagdana Sjenica u kojoj su pobožni sudionici doživljavali povratak Boga kao svemoćnog i pobjedonosnog Spasitelja. "S njim naplata njegova i njegova nagrada ispred njega" su povratnici koje Bog dovodi iz dijaspore u sveti grad i blago koje donose ne samo oni nego i poganski hodočasnici. Kako je Jeruzalem u hebrejskom ženskog roda; "Tražena" je slikoviti izraz za cijeli narod koji je u svojoj povijesti bio zapuštan, ali sada ga traži sam Bog i stranci koji prepoznaju Božje djelovanje u narodu Božjem. U prorokovu radosnom uskliku "Evo dolazi tvoj Spasitelj" mi kršćani vidimo na ovoj misi proročanstvo o Mesiji koji dolazi u liku nemoćnog Djeteta. Možemo li u svom vremenu i u svojim prilikama prepoznati znakove Boga koji dolazi i spašava?

Isusovo rođenje, mesijansko djelovanje te spasotvornu smrt i uskrsnuće ovdje nadahnuti pisac zove očitovanjem Božje dobrostivosti i čovjekoljublja. Za "dobrostivost" stoji u pavlovskim poslanicama 10 puta izraz koji označuje ljudsko i Božje pozitivno svojstvo prijateljske vjernosti. Za "čovjekoljublje" stoji filanthropia, izraz koji dolazi još samo u Dj 28, 2 ali je to vrlina gostoljubivih Maltežana prema Pavlu i ostalim brodolomcima na putu za Rim. Bez ljudskih prethodnih zasluga, iz čiste prijateljske naklonosti i čovjekoljubivosti Bog nas je u Isusu već spasio. To se dogodilo "kupelju novog rodenja i obnavljanja po Duhu Svetom". U Ef 5, 25 krštenje je nazvano "kupelj vode", a ovdje "kupelj preporoda i obnove u Duhu". Time se označuje krsna pridruženost Kristu Gospodinu, pri čemu se kršteniku ne samo opraštaju grijesi nego mu se dariva novi život u povezanosti s uskrslim Kristom. U njemu djeluje Duh Kristov koji ga čini "novim stvorom" (usp. Gal 6, 15). Ljudi vremena kad je nastajao Novi zavjet čeznuli su za duhovnom obnovom i preporodom. Toj intimnoj čežnji ljudskog srca kršćanstvo odgovara da je obnova moguća, ali kao Božji dar u Kristu kojemu se čovjek treba slobodno i ponizno otvoriti.
Obnova nije magijska preobrazba: "... da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga!" Pristankom uz Isusa koji je očitovanje Božjeg čovjekoljublja krenuli smo putem spasenja; zadobili smo početni stupanj spašenosti. Valja nam u nadi nastaviti hod prema punom spasenju.

Naši su prevodioci s pravom grčku riječ rema ovdje preveli kao "događaj", a ne "riječ" što ona doslovno znači. Vijest, koju su im donijeli anđeli, i pjesmu, kojom je najavljeno rođenje Dječaka u Betlehemu, razumjeli su kao događaj objave kojemu trebaju vjernički odgovoriti. Za Luku je objava ne prvenstveno riječ Božja zapisana u knjige nego događaji koje Bog čini u prilog ljudima. Na toj liniji uči Sabor: "Brižljivi raspoređaj objave ostvaruje se zahvatima i riječima, iznutra međusobno povezanima, tako da djela koja je Bog u povijesti spasenja izveo pokazuju i potkrepljuju nauku i stvari što ih riječi označuju" (DV 2).
Našavši "Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama" pastiri postaju sigurni da pjesma anđela nije njihova tlapnja nego zbiljski događaj koji im je obznanio Gospodin Bog. "Ispripovjediše im" odnosi se najprije na Mariju i Josipa koji sada i od drugih dobivaju najavu Božjeg plana s Dječakom. "Im" su nadalje njihovi kolege pastiri i drugi ljudi koji su reagirali divljenjem. Tako pastiri postaju glasnici novorođenog Gospodina i Spasitelja. Ujedno uzor ostalim vjernicima: Bog otkriva događaje spasenja skromnim pastirima koji nisu imali pristup u društvo hramskih čistunaca i zadužuje ih da te događaje naviještaju ostalim ljudima iz svog životnog kruga. Pastiri se vraćaju slaveći i hvaleći Boga. Time se pridružuju anđelima koji su otišli u nebo slaveći Boga u noći Isusova rodenja. Kad Bog vjernicima očituje svoja slavna djela, oni na njih radosno pristaju i zahvalno hvale Boga. Misa zornica poziv je na uočavanje divnih Božjih djela i slavljenje Boga za njih.
To sjajno izražava naša božićna pjesma "Oj, pastiri, čudo novo" koja preriče događaj iz današnjeg evanđelja. Posebno je značajna treća kitica koja govori da je prevelika Božja ljubav prilikom rodenja Isusa primila na sebe put čovjeka ili krhku ljudsku narav. Spasitelj se nije rodio kao kneževsko dijete nego kao nemoćno, krhko dijete jedne Galilejke. Dijete koje treba ljubav svoje Majke da bi doraslo za svoju životnu zadaću.

BOŽIĆ - DANJA MISA

MI SMRTNI LJUDI ZAUVIJEK SMO POČAŠĆENI

Dnevna misa na Božić u molitvama, čitanjima, prefaciji i završnom svečanom blagoslovu uvodi nas dublju u tajnu utjelovljenja kao središnji događaj povijesti spasenja. Dok smo u noćnoj misi i zornici za evanđelje imali Lukin izvještaj o rođenju Isusa i poklonu pastira, u ovoj misi imamo Ivanov himan o Logosu-Riječi koja je bila s Bogom od početka te u određenom povijesnom trenutku uzela ljudsko tijelo i nastanila se među nama. Liturgijska reforma poslije Sabora donijela nam je dvije nove božićne prefacije. Druga ističe kako je Krist rođenjem počeo život u vremenu da obnovi sklad svijeta narušen ljudskim grijehom. Treća ističe da je u utjelovljenom Sinu Božjem zablistala "otajstvena razmjena spasenja: tvoja se vječna Riječ rodila kao smrtan čovjek, a mi smrtni ljudi zauvijek smo počašćeni, jer u Kristu primamo božanski život." Šteta što u službenom hrvatskom Misalu nema nota za drugu i treću božićnu prefaciju. Treća izvrsno sažima otajstvo dnevne božićne mise.

Jedan od vjernika među Židovima u babilonskom sužanjstvu budio je kod svojih sunarodnjaka nadu u povratak te u mladom perzijskom vladaru Kiru vidio Božjeg pomazanika koji će srušiti Babiloniju i omogućiti da se zarobljenici vrate u domovinu. Njegove propovijedi sačinjavaju građu Izaijine knjige od 40. do 56. poglavlja.
Današnji odlomak dio je Prorokove pjesme Jeruzalemu u koji se vraćaju sužnji iz tuđine. Prorok u zanosu gleda glasnike koji javljaju da je povratak dopušten. Zato ih naziva glasonošama radosti i navjestiteljima mira. Radosna vijest ili evanđelje koje oni navješćuju glasi: "Bog tvoj kraljuje!" Gradski stražari otvaraju dveri povratnicima te javljaju susjednim naseljima da se kod njih događa nešto veličanstveno: "Na Sion se vraća Gospodin". Ovaj povratak bit će primljetljiv i drugim narodima tako da "svi krajevi svijeta vide spasenje Boga našega."
Ovaj poziv na razglašavanje evanđelja ili radosne vijesti u današnjoj liturgiji primjenjuje Crkva na sebe. Slaveći Kristov ulazak u ljudsku obitelj ona vidi znak Božje vladavine i spasenja dostupnog svima ljudima.

Drugo čitanje je svečani proslov poslanice Hebrejima koji podsjeća na početak Ivanova evanđelja. Dok je u starozavjetnom rasporedu spasenja Bog govorio "ocima po prorocima", u vrijeme novozavjetnog sustava spasenja govori nam u Sinu.
"Više puta, na više načina, nekoć" nagoviješta nepotpunost starozavjetne objave i njezinu otvorenost prema punini koja je nastupila u utjelovljenom Sinu Božjem. "Konačno, u ove dane" označava zaključno razdoblje Božjeg plana o spasenju. Poslavši nam Sina koji je postao jedan od nas Bog nam je poslao najviše što je imao. Ne kani ljudima pružati novi i drugačiji put spasenja ocim po Sinu. Zato "konačno, ovi dani" traju dok traje ljudska povijest. Krist je punina objave i nakon njega nema nove javne objave. "Progovori nam" je inhoativni aorist: otpoče govoriti i još uvijek govori. Kad pisac kaže da nam Bog govori "u Sinu", hoće reći da nam govori po njegovim djelima i riječima. Utjelovljeni Sin Božji odsjaj je slave i otisak bića Božjega. Iako je smrtni čovjek, u njega je Bog utisnuo svoju savršenu sliku; po njemu obnavlja svoju sliku u svakom čovjeku. Izrazima "odsjaj" i "otisak" Isus je predstavljen kao utjelovljena mudrost Božja (usp. Mudr 7, 26) među ljudima. Povijesni naslovnici ove poslanice bili su u opasnosti da otpadnu od vjerničkog prianjanja uz Isusa. Sveti pisac ih upozorava da je Sin viši od anđela. Ako su starozavjetni vjernici dobivali objavu po anđelima pa se svaki neposluh kažnjavao (usp. Heb 2, 2), koliko bi veći grijeh bio oglušiti se djelima i riječima samog Sina. Ime ili pravu unutarnju bit Sina Božjeg Isus je "baštinio pošto očisti grijehe" - po smrti na križu i uskrsnom uzdignuću na dostojanstvo Gospodina koji ima udio na vlasti Oca nebeskog.
Za intronizaciju proslavljenog Sina Božjeg nakon obavljene mesijanske zadaće sveti pisac navodi tri citata iz SZ koji su se povijesno odnosili na intronizaciju kralja, ali su starozavjetni vjernici nakon propasti Davidove dinastije u njima gledali budućeg idealnog vladara. Za našu liturgiju važna je napomena u r. 6: "A opet, kad uvodi prvorođenca u svijet, govori: Nek pred njim nice padnu svi poslanici Božji". Već od rođenja Isus je kao Sin veći od anđela koji mu se klanjaju, iako su oni bestjelesni poslanici Božji. S njima i mi sudionici božićne liturgije priznajemo veličinu Sina koji je postao nemoćni čovjek, jedan od nas.

Četvrto evanđelje ne sadrži događaje Isusova djetinjstva nego počinje himnom o Logosu-Riječi koja je tijelom postala, među nama se nastanila. On je Jedinorođenac pun milosti i istine; od njega primamo milost na milost.
Ovaj himan pretpostavlja starozavjetnu nauku o Božjoj riječi koja je izvor vjerničke mudrosti i sama mudrost. Ona se ušatoruje u vjerničkoj zajednici, prostire svoj stol i zove ljude da jedu i piju s njezina stola (usp. Izr 8, 22-9, 6; Sir 24). Prva Crkva, koja je ovaj himan pjevala u svojoj liturgiji, gledala je u Isusu utjelovljenu mudrost Očevu. U recima 11-12 himan govori da je Logos došao k svojima a oni ga nisu primili dok oni koji ga primaju postaju djeca Božja. Ivan tu najavljuje raspored svog evanđelja: u poglavljima 1-12 je Isusovo javno djelovanje, ili Knjiga znakova a poglavlja 13-21 su Knjiga proslave po muci, smrti i uskrsnuću.
Za božićnu liturgiju ključni su reci 14 i 16 koji ističu udioništvo vjerničke zajednice u otajstvu Logosa-Riječi. Ivan je pisao vjernicima koji su bili pod utjecajem grčke filozofije a prema toj filozofiji Logos je počelo reda i jedinstva u svemiru. U takvoj sredini bilo je prikladno istaknuti da je Logos bio s Bogom od početka, da bez njega nije nastalo ništa te da je on "svjetlo istinsko" (r. 9). Međutim, ljudima s ondašnjim grčkim mentalitetom bila je šokantna tvrdnja da je Logos postao tijelom. Oni bi nekako podnijeli da se Logos privremeno uselio u ljudsko tijelo kako bi mogao djelovati među ljudima. Priznali bi potrebu da božanski Logos ima tijelo, ali Ivan ide dalje od toga. Za njega Logos jest tijelo. Pri tome upotrebljava namjerno izraz sarks koji označuje krhkost ljudskog tijela, čovjekovu ranjivost, ovisnost od drugih, sklonost grijehu. U govoru o kruhu života Ivan za Isusovo euharistijsko tijelo upotrebljava plemenitiji izraz soma, ali ovdje je namjerno odabrao sarks. Time pokazuje da je Sin Božji postao konkretni i krhki povijesni čovjek, član jednog naroda i jedne obitelji. Spreman i sposoban s ljudima u svemu suosjećati. Povezao se intimno i neodvojivo s tokom ljudske povijesti.
Za "nastani se među nama" Ivan upotrebljava grčki glagol koji znači "ušatori se, otpoče s nama boraviti pod šatorom i dijeliti s nama šatorarsku egzistenciju". Time podsjeća na starozavjetne tekstove o Božjem boravku u Šatoru sastanka tokom proputovanja kroz pustinju te o nastanjenju kovčega saveza u hramu. Bog je boravio sa svojim vjernicima i dok su živjeli pod šatorima i kad su postali stalni stanovnici palestinskih gradova i sela. Utjelovljena mudrost Božja nastavlja trajnu Božju prisutnost u vjerničkom narodu. Ivan u nastavku ističe da je utjelovljeni Logos Očev jedinorođenac pun milosti i istine. To su u SZ savezničke vrline Boga i vjernika: ljubav i vjernost. U r. 16 istaknuto je da od punine utjelovljenog Logosa primamo svi mi, i to "milost na milost". "Milost" ovdje stoji za savezničko svojstvo ljubavi. Utjelovljeni Krist doživljava da ga Otac ljubi i od punine te ljubavi daje nama. Zato traži da ljubimo jedni druge kao što on nas ljubi (usp. Iv 15, 12-13). U utjelovljenoj Riječi mi smrtni ljudi zaista smo počašćeni, jer u Kristu primamo božanski život.
Tajna utjelovljenja koju na ovoj misi dublje proživljavamo podsjeća nas da je kršćanstvo religija utjelovljene Riječi, a time i religija ljudskog dostojanstva. Ako je Sin Božji čovjekom postao, svaki je čovjek zaista dostojan poštovanja. Ne samo da je postao. On u svom proslavljenom stanju i dalje ostaje pravi čovjek te od nas traži da jedni drugima budemo braća.

NEDJELJA PO BOŽIĆU-BLAGDAN SVETE OBITELJI

MEĐUSOBNO POMAGANJE U OBITELJI I MEĐU OBITELJIMA

Uočimo najprije točan naziv blagdana: "Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa". Isus kao najvažniji član ove obitelji je na prvom mjestu a Josip, koji je pred ondašnjom vjerskom i državnom zajednicom kao glavar bio prvi, u našoj se liturgiji navodi kao posljednji.
Ovaj je blagdan uveden u opću Crkvu na poticaj katolika iz Kanade među kojima se u prošlom stoljeću počela širiti plodna pobožnost prema Svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa. Oni su uzor i pomoć vjerničkim obiteljima u svijetu gdje majke moraju zarađivati izvan kuće, djeca ne mogu dobiti naobrazbu i posao kako žele roditelji i sami mladi, muževi rade daleko od obitelji i najveći dio tjedna nisu s djecom. Prvi puta blagdan je uveden za sveopću Crkvu god. 1893. i postavljen na 3. nedjelju iza Bogojavljenja. Godine 1921. sastavljena je nova misa za ovaj blagdan koji je premješten na 1. nedjelju iza Bogojavljenja. Najnovija liturgijska reforma pomaknula ga je na nedjelju iza Božića, a kad nje nema (kao 1988.), slavi se 30. prosinca.
Povijesni poticaj za uvođenje ovog blagdana utjecao je na izbor misnih čitanja i sastav misnih molitava. U zbornoj predsjedatelj slavlja ističe da nam Bog u Svetoj obitelji daje divan uzor obiteljskih kreposti i uzajamne ljubavi te moli da je nasljedujemo. U darovnoj ističemo da prinosimo Bogu žrtvu pomirenja i molimo da on po zagovoru Marije i Josipa učvrsti naše obitelji u svojoj ljubavi i miru. U popričesnoj molimo da se trajno ugledamo u Svetu obitelj te da joj se poslije nevolja ovoga života pridružimo u vječnoj slavi.

Sve zapovijedi Božje, pa i četvrta, prvenstveno su upućene odraslima. "Poštuj oca i majku da dugo živiš i da ti dobro bude na zemlji", izvorno je upućeno odrasloj djeci roditelja koji više ne mogu raditi niti priskrbljivati sebi sve što im je potrebno za život. "Poštuj" znači "Hrani, časti ih brinući se za njih".
To govori i današnje prvo čitanje, uzeto iz mudrosnog spisa Knjige Sirahove. Bog slavi roditelje u njihovoj djeci jer su ih rodili, odgojili, prenijeli na njih svoj vjernički nazor na svijet, pomogli im da kao osobe i članovi države postanu što jesu.
Sveti mudrac vidio je mnoge senilne očeve i majke koji su mladima bili prilika za ruganje. Zato" opominje: "Ako mu razum i klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti koji si u punoj snazi" (r. 13). Tko pomaganjem i služenjem poštuje nemoćne roditelje "bit će uslišan u dan molitve svoje" (r. 5). To znači da samo sudjelovanje u bogoslužju i obavljanje izvanjskih vjerskih dužnosti nema pred Bogom veliku vrijednost, ako vjernička briga za nemoćne ljude, pa i vlastite roditelje, nije sastavni dio ili produžetak naših molitava. Kao što odrasla djeca nisu mogla izrasti u zrele i odgovorne osobe bez požrtvovne ljubavi roditelja, tako nemoćni roditelji ne mogu dostojanstveno proživjeti dane koje im je Gospodin odredio bez pomoći svoje odrasle djece i drugih osoba. Svi to priznajemo, ali smo žrtve vremena kad se stanovi ne prave za tri generacije nego samo za mlade roditelje i djecu koja stasaju. Živimo u vremenu kad za "neproduktivne" otvaramo institucije staračkih domova i plaćamo one koji služe naše stare roditelje. To po sebi ne mora biti strašno zlo, ako i u takvim prilikama ostavimo dovoljno prostora za osobnu pažnju prema starima. Imamo li za njih vremena i živaca?

Psalam 128 je mudrosna pjesma koja zaziva Božji blagoslov na sve što se boje Gospodina i hodaju njegovim stazama. "Bojati se Boga" je starozavjetni izraz za životnu pobožnost: odanost Bogu, svijest ovisnosti o njemu, služenje Bogu. Takvom čovjeku uspijevaju njegovi pothvati: "Plod ruku tvojih ti ćeš uživati!" Žena mu je kao plodna loza a djeca kao mladice masline. U starozavjetno doba najveća odlika žene jest što rađa i odgaja djecu, a brojna djeca znače veći broj baštinika obiteljske i nacionalne tradicije, više radnika u obiteljskom imanju, više branitelja u slučaju nasilja od strane susjeda ili strane vojske. Današnje žene nisu važne samo po tome što rađaju i odgajaju djecu niti su djeca prvenstveno pomoćnici u obiteljskom biznisu. Ipak, ova mudračeva molitva ostaje izvor vjere da Bog traži međusobno pomaganje svih u jednoj obitelji te jednih obitelji drugima.

Ovaj odlomak dio je odsjeka o vjerničkom ponašanju muževa i žena, roditelja i djece te gospodara i robova. Prije toga sveti je pisac podsjetio naslovnike da su u krštenju svukli starog čovjeka s njegovim djelima te obukli novoga "koji se obnavlja za spoznaju po slici svoga Stvoritelja" (Kol 3, 9-10). Kod krštenih ne bi trebalo biti podjele na Židove i pogane, napredne Grke i zaostale barbare, robove i slobodne "nego sve i u svima Krist" (r. 11). Prije nego prede na odnose u obitelji sveti pisac iznosi opće načelo: "Zaodjenite se u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu". U skladu s građanskim bontonom onog vremena traži da žene budu pokorne muževima, djeca roditeljima, robovi gospodarima. Ipak, muževi nemaju apsolutnu vlast jer se od njih traži da ne budu osorni prema suprugama i ne ogorčavaju svoju djecu (r. 19 i 21).
U nabrajanju obiteljskih dužnosti naš nadahnuti pisac ne razlikuje se puno od ondašnjih pučkih filozofa stoika ili židovskih rabina. Ipak, prava je novost unošenje krsne pridruženosti Kristu u obiteljske odnose: "Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega - ljubav!" U kršćansku zajednicu mogu stupiti ljudi svih kultura i društvenih slojeva, ali je potrebno da svoju krsnu vjeru provode ondje gdje jesu i među onima s kojima dijele dobro i zlo. Uzaludno je optuživati sv. Pavla da nije priznavao prava žena, djece i slugu. On je u društvo kakvo je onda bilo unio novost življenja u Kristu te po Božjoj odredbi tražio da se ta novost unese i u obiteljske odnose. Znao je, kao i mi danas, da nema tako idealne obitelji u kojoj članovi ne bi imali jedni drugima što opraštati te se navijek iznova prihvaćati, jer jedni bez drugih ne mogu.
Svojevrstan komentar ove Apostolove nauke je enciklika Obiteljska zajednica, br. 15 gdje Ivan Pavao II uči: "U braku i obitelji stvara se čitav niz međuljudskih odnosa - zaručnički odnosi, očinstvo-majčinstvo, sinovstvo, bratstvo - preko kojih je svaka osoba uvedena u 'ljudsku obitelj' i u 'obitelj Božju' - Crkvu". Papa dalje uči da članovi obitelji ne samo ne mogu jedni bez drugih sazrijevati i ispunjavati svoje ljudske i vjerničke obaveze nego da obitelji ne mogu jedne bez drugih, kao ni bez društvenih i vjerskih ustanova koje stoje na uslugu obitelji (br. 70-72).

Događaj o dvanaestogodišnjem Isusu u hramu uzima se u vjeronauku kao primjer Isusove poslušnosti roditeljima. Međutim, iz Lukina rasporeda događaja izlazi da je pravi cilj zgode pokazati Isusov prijelaz iz djetinjstva u mladenaštvo kao neposrednu pripravu za mesijansko djelovanje. Ovom zgodom Luka želi pokazati kako je Isus iznenadio i same roditelje ranom sviješću o svom jedinstvenom odnosu prema Ocu nebeskom i o svom mesijanskom zvanju.
"Svake godine" znači da su Josip i Marija činili više nego što propisuje SZ, jer su to dužni bili samo oni Židovi koji žive do tridesetak kilometara od Jeruzalema. Židovi Palestine nastojali su to činiti kad je moguće a Židovi dijaspore barem jednom u životu. "Dvanaest godina" je vrijeme za židovsku obiteljsku svečanost bar micvah, kad dječak postaje odrastao u smislu da je sposoban vršiti propise zakona, biti jedan od najmanje dvanaestorice muškaraca koji su potrebni da se uopće drži sinagogalna služba Riječi. U toj dobi, kad su njegovi vršnjaci zakoračili na prag mladosti, s Isusom se zbio događaj koji je pokazao da je zreliji od svojih vršnjaka. Išlo se u grupama: muškarci s muškarcima, žene sa ženama, a odraslija djeca mogla su se pridružiti kome su htjela. Pred večer su se obitelji opet okupljale na spavanje zajedno. Putovalo se samo danju, jer je noću bilo opasno radi drumskih razbojnika.
Marija predbacuje Isusu što je ostao u prigodnoj hramskoj školi u kojoj su zainteresirani odrasli slušatelji i djeca rabinima postavljali pitanja a oni odgovarali. "Žalosni smo te tražili" - pokazuje ubrinutost Marije i Josipa za Dijete koje im je Bog povjerio da ga odgoje za njegovu jedincatu zadaću. Dotada se Isus ponašao sasvim uobičajeno. Sada je učinio nešto izvan očekivanja i Marija traži objašnjenje. "Žalosni smo te tražili" pokazuje također da Marija ne razumije što se s Isusom događa.
Isusova zrelost vidi se iz odgovora: "Zar niste znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?" Neki naši prevodioci prevode: "... u kući Oca svoga" (Raspudić) ili ... u onome što pripada Ocu mojemu" (Rupčić). Ta tou Patros mou nije Očeva kuća u smislu materijalnog hrama niti Očeve stvari u smislu neke ustanove. To je Očev plan o njegovu Sinu. Time Isus pokazuje da mu je važnije što od njega očekuje Otac nebeski nego zemaljska Majka i poglavar obitelji u kojoj on raste. To je za Mariju bio duhovni šok jer Luka kaže da ni ona ni Josip "ne razumješe riječi koju im reče" (r. 49). Ipak, Marija je o tome razmišljala a Isus se s njima vratio u Nazaret, jer je znao da još nije dorastao za svoj duhovni poziv.
Šok da je njezin sin drugačiji nego što je ona očekivala Marija je doživjela kao sve druge majke koje su pratile razvoj svojih sinova i kćeri. Ova zgoda trebala bi nam biti poticaj da vjernički uočimo teškoće roditelja koji se žrtvuju za svoju djecu a ne vide plodove svoga odgoja. Međutim, ista zgoda potiče na razmišljanje o djeci koja prerastaju u mladiće i djevojke a roditelji ih još uvijek gledaju kao malu djecu. Mnogi roditelji žale se da su ih djeca razočarala a djeca se žale da ih roditelji ne razumiju. Liturgija nije mjesto da jedne optužujemo a druge branimo nego da postanemo otvoreniji prema Bogu kako bismo bili sposobniji ostati otvoreni jedni za druge.

OSMINA BOŽIĆA - SVETKOVINA SV. BOGORODICE MARIJE I NOVA GODINA

TI SVAKO DOBRO POČINJEŠ I DOVRŠAVAŠ

U misnim molitvama i čitanjima danas se isprepliće slavljenje Marijina bogomaterinstva i vjerničko gledanje na početak nove građanske godine.
Kad je rimska država odredila da građanska godina ima počinjati u siječnju, s vremenom su pogani Rima uveli na početku siječnja svetkovinu boga Janusa o kojem su vjerovali da ima dva lica. Kršćani Rima činili su u te dane pokoru i postili da dadnu izraz svojoj vjeri kako miran građanski život i duhovna dobra u toku godine osigurava Bog istiniti. Sačuvana je jedna Augustinova propovijed u kojoj ovaj biskup rimske kulture ističe da pogani o Novoj godini idu u kazalište a kršćani u crkvu; oni se opijaju a kršćani poste.
Rimska crkva uvela je s vremenom blagdan Marijina bogomaterinstva na osminu Božića da istakne vjeru u Božju prisutnost u ljudskoj povijesti. Blagdan se zvao "Spomen (natale) sv. Marije". Kad su kršćani Rima od braće s istoka uzeli Veliku Gospu kao glavni Marijin spomen u liturgiji, ovaj je blagdan pao u zaborav pa se 1. siječnja slavila samo Osmina Božića. Godine 1931. katolici svijeta slavili su 1500. obljetnicu efeškog sabora na kojem je definirana dogma o Marijinu bogomaterinstvu. Tom zgodom papa je uveo posebni blagdan Marijina materinstva koji se imao slaviti 11. listopada. Prilikom saborske liturgijske obnove dokinut je blagdan Marijina materinstva 11. listopada a obnovljena svetkovina Marijina materinstva na osminu Božića.
Trag dvostrukog slavlja ostao je u misi. U zbornoj ističemo da je Bog plodnim djevičanstvom Marijinim dao ljudskom rodu vječno spasenje i molimo da (i u ovoj godini) iskusimo njezin zagovor. U darovanoj je istaknuto da Bog "svako dobro počinje i dovršava". U prvom čitanju imamo starozavjetni blagoslov svećenika narodu koji savršeno odgovara početku nove godine. Drugo čitanje i evanđelje ističu Marijinu ulogu u utjelovljenju Sina Božjeg. Hrvatska božićna pjesma "Narodi nam se kralj nebeski" divno povezuje božićno otajstvo, Marijino materinstvo i ulazak u novu građansku godinu.

Prvo čitanje "kanonizira" novogodišnje raspoloženje koje nije potrebno prigušivati dok slavimo svete tajne. Mojsije određuje kako veliki svećenik Aron i ostali svećenici imaju u svečanim zgodama blagoslivljati liturgijsku zajednicu.
Za razumijevanje ovog čitanja nužno je podsjetiti na biblijsko učenje o blagoslovu - ljudskom i Božjem. Blagoslov je čin darivanja i sam dar. U Bibliji postoji prosni i hvalbeni blagoslov. Kad otac blagoslivlja prvorođenca i drugu svoju djecu, daje im sve što ima i prosi od Boga životnu sreću. Kad vjernik blagoslivlja Boga za dar izlaska iz ropstva u obećanu zemlju, za kruh svagdašnji, rodnu godinu i zdravu kućnu čeljad - ispovijeda svoju ovisnost od Boga i zahvaljuje za sve što ima i što jest. Svećenički blagoslov dobiva vrijednost iz Božje odredbe da određeni pripadnici vjerske zajednice služe braći i sestrama predvodeći bogoslužje, proseći od Boga milost za vjernike i sve ljude te svjedočeći duhovne vrijednosti u povijesnom materijalnom svijetu. Starozavjetni i novozavjetni vjernici traže od svojih svećenika blagoslov za sebe kao osobe, za svoje domove, polja i pothvate uvjereni da ljudsko zalaganje bez Božjeg blagoslova samo ne garantira sigurnu budućnost i miran život među ljudima.
Naše današnje čitanje je blagoslovna molitva za materijalno blagostanje i sveopći mir. Snagom hebrejskog paralelizma "neka te blagoslovi" isto je što i "neka te čuva". Svjetlo lica Božjeg isto je što i njegova milost, odnosno saveznička naklonost (hesed). Kad Gospodin na pojedinca ili cijelu zajednicu svraća svoj pogled, tada se među ljude vraća mir. Mir u Bibliji nije samo odsutnost agresije od strane susjeda ili tuđe armije. Šalom-mir je i unutarnje zadovoljstvo, smisao ljudskog djelovanja i življenja. Zato pape posljednjih godina predlažu katolicima i svim ljudima da Novu godinu slavimo kao svjetski dan mira. Tema ovogodišnjeg svjetskog dana mira je "Poštivati manjine da se izgradi mir". Mi obični ljudi skloni smo mišljenju da svjetski mir ovisi od političara i generala velikih i malih država svijeta. Sabor uči da se to ipak tiče svakoga od nas: "Budući da je ljudska volja nestalna i ranjena grijehom, ostvarenje mira traži trajno svladavanje strasti i budnost zakonite vlasti... Za izgradnju mira bezuvjetno je potrebna čvrsta volja da se poštuju drugi ljudi i narodi i njihovo dostojanstvo te zauzeto ispunjavanje bratstva. Tako je mir plod također ljubavi koja ide dalje od onoga što može izvesti pravda... Stoga se svi kršćani usrdno pozivaju da se 'provodeći u život istinu u ljubavi' (Ef 4, 15) ujedine sa svim doista mirotvornim ljudima da bi izmolili i izgradili mir" (GS 78).
Pripjevni psalam iza prvog čitanja je zahvalna pjesma Izraelaca nakon žetve (Ps 67), ali je mogao biti upotrebljavan i kao molitva za uspjeh ljudskog rada. Božji blagoslov nad vlastitom obitelji i zajednicom vjernici uzimaju kao znak spasenja dostupnog svim narodima: "Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas... da bi sva zemlja upoznala putove svoje, svi puci tvoje spasenje!" Ovo je vjernička zahvalna konstatacija a ujedno i prošnja. Ovdje donosimo tekst svečanog blagoslova na kraju mise, koji je također na liniji novogodišnjeg ljudskog i vjerničkog raspoloženja:
Bog, izvor i počelo svakog blagoslova,
obasuo vas obiljem svoje milosti
i u novoj godini čuvao žive i zdrave. Amen!
Dao vam postojanu vjeru, nepokolebljivu nadu,
strpljivost i ustrajnu ljubav. Amen!
Darovao vam u životu i radu mir, u molitvi uspjeh,
na kraju život vječni. Amen!
U prvom čitanju, pripjevnom psalmu i završnom blagoslovu naziremo vjernički stav početkom nove građanske godine: ni strah ni neodgovorno zatvaranje očiju pred problemima nego pouzdanje u Boga koji traži da ozbiljno računamo s njime i u novoj godini.

Ovaj kratki odlomak i izraz "potomak Davidov po tijelu" u Rim 1, 3 su jedina dva mjesta kod Pavla gdje se spominje Isusova Majka - i to neizravno. "Od žene bi rođen" više govori o Sinu nego o Majci: postao je pravi čovjek, podložan svemu što ljudi u životu doživljavaju i mogu doživjeti. U neposrednom kontekstu Pavlu je važno pokazati Galaćanima da je Isus postao podložnik Zakona, ispunio propise Zakona i okončao starozavjetnu ekonomiju spasenja. Galaćani su naime bili zastrašivani od strane pokrštenih Židova da nije dovoljno biti vjernički krštenjem ucijepljen u Krista raspetog i uskrslog nego da treba i dalje obdržavati starozavjetne disciplinske propise.
"Da primimo posinstvo". Iz grčke i rimske pravne prakse o posinjenju, kojim tuđe dijete postaje punopravni baštinik roditelja koji ga usvajaju, Pavao objašnjava nov odnos krštenika prema Bogu. Životno pridruženi Sinu koji nas je na krštenju opečatio Duhom (usp. Ef 1, 1314), ostajemo Bogu zauvijek dragi. Možemo u molitvama tepati Bogu "Abba - Tata", kao što je sam Isus molio. Iako piše vjernicima koji ne znaju aramejski, Pavao ovdje prenosi Isusovu izvornu riječ, jer je ovlašten i zadužen učiti da proslavljeni Krist proteže na sve krštenike svoj jedinstveni odnos prema Ocu nebeskom. Svjesni ovog posinstva, koje nam je omogućeno Marijinim bogomaterinstvom, ulazimo vedro u novu godinu.

S ovim događajem iz Lukina evanđelja susreli smo se na misi zornici na Božić. Onda je on bio utkan u našu misu kao događaj poklona siromašnih i zapostavljenih pastira novorođenom Dječaku koji je Evanđelje, Gospodin i Spasitelj svih ljudi.
Danas nam liturgija u istom događaju pokazuje Mariju kao onu koja "u sebi pohranjivaše sve ove događaje i prebiraše ih u svom srcu". Za "događaje" stoji u grčkom izvorniku ta remata, što doslovno znači "riječi", ali se u novozavjetnom grčkom pod tim misli događaji objave, i to konkretni, u kontekstu prikazani događaji objave. Uočimo imperfekt koji je prošlo trajno vrijeme: pohranjivaše, prebiraše. Kao ograničena ljudska osoba, koja je morala napredovati u svijesti o samoj sebi i o događajima svoga života, Marija je vjernički pamtila svete događaje i o njima razmišljala u srcu. "Srce" je u Bibliji unutarnje intelektualno središte čovjeka, njegovo najplemenitije i najintimnije "ja". Ponekad srce označuje i savjest, jer u SZ ne postoji riječ "savjest" (novozavjetni pisci - osobito Pavao - preuzeli su je iz grčkog pučkih filozofa stoika). Ovo znači da je Marija sebe gledala i preslagala u svjetlu objave. Iz svake nove životne situacije pitala se, što od mene ovdje i danas očekuje Bog. Osjećala se u savjesti vezanom da postupa onako kako za nju slijedi iz događaja objave. Nije odmah unaprijed znala volju Božju za sebe, Josipa i Dječaka nego ju je morala tražiti molitvom i razmišljanjem. Takvo Marijino vjerničko raspoloženje izvrsno nam pomaže pri vjerničkom ulasku u novu godinu.
Ne znamo što nas u njoj može snaći, ali snagom današnje liturgije i po primjeru Bogorodice možemo u svakoj novoj situaciji uvijek iznova tražiti i prihvaćati volju Božju za nas osobno i za naše najdraže. Neka nam u tom smislu svima bude sretna nova godina!

BOGOJAVLJENJE

SUBAŠTINICI, SUTIJELO I SUDIONICI OBEĆANJA U KRISTU ISUSU PO EVANĐELJU

Ovaj je blagdan povijesno stariji od Božića, jer su ga počeli slaviti kršćani Istoka kao Isusovo rođenje početkom III stoljeća. Pogani Antiohije slavili su u noći s 5. na 6. siječnja rođenje Eona, kojega su častili kao boga vremena i vječnosti, i tom zgodom obavljali ceremoniju s vodom iz Nila. Zato je u najstarijim misnim tekstovima na ovaj blagdan spominjano i Isusovo krštenje te svadba u Kani, a oni koji mole časoslov nalaze i danas trag trostrukom obilježju ovog blagdana u antifoni za "Blagoslovljen" kod Jutarnje i za "Veliča" kod Večernje.
Da potisnu pogansko praznovjerje, kršćani Aleksandrije nazvali su ovaj blagdan epifanijom - očitovanjem Boga. U poklonu mudraca s Istoka Bog je Isusa očitovao kao sveopćeg Spasitelja Židova i svih ostalih naroda. Naš hrvatski naziv "Bogojavljenje" izvrsno preriče izvorni sadržaj ove svetkovine. Kršćani Rima preuzeli su je od Istočnjaka tokom druge polovice IV. stoljeća i zadržali je na prvotnom datumu, dok su kršćani Istoka preuzeli od Rima blagdan Božića i uveli ga na dan kad su ga slavili zapadni kršćani. Tako u preuzimanju božićnih blagdana vidio povezanost kršćana Istoka i Zapada. Današnja misa naglašava univerzalnost spasenja dostupnog u Kristu. Zborna molitva tumači događaj iz evanđelja kao čin kojim je Bog "po zvijezdi prethodnici narodima objavio svoga Jedinorođenca". Za prvo čitanje imamo odlomak pjesme o slavi Jeruzalema nad kojim pogani prepoznaju Božje djelovanje i spontano dolaze na poklon. Saborska obnova obogatila je ovaj blagdan čitanjem iz Ef 3, 2-6 prema kojemu su i pogani subaštinici spasenja u Kristu po Evanđelju. Prefacija ističe da je Bog "danas otajstvo našeg spasenja u Kristu objavio svim narodima na prosvjetljenje". Svečani zaključni blagoslov sadrži predsjedateljev zaziv: "Vi ste pouzdano pošli za Kristom, svjetlom u tami; neka Gospodin i vas učini svjetlom svojoj braći!" Bogojavljenje je svetkovina univerzalnosti Crkve koju Bog čini sveopćim sakramentom spasenja, ali joj i zadaje da uvijek iznova postaje jasan znak i privlačno sredstvo spasenja svih naroda i pojedinaca u Kristu. Nastojmo to danas u misi doživjeti i svjesno prihvatiti.

Ovaj odlomak Izaijine knjige sadrži lirski opis obnovljenog Jeruzalema u kojem se povratnici vesele Božjoj prisutnosti i hodočašću stranaca koji s poštovanjem priznaju Božje djelovanje nad svetim gradom.
Prorok poziva Jeruzalem kao zbornu osobu - to jest cijeli vjernički narod - da u osvit novog dana prepozna slavu Božju što nad njim sja, dok tama mnogoboštva i vjerskog neznanja prekriva poganske narode. U stranim hodočasnicima prorok vidi univerzalnost spasenja što ga Bog dariva. Ovo i neka druga starozavjetna mjesta bila su povod da rabini protumače univerzalnost starozavjetne religije tako što bi Jeruzalem bio "pupak" svijeta: stranci trebaju doći, pokloniti se Bogu Izraelovu i prihvatiti vjersku disciplinu Zakona ili Tore.
Stranci u našem tekstu ne dolaze praznih ruku: donose "bogatstvo mora" tj. umjetnine i darove naroda koji žive po obalama Sredozemlja a koje su Izraelci cijenili kao razvijenije i naprednije. "Mnoštvo deva" znak je da hodočasnici prolaze pustinjom - bilo Sirijskom iz Mezopotamije, bilo Sinajskom iz Egipta i Afrike. Midjan, Efa i Saba su krajevi u kojima žive Abrahamovi potomci od Keture, ne od Sare. Oni u vremenu nastanka ovog teksta nisu sljedbenici Boga jedinoga, ali će se u budućnosti prikloniti pravom Bogu i prepoznati njegovo djelovanje u savezničkom narodu Izraelu. Ljudi iz Sabe bili su poznati po tamjanu, dragocjenim metalima i miomirisima. Oni donose svoje proizvode da uveličaju žrtveno bogoštovlje naroda Božjeg: zlato je dragocjena kovina poklonjena za hramsku liturgiju, a tamjan se upotrebljavao za svagdanju miomirisnu žrtvu koja se jedina prinosila u samoj zgradi hrama. Ovi stranci ne samo da donose darove: "Izdaleka ti dolaze sinovi, kćeri ti nose u naručju". Oni olakšavaju sabiranje Božjeg naroda, a nemoćne ženske osobe čak nose na rukama u sveti grad.
Na temelju ovog čitanja Crkva se osjeća novim Jeruzalemom i zove svoju djecu da prepoznaju slavu Božju što na njoj sja radi prisutnog i dostupnog spasenja. Ovo je jedna dimenzija univerzalnosti: Bog koji spašava jest Bog svih, i vjernici bi ga kao takvog trebali svojim postupcima objavljivati.

Ovaj kratki odlomak uzet je iz Poslanice Efežanima, upućene kršćanima poganskog porijekla. Sveti pisac u ovoj poslanici pokazuje dvije vrste pripadnika kršćanske zajednice: "Mi" su kršteni Zidovi koji su se "prije nadali u Kristu" (1, 12); "Vi" su kršteni pogani koji su također opečaćeni duhom "pošto su čuli Riječ istine, Evanđelje spasenja svoga" (1, 12-13). Pavao u ovom odlomku izlaže Otajstvo koje mu je povjereno. Svojim misijskim djelovanjem on zasađuje Crkvu među poganskim narodima i divi se njihovu odazivu. Jedva može doći k sebi od radosti što se u Crkvi prihvaćaju, pomažu i povezuju bivši pogani i bivši Židovi koji su se međusobno častili uvredama i prezirom. Židovi su zvali pogane psima i smatrali ih jadnima zato što nemaju objave i žive grešno. Pogani su Židove prezirali što obrezivanjem sakate ljudsko tijelo, ne miješaju se s ostalim svijetom i razlikuju se u obiteljskom ćudoređu od ostalih muškaraca i žena.
Podsjećajući naslovnike na iskustvo crkvenog zajedništva on kaže u čemu se sastoji Otajstvo: "Pogani su subaštinici, sutijelo i sudionici obećanja u Kristu Isusu - po Evanđelju!" Baština u kraljevstvu Božjem bila je prije Krista pridržana samo pripadnicima povijesnog Izraela. Sada pada ta povlastica. Kao što su ljudi jedne države jedni drugima potrebni kao različiti organi jednog tijela, tako kršteni pogani i kršteni Židovi sačinjavaju Crkvu kao jedno tijelo Kristovo. Pogani su "sutijelo". Ovdje je sveti pisac skovao novu grčku riječ da izrazi svoju vjeru o univerzalnosti Crkve Kristove. Biti "sutijelo" znači tako pripadati Kristu i njegovim krštenicima da sačinjavamo jedno tijelo. To je konstatacija i zadatak.
"Po Evanđelju" znači po službi i sadržaju propovijedanja među svim narodima. Za razliku od starozavjetne univerzalnosti, kad zainteresirani stranci trebaju doći u Jeruzalem da bi dobili udio na spasenju, u vremenu Novog zavjeta Kristovi propovjednici evanđelja trebaju ići među tuđe narode te im na njihovu jeziku, prilagođeno njihovoj kulturi, naviještati spasenje u Kristu Isusu. Od onih koji se odazovu trebaju formirati mjesne Crkve kao izraz sveopće Crkve koja je znak i sredstvo spasenja u Kristu. Sveopći ili univerzalni sakrament spasenja. Krštene "strance" vjernici trebaju tako prihvaćati da oni požele u Crkvi ostati, da se osjećaju prihvaćeni, uvaženi, ljubljeni.

Izvještajem o pohodu Mudraca s Istoka Matej je htio pokazati kako su obrazovani stranci iz rasporeda nebeskih tjelesa prepoznali da se nešto važno događa u židovskoj zemlji, došli u Jeruzalem kao glavni grad zemlje i otkrili Dijete u Betlehemu te mu priznali kraljevsko dostojanstvo.
Za "Mudrace" stoji u izvorniku "magi". To su u ono doba prvenstveno bili stručnjaci za poznavanje zvijezda ukoliko one svojim položajem utječu na zbivanja na zemlji ili najavljuju da se nešto zbiva. Ovi strani intelektualci su repriza pohoda kraljice od Sabe koja je došla iz Etiopije da provjeri da li je Salomonova mudrost onolika kako se pripovijeda. Herod pita teološke eksperte, gdje bi se imao roditi kraljevski Mesija. Dobiva odgovor iz proročanstava o Davidovu potomku. Ni on ni teolozi ne odlaze u Betlehem. Stranci sami nastavljaju put, nalaze Dječaka u Davidovu gradu i iskazuju mu kraljevsku počast poklonivši mu zlato, tamjan i smirnu. Poruku u snu razumiju kao Božju brigu nad Dječakom koji treba dorasti za svoju zadaću. Zato ne nose Herodu vijest gdje su našli Dječaka i vraćaju se drugim putem u svoj kraj. Matej je ovdje htio pokazati da je Isus Mesija iz Davidova roda jer se na njemu ispunjavaju Pisma. Pokazao je i kontrast između stranaca koji vjeruju u kraljevskog Mesiju i Židova koji se za njega ni ne zanimaju.
Kad je Matej ovo zapisivao, imao je na umu svoju crkvenu zajednicu sastavljenu od većine obraćenih Židova. Oni su bili skloni misliti da su Židovi prvorazredni članovi Crkve a pogani trebaju u svemu prihvatiti židovske vjerske običaje i prilagoditi se židovskom mentalitetu u Crkvi. Ovom zgodom Matej je htio opomenuti židovsku subraću u Crkvi: ne smiju svojim ponašanjem priječiti ostajanje krštenih pogana u Crkvi ni ometati zanimanje novih stranaca za Isusov pokret. Dapače, trebaju zbiljski misijski djelovati a ne čekati da se stranci požidove.
Tako nas i ova zgoda potiče na novozavjetnu univerzalnost. Crkva jest sveopći sakrament spasenja u Kristu, ali ona to treba sve više postajati.

NEDJELJA PO BOGOJAVLJENJU - KRŠTENJE ISUSOVO

POMAZAN DUHOM SVETIM DA SIROMASIMA DONOSI BLAGOVIJEST SPASENJA

Izvorno je ovaj blagdan bio sastavni dio Bogojavljenja kao najstarije svetkovine rođenja Kristova. Kršćani Istoka slavili su istog dana Isusovo očitovanje u događaju poklona Mudraca i početak njegova mesijanskog djelovanja u krštenju na Jordanu kad je - prema Mateju - bio predstavljen kao Ljubljeni Sin kojeg ljudi trebaju slušati.
Prema Markovu i Lukinu prikazu glas iz neba rekao je Isusu: "Ti si Sin moj ljubljeni!" Bio je to susret Preteče i Mesije pri kojem je Isus bio predstavljen kao Mesija koji počinje djelovati; doživio unutarnji poticaj da krene u mesijansko djelovanje ali da bude Mesija po uzoru na Slugu Patnika iz Izaijine knjige. Misne molitve više su pod utjecajem Matejeva prikaza ovog događaja, a prefacija ističe: "Ti si na Jordanu čudesnim znakom navijestio novo krštenje i glasom s neba objavio; ti si Krista pomazao Duhom Svetim da Riječ tvoja prebiva među nama; da siromasima donese blagovijest spasenja." Ova prefacija uzima u obzir i Lukin izvještaj u evanđelju i Djelima apostolskim gdje je istaknut unutarnji Isusov doživljaj na Jordanu kao oslon na Duha Očeva pri mesijanskom djelovanju, kao pomazanje Duhom.
Mi smo dobili udio na Isusovu pomazanju Duhom prilikom krštenja i potvrde i tako osposobljeni za kršćansko zvanje u svijetu. Slaveći ovaj blagdan molimo da "vjerno slušamo Očeva Jedinorođenca te se zovemo i budemo Božji sinovi i kćeri" (popričesna).

Prvo čitanje je Prva pjesma o Sluzi Patniku iz Izaijine knjige. Iz sviju četiriju pjesama a Sluzi izlazi da bi on za prve povijesne čitaoce - mogao biti jedan konkretni silom ušutkani prorok čiju vrijednost ljudi otkrivaju tek nakon njegove nasilne smrti. Ima, međutim, u pjesmama o Sluzi i crta koje pokazuju da bi to mogao biti cijeli Narod Božji među poganskim narodima.
U ovom odlomku Bog predstavlja Slugu kao svoga izabranika i miljenika te najavljuje da podupire svoga Slugu pri nastupu proročke službe. Izlijeva na njega svoga Duha i time ga osposobljava za zadaću koju mu je namijenio u zajednici vjernika. U SZ Duh Božji "obuzimao je", bio "izlijevan" ili "pomazivao" suce, proroke i kraljeve na početku njihove delikatne službe. Jačan Duhom, Sluga pri vršenju svoga poslanja neće žeti vanjske uspjehe niti biti praćen ovacijama.
Glavna zadaća Sluge je naviještati riječ Božju: "Postavih te za svjetlost pucima, da otvaraš oči slijepima, da izvodiš sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami". Ovdje je riječ o duhovnoj sljepoći i tami koja se otklanja prihvaćanjem Božje riječi. Sluga je također postavljen "za Savez narodu". On je potpuno poslušan Bogu savezniku i zove na vjerničku poslušnost obavezama saveza. Pri obavljanju svoga poslanja on neće vikati ni lomiti napuknutu trsku, što znači da neće nastupati kao vlastodržac i silnik nego će poklanjati punu pažnju svakoj osobi, pomagati ojađenima da se pridignu te u svjetlu objave nastave svoj životni hod.
U ovom Sluzi Isus je sam prepoznao svoju predsliku kad je ustvrdio da je došao služiti ljudima i život svoj dati "kao otkupninu za mnoge" (Mk 10, 45). U današnjoj liturgiji ovaj odlomak je starozavjetna podloga za smisao onoga što glas iz neba govori Isusu i o Isusu prilikom krštenja: Isus je miljenik Božji u smislu Sluge Patnika koji ima biti Mesija što ne lomi napuknutu trsku.

Za drugo čitanje imamo glavni dio Petrova govora u Kornelijevoj kući. Podsjetimo se da je prema Dj 10, 1 Kornelije, rimski oficir stacioniran u Cezareji, primorskom gradu gdje je stolovao rimski upravitelj. On je postao "bogobojazni" stranac, tj. poganin koji je povjerovao u Boga jedinoga, čitao SZ na grčkom, ali nije mogao prihvatiti sve disciplinske propise koje su židovske vjerske vlasti tražile od poganskih obraćenika. Čuo je za Isusov pokret i poslao po Petra da izravno čuje uvjete za pristup u Crkvu. Petar počinje radosnim usklikom da Bog nije pristran, tj. da ne pravi razliku među Židovima i poganima, kad je riječ o pozivu na spasenje u Kristu Isusu. Zatim iznosi ključne događaje Isusova mesijanskog djelovanja te smrt, uskrsnuće i ukazanja odabranima svjedocima.
U misionarsku propovijed spadala je grada od krštenja Isusova do ukazanja Uskrsloga. Događaji djetinjstva nisu se iznosili u misionarskim nastupima. Krštenje na Jordanu Petar tumači kao događaj pomazanja Duhom Svetim. Tek nakon toga mogao je Isus "proći zemljom čineći dobro i ozdravljati". Prema Lukinu izvještaju, već kod začeća Duh je Sveti osjenio Isusovu majku i tako pripravio put za jedinstvenu Majku jedinstvenog Sina. Pomazanje prilikom krštenja je mesijansko ustoličenje, jer su se pomazivali svećenici, proroci i kraljevi na dan nastupa službe - iako su svećenici i kraljevi već samim rođenjem bili određeni za tu službu. Isusova pomazanost Duhom prilikom krštenja znak je da je Isus bio od Boga predstavljen kao Mesija koji počinje svoju djelatnost i da mu je Duh Sveti davao snagu u djelovanju.
Novozavjetni spisi uče da su svi vjernici pomazani ili "opečaćeni Duhom" (usp. Ef.1, 13-14; 4, 30; 2 Kor 1, 22) te da ova pomazanost trajno ostaje (usp. 1 Iv 2, 20-27). Kao što je Isusa Duh jačao u njegovu zvanju, tako jača i nas u našem kršćanskom zvanju.

U ovoj liturgijskoj godini čitamo iz Lukina evanđelja pa je i događaj krštenja uzet iz Luke. U Lukinu izvještaju postoje tri vlastita elementa:
1."Kad se krstio sav narod, krsti se i Isus" (r. 21a);
2. "I dok se molio, rastvori se nebo..." (3, 21b);
3. "... a glas s neba zaori: 'Ti si Sin moj, Ljubljeni'!" (r. 22). Posvetimo pažnju tim Lukinim crtama ovog događaja. Kroz nekoliko tjedana od Krstiteljeva nastupa na Jordanu narod je sve više dolazio i pitao se, "nije li on Krist" (r. 15). Krstiteljev poziv na pokorničko krštenje i obraćenje radi skorog nastupa Jačega privukao je ljude spremne na obraćenje i otvorene Božjim zahvatima. Glas o krstiteljevu pokorničkom pokretu došao je i do Nazareta u Galileji, gdje je Isus kao "privatni građanin" radom svojih ruku hranio Majku i sebe nakon Josipove smrti. "Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus" znači da je pošao na Jordan s ostalim Galilejcima da dadne podršku svima koji se uključuju u Krstiteljev pokret vjerske obnove i da tom prilikom izvidi, nije li došlo vrijeme za njegova mesijansko djelovanje. Prema Luki, Isus prati vjerske i druge događaje u svom narodu. Usp. npr. podatak o Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s njihovim žrtvama (Lk 13, 1-5).
Isus se, nadalje, na Jordanu molio. Iz konteksta možemo naslutiti i sadržaj njegove molitve: tražio je svjetlo o početku mesijanskog djelovanja i o stilu mesijanskog uprisutnjivanja kraljevstva Božjega. Treba li biti Mesija kakvog žele sunarodnjaci, Mesija politički voda? Dok tako u molitvi traži volju Božju o sebi, rastvara se nebo, na njega silazi Duh u obliku goluba i čuje se glas iz neba. Taj je glas odgovor na Isusovu molitvu. Luka prikazuje deset puta kako Isus moli i pri tome inspirira apostole da i oni požele moliti kao on (usp. 11, 1-2). Kao obraćeni poganin Luka je više od ostalih evanđelista uočio na Isusu crtu molitelja i učitelja molitve. Zato je pokazao da Isus moli pred mesijanski nastup i ustoličenje.
Glas s neba govori Isusu da je Ljubljeni Sin. "Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba" već je predstavio Isusa prisutnim pokornicima kao miljenika Božjeg koji počinje nešto novo u prilog svima spremnim na obraćenje. Za razliku od Matejeva izvještaja, prema kojemu glas iz neba govori mnoštvu "Ovo je Sin moj...", Luka prikazuje odjek tog glasa u Isusu. Glas iz neba govori citatima iz dvaju mjesta SZ. "Ti si Sin moj" je iz Psalma 2, 7 koji je pjesma intronizacije kralja. Na dan preuzimanja službe u narodu Božjem kralj biva nazvan sinom Božjim u smislu da preuzima službu u prilog svim vjernicima i olakšava im zajedničko vršenje zapovijedi Božjih. Kad su kraljevi izumrli, narod je dalje recitirao ovaj psalam i u njemu gledao budućeg Mesiju. Zato "Ti si Sin moj" znači "Ti si Mesija koja sada počinje svoje mesijansko djelovanje." "Ljubljeni! U tebi mi sva milina" je iz prijevoda Sedamdesetorice prve pjesme o Sluzi koju smo imali za prvo čitanje. To. znači: vrijeme je da Isus počne mesijansku djelatnost, ali treba biti poput Sluge Patnika; ne bučiti, ne lomiti napuknute trske, svojom vjernošću Bogu "biti Savez", to jest uprisutnjenje Božjeg kraljevstva, otvarati oči slijepima, iz tamnice izvoditi one što žive u tami.
Isus pomazan Duhom podsjeća nas na našu krsnu pomazanost i opečaćenost Duhom. Isus spreman na skromno mesijansko djelovanje potiče nas da i mi svoje kršćansko zvanje obavljamo vršenjem svagdanjih ljudskih i vjerničkih dužnosti. Isus koji podržava druge spremne na pokoru i vjersku obnovu zove nas da podržavamo jedni druge. Isus molitelj uči nas da i mi molimo pred važne životne odluke.