Autor: Mato Zovkić
RADOSNO HRLIMO SPASITELJU U SUSRET
Uočimo da se današnji blagdan zove Prikazanje Gospodnje. Uprisutnjuje događaj kad su Marija i Josip prikazali dječaka Isusa u hramu 40 dana nakon njegova rođenja i on se tom prilikom susreo sa Šimunom i Anom. Počeli su ga slaviti kršćani Jeruzalema od 17. stoljeća kao susret Isusa i svetih staraca, a uveli su ga na traženje hodočasnika koji su željeli molitvom i razmišljanjem obilježiti mjesta Isusova života. Kršćani Istoka vrlo rano uveli su i procesiju na ovaj blagdan koja je označavala spremnost sudionika za susret s Gospodinom koji dolazi.
Kad je tokom VII. stoljeća blagdan uveden i u Rimu, pape su procesiji dale pokorničko obilježje. Početkom veljače pogani Rima pravili su svečani ophod kroz grad uz popratne nemoralne običaje. Kršćani su zapaljenim svijećama željeli izraziti vjeru u Krista kao svjetlo svijeta. Obred blagoslova svijeća za tu procesiju nastao je u Francuskoj u X. stoljeću i postupno je prihvaćen u cijeloj crkvenoj zajednici Zapada. Od blagoslova svijeća i procesije nastao je hrvatski naziv "Svijećnica" za ovaj blagdan.
Na početku se obavlja svečani blagoslov svijeća kod kojega celebrant u uvodu podsjeća na susret dječaka Isusa sa Šimunom i Anom te potiče: "Tako i mi, Duhom Svetim sabrani, pođimo u dom Božji u susret Kristu. Naći ćemo ga i prepoznati u lomljenju kruha čekajući njegov slavni dolazak." U blagoslovnoj molitvi istaknuta je misao da svijeće nosimo na slavu Božjeg imena te prošnja da "idemo putem vjere i ljubavi dok ne prispijemo tebi, Svjetlu neugasivom".
Evanđelje donosi Lukin izvještaj o prikazanju Isusa u hramu, Marijinu čišćenju te susretu sa Simunom i Anom. Uz susret Krista s vjernicima možemo u ovom izvještaju nalaziti poticaj na ljudsko i vjerničko susretanje između mladih i starih.
Malahija je anonimni prorok (riječ Malki znači "Moj glasnik") koji je djelovao u Jeruzalemu između god. 450. i 430. pr. Kr. Po Božjoj odredbi kritizirao je zloporabe u hramskom bogoslužju te okrivljivao svećenike i vjerske vode za opadanje prave raligioznosti.
Današnji odlomak govori o Božjem pohodu radi pročišćavanja svetišta i služitelja u svetištu. Bog najprije šalje svoga glasnika, zatim dolazi sam. Božji pohod bit će "kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva", to znači da će pročišćavati uz patnju onih kojima je potrebno duhovno čišćenje. "Sinovi Levijevi" su hramski službenici koji su krivi za degeneraciju bogoslužja i vjerski nemar u narodu. "Kao u drevne dane i kao prvih godina" je poticaj na religioznu revnost iz vremena izlaska iz Egipta i prolaska kroz pustinju. U ovom prorokovu tekstu mi kršćani gledamo najavu obnovljenog bogoslužja u kojem će Krist Gospodin biti žrtva i žrtvovatelj. Prilikom prikazanja u hramu on je počeo obnavljati bogoslužje svoga naroda i svih ljudi na svijetu.
Psalam 24 je pjesma za liturgiju ulaska, kad se kovčeg saveza svečano unosio u hram. Sudionici stoje pred hramskim vratima i pjesmom traže da se ona otvore. S njima i mi preuzimamo ovu pjesmu prateći Isusov ulazak u hram.
Pisac poslanice Hebrejima u širem odsjeku, iz kojeg je uzeto ovo čitanje, govori o utjelovljenju Sina Božjeg koji je "ovjenčan slavom i čašću zbog pretrpljene smrti" (2, 9). Kao pravi čovjek "ne stidi se zvati ljude braćom", što zapravo znači: ponosi se da je postao jedan od ljudi. Naš današnji odlomak ističe solidarnost utjelovljenog Sina Božjeg sa svim ljudima jer ima s njima "zajedničku krv i meso". "Krv i tijelo" je čovjek ukoliko je slab, podložan grijehu i smrti. Iz svog proslavljenog stanja "zauzima se za potomstvo Abrahamovo", tj. za ljude koji su mu krštenjem pridruženi i kroče kroz zemaljski život poput Abrahama vjernika.
Utjelovljeni Sin u svemu je sličan ljudskoj subraći, jer je bio u toku svog zemaljskog života iskušavan i pretrpio smrt. On je zato veliki svećenik koji je milosrdan i ovjerovljen. Milosrdan, jer ima sućuti prema ljudskoj subraći. Ovjerovljen, jer njegovo posredništvo prihvaća Otac nebeski i ljudi koje se ne stidi zvati svojom braćom.
Prvim dolaskom u hram i susretom sa Šimunom i Anom Isus počinje velikosvećeničku službu solidarnosti s ljudskom subraćom.
Današnje evanđelje govori o susretu Isusa te Šimuna i Ane. Šimun je bio "pravedan, bogobojazan, iščekivaše utjehu Izarelovu". Pravednost je predanje u volju Božju, bogobojaznost je svjesno obavljanje molitava i liturgijskih čina. Iščekivanje Izraelove utjehe je spremanje na Mesijin dolazak. Duh Sveti potaknuo je Šimuna da dođe u hram onog dana kad su Marija i Josip donijeli dječaka Isusa da izvrše i više nego je Zakon propisivao. Zakon je tražio da roditelji prinesu žrtvu za prvo dijete u znak zahvalnosti što se Bog poslužio njihovom ljubavlju i prvi put im darovao dijete.
Nisu trebali donositi dijete u hram. Zakon je također tražio da majka kroz 40 dana nakon rođenja muškog djeteta ne ide na subotnje bogoslužje i ne pojavljuje se u javnosti. Rađanjem je dobila udio na Božjoj stvarateljskoj sposobnosti pa se kroz vrijeme oporavka nakon poroda nije smjela miješati s "profanim", svagdanjim stvarima. Ni majkama Zakon nije naređivao da dođu u hram.
Šimun na poticaj Duha prepoznaje Dječaka te blagoslivlja Boga i majku Dječaka. "Blagoslivljati" ovdje znači zahvaljivati za iskazanu milost, odnosno "blagoslovi ih i reče Mariji" (r. 33) znači ukazati na veličinu dara koji im je Bog dao u Dječaku.
Šimunov "blagoslov Bogu" je pjesma kojom molitelji Časoslova završavaju dan. Prepoznavši Dječaka kao utjehu Izraelovu Šimun pristaje da svakog trenutka završi zemaljski život. Dočekao je vrijeme ispunjenja, svojim očima gleda spasenje Božje - Dječaka koji je slava Izraela i svjetlost poganskih naroda. Time Šimun najavljuje Isusa kao univerzalnog Spasitelja, kao što su ga predstavili anđeli u noći rođenja. Šimunova pjesma na usnama molitelja Časoslova znači zahvalnost Bogu za još jedan dan, u kojem smo doživjeli njegovo spasenje i svjetlo, te spremnost da u snu koji je slika smrti prekinemo svjesno stanje. Iz sna bismo mogli i ne ustati. Zato ovom pjesmom prihvaćamo i smrt, kad Bog htjedne i gdje On htjedne.
U r. 33 Josip i Marija se dive onome što Šimun govori o Dječaku. Za njih je razlog divljenja Šimunova pjesma prema kojoj je Isus spasenje Božje pripravljeno ne samo Izraelu nego i poganskim narodima. Još im nije jasno kako, ali su spremni na učenje i suradnju s Bogom.
Mariji Šimun govori da će Isus biti osporavani znak Boga medu ljudima. Navikli smo da se proročanstvo o "maču koji će probosti Marijinu dušu" odnosi na nasilnu smrt Marijina sina koji će biti odbačen od vjerskih poglavara svoga naroda. Međutim "duša" o kojoj je ovdje riječ jest osoba, cijeli Marijin život. Luka je u 8, 19-21 zabilježio kako je Marija tražila Isusa u toku njegova ministerija, a on nije htio prekinuti propovijedanje da je "primi" nego odgovorio da su njegova majka i braća svi "koji riječ Božju slušaju i vrše". U svjetlu tog događaja Šimunovo proročanstvo valja razumijevati kao novi odnos između odraslog Isusa i Marije. Mač su Marijine poteškoće u uviđanju da Isusova poslušnost Ocu i njezina poslušnost dogođenoj riječi Božjoj uključuje nadilaženje uobičajenih obiteljskih veza između majke i sina.
Za Anu je važno uočiti da predstavlja jednu od triju svetih žena u Isusovu djetinjstvu. Uz Elizabetu kao majku preteče i Mariju kao majku Mesije ona je za Luku jedna od žena koje stoje na prijelazu od vremena obećanja u vrijeme ispunjenja te izbliza sudjeluju u ostvarenju Božjeg plana spasenja. U času kad prepoznaje Dječaka u hramu ona je udovica u dobi od 84 godine. Luka kao da podsjeća na Isusovu izreku o bezbračnosti radi kraljevstva nebeskog (usp. Mt 19, 12; Lk 18, 29). Također podsjeća na udovice u prvoj Crkvi o kojima stoji u 1 Tim
5, 9-16 da se unose u posebni popis udovica, da svojom gostoljubivošću omogućuju djelovanje putujućim misionarima te da obdržavaju "prvotnu vjernost Kristu".
Ana je u današnjem evanđelju i najava žena koje će Isusa pomagati od svojih materijalnih dobara u toku njegova mesijanskog djelovanja (Lk 8, 1-3). Žene Jeruzalemke iskazat će sućut prema osuđenom Galilejcu i pod križem će biti svjedoci događaja. Na uskrsno jutro dobit će od anđela poruku da ne trebaju tražiti Živoga medu mrtvima (usp. Lk 23, 27-31. 49; 24, 5-6).
Budući da su Šimun i Ana starci, potiču nas na razmišljanje o susretanju i upotpunjavanju generacija. Josipu i Mariji oni najavljuju što će Dječak biti te donekle pokazuju kako ga trebaju odgajati. Isus se u njima susreće sa svim starcima i staricama te poručuje da Njemu činimo što činimo nemoćnim (usp. Mt 25, 31-46).
Ovaj događaj divno tumači i primjenjuje na sudionike liturgija prefacija današnjeg blagdana koja u svom sržnom dijelu glasi:
Danas je Majka Marija
tvoga vječnog Sina prikazala u hramu,
a starac Šimun, nadahnut Svetim Duhom,
proglasio ga slavom Izraela i svjetlom naroda.
Stoga danas i mi
radosno hrlimo Spasitelju u susret
i s anđelima te i svetima hvalimo bez prestanka.
Ovaj je blagdan susretanje Boga s ljudima, ljudi s Bogom te ljudi međusobno. Neka nam to susretanje bude radosno i plodno!
PRISUTNI A NENAMETLJIVI MUŠKARAC
Liturgijsko štovanje svetog Josipa počelo je medu kršćanima Egipta u 8. stoljeću. Križari su njemu na čast podigli jednu crkvu u Nazaretu u 12. stoljeću i znatno su pridonijeli širenju njegove pobožnosti u Europi. U ovom širenju isticao se u 15. stoljeću sveti franjevac Bernardin Sijenski. Svetkovinu je uveo u opću Crkvu Grgur XV god. 1621. Karmelićani Italije i Francuske uveli su uz to posebnu svetkovinu Zaštite sv. Josipa koju je Pijo IX god. 1847. proširio na svu Crkvu te odredio da se slavi na treću nedjelju iza Uskrsa, ali je ovo dupliranje dokinuto već god. 1956.
Liturgijska reforma Drugog vatikanskog sabora zadržala je vlastitu prefaciju ove svetkovine, a odredila za prvo čitanje odlomak o Davidovu potomku iz Druge o Samuelu, zatim odlomak o vjeri Abrahamovoj u poslanici Rimljanima. Za evanđelje je i prije Sabora uziman odlomak o anđelovu navještenju Josipu u vezi sa Sinom Marijinim iz Mt 1, 18-21. Reforma je odredila da se uzima i r. 16 kao zaključak Isusova rodoslovlja, koje je zapravo Josipovo rodoslovlje, te doda r. 24a u kojem je istaknuto da je Josip postupio onako kako mu je u snu naredio anđeo Gospodnji. Reforma je dodala mogućnost da se za evanđelje uzima i Lukina zgoda o dvanaestogodišnjem dječaku Isusu u hramu u kojem Marija predstavlja Josipa kao ubrinutog oca.
Saborska reforma donijela je prerađene misne molitve ovoj svetkovini. U zbornoj ispovijedamo da je Bog vjernoj skrbi Josipa povjerio početak našega spasenja te molimo da Crkva vjerno čuva i privodi k punini ta otajstva spasenja. U darovnoj se podsjećamo da je Josip odano služio Božjem Jedincu, rođenu od Djevice i prosimo da i mi služimo čista srca Božjem oltaru.
Popričesna je duhovita igra riječi na latinskim izrazima custos (čuvar) i cutodire (čuvati): o svetkovini sv. Josipa Bog nas je nahranio svojom riječju i svetom pričešću; molimo ga da nas i dalje hrani svojom trajnom zaštitom (protectione) te da čuva (custodi) u nama svoje darove. Josip je zaštitnik Djevice Bogorodice i čuvar Božjeg Jedinorođenca. Muškarac vjernik koji je prisutan a nenametljiv. Bez obzira na rod i dob, od njega bismo svi trebali učiti. Znademo li biti prisutni a nenametljivi, štititi i čuvati a ne ucjenjivati?
Ovo čitanje uvršteno je u današnju liturgiju radi rodoslovlja Isusova. Matej i Luka slažu se u podatku da se zaručnik Isusove majke zvao Josip i da je bio iz kuće Davidove. Luka na početku rodoslovlja ističe kako se "smatralo" da je Isus sin Josipov, ali on sa svojim čitaocima znade da je Marija začela Isusa na djevičanski način, uz Božju čudesnu intervenciju, a Josip je pred židovskim vjerskim i državnim vlastima priznavao Isusa za svoje dijete, jer je od Boga dobio poziv da bude čuvar svete obitelji (usp. Mt 1, 20). Muževo priznavanje djeteta kao svoga pred Zakonom je bilo važnije od same činjenice fizičkog očinstva.
Odlomak je dio Natanova proročanstva Davidu koji je od Božjeg čovjeka tražio znak za početak gradnje hrama. Pribavio je zemljište i smatrao da nije dolično što kovčeg saveza boravi u šatorskom svetištu a kralj u palači. Natan mu je u početku odgovorio da smije početi s gradnjom hrama, ali je sutradan - dobivši novu objavu povukao riječ: neće David sagraditi materijalnu kuću Bogu, nego će Bog njemu podići Potomka čija će vladavina vječno trajati. Cijelo proročanstvo je teološka igra riječi na hebrejskim izrazima "kuća" (bayit) i "potomak" (zera). Obje riječi imaju dvostruko značenje. Prva ne znači samo materijalnu zgradu za stanovanje nego i obiteljsku lozu, ovdje kraljevsku kuću Davidovu. Druga znači prvenstveno "sjeme", a onda i potomka. "On će sagraditi dom imenu mojemu" odnosilo se povijesno na Davidova nasljednika Salomona koji je podigao hram, ali je on bio razrušen prilikom babilonske invazije god. 586. pr. Kr.
"Ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek. Ja ću njemu biti otac a on meni sin" odnosilo se povijesno na trajnost Davidove dinastije, jer se nakon Davidove smrti kraljevstvo razdijelilo na dva: u Južnom s glavnim gradom Jeruzalemom ostao je kralj iz davidovske loze, a u Sjevernom su se uglavnom smjenjivali generali tako da je nasljednik ubijao prethodnika.
Nakon babilonskog sužanjstva izumrla je davidovska loza. Židovi povratnici dobili su određenu autonomiju unutar perzijskog carstva, ali ne i kralja. Kad su u svojim svetim knjigama čitali Božje obećanje o Davidovu potomku, znali su da se to više ne može odnositi na kraljevsku službu u političkom smislu. Zato "tvoje će kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom" već za starozavjetne vjernike nije političko kraljevstvo u smislu povijesnog kontinuiteta. U Natanovu proročanstvu o Davidovu Potomku proroci Izraela nakon sužanjstva vidjeli su idealnog vladara koji će uspostaviti Božju vladavinu nad Izraelom te omogućiti da i drugi narodi postanu dionici milosne vladavine Božje. Takav Davidov Potomak je Isus koji je sam sebe zvao Sinom Čovječjim a narod ga je zvao Prorokom, Sinom Davidovim (usp. Mk 10, 47; Mt 12, 23; 21, 15 i dr.). Isus je mogao pred svojim sunarodnjacima biti Sin Davidov zato što ga je Josip pred Zakonom priznavao za svoga sina i zajedno s Marijom odgojio za mesijansko zvanje.
U Prvom dijelu poslanice Rimljanima Pavao tumači da je za opravdanje ili milosni savez s Bogom dovoljna krsna vjera. Starozavjetni propis o obrezanju nije više obavezan u Crkvi sastavljenoj od obraćenih Zidova i pogana. U četvrtoj glavi to osvjetljuje primjerom vjernika Abrahama za kojeg Knjiga postanka kaže da je opravdan vjerom, i prije nego se obrezao. Abraham je primjer opravdanja po vjeri zato:
1. što je u Post 15, 6 proglašen opravdanim na temelju vjere (Rim 4, 1-8);
2. to se dogodilo prije nego se obrezao u znak saveza (Rim 4, 9-12);
3. opravdanje je Božji dar a ne zasluga na temelju djela Zakona (Rim 4, 13-17);
4. on je duhovni otac i slika svih vjernika (Rim 4, 18-25).
U današnjem odlomku liturgija gleda u Abrahamu vjerniku sliku Josipa za kojeg Mt 1, 19 kaže da je bio biblijski "pravedan", a to znači Bogu odan. Abraham je povjerovao Bogu koji mu je obećao da će dobiti potomka i postati "baštinik svijeta". Tako je i Josip povjerovao u riječ anđela o Marijinu Sinu kojemu Josip omogućuje ulazak u jednu izraelsku obitelj. Abraham je povjerovao Bogu "koji oživljuje mrtve i ono što nije zove da bude". Tako je i Josip u Isusu, koji je izgledao kao i drugi nazaretski dječaci, vidio mnogo više nego ostali mještani. Abraham je vjerovao "u nadi protiv svake nade". Takav je bio i Josip kad je svoju obitelj morao sklanjati u inozemstvo pred Herodovim bijesom a onda u dugim godinama nazaretske radionice čekati da se počne ispunjavati ono što je Bog predskazao o Dječaku. Bile su to godine Josipove tihe prisutnosti u životu Marije i Isusa. Prisutnosti bez koje njih dvoje ne bi mogli postati i ostati ono što Bog od njih traži.
Zgodu o dvanaestogodišnjem dječaku Isusu u hramu imali smo u ovoj liturgijskoj godini na blagdan Svete obitelji. Tom smo prilikom vidjeli da je Luka ovdje htio pokazati Isusovu svijest vlastitog zvanja na prijelazu iz dječačkih u mladenačke godine. "Biti u onome što je Oca mojega" za Isusa je važnije od planova koje o njemu imaju zemaljski roditelji. To je za Mariju i Josipa prvi doživljaj Isusa kao drugačijeg od onoga što su očekivali. Prvi Isusovi koraci u nezavisnost odraslog sina bili su bolni za Mariju i Josipa.
Marija ovdje govori: "Tvoj otac i ja žalosni smo te tražili!" To je ukor Isusu i izraz roditeljske ubrinutosti. Ona ima inicijativu, jer je Josip samo pred Zakonom otac Isusov. Ona se osjeća zato nadležnom da Isusu udijeli ukor. Luka zaključuje: "Oni ne razumješe riječi koju im reče!" To znači da nije bilo jednostavno ni lagano živjeti s Isusom kad je počeo otkrivati svoj mesijanski identitet i nadilaziti obiteljsko ognjište. Kao i drugi mladići i djevojke, on prestaje postupati prema očekivanju roditelja. Traži svoj osobni put u život. Marija i Josip su prihvatili takvo "udaljavanje" Isusa da bi mu omogućili približavanje Ocu nebeskom i planu koji Otac za njega sprema. Tim približavanjem Ocu Isus će na nov način postati i član svoje zemaljske obitelji. Neće biti izgubljen za svoju Majku a ni za Josipa, iako će Josip umrijeti prije početka Isusova mesijanskog djelovanja.
Ovdje se posljednji put u Novom zavjetu spominje Josip. On je i ovdje tiho prisutan; spreman da pomogne, ali je nenametljiv. Mariji i Isusu omogućuje nužnu samostalnost, ali ih ne ostavlja na cjedilu u presudnim događajima zajedničkog života. U tome je primjer svim vjerničkim muževima i očevima, ali i ostalim vjernicima. S njime bismo svi trebali učiti biti prisutni ali nenametljivi u svojoj obitelji, župi, mjestu i Crkvi.
UTJELOVIO SE PO DUHU SVETOM OD DJEVICE MARIJE
Ova svetkovina sadržajno spada u božićni ciklus, ali uvijek pada u korizmeno ili uskrsno vrijeme. Sadržajno je ona prvenstveno svetkovina Kristova i zato joj je službeni naziv: "Navještenje Gospodina!" Dakako da je Sin Božji postao pravi čovjek i imao zemaljsku Majku. Zato je ovo i svetkovina one u kojoj je Riječ tijelom postala.
Slave je kršćani Zapada kao posebni blagdan od VI a kršćani Istoka od VII stoljeća. Neki su je htjeli približiti Božiću pa su je slavili na četvrtu nedjelju došašća ili 18. prosinca. Pretegnuo je datum devet mjeseci prije Božića. Kao što datum Božića, kad dani opet počinju biti duži a noći kraće, izražava vjeru prvih kršćana da je Isus nepobjedivo Sunce koje je obasjalo ljudski rod, tako i datum Navještenja Gospodinova ili Blagovijesti izriče vjeru u Boga gospodara prirode prilikom utjelovljenja njegova Sina u proljeće. Ton svetkovini daje zborna molitva u kojoj poznajemo kako je Bog htio da njegova Riječ uzme ljudsku narav u krilu Djevice Marije te molimo da svoga Otkupitelja priznajemo Bogom i čovjekom i tako postanemo dionici božanske naravi. Darovna ističe da je utjelovljenje Sina Božjega početak Crkve zato što se Sin Božji utjelovljenjem "ušatorio" među nama (usp. Iv 1, 14) i omogućio da Crkva bude znak i sredstvo Božje prisutnosti među ljudima.
Za prvo čitanje imamo Izaijino proročanstvo o Emanuelovoj majci koje mi kršćani vidimo ispunjeno na Mariji. Za drugo čitanje imamo odlomak iz Heb 10, 4-10 o Sinu kojemu je Otac prilikom utjelovljenja dao tijelo da kao poslušni čovjek izvršava njegovu volju. Za evanđelje imamo navještenje Mariji koju će Duh Sveti osjeniti i ona će bez intervencije muškarca začeti Sina Božjeg.
Danas pokleknemo u Vjerovanju kod riječi: "I utjelovio se po Duhu Svetom od Djevice Marije i postao čovjekom". Time na vanjski način očitujemo vjeru u ovu središnju vjersku istinu kršćanstva.
Ovaj odlomak poznat nam je iz misa na Marijine svetkovine. Povijesno je Izaijino proročanstvo izrečeno u vrijeme opsjedanja Jeruzalema pod kraljem Ahazom oko god. 732. pr. Kr. Kralj Damaska Resin i kralj Samarije Pekah pobunili su se protiv vrhovništva Asirije i željeli kralja Jeruzalema pridobiti u svoj savez kako bi bili jači protiv Asirije. Ahaz se pobojao asirske kazne, a urotnici zaprijetili da će ga skinuti s prijestolja i postaviti nekoga tko će s njima surađivati. Ahaz je odlučio poslati glasnike u Asiriju Tiglat-Pilesaru da smiri svoje pobunjene vazale. Izaija preporučuje Ahazu da to ne čini te mu obećava da njegova dinastija (davidovska) ipak neće biti skinuta. Ahaz se ne usuđuje čekati Božju pomoć, obećanu preko proroka, nego ipak šalje glasnike. Tvrdeći da ne želi "iskušavati Gospodina" on zapravo pokazuje slabu vjeru i malodušnost.
Na to Izaija najavljuje da će pomoć doći od jedne Žene i njezina pobožnog sina. Njemu će biti ime Emanuel, što znači "S nama Bog", jer će u vrijeme njegove vladavine Bog zbilja biti uz svoj narod, iako će to biti burna politička vremena. U hebrejskom tekstu Izaija upotrebljava doslovno riječi: "Evo, mlada žena je trudna i rađajući sina..." Povijesno se to odnosilo na majku kralja Ezekije (716-687) koji je bio pobožan i sposoban.
Kad su Židovi Aleksandrije u III stoljeću pr. Kr. ovaj Izaijin tekst prevodili na grčki u okviru prijevoda zvanog "Sedamdesetorica", umjesto izvorne hebrejske riječi "mlada žena" stavili su "djevica" i umjesto sadašnjeg vremena "je trudna i rađajuća", stavili su buduće: "... će zatrudnjeti i rodit će..." To znači da su u vremenu kad je propala Davidova kraljevska loza u Izaijinu proročanstvu vidjeli nešto novo: radi se o novoj Ženi koja će postati majka budućeg Emanuela i on će biti trajni znak Božje naklonosti nama ljudima. Matej u svom evanđelju ovo primjenjuje na Isusovu Majku, a s njime i sva kasnija
kršćanska tradicija. Punijim smislom čitano, Izaijino proročanstvo za nas kršćane je najava djevičanskog začeća Marijina. Da bi Marijin sin Boga mogao na jedinstven način zvati svojim Ocem, Bog je učinio iznimku od prirodnog zakona po kojem se djeca radaju iz ljubavi svojih zemaljskih roditelja.
S ovim odlomkom susreli smo se na četvrtu nedjelju došašća u ovoj liturgijskoj godini. Tom smo zgodom istaknuli kako poslanica Hebreijima uspoređuje Isusa kao velikog svećenika Novoga saveza sa starozavjetnim svećenicima. Ovaj odlomak stavljen je u liturgiju četvrte nedjelje došašća u liturgijskoj godini C i na današnju svetkovinu zato što spominje tijelo Isusovo: "Žrtva i prinosi ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio... Tada rekoh: 'Evo dolazim... Vršiti, Bože volju tvoju'." (r. 5-7). To je alegorizacija Psalma 40,7-9. U tom psalmu starozavjetni vjernik prikazuje Bogu žrtvu zahvalnicu te sebe i sudionike podsjeća na nauku proroka da nije dovoljno obavljati vanjsko bogoslužje. Nužno je u svagdanjem životu vršiti volju Božju (usp. Am 5, 21-27; Iz 1, 10-20). Pri tome psalmista nabraja četiri najčešće vrste starozavjetnih žrtava: žrtve, prinosi, paljenice, okajnice. Pisac Heb stavlja Isusu u usta riječi ovog psalmiste, ali dodaje: "Zato Krist ulazeći u svijet veli..." U trenutku utjelovljenja Sin kao čovjek izriče spremnost na vršenje volje Božje. Božje će kraljevstvo ulaziti u ljudsku zajednicu po Isusovoj apsolutnoj poslušnosti Bogu. U hebrejskom tekstu Psalam 40 stoji: "Nisu ti mile žrtve ni prinosi nego si mi uši pripravio... " To je spremnost starozavjetnog vjernika da na bogoslužju čuje riječ Božju i da je provodi u svom svagdanjem životu. Aleksandrijski prijevod Sedamdesetorice, a s njime i pisac Poslanice ima mjesto "uši si mi pripravio" izraz "Tijelo si mi pripravio". Za pisca Heb to je providnosna promjena, jer predstavlja proročanstvo o utjelovljenju Sina Božjega. U krajnjoj liniji smisao obaju izraza je isti: vjernik ušima sluša riječ Božju a onda je vrši tijelom, jer je tijelo nužni izraz čovjekove osobnosti. Svome Sinu Bog je pripravio tijelo da kao pravi čovjek može svojim ponašanjem objavljivati Boga i vršiti njegovu svetu volju.
Otajstvo utjelovljenja slavimo današnjom liturgijom kao povijesni čas u kojem je Sin Božji postao tijelo. Primio je na sebe ljudske nevolje i pokazao da čovjek može u svim životnim situacijama ostati otvoren Bogu, biti njemu poslušan.
Ovu zgodu imali smo kao evanđelje na svetkovinu Bezgrešnog začeća Marijina. Tom smo prilikom promatrali prvenstveno anđelove riječi "Zdravo, milosti puna" i Marijin odgovor "Evo službenice Gospodnje". Mariju je Bog unaprijed ispunio svojom milošću, izuzeo je od ljage istočnog grijeha jer ju je uplanirao za Majku svoga Sina.
U današnjoj liturgiji naglasak je na Marijinu Sinu koji biva začet snagom Duha Svetoga i tako unaprijed pripravljen za svoju mesijansku zadaću. Prije ove zgode Luka je izvijestio o navještenju Zahariji o rođenju njegova sina Ivana. Zaharija je sa svojom ženom odmakao u dob, kad bračni parovi više ne dobivaju djecu. Anđeo mu najavljuje da će unatoč odmakloj dobi sa svojom ženom steći sina kojemu Bog određuje službu proroka i Preteče Mesijina. Navještenje Mariji Luka je sastavio po starozavjetnim izvještajima o navještenju rođenja Božjih ljudi kojima Bog sprema posebnu zadaću. Značajno je što je Marija zaručena s Josipom iz doma Davidova pa će Marijin sin po Josipu biti ubrojen medu Davidove potomke, bit će Mesija iz loze Davidove. R. 31 podsjeća na navještenje Hagari o rođenju Jišmaela (Post 16, 11) i navještenje Manoahovoj ženi o rođenju Samsona (Suci 13, 1-7). Marijin sin bit će velik, Sin Svevišnjega. Bog će mu dati prijestolje oca Davida. To je najava Mesije iz roda Davidova koji ima uspostaviti Božju vladavinu među ljudima.
Marijin odgovor da "ne poznaje muža" znači da ne živi bračnim životom. Zato traži znak. Znak je njezina rođakinja Elizabeta koja je zatrudnila unatoč odmakloj dobi. Znak je i njezino djevičansko materinstvo: iako ne živi s mužem, osjenit će je sila Svevišnjega, sići će na nju Duh Sveti. Izraz "posjeniti" podsjeća na oblak u obliku kojega je Bog stajao nad pomičnim svetištem, Prebivalištem, u vrijeme prolaza kroz pustinju (usp. Izl 40, 35; Br, 18-22). Time Luka podsjeća na čudesni Božji zahvat iz Starog zavjeta koji se ponavlja u Mariji. Luka i kršćani, kojima je povijesno namijenio svoje evanđelje, vjeruju da je Isus tako izvanredno dijete da ga nikakvi zemaljski roditelji ne zaslužuju. Isus je čudesni poklon Boga ljudskom rodu - po Djevicu Mariji. Ovo otajstvo vjere kasnija teologija nazvala je "utjelovljenjem" ili "učovječenjem" Sina Božjega od Djevice Marije. Ono je središnja istina kršćanstva kao objavljene religije. Židovstvo i islam vjeruju također u jedinoga Boga, Stvoritelja i Gospodara svih ljudi. Kršćanstvu je specifična vjera u Sina Božjega koji je čovjekom postao. Prihvaćajući iznova ovo otajstvo naše vjere, mi u Vjerovanju ispovijedamo: "Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetom od Djevice Marije!" Bog je ovo učinio radi našega spasenja. Ne da impresionira, pravi iznimke i podcjenjuje naravno očinstvo.
Radi našega spasenja!
SVAKI NA SVOJ NAČIN OKUPILI KRISTOVU CRKVU
Kršćani Rima počeli su slaviti spomen apostolskih prvaka Petra i Pavla od sredine III. stoljeća na 29. lipnja jer se grob ovih mučenika čuvao u Rimu. Ostala je tradicija da su mučeni u vrijeme Nerona (54-68), ali je značajno što su od početka slavljeni na isti dan, iako nije sigurno da su pogubljeni iste godine i istog dana. Iz početka su bila tri liturgijska spomena u samom Rimu: jedan na groblju vatikanskog brežuljka uz Via Aurelia gdje se čuvao izvorni grob Petrov, drugi na cesti za Ostiju gdje se čuvao Pavlov grob a treći u Sebastijanovim katakombama na Via Appia kamo su u III. stoljeću za vrijeme Valerijanova progonstva bili preneseni zemni ostaci ovih mučenika. Od VII. stoljeća pokušalo se spomen Pavla prenositi na slijedeći dan, ali je u samoj misi 29. lipnja bio spominjan i Pavao. Svetkovina je tako značajna da ima Misu bdjenja i danju misu. Ulazna misa bdjenja glasi: "Petar apostol i Pavao učitelj naroda naučiše nas zakonu tvome, Gospodine". Ona u danjoj misi glasi: "Ova su dvojica krvlju svojom zasadila Crkvu: ispili su čašu Gospodnju i postadoše prijatelji Božji".
Predslovlje, koje je vlastito, divno ističe različnost ovih dvojice svjedoka Kristovih koji su obogatili Crkvu svojim djelovanjem: "Petar je prvi u ispovijedanju vjere, a Pavao u tumačenju njezinih dubina. Petar je od vjernih Židova osnovao prvu Crkvu a Pavao objavio tvoje ime poganima i postao učitelj naroda. Tako su svaki na svoj način okupili jednu Kristovu Crkvu, bratski osvojili mučenički vijenac i zajedničko štovanje vjernika tvojih". Ovo je svetkovina apostoliciteta koji je Crkvi darovan ali i zadan. Slaveći apostolske prvake koji su različiti po svojim ulogama, sposobnostima i stilu svetosti uočimo da Crkva našeg vremena treba biti i petrovska i pavlovska, a to znači vjerna tradiciji od Krista zadanoj i okrenuta potrebama ljudi kojima naviješta spasenje u Kristu.
Prvo čitanje i evanđelje govore o Petru, dok drugo čitanje govori o Pavlu. Prvo čitanje sadrži Lukin izvještaj o Petrovu zatočenju i čudesnom oslobođenju. "Herod" koji se ovdje spominje je Herod Agripa I; bio je unuk Heroda Velikog. Od cara Kaligule dobio je god. 37. područje svog strica Filipa u Sjevernoj Transjordaniji na upravu, a novi car Klaudije proširio je god. 41. njegovu vladavinu na sve područje njegova djeda Heroda Velikog i dao mu naslov kralja. Agripa je u Rimu uživao velik ugled i slovio je kao zaštitnik Židova ne samo u Palestini nego diljem rimskog carstva. Da se dodvori židovskim prvacima u Jeruzalemu, dao je god. 44. usmrtiti Ivanova brata Jakova. Uhapsio je i Petra kao pročelnika Nazarenčeve sljedbe te ga kanio o Pashi izvesti na sud.
Bog je sužnja Petra čudesno izbavio iz tamnice. "Crkva se svesrdno moljaše Bogu za njega" označuje molitvu jeruzalemske zajednice za pročelnika apostolskog zbora. Crkva su ovdje svi kršćani vjernici a ne samo starješine! Verige na zatočeniku i straža pred zatvorom znak su da je Petru bilo nemoguće naravnim putom izbjeći iz Agripine mreže. Petar se uvjerava da je njegovo oslobođenje Božji zahvat: "Sad uistinu znam da je Gospodin poslao anđela svoga i izbavio me iz Herodove ruke!" Ovo znanje je nov doživljaj Božje zaštite u misionarskom djelovanju. Petar je još bio potreban Crkvi i zato ga Bog izbavlja od prerane smrti. Daljnji tekst u izvještaju, koji ne donosi naše današnje čitanje, otkriva da se Petar najprije javio u kuću "Marije, majke Ivana zvanog Marko", zatražio je da se njegovo izbavljenje javi "Jakovu i braći", a "onda izađe i ode u drugo mjesto". Iz ovakve formulacije naslućujemo da se Petar razborito skrivao kako ne bi bio ponovno uhićen. Pavao u Gal 2,11-14 svjedoči da je Petar došao u Antiohiju u kojoj je kršćanska zajednica bila sastavljena od većine obraćenih pogana.
Za evanđelje imamo Mt 16, 13-19, zgodu u kojoj Isus obećava Petru prvenstvo u svojoj Crkvi. Taj tekst, kao i onaj u Iv 21, 15-19 u kojem Uskrsli povjerava Petru da pase njegove ovce, pisan je iza Petrove mučeničke smrti. U zajednici Matejeva i Ivanova evanđelja ostalo je živo sjećanje da je sam Isus postavio Petra na čelo Dvanaestorice te da je Petar proslavio Gospodina svojim misionarskim djelovanjem medu Židovima i svjedočkom smrću. Luka je u Djelima apostolskim Petra i Pavla namjerno prikazao kao predvodnike dvaju misionarskih razdoblja u prvoj Crkvi. Petar je planirao, nadahnjivao i koordinirao misije medu Židovima. To posebno vidimo u Petrovim govorima gdje on Židovima dokazuje kako se na Isusu ispunjavaju proročanstva o Davidovu potomku i zato je Isus Pomazanik Božji, sudac živih i mrtvih. Pavao je voda misija medu poganima i od 13. poglavlja Djela apostolskih on je glavno lice.
Da bi Petar bio vjerodostojan misionar Židova, morao je sam obdržavati sve židovske običaje, ljubomorno poštivati vjersku tradiciju svoga naroda i distancirano se držati od pogana. Inače ga Židovi ne bi htjeli ni slušati pri misionarskom nastupanju. Jakov, rođak Isusov koji se nakon Uskrsa pridružio jeruzalemskim starješinama, bio je u tome još dosljedniji. Zato je smio ostati u Jeruzalemu kad su se ostali Apostoli razišli uslijed progona. Bez Petra zdravo konzervativnog prva Crkva ne bi sačuvala svoj židovski korijen i vjernost svemu što joj je Isus zadao.
Za drugo čitanje imamo odlomak iz Druge Timoteju koji je Pavlova autobiografija. U to doba Apostol pogana nalazi se u zatvoru u Rimu, oko god. 67, pod kraj Neronova progonstva. Iz konteksta cijele Druge Timoteju očito je da je službeno saslušanje prošlo i Pavao očekuje smrtnu presudu. Ova je poslanica njegova duhovna oporuka Timoteju, vjernom suradniku i prijatelju kojega spominje u osam svojih poslanica kao supošiljaoca. Stručnjaci govore da pastoralne poslanice, u obliku u kojem su do nas došle, nije napisao Pavao osobno nego netko iz njegove teološke škole nakon Apostolove smrti. Pri tome se nepoznati autor dobronamjerno poslužio Pavlovim imenom da u ime Pavlovo riješi probleme u crkvenim zajednicama pavlovske baštine. Ovaj autobiografski odlomak djeluje kao svjedočenje o Pavlu, odaje svetu uspomenu na misionara pogana.
"Žrtva ljevanica" u SZ redovno je pratila žrtvu paljenicu i pričesnicu, a sastojala se od izlijevanja vina, ulja ili vode u čast Bogu u znak priznavanja da Bog dariva ljudima te dragocjene tekućine potrebne za život. Žrtva ljevanica mogla se prinositi i samostalno (usp. Lev 23, 37; Br 29, 36-39). Kad Apostol kaže da se "već prinosi za žrtvu ljevanicu", izriče spremnost na smrt iz vjernosti prema Kristu: njegova prolivena krv bit će odavanje časti i poklona Bogu u kojeg je vjerovao i čijeg je Sina naviještao poganima. Sam sebi daje svjedočanstvo mirne savjesti pred smrt: svoj život gleda na kraju kao sportsko natjecanje u kojem je izdržao i sada završava životnu trku. "Vjeru sačuvao" znači vjernost Kristu Gospodinu i zvanju koje mu je odredio Uskrsli. Sportskim rječnikom nastavlja i kaže da mu je Bog pripravio "vijenac". Kao misionar pogana morao je puno puta prisustvovati grčkim i rimskim sportskim igrama na kraju kojih su objektivni i strogi suci stavljali vijenac na glavu pobjednika. Svjestan da je svoj život iskoristio pametno, vršeći volju Božju, on se nada životnom pobjedničkom vijencu. Dodaje: "Ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju očekuju njegov Pojavak" (r. 8). "Pojavak" je novi izraz za Isusov drugi dolazak. Pavao pred smrt uvida da Isusov dolazak ne predstoji uskoro pa opominje vjernike na život u svijesti da Isus sigurno dolazi.
"Gospodin je stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka te je čuju svi narodi" (r. 17). Ovo je duhovna legitimacija apostola pogana koji je pješke obišao Palestinu, Siriju, brojne pokrajine Male Azije, Grčku i Italiju - navješćujući Isusa kao Evanđelje i Gospodina. Pri tome se trudio nacijepiti poruku spasenja u Kristu na kulturu Grka i Rimljana. Jedan od ključnih pojmova koji je posudio iz ondašnjeg grčko-rimskog prava jest hyiothesia - posinstvo. U poslanicama Rimljamma i Galaćanima - koje su upućene obraćenim poganima - on uči da nam je Bog u svome Sinu darovao posinstvo, slično kao što roditelji bez djece usvoje tuđe dijete pa država priznaje usvojenom djetetu sva prava koja mu daju novi roditelji. Taj izraz sadrže samo Pavlovi spisi unutar Novog zavjeta. Drugi primjer Pavlova inkulturiranog naviještanja jesu sportske igre koje Pavao koristi kao sliku za duhovno natjecanje i duhovnu borbu: "Ne znate li: trkači u trkalištu svi doduše trče, ali jedan prima nagradu? Tako trčite da dobijete!" (1 Kor 9, 24).
Misionarsko djelovanje medu novim narodima iziskivalo je da Pavao bude progresivan, zdravo otvoren kulturi i duhovnom stanju naroda kojima je želio svjedočiti i naviještati Isusa kao sveopćeg Spasitelja svih ljudi. Ta otvorenost za novo i tuđe bila je povod da se na apostolskom saboru u Jeruzalemu zauzme za prava krštenih pogana u Crkvi: Jakov i njegova grupa, kojoj je naginjao i Petar kako se vidi iz "slučaja u Antiohiji", nisu željeli nasilno kidanje između kršćanstva i židovske tradicije. Pavao je lavovski branio slobodu koju Krist dariva te nije pristao na navaljivanje Jakovljevih ljudi da se obreže njegov suradnik, obraćeni Grk Tit. Teoretski je Sabor dao za pravo Pavlu, ali je još dugo vremena trebalo da Pavlov stav prevlada u zajedničarskom životu krštenih Židova i krštenih pogana u istoj crkvenoj zajednici po gradovima diljem rimskog carstva.
Kršćani Rima bili su svjesni da su Petar i Pavao različitim darovima i sposobnostima obogatili prvu Crkvu. Zato su odlučili slaviti njihov spomen istog dana. Zahvalni što je Petar čuvao obaveznu tradiciju Crkve a Pavao predano evanđelje naviještao vodeći računa o ljudima medu kojima je djelovao, uveli su istog dana liturgijski spomen njihove mučeničke smrti. Time su htjeli ispovjediti uvjerenje kršćana da Crkva treba biti zdravo konzervativna i zdravo progresivna. Konzervativna zato što mora ostati vjerna Kristu i apostolskoj tradiciji. Progresivna zato što je Krist kroz sva vremena šalje ljudima s njihovim konkretnim duhovnim potrebama. Tog obilježja Crkve trebamo danas postati iznova svjesni.
POČETAK I SLIKA, PUTOKAZ I UTJEHA PUTNIČKOM NARODU BOŽJEM
Povijesni korijen ove svetkovine je posveta crkve u čast Majci Isusovoj u Jeruzalemu koja se slavila 15. kolovoza od sredine V. stoljeća. Bizantski car Mauricije (582. do 602) protegnuo je taj blagdan kao obavezan u cijelom svome carstvu i kršćani Istoka nazvali su ga Usnuće BDM (Koimesis) u smislu smrti kao rođendana za vječni život. Kršćani Rima slavili su "Rođendan svete Marije" (Natale) s istim duhovnim sadržajem na isti dan od sredine VII. stoljeća. U Gregorijanskom sakramentaru pape Hadrijana I (772-795) ovaj se blagdan zove "Uznesenje svete Marije" a u misnoj molitvi istaknuta je vjera da Isusova Majka jest završila tok zemaljskog života, ali smrt nad njom nema onakvu moć kakvu ima nad tijelom ostalih smrtnika.
Ispitavši tu vjeru Crkve kroz stoljeća papa Pijo XII proglasio je 1. studenog 1950. dogmu o Marijinu uznesenju na nebo tijelom i dušom uz molbu katoličkim teolozima, katehetama i propovjednicima da ovu dogmu pri tumačenju povezuju s dogmom o uskrsnuću tijela i pokazuju uzvišeni poziv čovjeka kao tjelesnog i duhovnog bića u nebesku slavu.
Drugi Vatikanski sabor donio je u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi poglavlje o Mariji u otajstvu Krista i Crkve. Glavne misli iz tog poglavlja preuzete su u novo predslovlje Uznesenja:
Jer danas si na nebo uznio Djevicu Bogorodicu, početak i sliku konačnog savršenstva tvoje Crkve i putokaz nade i utjehe tvome putničkom narodu. Ti nisi dao da trune u grobu ona koja je iz svoga krila rodila
utjelovljenog Sina tvoga, začetnika svakog života.
Kao što je Kristovo uzašašće na nebo Božja potvrda ljudskog dostojanstva, tako je i Marijino uznesenje tijelom i dušom u nebesku slavu promocija svakog čovjeka pozvanog da tijelom i dušom bude u vječnosti s Bogom.
Prije Sabora za prvo čitanje na Uznesenje bila je pohvala gradskog poglavara Ozije hrabroj Juditi koja je oslobodila svoj grad od Holoferna. Liturgija je u Juditi gledala tip Marije. U obnovljenoj liturgiji imamo za prvo čitanje dio poglavlja o Ženi obučenoj u sunce iz Otkrivenja. To je jedno od viđenja Ivana vidioca, prognanog na Patmos "radi riječi Božje i svjedočanstva u prilog Isusu" (Otk 1, 9) i zaduženog da progonjenim kršćanima napiše "ono što jest i što se ima dogoditi poslije" (1, 19). Cijela knjiga treba pomagati ondašnjim i današnjim kršćanima da u svjetlu vjere doživljavaju povijest svoju i povijest svijeta.
Za Ženu obučenu u sunce iz cijelog poglavlja razvidno je da prvenstveno označava narod Božji staroga i novoga saveza a onda i Mesijinu Majku. U prvom dijelu poglavlja (r. 1-9) vodi se rat na nebu između trudne Žene i Zmaja koji ima sedam glava i deset rogova. Zmaj vreba Ženina potomka, koji ima "vladati svim narodima" (r. 5), a zatim progoni Ženu koju Bog sklanja u pustinju te je štiti 1260 dana, što je Danielov broj ograničenog progona, ali i ograničenog mirovanja Božjeg naroda. U drugom dijelu (r. 10-18) zbačeni Zmaj nastavlja progoniti na zemlji Ženu i "ostatak njezina potomstva koji čuva Božje zapovijedi i drži svjedočanstvo Isusovo" (r. 17). Taj Ostatak su svi novozavjetni vjernici u vremenu progona i kroz povijest Crkve.
Sabor je istaknuo da je Isusova Majka duboko povezana sa starozavjetnim narodom Božjim, kao što se vidi iz njezine pjesme "Veliča duša moja Gospodina" koju molitelji Časoslova imaju svakog dana u sastavu Večernje. Marija je duboko povezana i s Crkvom, kako izlazi iz Dj 1, 14. Ona je uzor Crkvi u služenju i vršenju riječi Božje te u suradnji s Bogom u provođenju njegova plana o spasenju ljudi.
Ovaj je odlomak odabran radi povezivanja Marijina uznesenja s dogmom o uskrsnuću tijela. Ono što se Mariji dogodilo odmah po završetku zemaljskog života, ostalim ljudima dogodit će se o svršetku svijeta.
Poglavlje petnaesto Prve Korinćanima sadrži Pavlov odgovor na upit o tjelesnom uskrsnuću Krista i svih ljudi. Čini se da su Korinćani, pod utjecajem grčkog mentaliteta onog vremena prema kojemu je tijelo zatvor duše, teško prihvaćali tjelesnost uskrsnuća Kristova. Nije im išlo u glavu da bi se proslavljeni Krist vratio u tjelesni zatvor. Pavao na početku poglavlja uči da i on i ostali misionari u tome naviještaju isto: Krist je umro za naše grijehe po Pismima, bio pokopan, uskrsnuo treći dan po Pismima i ukazao se odabranim svjedocima. Takav sadržaj propovijedanja on zove evanđeljem (usp. 1 Kor 15, 3-5).
Na temelju takvog evanđelja on emfatično ponavlja da je Uskrsli "prvina usnulih": (r. 20). "Prvina" se odnosi na prve plodove žetve ili berbe. Sva žetva i berba slijede nakon prvih plodova. "Usnuli" je svjesno odabran izraz za mrtve. Iza njega se krije biblijsko uvjerenje da fizičkom smrću ljudska osoba ne biva potpuno ugašena. Postoji okrnjena. O svršetku svijeta ta će okrnjenost prestati, jer će se tjelesni element opet sastati s duhovnim. Uskrslog Krista zove Pavao novim Adamom kad kaže: "Po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni" (r. 21-22). Ovo je pisano u vremenu zborne svijesti o uključenosti pripadnika plemena u pročelniku zajednice: kad pročelnik nešto stekne ili izgubi, stiče ili gubi svim pripadnicima zajednice. Svojom smrću i uskrsnućem Krist je postao pročelnik obnovljenog čovječanstva. On kraljuje podlažući sebi sve neprijatelje a posljednja će biti podložena Smrt, koju Pavao ovdje prikazuje kao neku osobu (slično u Rim 7). U izrazu "svi će biti oživljeni u Kristu" krije se teološki poziv: Bog će sve oživjeti snagom Kristove uskrsne proslavljenosti. Tom snagom učinio je da Marijino tijelo ne trune u zemlji do svršetka svijeta nego ju je već sada sa svim sastavnim dijelovima uzeo u nebesku slavu. Ova povezanost Marijina uznesenja i naše buduće potpune spašenosti izražena je u zbornoj molitvi:
Svemogući vječni Bože!
Ti si bezgrešnu Djevicu Mariju, Majku svoga Sina,
tijelom i dušom uznio u nebesa. Podaj nam, molimo,
da uvijek težimo za onim što je gore te budemo sudionici njezine slave.
Marija na nebo uznesena je početak i slika konačnog savršenstva Crkve te putokaz nade i utjehe putničkom narodu Božjem. Hodočasteći kroz povijest, Crkva evangelizira svijet i slavi spasenje dostupno u Kristu. Marija joj je putokaz, jer je ona već stigla na cilj životnog putovanja.
Marijina zahvalna pjesma, koja je uvrštena u Časoslov pri završetku radnog dijela dana, uklopljena je u pohod Elizabeti. Marija je, doznavši od anđela za Elizabetinu trudnoću, "pohitjela u Gorje, u grad Judin", ostala tri mjeseca da bude na uslugu pri posljednjim tjednima trudnoće i prvim tjednima nakon poroda. Išla je da služi Bogu pomažući ljudima. Zato se s pravom prilikom navještenja nazvala službenicom Gospodnjom, a u svojoj pjesmi ponovno se naziva "neznatnom službenicom" Božjom.
"Veliča" je kao pjesma prožeta starozavjetnim citatima, što se posebno zorno vidi u prijevodu Dude-Fućaka koji su sve starozavjetne citate u novozavjetnim spisima dali tiskati kosim slovima. Ovu pjesmu jednako su mogli onda kao i sada moliti pobožni Zidovi. Marija ju je vjerojatno preuzela iz krugova Jahvinih siromaha u starozavjetnoj zajednici. Takvi siromasi nisu samo oni koji nemaju dovoljno materijalnih dobara za doličan ljudski život na zemlji nego su to svi oni koji kao ljudi uviđaju i prihvaćaju svoju krhkost pa spasenje ne očekuju od vlastitog zalaganja nego od Boga. Suprotni takvim siromasima nisu tek društveno bogati nego oholi koji misle da im Bog nije potreban; smatraju da su sami sebi dostatni. Marija se s ponosom ubraja medu Jahvine siromahe: "Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima a bogate otpusti prazne!" (r. 52-53).
Marijina pjesma rječnički i tematski podsjeća na Aninu pjesmu u 1 Sam 2,1-10. Prilikom prikazanja svoga dječaka Samuela na hodočašću u Šilu Ana se raduje pomoći koju joj je udijelio Jahve, divi se Bogu koji nasićuje gladne, "čini uboga i bogata", siromaha izvlači s bunjišta i posađuje ga s knezovima. Ova prožetost Marijine pjesme Aninom i starozavjetnim psalmima Jahvinih siromaha pokazuje svetopisamsku ukorijenjenost Marijine duhovnosti. Poput Marije trebali bismo pratiti čitanje i razlaganje riječi Božje u liturgiji. Poput Marije trebali bismo radosno i sabrano moliti psalme u Časoslovu. U tome je ona također početak i slika, putokaz i utjeha putujućem narodu Božjem.
ONAMO U VJERI I MI PUTUJEMO, OHRABRENI NJIHOVIM ZAGOVOROM I PRIMJEROM
Kršćani Istoka slavili su od IV. stoljeća spomen svih svetih mučenika 13. svibnja ili u nedjelju iza Duhova. Rimski car poklonio je papi Bonifaciju IV. (608-615) velebnu građevinu rimskog Panteona koji već sto godina nije služio kao poganski hram. Papa je 13. svibnja 609. dao na 28 kola prenijeti kosti mučenika iz katakombi, sahraniti ih u Panteonu i posvetio je tu građevinu u crkvu svih svetih mučenika. Kroz sto godina razvilo se štovanje svetaca koji nisu mučenici pa je papa Grgur III (731-741) u bazilici sv. Petra na vatikanskom brežuljku dao sagraditi kapelu svih svetih. U njoj su se slavili svi sveti l. studenog.
Papa Grgur IV (828-844) odredio je da se u cijeloj Crkvi slavi jedan spomen svih svetih, i to 1. studenog. Povjesničari kažu da je jedan od razloga za ovaj datum (a ne 13. svibnja) bolja mogućnost ishrane hodočasnika koji su dolazili u Rim.
Smisao svetkovine vidimo u molitvama dana: u zbornoj ističemo da zajedno slavimo zasluge svih svetih i prosimo da nam Bog udijeli veće obilje svoga milosrđa što je više naših zagovornika u nebu. U darovnoj prosimo da se zauzmu za naše spasenje sveti koji su već postigli besmrtnost. U popričesnoj molimo da kao putnici na zemlji napredujemo u svetosti.
Saborska obnova donijela je novu prefaciju ove svetkovine u kojoj je istaknuta povezanost Crkve na putu zemaljskom sa svetima u nebu koji su Crkva na cilju nebeskom:
Danas slavimo tvoj sveti grad,
svoju domovinu, nebeski Jeruzalem;
ondje te zauvijek hvale preobraženi udovi Crkve, naša braća i sestre u slavi;
onamo u vjeri i mi putujemo,
ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom.
Ubijelili su haljine svoje u krvi Jaganjčevoj (Otk 7, 2-4. 9-14)
Otkrivenje u poglavljima 4. do 22. sadrži apokaliptičko viđenje Ivana vidioca. Sveti vidjelac želi ojačati progonjenu braću i sestre u Maloj Aziji koncem prvog stoljeća te njima i svim kasnijim čitaocima otkriti smisao povijesti u kojoj se Zmaj sa svojim sljedbenicima bori protiv Jaganjca i njegovih sljedbenika. Poglavlje 7. je nastavak viđenja knjige sa 7 pečata "iznutra i izvana ispisane" (5, 1) koja je simbol povijesti svijeta. Između otvaranja 6. i 7. pečata Ivan vidi 4 anđela koji spremaju eshatonsku nevolju ali bivaju zaustavljeni dok se na čelima ne obilježe sluge Božji i sljedbenici Jaganjčevi.
"Opečaćeni su" iz "svih plemena sinova Izraelovih" (r. 3) te "veliko mnoštvo... iz svakog naroda i plemena i puka i jezika" (r. 9). U ovom viđenju Ivan najavljuje posebnu brigu Božju za povijesnu Crkvu, sastavljenu od krštenika iz različitih naroda svijeta. Drugi dio viđenja je prikaz nebeskog bogoslužja gdje proslavljeni mučenici, stradali u progonima od rimske poganske vlasti, pjevaju zajedno s anđelima uskrslom Kristu simbolski predstavljenom u Jaganjcu.
Sveci u nebu odjeveni su u bijele haljine, s palmom u rukama. To je pobjednička boja i pobjednički znak. "Nevolja velika" iz koje su oni došli jest državni progon kršćana, a onda kroz povijest to je i svaki ljudski život, jer i u državi naklonjenoj kršćanstvu nije lagano biti dosljedni kršćanin.
Za vjernike na proputovanju zemaljskom i za one koji su već stigli u nebesku slavu svojstveno je da su "oprali svoje haljine i ubijelili ih u krvi Jganjčevoj" (r. 14). Ovaj izraz podsjeća na krštenje kao životno pranje vjerničkim oslanjanjem na Krista raspetog i uskrslog. Ef 5, 26 zove sakrament pristupa Kristu i Crkvi "kupelj vode uz riječ" a Tit 3, 4 "kupelj novog rođenja i obnavljanje po Duhu Svetom". Oprati životne haljine znači prihvatiti oproštenje grijeha koje Bog nudi po Kristu u Crkvi. "U krvi Jaganjčevoj" odnosi se na euharistiju kao sakrament kojim kršćani pod predsjedanjem zaređenog predstojnika uprisutnjuju smrt i uskrsnuće Kristovo. - Ovo čitanje u našoj misi znači da su sveci - proglašeni i neproglašeni postali blizi Bogu i ljudima ostvarujući u životu krsnu posvećenost i hraneći se na gozbi tijela i krvi Kristove.
Vidjet ćemo ga kao što jest (1 Iv 3, 1-3)
Ovo je početak odsjeka s poticajima na život dostojan sinova i kćeri Božjih. Ljubav koju nam je "Bog darovao" jest dioništvo na sinovstvu Isusa jedincatog Sina Očeva. Isus raspeti i uskrsli je neopozivi znak i sredstvo ljubavi Božje prema svima ljudima. "Svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega" je utjeha obespravljenim i zapostavljemm kršćanima u ondašnjoj rimskoj državi. Ako je Učitelj bio zapostavljan, mogu biti i učenici. Udioništvo na Isusovu sinovstvu nije tek budući dar u vječnosti: "Sad smo djeca Božja!" Tko je krsnom vjerom pridružen Kristu te se hrani njegovom riječju i sakramentima, on jest dionik Isusova sinovstva već na ovom svijetu. Ovo pretpostavlja vršenje Isusovih odredbi, što znači teženje za svetošću koja je krštenjem darovana i zadana.
Dostojanstvo Božjih sinova i kćeri očitovat će se potpuno i postat će neizgubivo tek po završetku zemaljskog proputovanja, u eshatonu: "Kad se očituje, bit ćemo mu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest!" "Vidjeti" ovdje znači biti pripušten u Božju blizinu, iskustveno doživljavati Božju dobrotu i milosrđe. Živjeti s takvom nadom, znači čistiti se od ljudskih nedostataka, a i to je izraz težnje za svetošću na koju su u Crkvi pozvani svi krštenici. Takvu svetost postižu vršenjem svojih ljudskih i vjerničkih dužnosti, obdržavajući kao vrhunsku zapovijed ljubav prema Bogu i ljudima.
Podnošenje određenih stanja i poduzimanje određenih akcija (Mt 5, 1-12)
Blaženstva su u današnju liturgiju uvrštena kao put k svetosti kojim su išli današnji slavljenici i poticaj nama vjernicima na zemlji da idemo njihovim stopama. Sveci i svetice - proglašeni i neproglašeni - su naša braća i sestre u slavi koji nas potiču svojim primjerom i pomažu svojim zagovorom.
Blaženstva su izraz Isusova pounutarnjenog i eshatonski usmjerenog ćudoređa. Za razliku od farizeja koji su naglašavali obdržavanje izvanjskih propisa radi snošljivog življenja na zemlji i Božjeg blagoslova u zdravlju i dugom životu, Isus traži moral srca. Sam Isus je siromah koji pokazuje da u svakoj životnoj situaciji čovjek može ostati otvoren Bogu i bližnjemu. On je ožalošćeni koji u Bogu traži i nalazi utjehu; krotki koji ne obavlja nasilno svoje životno poslanje; gladan i žedan pravednosti kojega će Bog nasititi; milosrdan, čist srcem, mirotvorac, nevino progonjen. Zato su blaženstva njegov program i primjer pounutarnjenog i eshatologiziranog ćudoređa.
Ključno je prvo: siromasi duhom. Ono s tri slijedeća, koja su zapravo podvrste religijski prihvaćenog siromaštva, predstavlja određena stanja koja su nezaobilazna a čovjek u njima može raskinuti ovisnost o Bogu i ljudskoj braći i sestrama. Tko ta stanja prihvaća strpljivo, njegovo je kraljevstvo nebesko. Bog u njemu već sada milosno vlada a u eshatonu će ga kvalitetno utješiti. Ispunit će cilj njegova životnog putovanja. Nasitit će ga životnim smislom, što ne može dati zemaljska hrana i piće.
U drugom dijelu su određene akcije koje vjernik može i treba poduzimati. Ovdje je ključno blaženstvo o čistima srcem koji će Boga gledati. Farizeji su bolesno naglašavali vanjsku čistoću, odvojenost od pogana i grešnika, pranje zdjela, subotnji počinak, post. Isus traži unutarnju čistoću srca i nakane. Tko djeluje iz takvog srca, Boga će gledati, jer je već sada u prijateljstvu s Bogom i fizička smrt neće raskinuti to prijateljstvo. Među akcijama koje je Isus poduzimao i koje preporuča svojim sljedbenicima je miran suživot i izmirivanje ljudi. One koji mir čuvaju i miru pridonose Isus uzdiže na rang svojih odnosa s Ocem: "Oni će se sinovi Božji zvati!" Makar i ne pripadali izričito medu Isusove sljedbenike, svi koji pravi i trajni mir izgrađuju su sinovi i kćeri Božje.
Blaženstva su poziv na rast u svetosti koja nam je svima darovana i zadana.
USKRSNUĆE MRTVIH SNAGOM KRISTA, PRVINE USNULIH
Prvi kršćani preuzeli su od svojih sugrađana kulturu štovanja mrtvih, ali su odbacili obredno naricanje i gozbe na grobovima pokojnika. Umjesto toga uveli su molitve za pokojne s misnom žrtvom kao pridruživanjem pokojnih vjernika Kristu raspetom i uskrslom. To se činilo na dan ukopa, treći dan od ukopa, zatim sedmi i trideseti dan te na godišnjicu. U vrijeme progona groblja su bila najsigurnija mjesta za okupljanja vjernika zato što je država dopuštala i štitila štovanje mrtvih te okupljanje na grobovima.
Godišnji spomen svih vjernih mrtvih počeo se ustaljivati na 2. studenog, sutradan iza Svih svetih kao blagdana zajedništva Crkve na putu zemaljskom s Crkvom u domovini nebeskoj, u samostanima klinijevske reforme od početka XI. stoljeća i brzo se proširio po cijeloj Crkvi. Od XV. stoljeća u Španjolskoj je nastao običaj da tog dana svaki svećenik smije slaviti tri mise za pokojne, a papa Benedikt XV. proširio je taj običaj godine 1915. na cijelu Crkvu.
Sabor je u Konstituciji o liturgiji odredio da se preradi sprovodni obred kako bi jasnije "izražavao vazmeni značaj kršćanske smrti te bolje odgovorio prilikama i običajima pojedinih krajeva" (SC br.~81). Misal sadrži tri misna formulara za današnji dan. Čitanja se uzimaju iz Red sprovoda.
Ovdje predlažem treći misni obrazac Spomena svih vjernih mrtvih i čitanja koja su povezana s misnim molitvama tog obrasca. Dan mrtvih je obnova vjere u uskrsnuće mrtvih, molitva za naše pokojnike i zahvalnost mrtvima za dobro kojemu su nas učili. Molitve mise koju odabiremo povezuju smrt pojedinog vjernika s Kristovom smrću i uskrsnućem, a popričesna ističe da krsna povezanost s Kristom traje i nakon fizičke smrti.
Zborna
Bože, tvoj je Sin pobijedio smrt i prešao u nebo.
Udijeli svojim vjernim mrtvima, koji su nadvladali ovaj smrtni život, da uvijeke gledaju tebe,
svoga Stvoritelja i Otkupitelja.
Ovom molitvom izrečena je vjera kršćana da je Isus svojom smrću i uskrsnućem nadvladao smrt i posijao sjeme uskrsnuća u svakog čovjeka osobno. Smrt je prijelaz u trajno prijateljevanje s Bogom.
Darovna
Gospodine, primi ovaj prinos
što ti ga prikazujemo za svoju braću i sestre koji su usnuli u Kristu:
ova jedinstvena žrtva
nek im raskine lance smrti te udu u život vječni.
Ovdje je prisutna vjera da pokojnici koji umiru pokajani (ili opremljeni sakramentima vjere) mogu poći u čistilište kao stanje i mjesto čišćenja. Za njih prikazujemo Kristovu žrtvu da im Bog izbriše ljudske slabosti i skrati čistilišne muke.
Popričesna
Gospodine, prinijeli smo žrtvu za tvoje pokojne sluge.
Dao si im milost krštenja,
po velikom milosrđu uvedi ih u puninu vječne radosti.
Krštenje je vjernički pristanak uz Isusa i Crkvu. Ono kršteniku utiskuje duhovni biljeg koji ostaje neizbrisiv. Zato se valjano krštenje ne može ponavljati. Tko je proputovao zemaljski život opečaćen krsnim biljegom, ostaje pridružen Kristu raspetom i uskrslom i kroz tajnu fizičke smrti.
Sve ove misli prisutne su u Prefaciji IV za pokojne u kojoj svećenik u ime sabrane zajednice zahvaljuje Bogu
što Krist "jedini smrt prihvati da nas zakona smrti oslobodi; jedini je htio umrijeti da mi zauvijek živimo".
Red sprovoda, str. 38. Ovo je jedno od 7 čitanja iz SZ ponuđenih za red sprovoda i misu za pokojne. Sjetimo se da je Knjiga o Jobu pjesnički spis Staroga zavjeta u kojem je obrađeno pitanje prisutno kod naroda Starog bliskog istoka: zašto se pravedan i pobožan čovjek razbolijeva i pati, koji je smisao ljudske patnje na zemlji, bez obzira da li je nanesena bolešću, prirodnom nepogodom ili zlobom ljudi. Job nije prihvaćao uobičajeni odgovor ljudi svoga vremena prema kojemu bi patnja bila Božja kazna za grijehe - javne ili tajne. Za Joba je patnja preozbiljno pitanje da bi se moglo riješiti kratkim odgovorom, ako je uopće rješivo.
Knjiga je spletena od više naizmjeničnih govora Jobovih trojice prijatelja Bildada, Sofara i Elihua te Jobovih odgovora. Na kraju progovara Bog koji traži od Joba i njegovih sugovornika da prihvate svoju ljudsku kontingentnost, jer ne mogu pronaći odgovore na sve zagonetke života. Naš odlomak je dio Jobova petog odgovora nakon Bildadova drugog govora. U cijelom odgovoru Job ispovijeda svoju vjeru u Boga koji kao da ga je u bolesti napustio smatrajući da je to napuštanje samo privremeno. Predviđa da će njegova bolest uskoro završiti smrću i prihvaća da je Bog tako odredio, makar Jobu vjernička savjest ne predbacuje da bi takva prerana smrt bila Božja kazna za osobne grijehe. Bog će ipak jednom pokazati da je Job živio po njegovu zakonu i nada se da će biti prisutan kad Bog bude priređivao konačni sud.
Predviđajući svoju skoru smrt, Job u našem odlomku govori: "O kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale; kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan uklesale". U ono doba pisalo se na koži, na glinenim pločicama (prijesnim pa se tekst ispekao i transportirao do naslovnika) i na kamenim spomenicima. Sva sredstva zapisivanja u svome vremenu i kraju Job priziva stojeći pred smrću i želeći zabilježiti svoju vjerničku oporuku. On se osjeća nerazumljen od žene koja mu se ruga što je uzaludno bio pobožan a svejedno ga snašla bolest, izrugan od prijatelja, zaboravljen od mještana.
"Ja sam dobro: moj Izbavitelj živi" (r. 25). U skladu s ondašnjom vjerom Židova o odlasku u Podzemlje svih umrlih, Job ovim izražava uvjerenje da će mu Bog, koji je sami život, omogućiti u Podzemlju izvjesni stupanj svijesti. Za "izbavitelj" stoji u hebrejskom goel, a to je rođak koji je bio dužan pribaviti sredstva za otkup člana obitelji koji je zapao u ropstvo ili za osvetu rođaka kojemu je nanesena teška nepravda. Smatrajući Boga svojim goelom, rođakom Job pokazuje da u bolesti i na samrti ostaje otvoren Bogu savezniku koji vodi računa o svakom čovjeku.
U Starom zavjetu još nije bila iskristalizirana vjera u osobno uskrsnuće. Zato Jobov usklik: "I posljednji će on nad zemljom ustati" je uvjerenje da će Bog jednom suditi žive i mrtve te da će njegov sud biti pravedan.
"A kad se probudim, k sebi će me dići" (r. 26). Na onom stupnju vjere Job je bio siguran da mrtvi na neki način dalje egzistiraju i zato je mogao naslutiti "dizanje" mrtvih na opći sud. U Novom zavjetu iskristalizirat će se vjera u tjelesno uskrišenje. Job vjeruje da će ga Bog opet uzeti u svoje prijateljstvo: "Iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ću ja kao svojega gledati". On na samrti vjeruje u Božju naklonost prema čovjeku. Svoje bolesno tijelo on naziva "put" (hebrejski basar). To je sav čovjek ukoliko je zemljani, podložan bolesti, smrti i grijehu. Job ovim prihvaća svoju smrtnost i čezne za trajnim gledanjem Boga.
Cijelo 15. poglavlje Prve Korinćanima je Pavlov dogmatski traktat o uskrsnuća Isusa i vjernika koji su mu pridruženi vjerom i krštenjem. Iz Dj 24, 15 vidimo da su Pavao i drugi misionari propovijedali uskrsnuće "pravednih i nepravednih", to jest svih ljudi. Ovdje je Apostol prvenstveno okrenut vjernicima koji su po krštenju pridruženi Kristovoj smrti i uskrsnuću te time sjeme uskrsnuća nose u svoj zemaljski grob.
Ovo Pavao piše vjernicima koji pod utjecajem ondašnje filozofije nisu cijenili tijelo nego su ga smatrali zatvorom duha. Smatrali su da Isusovo tjelesno uskrsnuće nije važno, a vjernicima koji već u ovom životu posjeduju vječni život po milosti Božjoj, uskrsnuće nije potrebno. Za Pavla kao vjernika sa starozavjetnim poimanjem ljudske cjelovitosti, sastavljene od duha i tijela, čovjek ne bi bio u vječnosti sretan, kad i njegovo tijelo ne bi imalo udjela na životu vječnom.
Protiv nekih koji su (u r. 12) tvrdili da nema uskrsnuća od mrtvih pa ni Krist nije uskrsnuo, Apostol snažno tvrdi: "Krist jest uskrsnuo od mrtvih, prvina usnulih!" (r. 20). To je bitni sadržaj koji misionari propovijedaju. Na takav sadržaj vjere pristaju krštenici kad prije krsta ispovijedaju vjeru Crkve. Stanje pojedinca poslije fizičke smrti a prije općeg uskrsnuća svetih spisi kršćana nazivaju "usnućem" u znak vjere da se osoba nije posve ugasila, da je nešto od ljudskog "ja" i dalje živo. Isus je "prvenac usnulih" zato što je prvi ustao na novi i trajni život. I to tjelesno ustao. Nakon "prvenca" slijedit će o općem uskrsnuću i ostali ljudi, svi ljudi, od kojih će jedni biti probu8eni na uskrsnuće slave, a drugi na vječnu osudu.
Reci 21-23 su usporedba Adama i Isusa. Adamu pripadaju svi ljudi time što su rođeni u zemaljsku egzistenciju. Isusu kao novom Adamu ljudi se mogu priključiti osobnom odlukom. Po prvom Adamu došla je na svijet smrt kao pripuštenje Božje za izvorni grijeh. Po drugom Adamu dolazi uskrsnuće zato što Bog prihvaća njegovu smrt i uskrsnuće u prilog svim ljudima. Uskrslog Krista Pavao drugdje naziva "prvorođencem među mnogom braćom" (Rim 8, 29), "prvorođencem svakog stvorenja, prvorođencem od mrtvih" (Kol 1, 15.18). Prvorođenac je u Starom zavjetu i kod starih naroda bio nosilac obiteljskih prava i tradicije. Isusa je Bog učinio prvorođencem obnovljenog čovječanstva u kojem grijeh i smrt nemaju zadnju riječ nad životom pojedinaca, grupa i naroda. U Adamu kao glavi starog čovječanstva svi umiru, a u Isusu kao glavi novog čovječanstva svi imaju ponudu uskrsnuća na blaženu vječnost. "Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi oživjeti" (r. 22).
Ustali dio našeg današnjeg odlomka govori o svršetku svijeta. Krist je prvi ustao od mrtvih a o njegovu Dolasku slijedit će ostali. Za "svršetak" stoji u grčkom izvorniku telos što zapravo znači "ispunjenje, postignuće svrhe, završetak". Iz ovakvog izraza izlazi Pavlovo uvjerenje da ljudska povijest ima cilj prema kojemu je Bog vodi a dovršit će se ispunjenjem Božjeg plana o svim pojedincima i narodima. To je svršetak transformacije, ne svršetak uništenja. "Krist treba da kraljuje" već sada u povijesti ljudskog roda, a o eshatonskom ispunjenju predat će "kraljevstvo Bogu i Ocu" (r. 24-25). Djelo spasenja sada se u svijetu odvija tiho i nevidljivo, a o eshatonu će se svima očitovati. Motiv o podlaganju svih neprijatelja "pod noge svoje" uzeo je Pavao iz Ps 110, 1. To je u starini bila religiozna pjesma na dan intronizacije kralja iz Davidove dinastije u Jeruzalemu. Kad je izumrla Davidova loza, narod je nastavio pjevati ovu nadahnutu pjesmu te u Davidovu potomku gledati budućeg Mesiju. Za Pavla i prve kršćane Isus je Mesija na kojem su ispunjena obećanja o Davidovu potomku. On će na kraju povijesti podložiti sebi protivničke sile koje sada imaju utjecaj na pojedince i cijeli ljudski rod. Iz daljnjeg teksta izlazi da je glavni neprijatelj proslavljenog Mesije smrt koju Pavao na liniji starozavjetnih psalama personificira, to jest govori o njoj kao da je osoba. O ponovnom Isusovu dolasku oživjet će tjelesa mrtvih i tako će biti definitivno pobijeđena smrt. U r. 27 "... koji mu je sve podložio" je aluzija na Ps 8, 7 gdje se govori o veličini svakog čovjeka: "Vlast mu dade nad djelima ruku njegovih i njemu pod noge sve podloži". Isus je svojom poslušnošću Ocu prvi čovjek svakom žilicom svoga bića odan Bogu. Bog ga je po uskrsnuću proslavio i dao mu moć (naziv "Gospodin") da podlaže Ocu nebeskom ljude i duhovna bića u toku povijesti. To je usrećujuće podlaganje, ne tiranija. Sada proslavljeni Krist vrši Božji suverenitet nad ljudima i prirodom a o paruziji će se i sam vidljivo, u ime ljudske braće i sestara, kao utjelovljeni Sin i prvi čovjek, podložiti Ocu nebeskom.
Ovim odlomkom Pavao veže uskrsnuće vjernih mrtvih uz Isusovu uskrsnu proslavljenost te uči da ljudska povijest ide prema cilju koji joj je Bog u Kristu odredio. Moliti za mrtve zato znači vjerovati u prekogrobni život i u smisao ljudskog života na zemlji.
Red sprovoda, str. 80. U današnjem redu sprovoda odraslih ponuđeno je 17 odlomaka kao evanđelje za sprovod ili za ukopnu misu. Sam događaj uskrišenja Lazara, koji Ivan prikazuje vrlo opširno radi simbolskog prikazivanja Isusa kao darovatelja života, ponuđen je u dva odlomka: u prvom je naglasak na razgovoru između Isusa i pokojnikove sestre Marte a u drugom na samom dozivanju Lazara od mrtvih i Isusovoj sućuti prema ožalošćenoj obitelji. Uzimamo prvi odlomak jer se u njemu prikazuje važnost vjere za uskrsnuće.
Radi potrebe da se ukopni obred ne odulji, ispušten je uvodni dio (r. 1-16) u kojem Lazarove sestre iz okolice Jeruzalema šalju Isusu poruku da je njihov brat ozbiljno bolestan i mole ga da dođe dok ne bude prekasno. U tim uvodnim napomenama Isus je prikazan kao prijatelj Lazarove obitelji kod koje je morao za vrijeme svojih hodočašćenja u Jeruzalem nailaziti s Dvanestoricom. Isus je sa zahvalnošću prihvaćao gostoprimstvo i pažljivo se ponašao u kući prijatelja da on i njegovi pratioci ne budu na teret cijeloj obitelji. Znao je prijatelj biti i prijateljstvo njegovati. Kad je Isus krenuo prema Betaniji, Lazar je već bio mrtav, a kad je tamo stigao, bio je četvrti dan u grobu. Židovi onog vremena vjerovali su da se pokojnikov duh zadržava tri dana uz grob a onda nastupa vrijeme potpunog umiranja. Kroz to vrijeme prijatelji dolaze podijeliti žalost s ožalošćenom obitelji. Oni su iz Jeruzalema, svetog grada u kojem će vjerski poglavari nešto kasnije zaključiti da Isus treba umrijeti. U Ivanovoj zajednici Marta je morala imati važniju ulogu pa joj Ivan prilikom Isusova pohoda pripisuje dulji razgovor s Isusom. Iz Lukina evanđelja znamo da se više brinula za dobar smještaj i hranu gostiju, dok je Marija sjedila do Isusovih nogu i kao prava učenica upijala svaku njegovu riječ.
Marta prilikom susreta zove Isusa Gospodinom, čime ispovijeda vjeru da Bog po njemu djeluje: "Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti!" (r. 21-22). Marta priznaje da je Bog izvor Isusove čudotvorne moći, ali zna da Isus ne pravi čudesa radi impresioniranja publike. Isus pomno odmjerava kad će se poslužiti čudotvornom moći iscjeljivanja i oživljavanja mrtvih da bi ljudima objavljivao Boga koji spašava ne samo duhovno nego i tjelesno.
Isus ožalošćenoj Marti najavljuje da će njezin brat uskrsnuti, a ona iznosi zajedničku vjeru svoju i Isusovu u opće uskrsnuće o svršetku svijeta. Isus to opće uskrsnuće povezuje s vjerom u njega i najavljuje sadašnje uskrišenje Lazara u znak da on može oživljavati mrtve. Značajno je da Isus prema četvrtom evanđelju uči kako vječni život počinje već za zemaljskog života, po osobnoj i čvrstoj vjeru u njega: "Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, živjet će. I tkogod živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada" (r. 25-26). U ranijem toku svoga djelovanja Isus je isticao kako je on kruh živi, pastir dobri, vrata k ovcama. Sada kaže da je uskrsnuće i život. U ovakvim izjavama "Ja sam..." Isus objavljuje što jest ljudima, što nudi vjernicima. Dakako da time objavljuje i svoj jedinstveni odnos s Ocem pa govori i što jest obzirom na Boga, što je u svojoj intimnoj biti. Tko sada vjeruje u Isusa, neće umrijeti nikada. Vjera u Isusa ne izuzima kršćane od fizičke smrti. Ovdje se misli na duhovnu smrt kao trajnu i nepopravljivu udaljenost od Božjeg prijateljstva. Isus garantira već sada prijateljstvo s Bogom koje je pravi život, a fizičkom smrću ono se samo nastavlja u drugačijem obliku.
Isusovo pitanje Marti tiče se svakog od nas u današnjoj Crkvi i na bogoslužju Crkve: "Vjeruješ li ovo?" (r. 26b). Nije dosta biti poučen u vjeri i odgojen u religioznoj obitelji. Svatko mora zauzeti osobni stav prema Isusu darovatelju života. Traži se osobna vjera.
Marta odgovara da vjeruje kako je Isus Mesija i Sin Božji, "onaj koji dolazi na ovaj svijet" (r. 28). Vjeruje da je Božji opunomoćenik, iako će još morati rasti u vjeri da Isus sada daje život te da može uskrisiti njezina mrtva brata.
Ove misne molitve i čitanja u misama za pokojne s jedne strane sadrže molitvu Crkve za vjerne mrtve a s druge strane tješe vjernike na putu zemaljskom prigodom smrti njihovih najdražih. Ta dvostruka svrha liturgije za pokojne posebno se vidi u svečanom završnom blagoslovu na misi za pokojne koji bismo mi svećenici trebali češće upotrebljavati:
Blagoslovio vas Bog svake utjehe
koji je u neizrecivoj dobroti stvorio čovjeka i uskrsnućem svoga Jedinca
svima vjernima kao nadu vječnoga Uskrsa Amen.
Nama koji smo još ovdje na zemlji na životu, nek udijeli oproštenje grijeha
a pokojnima dade mjesto svjetlosti i mira Amen.
Mi vjerujemo da je Krist uistinu uskrsnuo od mrtvih;
dao nam Gospodin s njime trajno živjeti u nebeskoj radosti - Amen.
IZUZETA OD SVEOPĆE GREŠNOSTI JER JE MAJKA SVEOPĆEG SPASITELJA
Ova svetkovina plod je sazrijevanja Crkve u vjeri o Spasiteljevoj Majci i u svijesti o sveopćoj grešnosti.
Kršćani Istoka slavili su je od 8. stoljeća kao Začeće sv. Ane, i to devet mjeseci pred Marijino rođenje. Pri tome su neki oci smatrali da je Bog oslobodio Anu od neplodnosti i omogućio joj da sa svojim mužem Joakimom zatrudni u zrelim godinama. Kad je svetkovina prenesena medu kršćane Zapada, postupno je počela dobivati novi sadržaj. U prvi plan liturgije iskrslo je Anino dijete koje je posebno po tome što ima biti Spasiteljeva Majka. Osjećaj vjere naroda Božjega doprinio je uvjerenju da je Bog Mariju od prvog trenutka življenja pod Aninim srcem izuzeo od izvorne ili sveopće ljudske grešnosti, jer je imala biti Majka Sina Božjega. Sv. Bernard od Clairvaux-a (1090-1153), veliki štovatelj Gospin, protivio se takvom uvjerenju jer nije mogao protumačiti, kako bi Marija bila otkupljena ako nije imala istočnog grijeha. Dilema je riješena dogmatskom definicijom Pija IX godine 1854: "Posebnom milošću i povlasticom svemogućeg Boga, zbog predviđenih zasluga Isusa Krista, Spasitelja ljudskog roda, blažena Djevica Marija bila je izuzeta od svake ljage istočnog grijeha".
Saborska reforma unijela je u liturgiju ove svetkovine nova čitanja i novu prefaciju koja izvrsno sažima otajstvo što ga slavimo. Za homiliju bi bilo dovoljno obrazložiti tu prefaciju.
Prvo čitanje prije Sabora na ovu svetkovinu bio je monolog personificirane Mudrosti koja govori o svom nastanku prije stvaranja svijeta, o svojoj ulozi pri stvaranju i zove na obdržavanje svojih uputa (Izr 8, 32-35). Liturgija je u toj mudrosti gledala Mariju.
Ovo čitanje stavljeno je prema odredbama saborske liturgijske reforme. Govori o grijehu Adama i Eve te o obećanju Ženina potomka koji će zmiji satirati glavu. Sam izvještaj natopljen je iskustvom grešnosti koju je sveti pisac vidio u sebi samom, u svim njemu poznatim ljudima i pitao se za izvor te sveopće grešnosti. Zmija je kod ljudi onog vremena bila ogavno puzavo stvorenje, a poganski Kanaanci su je štovali u svom kultu plodnosti. Zato je sveti pisac uzima kao biće u službi zla koje zavodi Adama i Evu na neposluh protiv Stvoritelju.
Prekršivši Božju odredbu, prvi ljudi otkrivaju da su goli te da nisu sposobni stupiti pred Boga u takvom stanju. Zato se kriju u zemaljskom vrtu u koji ih je Bog postavio. Kao slobodno i razumno biće čovjek je osobno odgovoran Stvoritelju za svoj neposluh, iako Adam prebacuje krivnju na Evu a ona na zmiju zavodnicu. Neposluhom su pokušali nadrasti svoje stanje ograničenih stvorova koji su odgovorni Stvoritelju. Mislili su, na nagovor Zmije,-da će postati "kao bogovi" (3,5-6), a samo su još više otkrili svoju ljudsku golotinju i ograničenost. Bog najavljuje borbu između Zmije kao oličenja zla i Ženinog roda. Ženin potomak satirat će Zmiji glavu, a Zmija će njemu vrebati petu. Ženini potomci borit će se sa zlom u sebi i pobijedit će ga u Mesiji kao najboljem potomku najčistije Žene.
Ovu sveopću grešnost izrazio je na sličan način sv. Pavao: "Htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio" (Rim 7,18-19). U želji da današnjim vjernicima prereknu što Crkva vjeruje o istočnom grijehu, njemački biskupi u Katekizmu za odrasle kažu: "Po katoličkom učenju istočni se grijeh sastoji u stanju opće ugroženosti čovjeka i čovječanstva. Samim oslanjanjem na svoju prošlost i solidarnost s drugima, čovjek ne može osigurati svoju pravu budućnost koja je zajedništvo s Bogom. Tako mu nedostaje pravo ispunjenje, svetost i pravda, udio na životu Boga. Posljedica udaljavanja od Boga je udaljavanje od svijeta, od ljudske subraće i od samog sebe, a to je gubitak darova koje su imali ljudi na početku... Nauku o univerzalnosti grijeha ne smijemo izdvajati iz konteksta u kojem stoji kod Pavla: univerzalnost spasenja u Isusu Kristu. Ako se iz toga izdvoji, nastaje krivi strah pred grijehom, vodi pesimističkom promatranju svijeta i života sve do dualističkog podcjenjivanja i prezirana ljudskog tijela i kulturnih ostvarenja čovjeka".
Ovo nas čitanje podsjeća na grijeh od kojeg je bila unaprijed izuzeta Majka Isusova. Ovo nas upozorava na činjenicu grijeha u nama i u svijetu. Ovo grešno stanje možemo nadvladati samo milošću Božjom, ne vlastitim čisto ljudskim zalaganjem. Na to nas podsjeća popričesna molitva današnje svetkovine u kojoj molimo da "primljena otajstva iscijele u nama rane onoga grijeha od kojeg si unaprijed očuvao bezgrešno začeće blažene Marije".
Pripjevni psalam
Psalam 98 je pohvala Bogu kao kralju svemira i ljudi. Nadahnuti pjesnik zove na hvalbenu pjesmu u čast Bogu koji čini djela čudesna: u burnim događajima povijesti čudesno izbavlja svoj narod spominjući se svoje dobrote i vjernosti. Danas pjevamo Bogu što je oslobodio Spasiteljevu Majku od sveopće ljudske grešnosti te što nam obećava pobjedu u životnoj borbi protiv zla u nama, ako se oslonimo na Ženina potomka.
Drugo čitanje je dio krsnog himna kojim blagoslivljamo Boga za krsnu milost. U krsnoj pridruženosti Kristu i opečaćenosti Duhom Svetim Bog nas je blagoslovio, izabrao, predodredio za posinstvo, zamilovao, obznanio nam Otajstvo te dao da "budemo na hvalu Slave njegove".
Jedna od tako "predodređenih" je i Isusova Majka koju je Bog izuzimanjem od sveopće grešnosti pripravio za Majku Spasiteljevu i sliku Crkve. To posebno izražava današnja prefacija: "Ti si Mariju očuvao od istočnoga grijeha, obogatio svojom milošću i pripravio za dostojnu Majku svome Sinu. Ona, prečista Djevica, imala je roditi Sina nevinog Jaganjca, koji oduzima grijehe svijeta. Ona označuje Crkvu, zaručnicu Kristovu, ljepotu bez ljage i bore. Nju si dao svome narodu za odvjetnicu milosti i uzor svetosti..."
Ovo nas čitanje potiče na blagoslovnu molitvu Bogu, dok su naše molitve uglavnom prosne. Blagoslivajući Boga za sve što kao ljudi i vjernici jesmo, mi kao stvorenja priznajemo svoju ovisnost od Stvoritelja i tražimo pomoć da se oslobađamo grešnosti koja je u nama.
Prije Sabora čitala su se samo prva dva stiha ovog odlomka na današnju svetkovinu: anđelov dolazak Mariji i pozdrav. Obnovljeni lekcionar propisao je cijelu zgodu navještenja Mariji sa zaključnim Marijinim pristankom: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!"
Razlog je micanje naglaska s anđelova pozdrava: "Zdravo, milosti puna" na Marijinu podložnost Bogu koji u njoj i po njoj izvodi nešto što ona tada i ne shvaća do kraja. Ovdje nije potrebno da ulazimo u smisao svakog retka ove zgode koja je osnovna za katoličko štovanje Gospe. Zadržavamo se samo na izrazima "Milosti puna" i "Evo službenice Gospodnje", jer oni sadrže otajstvo što ga danas slavimo.
Luka je zabilježio da je uskrsli Isus pozdravio Jedanaestoricu židovskim vjerskim i građanskim pozdravom: "Mir vama" (24, 36). Ovdje stavlja anđelu u usta grčki način pozdravljanja: "Haire" koji bi doslovno trebalo prevesti s "Raduj se, budi radosna, želim Ti da budeš radosna". Naši su prevodioci preveli sa "Zdravo" imajući na umu današnji uobičajeni način pozdravljanja. Za "milosti puna" stoji u Lukinom grčkom particip perfekta od glagola haritoo koji znači "umiljatim činih, ugađati, pomilovati, zavoljeti". Korijen je isti kao u riječi haris koja znači radost, ono čemu se čovjek raduje, ljubav, milost, poštovanje. Zato bi haire keharitomene trebalo prevesti "raduj se, zamilovana" u smislu "Budi pozdravljena Ti nad kojom se Bog raduje, koja si učinjena umiljatom, koja si puna Božje naklonosti!"
Ovakav smisao anđelova pozdrava izlazi iz nastavka: "Gospodin s tobom!" To je pozdrav kojim Boaz pozdravlja žeteoce na svojoj njivi (Rut 2, 4), dakle uobičajeni vjerski pozdrav. Ovdje je, međutim, više od uobičajenog vjerničkog pozdrava. Kao ona nad kojom se Bog raduje, koju je kao Bog vjerni saveznik učinio sasvim omiljelom, Marija je osoba Božje naklonosti i milosti. Sam particip perfekta, prema snazi grčkog oblika, odražava stanje milosne odabranosti. Bog je to u svom planu o spasenju davno predvidio, njezinim dolaskom na svijet proveo i ona je sada puna milosti. Grčki izraz uključuje i Marijinu 6zičku ljepotu pa je s pravom zamišljamo kao vrlo lijepu ženu, ali to nije prvenstveno. Pomoću nje kao milosti pune počinje se ostvarivati u ljudskoj povijesti Božji plan spasenja. Kasnije u toku razgovora anđeo potiče Mariju da se prestane plašiti, jer je "našla milost kod Boga" (r. 30). Starozavjetni junaci vjere običavali su govoriti: "Ako sam stekao milost u tvojim očima..." (Post 18, 3; 19, 19). Marija jest stekla milost, darovanu milost - radi majčinstva na koje je Bog zove. Iz ovakvog značenja izraza "milosti puna" crkveni su oci izveli zaključak da je Marija bila milosti puna od početka svoje zemaljske egzistencije; da ju je Bog unaprijed izuzeo od istočnog grijeha.
Na kraju razgovora Marija prihvaća predstavljajući se kao službenica Gospodnja. Ovdje i u svojoj zahvalnoj pjesmi "Veliča", Marija sebe naziva službenicom Gospodnjom (usp. 1, 48). Zapravo bi trebalo prevesti sa "sluškinja". Podloga je ovom izrazu starozavjetni pojam služenja Bogu kao jedinom gospodaru. Takvi Božji sluge su Mojsije, proroci, vjerni kraljevi, pojedini molitelji psalama. Uz ime koje su joj dali roditelji Marija na dan preuzimanja zadaće Mesijine majke daje sebi ime i "Službenica Gospodnja". To je nova spremnost na posluh i vjernost Bogu, za razliku od Adama i Eve koji su uskratili poslušnost Bogu a svi drugi ljudi postali s njima solidarni u grijehu. U ovom odgovoru Marija prihvaća svoje poslanje i izriče svoju hrabrost, unatoč ženskoj nježnosti i krhkosti. Time počinje biti slika svih koji su spremni na poslušnost i suradnju s Bogom, slika Crkve.
Dakako da će ona morati u novim događajima svoga i Isusova života ovu poslušnost iznova prihvaćati. Nije joj u tom trenutku bilo jasno sve o njoj i njezinu sinu.
Današnjom svetkovinom zahvaljujemo Bogu što je Majku svoga Sina izuzeo od sveopće grešnosti i dao nam je za uzor vjerničke poslušnosti. Svjesni svoje grešnosti, prihvaćamo zahvalno oproštenje istočnog i drugih grijeha, ponizno spremni da budemo u svojim životnim okolnostima sluge i sluškinje Gospodnje.
UČENIČKI HOD ZA UČITELJEM KOJI OPRAŠTA
Najstariji pisani podatak o spomenu prvomučenika Stjepana nalazimo u Kalendaru iz Nikomedije, sastavljenom oko god. 363. Tamo je rečeno da kršćani Istoka slave 26. prosinca spomen sv. Stjepana. Kako je to kalendar koji odražava raniju praksu, očito je da je spomen sv. Stjepana uveden na ovaj dan prije nego je Rimska crkva počela slaviti Božić 25. prosinca. Kad je sredinom IV. stoljeća Rim preuzeo od Istoka spomen sv. Stjepana, zadržao ga je na danu 26. prosinca. God. 415. donesene su u Rim moći sv. Stjepana iz Palestine i pohranjene u kripti crkve sv. Lovre izvan zidina. Od tada se ustalio spomen prvog mučenika Crkve na drugi dan Božića.
U misi se božićno otajstvo spominje u prefaciji, koja mora biti božićna, i u popričesnoj molitvi u kojoj zahvaljujemo Bogu na obilju njegovih darova jer nas spašava rođenjem svoga Sina i razveseljuje blagdanom mučenika Stjepana. Mučenici su prvi u Crkvi dobivali liturgijski spomen, jer su se od sredine II. stoljeća kršćani na godišnjicu mučenika okupljali na njihovim grobovima, slavili euharistiju u znak vjere da je pokojnik hrabro posvjedočio svoju vjeru snagom krsne pridruženosti Kristu raspetom i uskrslom te da je u nebeskoj slavi. Afrički biskup sv. Ciprijan (200-258) svjedoči u Pismu 39: "Sjećate se da u njihov spomen prikazujemo žrtve kadgod slavimo godišnjicu njihova mučeništva".
Za prvo čitanje imamo odlomak iz dvaju jedinih poglavlja Dj u kojima se spominje Stjepan. Na početku 6. poglavlja zabilježio je Luka da "Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice". Dvanaestorica na to traže "sedam muževa na dobru glasu" između nezadovoljnih krštenika te ih postavljaju "nad ovom službom" polaganjem ruku. Iako se u tom tekstu Sedmorica ne nazivaju đakonima, tradicija ih je tako nazvala zato što pastoralne poslanice razlikuju tri grupe crkvenih predstojnika: episkope, prezbitere i đakone. Sam naziv "đakon" govori da su bivali zaduživani za ispravno vođenje i dijeljenje crkvenih materijalnih dobara, a pomagali su Dvanaestorici i u propovijedanju riječi Božje. Tako Luka u Dj 8 prikazuje djelovanje đakona Filipa u Samariji.
Kao helenist ili Židov povratnik u Jeruzalemu Stjepan je vjerojatno na same Duhove pristao uz Isusov pokret primivši krštenje. Židovi domoroci nisu imali najbolje mišljenje o svojim sunarodnjacima povratnicima zato što su ovi govorili grčki u kući i sinagogalnom bogoslužju a uz to su "podlegli" mentalitetu grčkog univerzalizma. Medu istaknute krštene heleniste u Jeruzalemu spadali su također Barnaba te kasnije Pavao. Stjepan je brzo uvidio da je Isusov pokret univerzalna religija, ali je domaćim sunarodnjacima želio dokazati da je raspeti i uskrišeni Galilejac Mesija na kojem se ispunjavaju starozavjetna obećanja o Davidovu potomku. Njegov govor u 7. glavi Dj je najduži i najpolemičniji govor od njih 24, koliko ih Luka donosi. Povod govoru je optužba pred Velikim vijećem u Jeruzalemu da Stjepan "govori protiv svetog mjesta i Zakona... Isus Nazarećanin razvalit će ovo mjesto i izmijeniti običaje koje nam dade Mojsije" (6, 13). Iz takve optužbe naslućujemo da se Stjepan zalagao za dokidanje suvišnih disciplinskih obaveza koje bi poganima ometale ulazak u Crkvu a nekršteni Židovi su to smatrali napadom na njihov nacionalni identitet. Stjepan svoj govor drži pred Velikim vijećem i trebao bi se braniti. On to ne čini nego napada suce i tužitelje što su tvrdoglavo odbacili Isusa a i dalje se "opiru Duhu Svetomu" kad progone Isusove sljedbenike (7, 51-53).
U našem današnjem čitanju imamo reakciju sudaca na Stjepanov govor: bijesne i odlučuju da ga smaknu. Stjepan "ugleda slavu Božju i Sina čovječjega gdje stoji zdesna Bogu". Bog se očituje u prilog svome sluzi koji je njegov vjerni svjedok. Isus je u stanju uskrsne proslavljenosti s Bogom koja je razlog da njegovi sljedbenici propovijedaju oproštenje grijeha svim narodima i krštavaju one koji uzvjeruju (usp. Lk 24, 47-48; Mk 16, 15-16). Proslavljeni Krist stoji zdesne Božje. To znači da prati život i rad svojih sljedbenika i spreman im je priskakati u pomoć.
Stjepan je osuđen na židovsku smrtnu kaznu: kamenovanjem. To se moglo zbiti god. 36. kad je Pilat opozvan sa službe iz Judeje a novi upravitelj još nije bio preuzeo službu. Dok su izvršitelji smrtne kazne obavljali svoj posao Stjepan je, poput Isusa s križa, predao svoj duh - što znači slobodno prihvatio nasilno okončanje života kao sastavni dio njegova svjedočkog djelovanja u svijetu. Isus je, međutim, s križa molio: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj", a to je citat iz Ps 31 ,6 osim prve riječi "Oče". Bila je to večernja molitva pobožnog Židova na kraju dnevnog posla. Išao je u postelju zahvalan što je mogao obaviti svoje dnevne obaveze, a Isus je na križu pošao u smrt svjestan da je ispunio svoju zadaću. Stjepan mjesto psalamskog zaziva govori: "Gospodine Isuse, primi duh moj!" U Isusu proslavljenom patniku tražio je snagu za svoje djelovanje i sada njemu predaje svoj duh. Po uzoru na Isusa, koji je s križa postupio onako kako je učio, Stjepan oprašta svojim mučiteljima: "Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!" Time Luka pokazuje sličnost između Isusove i Stjepanove smrti: kod obojice su na procesu nastupili lažni svjedoci; obojica na procesu spominju Sina čovječjeg kao sveopćeg suca; obojica predaju duh Bogu, obojica mole za progonitelje. Tako uskrsli Krist nastavlja djelovanje preko svojih svjedoka, bez obzira da li umiru prirodnom ili nasilnom smrću.
U zbornoj molitvi današnjeg blagdana prosimo da nasljedujemo "ono što danas slavimo: da umijemo i neprijatelje ljubiti, jer svetkujemo nebeski rođendan prvomučenika Stjepana, koji je molio i za svoje progonitelje." Kao što je Isus na procesu protestirao protiv nepravde, tako je i Stjepan. Tako trebamo i mi. Mi često opraštamo ali dugo pamtimo ožiljke rana koje su nam drugi zadali. Po zagovoru Stjepana tražimo snagu da opraštamo zato što oproštenje - Božje i ljudsko - trebamo.
Psalam 31, iz kojega je današnji pripjev je zahvalnica vjernika koji je izbavljen od progonstva i bolesti. On tu zahvalnicu izriče u hramu nazivajući Boga najprije svojom hridinom i tvrđavom spasa. Zatim predaje Bogu duh svoj - nefeš. To je sav čovjek ukoliko ima u sebi nešto duhovno, ukoliko od Boga potječe i za Bogom teži. Izriče svoje pouzdanje u Boga i - svjestan da će ljudska zloba i dalje biti prisutna u njegovu životu vapi: "Zakloni me... od zavjera ljudskih". Isus je uzevši stih iz ove psalamske pjesme s križa pokazao da su psalmi životne pjesme vjernika. S njime i njegovim vjernim svjedokom Stjepanom i mi predajemo svoj duh Bogu koji nam životne udarce čini snošljivima i patnje sadržajnima.
Za evanđelje imamo dio Isusova govora Dvanaestorici pred galilejsko poslanje (Mt 10, 5-42). Pred sam govor Matej je stavio izbor Dvanaestorice te donio njihov popis na čelu s Petrom i na začelju s Judom Iškariotskim. Šalje ih Isus da propovijedaju ono što i on: "Približilo se kraljevstvo nebesko" (Mt 4, 17 i 10, 7). Govor Dvanaestorici u strogom smislu završava retkom 15, jer se taj dio odnosi na povijesne prilike u Galileji Isusova vremena. Ono što slijedi su različite izreke upućene budućim propovjednicima. Matej ih je ovdje sabrao radi svog rasporeda: odsjek govora, odsjek događaja. "Pred upravitelje i kraljeve" mogli su voditi Isusove propovjednike samo u vremena nakon Uskrsa (r. 18). Također u razdoblju službenog progona od strane poganske vlasti mogli su nekršteni ukućani predavati državnom sudu svoju krštenu braću i roditelje (r. 21-22). Očito da su poslijeuskrsni sastavljači grade o Isusu proširili njegove povijesne izreke o progonima a Matej ih je ovdje stavio. Bez obzira da li će progoni dolaziti od strane Židova ili rimske poganske vlasti, Isus od svojih sljedbenika traži da ne čekaju "bolja vremena". U svijetu kakav jest i ondje gdje ih providnost Božja postavi trebaju biti njegovi svjedoci. Uvjerava ih da će unatoč njihovoj nemoći Božje djelo u svijetu uspijevati zato što će Duh Sveti govoriti "u vama". Ivan bi rekao da će ih Duh Paraklet uvoditi u svu istinu (usp. Iv 16, 13). Davat će im snage ne samo da nastave svjedočki djelovati nego i da prilagođeno naviještaju evanđelje, vodeći računa o duhovnim potrebama ljudi kojima ih Bog šalje. Ovo nije garancija uspjeha svakog župnika, ili profesora teologije i biskupa nego obećanje da će Bog biti sa svim Isusovim sljedbenicima ako ponizno i ustrajno budu svjedoci Kristovi u povijesnom svijetu.
POŠALJI RADNIKE DA SVAKOM STVORENJU NAVIJESTE EVANĐELJE
Vjerski listovi i službena glasila biskupije svake godine objavljuju papinu poruku za Svjetski misijski dan koji mi katolici slavimo na pretposljednju nedjelju u listopadu. Ove, 1991. godine, tema papine poruke je vezana uz njegovu najnoviju encikliku o misijskom djelovanju Crkve "Redemptoris missio - Otkupiteljevo poslanje". Papa želi da ta enciklika, koja sažima saborsku teologiju misijskog djelovanja i poslijesaborsko iskustvo Crkve, bude nov poticaj za misijsku animaciju medu katolicima svijeta. Liturgijski kalendar i Misal određuju da glavna misa župske zajednice bude prigodna "Za evangelizaciju naroda" (Misal, str. 717-718) a čitanja se mogu odabrati između brojnih za širenje vjere, za misionare ili druge, ovisno koju misao predsjedatelj liturgijskog slavlja želi sa zajednicom razmatrati. Kako u ovoj godini čitamo nedjeljom iz Markova evanđelja, predlažem za evanđelje uskrsnu zapovijed Isusovu kako je zapisana u drugom evanđelju (Mk 16, 15-20). Taj odlomak imali smo u ovoj liturgijskoj godini kao evanđelje Uzašašća, ali ga sada trebamo doživjeti kao podlogu za misijsko djelovanje Crkve u našem vremenu. Za starozavjetnu podlogu predlažem odlomak o Joninu propovijedanju Ninivljanima koji su se, unatoč prorokovoj nevjeri, obratili. Za drugo čitanje odabrao sam odlomak iz 1 Kor 9 u kojem Pavao ističe da mu je dužnost propovijedati evnađelje te da bi se osjećao nesretnim kad ne bi nastavio tu svoju vjerničku i navjestiteljsku službu.
Zborna molitva u obrascu A Mise za evangelizaciju naroda glasi:
Bože, ti hoćeš da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.
Pogledaj svoju veliku žetvu i pošalji radnike da svakom stvorenju navijeste evanđelje; skupljaj svoj narod riječju života
i jači snagom otajstava
da ide putem spasenja i ljubavi.
U ovoj molitvi prerečena je u molitveni vapaj odredba uskrslog Krista da njegovi sljedbenici naviještaju evanđelje svakom stvorenju. U nju je utkana i misao iz 1 Tim 2, 4 gdje Pavao određuje da se na kršćanskoj liturgiji upravlja Bogu sveopća molitva vjernika "za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život", jer "Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine". U ovoj zbornoj molitvi izražavamo i vjeru da u krajevima gdje evanđelje biva naviješteno treba zaživjeti crkvene zajednice, narod Božji koji se sabire riječju života i jača svetim otajstvima. Svjetski misijski dan je prilika da na razini župe, biskupija i sveopće Crkve katolički vjernici iznova postanu svjesni misijske zadaće Crkve koja se sastoji ne samo u naviještanju evanđelja narodima koji se još nisu životno susreli s kršćanstvom nego i u pomaganju mladih Crkava na misijskom području. Zato današnja milostinja na svim misama i u svim župama ide za potrebe misija.
Ovaj odlomak Knjige o Joni čita se na treću nedjelju kroz godinu B, Red čitanja u god. B, str. 162. Glavna tema ove knjige je povezanost Božje pravednosti i milosrđa. Prorok pokušava na početku izbjeći zadaći na koju ga Bog šalje smatrajući da pogani, koji su Božjem narodu Izraelu nanijeli beskrajno zlo, nisu dostojni Božjeg milosrđa i oproštenja. U dijelu grade koji prethodi ovom odlomku Jonu je riba "izbljuvala na obalu" nakon što je pokušao lađom pobjeći u Taršiš, na Zapad, sasvim suprotno od Ninive koja je ležala istočno od Svete zemlje. Tu ponovno dolazi Joni Božji poziv: "Ustani, idi u Ninivu, grad veliki i propovijedaj u njemu što ću ti reći" (r. 1). Nakon iskustva s olujom na moru kojim je plovio Jonin brod, više se nije usudio otklanjati Božji poziv. Zato je poslušno "ustao i otišao u Ninivu, kako mu je Gospodin zapovjedio" (r. 2). Iz kasnije grade, osobito Jonina sklanjanja u kolibu izvan grada "da vidi što će biti od grada" (4, 5) naslućujemo da se prorok nije odmah obratio da bi povjerovao u odustajanje Ninivljana od grijeha u kojima su bili ogrezli. Mislio je: ja ću izvršiti svoju dužnost poziva na obraćenje, a kako se oni ne mogu obratiti, Bog će sasvim pravedno postupiti ako spusti na njih oganj s neba, poput onoga koji je uništio Sodomu i Gomoru.
Napomena svetog pisca o veličini Ninive je pretjerano divljenje pripadnika malog (i nerazvijenog) naroda glavnom gradu svjetske velesile kakva je bila Babilonija. Arheološke iskopine Ninive starozavjetnog vremena pokazuju da nije bio tako velik kako ga ovdje prikazuje sveti pisac. Ipak je u ovom dobronamjernom pretjerivanju prisutna vjerska pouka: ako se mogu obratiti stanovnici tako ogromnog grada, mogu i drugi ljudi iz redova poganskih naroda. Zato sljedbenici religije Boga jedinoga ne bi svojom uskogrudnošću i zatvaranjem u geto trebali otežavati obraćenje poganima koji su za to raspoloženi.
Jona u svojoj propovijedi najavljuje propast Ninive za 40 dana, ako se svi ne obrate. Ninivljani za čudo "povjerovaše Bogu" (r. 5). Za "povjerovati" u hebrejskom izvorniku stoji korijen aman koji znači "osloniti se na nešto čvrsto, pouzdati se, prijateljski se osloniti". Od istog korijena dolazi liturgijski usklik "Amen" kojim prisutna zajednica prihvaća molitvene zazive predsjedatelja slavlja. Ninivljani su povjerovali ne samo da Bog postoji, nego i da je gospodar povijesti, da je spreman oprostiti, da je saveznički naklonjen ljudima. U znak takve vjere oglasili su post i obukli pokorničku odjeću. U dijelu teksta koji naše čitanje ispušta rečeno je da se i kralj obratio te naredio da svi čine pokoru: "Neka se obrati svatko sa svojega zlog puta i nepravde koju je činio. Tko zna, možda će se povratiti Bog, smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva da ne izginemo?" (r. 8-9). Obraćenje postaje zajedničko kao što su i neka zla počinjena zajednički (porobljavanje malih naroda i ubijanje nevinih zarobljenika). Na kraju sveti pisac kratko izvještava da je Bog odustao od najavljene kazne zato što su se Ninivljani iskreno obratili. Ova zgoda u novozavjetnoj liturgiji slika je propovijedanja evanđelja "svakom stvorenju" po nalogu uskrslog Krista. Nijedan narod, nijedna ljudska grupa Bogu nisu tako neznatni da im Kristovi sljedbenici ne bi trebali naviještati ponudu sveopćeg spasenja u Kristu.
Ovaj se odlomak uzima kao drugo čitanje na petu nedjelju kroz godinu B, Red čitanja u god. B, 169. Odlomak je dio šireg odsjeka u kojem Pavao moli krštene odrasle vjernike da budu obazrivi prema braći i sestrama pazeći da ih svojim postupcima ne smućuju u vjeri. Trebaju se znati odreći i nečeg dopuštenog, ako bi prijetila opasnost da prekrše ljubav prema bližnjemu ili unesu vjersku nesigurnost medu pripadnike zajednice. Pri tome u cijelom devetom poglavlju Prve Korinćanima navodi čega se on slobodno odrekao da bi bio misionar pogana. Na misijska putovanja on i suradnici ne vode ženu kršćanku koja bi im bar donekle osigurala redovitu ishranu i čist smještaj. Ne traže da ih izdržavaju zajednice u kojima borave nego rade vlastitim rukama da zarade za potrebe svoga uzdržavanja.
"Što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem" (r. 16). Svoje misionarsko djelovanje medu poganima Pavao smatra dužnošću zato što mu se ukazao uskrsli Krist te ga pozvao da bude vjernik i poslao da njegovo ime naviješta poganskim narodima. Za "dužnost" stoji u izvorniku riječ ananke koja znači i "moralnu potrebu, unutarnje nagnuće". Izbor ovog izraza pokazuje da je misijsko djelovanje, unatoč opasnostima i nevoljama, Pavla činilo iznutra zadovoljnim i sretnim. Rodio se kao Židov dijaspore u Maloj Aziji u obitelji s rimskim građanskim pravom te od djetinjstva govorio aramejski kao kućni jezik i grčki kao jezik Tarza u kojem je rastao. Završio je teološku školu u Jeruzalemu i pred njim je stajala unosna karijera rabina u samoj Palestini ili medu Židovima dijaspore. Sve je to ostavio iz unutarnje potrebe da čini ono na što ga uskrsli Krist zove i šalje. Cijeli život bio je misionar pogana i zagovornik punopravnosti krštenih pogana u kršćanskoj zajednici u kojoj su neki kršteni Zidovi smatrali da su članovi prvog reda zato što su Isus i Apostoli Židovi. U ovom tekstu važan je izraz "navješćivati evanđelje". Pod evanđeljem u ono doba Grci i Rimljani smatrali su dobru vijest koja se tiče svih građana države. Npr. da je na prijestolje stupio novi car, da se caru rodio sin, da je carska armija pobijedila neprijatelje. U takvoj povijesnoj sredini Pavao kao evanđelje naviješta da je Isus za sve ljude umro i uskrsnuo te da se trebaju krstom pridružiti Kristu i Crkvi. Navješćivanje evanđelja pretpostavlja navjestitelje koji su radosni zbog svoje vjere i svjedočki žive ono što drugima nude kao mogućnost sveopćeg spasenja u Kristu. U r. 17 Pavao opravdava svoj stav prema besplatnom naviještanju evanđelja. Iako ga je pozvao sam Krist, a Petar kao pročelnik zbora Dvanaestorice odobrio sadržaj njegova propovijedanja i način postupanja s krštenim poganima, Pavao ne uzima materijalnu naknadu za službu koja mu je povjerena: "Propovijedajući pružam evanđelje besplatno ne služeći se svojim pravom u evanđelju" (r. 18). S ponosom ističe da je kao misionar "slobodan od sviju". Slobodan od pritiska onih vjernika koji su spremni materijalno pomagati njega i suradnike, ali i tražiti da postupaju prema njihovim očekivanjima. Pavao se nije dao ucjenjivati materijalnom pomoću. "Sam sebe svima učinih slugom da ih što više steknem" (r. 19b). On ne traži slobodu od pritisaka da bi bio despot u zajednici, nego da bi bolje mogao uvažavati duhovno stanje i potrebe svih. U tom smislu osjeća se slugom svih, ali je svjestan da svi neće prihvatiti evan8elje koje naviješta. U izrazu "da ih što više steknem" prisutno je iskustvo neuspjeha u misijskom djelovanju, ali taj neuspjeh nije Pavla obeshrabrio. Unatoč protivljenju nekih Zidova, koji su ga tužakali da se odrekao svoga naroda, te sumnjičenju pogana - koji su bili ljuti što za Gospodara propovijeda Isusa, ne rimskog cara - Pavao nastavlja svoj misijski rad. Na to ga šalje Krist; na to ga potiče nutarnji glas.
Ta svijest neuspjeha, koji ne smije sputavati, vidi se u r. 22: "Bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim". "Nejaki" u Prvoj Korinćanima su kršteni pogani koji škrupulozno gledaju na kupovanje mesa od životinja koje su prije toga bile prikazane za žrtvu u čast poganskim bogovima. Pavao je odredio da krštenici kupuju takvo meso, ako se prodaje na tržnici, ali da ne sudjeluju u gozbama u čast idolu. Radi bojažljivih koji misle da kupovanjem takvog mesa na neki način odobravaju poganski kult, Pavao preporuča uzdržavanje iz ljubavi. Pavao je razumio stanovišta "nejakih" i "jakih". Pomogao je svima krštenicima da se u kršćanskoj zajednici osjećaju saslušani i uvaženi. To osobito vidimo iz Rim 15,7: "Prigrljujte jedni druge kao što je Krist priglio vas na slavu Božju!" Pavao je pun ljubavi prema konkretnim pojedincima u svakoj njihovoj socijalnoj i vjerskoj situaciji. "Da neke spasim" ne odnosi se na vječno spasenje nego na uključenje u zajednicu krštenih u kojoj biva dostupno spasenje ponuđeno u Kristu. Pavao je već sada toliko prožeo vjerom svoj zemaljski život da se osjeća spašenim. To želi što većem broju ljudi. "Sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu" (r. 23) je svjedočka dimenzija misionarskog rada. Tko propovijeda Isusa kao radosnu vijest svima narodima, treba živjeti onako kako druge uči.
Ovaj odlomak pokazuje konkretne potrebe misionara i novokrštenih u misijama. Misionarima su potrebna materijalna sredstva; njihovim zajednicama crkveno zajedništvo koje uključuje uvažavanje i podršku, ali i materijalno pomaganje.
U Markovoj godini ovaj odlomak čitamo kao evanđelje Uzašašća, Red čitanja u god. B, 143. Ovo je uskrsni mandat Isusov prema drugom evanđelju. Sadrže ga sva četiri evanđelja, ali u dosta različitoj formi. Ipak im je zajedničko da Isusovi sljedbenici trebaju propovijedati svima narodima ono što je on govorio i činio te sabirati Crkvu kao novozavjetni narod Božji.
Uskrsli Isus ovdje upravlja učenicima govor poslanja koji možemo podijeliti na slijedeće manje cjeline:
a) zapovijed o misijskom djelovanju (r. 15);
b) zapovijed krštavanja onih koji uzvjeruju kao uključivanje u Božju milosnu vladavinu (r. 16);
c) obećanje znakova koji će pratiti misionare (r. 17-18);
d) uzašašće i ustoličenje proslavljenog Isusa;
e) sažetak o misijskom djelovanju učenika (r. 20).
Povijesni Isus djelovao je medu Židovima Palestine i starozavjetna objava bila je pridržana samo jednom narodu. Ako su se drugi željeli priključiti zajednici Izraeolovoj, trebali su se obrezati te početi obdržavati propise o kultnoj čistoći, ali nikada nisu postajali punopravni članovi naroda Božjega. Sada Isus nalaže učenicima da idu po cijelom svijetu te propovijedaju evanđelje svakom stvorenju. "Cijeli svijet" u ono doba bilo je Sredozemlje s različitim narodima, a u naše dane to su novootkriveni kontinenti. Za sadržaj "evanđelja" važna je uvodna rečenica drugog evanđeliste: "Početak evanđelja Isusa Krista, Sina Božjega" (Mk 1, 1). To je evanđelje koje od Isusa potječe i o Isusu govori. Marko je također zabilježio da je Isus u svojoj nastupnoj propovijedi zatražio od povijesnih slušalaca vjeru u evanđelje (Mk 1, 14-15). Iz konteksta razabiremo da je evanđelje ono što Isus govori i čini u znak nastupa Božjeg kraljevstva. Zato "propovijedati evanđelje svakom stvorenju" znači ići medu pripadnike svih naroda te im svjedočki naviještati Isusova djela i riječi. U ovom propovijedanju uključena je odredba da misionari nauče jezik naroda kojemu dolaze, da se užive u njegovu kulturu i duhovnost te mu poruku spasenja u Kristu nakalame na duhovno blago koje već ima dotični narod.
Isus se osjećao Božjim eshatonskim poslanikom te je tražio da mu ljudi vjeruju. Misionari trebaju zvati na vjeru u Isusa te one koji se odazovu krštavati. Iz Mt 28, 19 znamo da krštavanje ima biti na ime Oca, Sina i Duha Svetoga kao čin egzistencijalnog pridruživanja Bogu. U Djelima apostolskim postoji izraz "krstiti se na ime Isusovo", ali je to u biti isto. Krštenje je pranje grijeha. Ovdje Isus ništa ne govori o sudbini onih kojima evanđelje ne bude naviješteno ili koji će biti napumpani predrasudama protiv kršćanstva i misionara da bi im krštenje izgledalo izdaja nacije (npr. u zemljama bivših kolonija). Kasnija će Crkva reći da se svi ljudi mogu spasiti ako slušaju glas svoje savjesti a nemaju mogućnost uključiti se u objavljenu religiju.
U Mk 6, 7.12-13 Isus šalje Apostole na galilejsku misiju da propovijedaju i ozdravljaju kao što je on radio. Sada najavljuje pet popratnih znakova vjernicima i misionarima: izgon zloduha, govor nepoznatim jezicima, uzimanje zmija, neškodljivost otrova, polaganje ruku na nemoćnike. To su neki ozdraviteljski postupci koji su bili na cijeni u vremenu nastajanja Novoga zavjeta, i posebno u Markovoj povijesnoj zajednici. Zajedničko im je iscjeliteljska djelatnost po uzoru na Isusa. Iscjeljivanje treba pratiti svjedočko življenje i naviještanje. Današnji misionari ne mogu činiti čudesa kao Isus i Apostoli, ali mogu dovesti kršćanske liječnike i medicinske sestre te tehničko osoblje koje će narodima u razvoju graditi ceste, podizati škole i poduzeća, učiti ih da s dostojanstvom priskrbljuju hranu za svoje obitelji. Na to je mislio drugi evanđelista kad je uz navjestiteljsku službu naveo i iscjeljivačku u prvoj Crkvi.
Isus je uskrsnućem postao Gospodin. Ušao je u proslavljeno stanje iz kojega može ljude pomagati. Kršćani koji vjeruju u Isusovu proslavljenost, osjećaju se dužnima pridonositi da što veći broj naroda i pojedinaca dobije udio na Isusovoj proslavljenosti po krsnoj vjeri. Gospodin Isus uzet je na nebo i sjeo je Ocu zdesna. To je njegova poslijeuskrsna intronizacija.
R. 20 je sažetak misijskog djelovanja od dvadesetak godina između Isusova uzašašća i dovršetka Markova evanđelja. To su svojevrsna Djela apostolska: "Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima." Marko je napisao svoje evanđelje kršćanima Rima. Nastanak te zajednice, sastavljene pretežno od obraćenih pogana, jasno dokazuje da su Apostoli i ostali Isusovi učenici zbiljski naviještali evanđelje, i to prilagođeno naviještali. U izrazu "Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ" odjekuje radosno iskustvo Kristove prisutnosti u zajednici vjernika. Dok Crkva evangelizira, Isus ostaje s njom i u njoj.
Kao što kršćani Markove generacije nisu čekali da riješe sve unutarnje probleme pa da nastave evangelizirati svijet, tako ne smiju ni kršćani Crkava gdje je evanđelje davno zasađeno. Naša je dužnost gajiti misijski duh, pomagati misionare i produbljivati vjerničko zajedništvo s mladim Crkvama u misijskim zemljama.