Autor: Mato Zovkić
VRIJEME PREDANOG I RADOSNOG IŠČEKIVANJA
Ulazeći u novu liturgijsku godinu podsjetimo se najprije što nam liturgija pruža tokom crkvene godine. Sabor govori o "svetom spominjanju - sacra recordatio" spasenjskih događaja iz Kristova života tokom jedne godine. Na liniji SZ ovo "spominjanje" je zahvalno novo prihvaćanje spasenja koje Bog nudi. Ono što je nekoć u Kristu dogođeno, tiče se i nas danas; postaje nam posadašnjeno u liturgiji Crkve. Tako svake nedjelje slavimo spomen Kristova uskrsnuća, a "tijekom godine Crkva razvija čitavo Kristovo otajstvo od utjelovljenja i rođenja do uzašašća, do duhovskog dana i očekivanja nade i dolaska Gospodnjeg (SC 102).
Od sredine šestog stoljeća Crkva Zapada slavi četiri nedjelje pred Božić kao pripravu za utjelovljenje Sina Božjeg, na rođenje i tjelesno očitovanje Isusa Krista. Učovječenje Božje je događaj važan za vjerničku zajednicu i cijelu ljudsku obitelj. Događaj koji ostaje trajno prisutan po plodovima što ih donosi među ljude i za ljude. Došašće je i obnova vjere u Isusov novi dolazak na koncu povijesti. U "Općim napomenama o liturgijskoj godini i kalendaru" obnovljeni Misal kaže: "Vrijeme došašća je dvojakog značaja: vrijeme priprave na svečanosti Božića, u kojem se slavi prvi dolazak Sina Božjega k ljudima, a ujedno i vrijeme u koje se preko ovoga spominjanja misli upravljaju na iščekivanje drugog Kristova dolaska na svršetku vremena. Iz dva ova razloga predstavlja se vrijeme došašća kao vrijeme predanog i radosnog iščekivanja" (br. 39).
Vrijeme predanog i radosnog iščekivanja - to je došašće kao četverotjedno razdoblje na početku liturgijske godine. Boja misnog ruha je pokornička, ljubičasta. Molitve i čitanja govorit će i o pokori. Ali taj post i pokora imaju obilježje radosne priprave. Pod predanim vremenom iščekivanja misli se radno, puno duhovnih plodova. Ne iščekivanje praznih ruku.
Za evanđelje imamo Markov završetak eshatološkog govora. Isus se uspoređuje s domaćinom koji je pred polazak povjerio slugama "svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedio da bdije". "Bdjeti" u tom kontekstu znači za svakog pojedinca i svu zajednicu Isusovih učenika obavljati kršćansku zadaću u svijetu, prožimati svijet kristovskim vrijednostima. "Spavati" bi značilo propustiti povjerenu zadaću, ne kristijanizirati svijet. To je razlog zašto naše čekanje u došašću treba biti "predano". Pitajmo se, znademo li čekati? Znademo li radno, uposleno čekati Gospodina?
Ovo je dio propovijedi proroka-pjesnika koji je djelovao u Jeruzalemu među povratnicima iz sužanjstva oko god. 500. pr. Kr. Prorok je svjestan svoje grešnosti i grešnosti vjerničke zajednice kojoj pripada. Naziva Boga Ocem, priznaje da narod Božji ne može svojom duhovnom snagom vršiti volju Božju i želi da svi vjernici budu poslušna glina u rukama božanskog lončara. "Ti si Otac naš" (r. 16b) je ispovijest vjere u Boga kao vjernog saveznika. Prorok u dijelu teksta koji je radi kratkoće izostavljen u našoj liturgiji kaže da praotac Abraham može odbaciti pojedince, isto mogu učiniti brojni Izraelci, ali Bog ostaje Otac i Otkupitelj svoga naroda. Otkupitelj (hebrejski goen je srodnik koji je u ono doba bio dužan dati novac za otkup zarobljenog rođaka. Bog je sabrao svoj narod iz tuđine udobrovoljivši perzijskog vladara Kira da ih pusti i time je postao Otkupitelj, kao i kod prvog izlaska iz egipatskog ropstva.
Prorok u nastavku ponizno priznaje da je srce vjernika otvrdnulo i "ne boji se Boga" (17). Otvrdnuće srca je usmjerenost na nešto drugo što nije Bog saveznik i izbavitelj. "Ne boji se" - nije pobožno, ne obdržava Božje zapovijedi. Prorok u sebi i sunarodnjacima vidi iskonsku grešnost koje se ne može osloboditi vlastitim zalaganjem, a grijeh doživljava kao narušavanje odnosa s Bogom.
"O da razdereš nebesa i sideš, pred tobom brda bi se potresla" (r. 19b). Ovo je podsjećanje na sinajsku objavu kad se sveto brdo treslo. Prorok moli Boga da ponovno side u svoj narod, jer je taj narod nesposoban izliječiti se od svoje grešnosti. Iza izraza "razderati nebesa" krije se zastarjelo gledanje nebeskog svoda kao čvrstog omotača iznad kojega je Božje prijestolje. U tom izrazu prisutna je i vjera u Božju transcendentalnost, onostranost.
"Svi mi ko lišće otpadosmo i opačine naše ko vjetar nas odnose" (r. 5). Ovo je ponizno priznanje otpada u grešnom narodu Božjem, a prorok ne izuzima m sebe. "Lice svoje od nas si sakrio i prestrašio nas krivicama našim" (r. 6). Bog je prepustio svoj narod svijesti njihove krivice pokazao im je uvid u njihovo grešno stanje, a oni ne vide izlaza osloncem na svoje zalaganje. Prorok u ime zajednice s pouzdanjem ispovijeda vjeru: "Pa ipak, Gospodine, ti si naš otac; mi smo glina, a ti naš lončar - svi smo mi djelo ruku tvojih!" Zovući Boga Ocem prorok podsjeća na Isusa koji će 500 godina kasnije sam Boga doživljavati kao Oca u toku javnog djelovanja ali i na križu te naučiti ljude veličanstvenu molitvu "Oče naš". Prorok živi u kulturi glinene civilizacije, kad su se upotrebljavale posude napravljene od gline i ispečene na vatri. Puno puta morao je gledati kako lončar od istog blata pravi različite posude i osjetiti kao vjernik da su svi ljudi glina u Božjim rukama. Ova ispovijest vjere ujedno je izručenje Bogu. Prorok želi biti poslušna glina u Božjim rukama i na takvu poslušnost zove i nas sudionike današnje liturgije.
Ovo je zahvala Pavla za vjeru krštenika na početku poslanice. Drugi pisci onog vremena, osobito poganski, običavali su zahvaljivati božanstvu na dobru zdravlju te naslovniku molili dobro zdravlje. Pavao se služi književnim oblikom pisma, ali na mjesto uobičajene zahvale za
svoje zdravlje zahvaljuje Bogu za vjeru naslovnika i time ih potiče da u toj vjeri ustraju.
"Milost vam i mir od Boga, Oca našega i Gospodina Isusa Krista!" Ovo je molitva i svećenički blagoslov. Kao poglavar zajednice on moli da Bog udijeli svoju milost i mir krštenicima. Zatim zahvaljuje za duhovne darove ili karizme kojima su se Korinćani obogatili u Kristu Isusu. Te karizme sastoje se od bogatstva "u svakoj riječi i sva kom spoznanju" (r. 5). Djelovanjem Duha Svetoga vjernici su dobili duboku vjersku spoznaju ili uvid u Božja otajstva. U isto vrijeme oni su sposobni riječju izraziti što im Duh Sveti napominje - prorokuju, imaju dar jezika, uvjeravanja, naviještanja evanđelja.
Karizme služe da bi se "svjedočanstvo u Kristu utvrdilo" u vjernicima te da svi "čekaju objavljenje Isusa Krista" (r. 6). Ovo je znak da je Pavao prilikom evangelizacije Korinćana kao jednu od istina vjere iznio i nauk o Isusovu ponovnom dolasku. Taj dolazak on ovdje zove objavljenjem Gospodina. Ovo je izraz za Isusov drugi dolazak kojim će bih očitovano ono što je sada skriveno na djelu u svijetu i u kršteničkoj zajednici. Svijet neće biti uništen nego preobražen. Bog nas je "pozvao u zajedništvo Sina svoga Isusa Krista!" (r. 9). Krštenost na Isusa donosi i krštenost u Crkvu. Iz toga izlazi povezanost s Kristom te preko Krista sa svima krštenicima. Ona je Božji dar ali i zadatak koji treba uvijek iznova prihvaćati. Ovo znači da vjerničko čekanje Gospodinova očitovanja treba biti predano, radosno i zajedničarsko.
Ovo je završetak Isusova eshatološkog govora koji kod Mateja, Marka i Luke stoji izme8u svršetka mesijanskog djelovanja i početka muke. Kod Marka je naglašenija neizračunjljivost Isusova drugog dolaska i poziv na sadržajnu budnost. Tri puta u ovom kratkom odlomku potiče Isus svoje povijesne slušatelje i nas danas: "Bdijte!" (r. 33, 35 i 37).
Čovjek koji polazi na put a upravu povjerava slugama, "svakome svoj posao" slika je Isusa koji iza uskrsnuća nije vidljivo prisutan u Crkvi, ali djeluje po svojim svjedocima. Ova parabola je Markova verzija parabole o talentima (Mt 25, 13-15), odnosno minama (Lk 19, 12-13). Marku je vlastito: "…a vrataru zapovjedi da bdi" (r. 34). Očito da se u Markovo vrijeme očekivala veća duhovna plodnost a time i veća vjernička budnost od nosilaca starješinske službe u Crkvi. Starješine bi trebale davati primjer vjerničke budnosti svjedočkim življenjem i pastoralnim zalaganjem. R. 35 sadrži rimsku podjelu noćnog vremena: večer, ponoć, prvi pijetlovi, jutro. Židovska je podjela bila na tri dijela. Ovo znači da Marko piše za vjernike u Rimu prilagođujući se njihovoj kulturi.
Zaključnim retkom priopćena je dužnost aktivne budnosti: "Sto vama kažem, svima kažem: bdijte!" (r. 37). Uskrsli Krist traži aktivno i plodno čekanje od svih svojih sljedbenika, ne samo od apostola i njihovih nasljednika u starješinskoj službi.
Iz ovog odlomka valja nam učiti da se sada odlučuje naša budućnost, jer od sadašnjeg vjerničkog ponašanja u svijetu ovisi eshatonski susret s Uskrslim koji dolazi.
Nadalje, iz ovog odlomka učimo da je ljudska budućnost iznad svakog ljudskog planiranja i očekivanja. Kao što ne možemo proračunati trenutak dolaska, ne možemo sasvim naslutiti ni sadržaj Božje vladavine. Sada je potrebno i dovoljno biti otvoren za Boga koji dolazi, gledati dalje od onoga što s drugim ljudima možemo uplanirati i postići u toku zemaljskog života. To je divno izraženo u popričesnoj molitvi današnje mise u kojoj prosimo da "već sada dok hodimo kroz prolazno" naučimo "ljubiti i prihvaćati vrednote neba koje vazda ostaju".
Ulazeći u došašće kao vrijeme predanog i radosnog iščekivanja, pazimo da ostanemo gladni za duhovnim vrijednostima. Mi smo više od onoga što jedemo, proizvodimo, oblačimo i posjedujemo!
PUSTINJA KAO MJESTO I VRIJEME PRIHVAĆANJA OVISNOSTI O BOGU
Ove i slijedeće nedjelje u evanđelju se susrećemo s Ivanom Krstiteljem kao pretečom Mesije koji propovijeda u nenastanjenu kraju na Jordanu, zove na obraćenje, najavljuje dolazak Jačega koji će krštavati Duhom Svetim.
Za prvo čitanje ove nedjelje imamo ispovijest proroka u sužanjstvu o vlastitom zvanju. Boravio je među sunarodnjacima u Babiloniji koji su počeli gubiti vjeru u Božju sposobnost i spremnost da im pomogne. U vremenu očaja i bezvoljnosti on čuje glasove Božjih dvorjana koji za vrijeme nebeske sjednice urgiraju "Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš!" U našem čitanju nije iznesen dio prorokova odgovora: "Odgovorih: Što da vičem? Svako je tijelo ko trava, ko cvijet poljski sva mu dražest. Sahne trava, vene cvijet, kad dah Jahvin preko njih prođe. Narod je trava..." (Iz 40, 6-7). Bio je to pokušaj izgovora: uzaludno je tješiti narod koji je sam sebe grijesima osudio na propast; nema smisla počinjati nešto novo među bezvoljnim očajnicima u sužanjstvu. Ipak, nije mogao odoljeti glasu nebeskih dvorjana: "Sahne trava, vene cvijet, ali riječ Boga našega ostaje dovijeka" (r. 8). Zatim slijedi prva prorokova propovijed u kojoj zove razoreni Jeruzalem na radost zato što Bog dolazi te na povratku s narodom kroz sirsku pustinju nosi u naručju jaganjce i brižljivo njeguje dojilice. Prorok u Božje ime treba babilonskim tiranima najavljivati vrijeme kad će morati praviti put kroz pustinju za povratak Izraelaca. Bila je to prava pustinja, jer se iz Babilonije preko sirske pustinje putovalo u Svetu zemlju.
Kad su Židovi prevodili ovu prorokovu propovijed u III. stoljeću prije Krista na grčki, mjesto izvornika: "Glas viče: U pustinji pripravite put Bogu", preveli su: "Glas viče u pustinji: Pripravite put Bogu!" Time su se podsjetili da je prolaz kroz pustinju bio vrijeme najdublje religioznosti. Krstitelj nastupa u pustinji, ljudi dolaze, slušaju njegov poziv na obraćenje i najavu Jačega koji će krštavati Duhom Svetim. Na dolazak Mesijin mogli su se pripraviti oni koji su smatrali važnim Krstiteljev pokornički pokret, došli k njemu i s njime u pustinji iznova prihvatili svoju ovisnost o Bogu. Mi ne možemo bježati u geografsku pustinju iz svojih obitelji i ljudskih obaveza, ali možemo u vremenu došašća manje gledati televiziju i odlaziti na zabave, kako bismo se posvetili molitvi kao susretanju s Bogom i spremnosti na otvaranje za ljude.
U mirnim vremenima, dok su Izraelci kao narod Božji uživali političku slobodu pod kraljevima narodne dinastije, proroci su bili savjest naroda, pozvani i opunomoćeni da puku i velikašima predbacuju kršenje Božjih zapovijedi i dobrosusjedskih ljudskih odnosa.
U sužanjstvu u Babiloniji djelovao je Ezekiel kao prorok sužanjstva u prvim decenijama. Ovaj prorok, kojega bibličari nazivaju drugim Izaijom, dobio je poziv u vrijeme uspona perzijskog vladara Kira, oko godine 546. pr. Kr. u kojem je po Božjem nadahnuću vidio budućeg Pomazanika koji će srušiti babilonsku tiraniju i porobljenim narodima dopustiti da se vrate u domovinu.
Prorok treba tješiti narod Božji. U izrazu "Govori ! Bog vaš..." je formula saveza: Bog se ni u sužanjstvu nije odrekao svoga naroda, vodi o njemu brigu. Prorok ima tješiti narod da mu je ropstvo okončano te da Bog gorčinu sužanjstva prima kao zadovoljštinu za grijehe naroda i pojedinaca. Prorok, nadalje, treba najavljivati da će Babilonci praviti kroz sirsku pustinju put za povratak Izraelaca. Babilonski su vladari tražili od porobljenih naroda da grade ceste za prolaz babilonske armije. Prorok sada vidi obrat: oni koji su četrdesetak godina prije toga prisilili Izraelce da im grade ceste kroz neprohodne krajeve, uskoro će morati graditi cestu za povratak Izraelaca.
Prebrodivši krizu za vrijeme koje se pitao, ima li smisla prihvatiti poziv proroka tješitelja, drugi Izaija sam počinje vjerovati u spasenje koje Bog najavljuje. Unaprijed se prenosi u vrijeme povratka u Jeruzalem koji je na gori i zove sveti grad da bude "blagovjesnica sionska" - navjestiteljica radosti. Jeruzalem je u hebrejskom ženskog roda pa je metafora na izvornom jeziku razumljiva i lijepa. Jeruzalem treba vikati da Bog dolazi, da je kao pastir koji u rukama nosi janjad a dojilicama daje otpočinut. Na dugu putu prva klonu janjad i dojilice. O njima Bog vodi posebnu brigu. Prorok u to vjeruje i to naviješta kao utjehu. Ova prorokova propovijed neka nam bude poticaj na vjerničko tješenje. Biti vjernik znači opažati tuđu nevolju i znati tješiti - pojedince i grupe.
Ovaj odlomak donosi niz poticaja za vjernički život u svjetlu odgođene paruzije ili Isusova drugog dolaska. Iz prethodne grade u ovoj poslanici vidi se da su neki ljudi među povijesnim naslovnicima širili uvjerenje kako paruzije neće ni biti zato što se "uskrsnuće" već dogodilo u krštenju i zato što je materijalni svijet nepromjenjiv.
Zato sveti pisac podsjeća da je kod Boga jedan dan kao tisuću godina i tusuću godina kao jedan dan. U svjetlu starozavjetnih tekstova u Ps 90, 4 i Post 2, 17 ovo znači da Bog odgađa svoj sud nad grešnim ljudima kako bi im dao priliku za pokajanje. Čovjek ne može svojim stvorenjskim mjerilima izmjeriti Božje služenje vremenom. To sveti pisac tumači u slijedećem retku: odgoda paruzije nije Božje zakašnjenje u ispunjenju obećanja nego znak strpljivosti i ponuda obraćenja. Najava raspada svemira je sastavni dio apokaliptičke književne vrste. Time se izražava sudjelovanje prirode u Božjem spasotvornom ili sudačkom pohodu među ljude. Kraj prirode i ljudske povijesti trebaju biti poticaj vjernicima na "sveto življenje i pobožnost" (r. 11). Da bismo na Božjem sudu dobro prošli, trebamo živjeti u svijesti podložnosti Bogu i ovisnosti o Bogu kroz sve dane svoga zemaljskog proputovanja.
U r. 13 najavljuje sveti pisac novo nebo i novu zemlju, kako su predskazali proroci u SZ (usp. Iz 65, 17; 66, 22) i neki pisci u NZ (Mt 19, 28; Otk 21, 1). Zato možemo govoriti o svršetku jednog svijeta i početku novog, o preobrazbi postojećeg a ne o totalnom uništenju.
Dok očekujemo Dan Gospodnji, nastojmo svome Bogu biti "neokaljani i besprijekorni, u miru" (r. 14). "Neokaljanost i besprijekornost" u SZ su svojstva žrtve koju čovjek izdvaja iz svog imanja i prikazuje Bogu priznajući svoju ovisnost o njemu. U NZ nema životinjskih žrtava, ali postoji žrtveno ili bogoštovno obilježje cijelog vjerničkog života. Vjernik cijelim svojim bićem i djelovanjem treba prihvaćati ovisnost o Bogu i u tom smislu biti neokaljana i besprijekorna žrtva. To se sve ima odvijati "u miru", što znači u svagdašnjem kontaktiranju s ljudima među kojima živimo. Ovisnost od Boga i bogoštovnost života pokazuje se miroljubivošću u odnosu na ljude.
Izostavljen je uvodni tekst Markova evanđelja: "Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega" (r. 1a). To je evanđelje o Isusu, ali i evanđelje koje od Isusa potječe. U takvo cjelovito evanđelje spada i Krstitelj kao posljednji starozavjetni prorok koji krštava vodom u znak pokore i obraćenja te najavljuje Krista kao Jačega koji će krštavati Duhom.
U grčkom izvorniku reci lb-4 jedna su rečenica: "Kao što je pisano u Izaiji proroku... tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha." Dok je drugi Izaija u Babiloniji najavio novi prolaz kroz fizičku pustinju, prevodioci Sedamdesetorice su od toga načinili glasnika obraćenja u pustinji. Time su namjerno podsjetili na 40 godina Izraelova hoda kroz pustinju kao vrijeme najčišće religioznosti.
U ono doba postojao je i pokret kumranskih monaha koji su se povlačili u nenastanjen kraj pored Mrtvog mora u znak protesta protiv izrođene religije te gajili vlastitu duhovnost, ali nisu propovijedali drugima koji ne bi bili spremni pridružiti se zajednici, proći dvogodišnji novicijat i položiti zakletvu vjernosti. Krstitelj je mogao kod ovih monaha završiti novicijat, ali je bio nezadovoljan zatvorenošću grupe pa se odlučio za propovijedanje obraćenja svima koji makar na trenutak prekidaju svoje redovne obaveze i povlače se k njemu u pustinju na novo prihvaćanje ovisnosti o Bogu.
Ivan propovijeda i dijeli krst obraćenja. To je pokornički obred koji se sastojao od pokornikova silaska u rijeku Jordan i priznavanja vlastite grešnosti, a Krstitelj je pri tome pratio pokornika u znak da Bog prihvaća njegovo kajanje i spremnost na promjenu vlastitog života. Marko napominje Krstiteljevu pokorničku odjeću i isposničku hranu.
U svojoj najavi Jačega Krstitelj ističe:
- Jači uskoro i sigurno dolazi (r. 7a);
- Krstitelj mu nije dostojan odriješiti remenje na sandalama, što je posao roba ili najnižeg sluge (r. 7b);
- Pokornički krst vodom samo je slika skorog krštavanja Duhom koje počinje s nastupom Jačega (r. 8).
Pri ovome je značajno vrijeme: Ivan je krštavao vodom, Jači će krštavati Duhom. Ivanovo doba je završeno, počinje doba Mesije koji djeluje snagom Duha a kao Uskrsli šalje Duha svojim sljedbenicima.
Krstitelj djeluje u pustinji, sam uronjen u spasenje što ga Bog nudi. On poziva ljude da se izdvoje iz svagdanjih veza i obaveza pa urone u ovisnost o Bogu. Tako svjesnije doživljavaju spasenje koje Bog nudi i spremaju se na nove Božje zahvate u osobnom životu i životu zajednice kojoj pripadaju.
RADOSNI SVJEDOCI DOŠAŠĆA GOSPODNJEG
Za ulaznu pjesmu imamo Pavlov poziv na vjerničku radost: "Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: Radujte se! Gospodin je blizu!" (Fil 4, 4.5). U vremenu dok je svećenik misu slavio na latinskom po prvoj riječi ovog poziva "Gaudete - radujte se" zvala se ova nedjelja. Može se upotrijebiti misno ruho ružičaste boje, gdje ono postoji. Ovo je radosni predah u pokorničkom razdoblju došašća.
Za prvo čitanje imamo ispovijest proroka iz vremena obnove oko god. 515. pr. Kr. koji se osjećao pomazanim od Duha Božjega i poslanim da siromasima Božjim naviješta radost spasenja. U današnjem čitanju je i radosna pjesma Jeruzalema koji se odaziva proroku: "Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu jer me odjenu haljinom spasenja...". U drugom čitanju Pavao potiče na stalnu radost, zahvalnost i otvorenost prema Duhu Svetome koji u zajednici krštenika budi različite karizme: "Uvijek se radujte... U svemu zahvaljujte... Duha ne trnite, proroštva ne prezirite!"
Krstitelj u evanđelju biva predstavljen kao hrabri i radosni svjedok Svjetla koje je utjelovljena Riječ Božja, Krist Gospodin. Na saslušanju, koje mu nameću svećenici i leviti iz Jeruzalema, Krstitelj odlučno svjedoči da on nije ni Mesija, ni novi Ilija ni Očekivani prorok kojeg je navijestio Mojsije (usp. Pnz 18, 18). On je jednostavni i skromni djelitelj pokorničkog krsta koji najavljuje: "Među vama stoji koga vi ne poznate - onaj koji za mnom dolazi!"
Prorok iz Jeruzalema, sva starozavjetna vjernička zajednica, Krstitelj na Jordanu su radosni svjedoci došašća Gospodnjeg ili spasenja koje je na dohvatu. Pitanje po stavljeno Krstitelju tiče se svakog od nas na današnjoj misi: "Tko si ti... Što kažeš sam o sebi?" (r. 19 i 22). U zbornoj molitvi prosimo preko svoga predsjedatelja da budemo radosni svjedoci dolaska Gospodnjeg:
Bože, ti vidiš:
mi s vjerom očekujemo blagdan rođenja Gospodnjega.
Molimo te da nam bude događaj spasenja
te ga radosno proslavimo službom pohvale.
Božić je događaj spasenja, a ne samo spomen na povijesni događaj rođenja osnivača kršćanstva. Zato mu se smijemo i trebamo radovati.
Ovaj odlomak je središnji dio građe u Izaijinoj knjizi koja obuhvaća zasebnu cjelinu od 56. do 66. poglavlja. Stručnjaci smatraju da su to propovijedi grupe proročkih učenika koji su djelovali u Jeruzalemu nakon povratka iz babilonskog sužanjstva, iza god. 515., kad je ponovno bio podignut hram. Značajno je ovim propovjednicima i propovijedima slavljenje spasenja prisutnog u hramu i otvorenost za pogane koji prepoznaju Božje djelovanje u narodu Božjem.
Ovdje imamo ispovijest proroka o vlastitom zvanju. On kaže da ga je Duh Gospodnji pomazao. To znači da mu je dao dublji uvid u riječ Božju i smisao povijesnih događaja te ga potaknuo na proročko djelovanje. Ovaj prorok ima biti navjestitelj evanđelja ili radosne vijesti siromasima. Treba iscjeljivati srca slomljena, proglašavati slobodu zarobljenima, sužnjima oslobođenje a svima najaviti jubilejsku ili milosnu godinu koju uvodi Bog. Ovaj je prorok bio pozvan da budi radost među siromašnim povratnicima koji su se po judejskim gradovima i naseljima teško organizirali ponovno u narod i državu.
Zajednica prihvaća prorokovu propovijed s pozivom na vjerničku radost i odgovara da se raduje u Gospodinu koji je odijeva haljinom spasenja, iako materijalni uvjeti života i dalje ostaju teški. "Plašt pravednosti" kojim Bog zaogrće Jeruzalem kao svoju zaručnicu jer prijateljstvo s Bogom, naklonost Božja koju povijesni slušatelji prorokove propovijedi smatraju važnijom od gradskih zidina i političke stabilnosti. Oni su puno puta gledali kako "zemlja tjera svoje klice i vrt niknuti daje sjemenju". Zato vjeruju kako će "Bog učiniti da iznikne pravda i hvala pred svim narodima". Oslonjeni kao mali narod na naklonost Božju; oni će pred velikim poganskim narodima hvaliti Boga koji pritječe upomoć neznatnima.
Za pripjevni psalam imamo danas Marijinu pjesmu "Veliča". S njome i mi danas veličamo Boga koji vidi i uzdiže neznatne.
Ovo je završni odlomak Prve Solunjanima koja je prvi pisani dokument Novog zavjeta. Pisao ju je Pavao oko god. 50. mladoj zajednici kršćana s kojima nije mogao provesti dovoljno vremena i nije bio siguran kada će opet doći. Iako krštenici žive među poganskim sugrađanima koji ih šikaniraju i skoro progone, Apostol ih zove na radost, stalnu molitvu i zahvaljivanje Bogu. Vjernička radost je dar Duha kao što je i molitva, kao traženje volje Božje o sebi, također dar Duha. Kod Pavla često bivaju povezane zahvalnost Bogu i molitva (usp. 1 Sol 3, 9-10; Fil 4, 6; Kol 2, 7; 3, 15-17).
"Duha ne trnite, proroštva ne gasite" (r. 19-20) odnosi se na karizme koje Duh Sveti daje pojedincima na korist zajednice. "Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite" (r. 21-22) odnosi se na potrebu provjeravanja obdarenika koji tvrde da Duh nešto po njima poručuje zajednici. Mogući su i umišljeni karizmatičari koji svoje bolesne ambicije prikazuju kao darove Duha.
Na kraju Pavao moli da "Bog mira posveti i besprijekornim sačuva" krštenike za Dolazak Gospodnji. Pod Dolaskom je on mislio Isusov ponovni dolazak o svršetku svijeta. Današnja liturgija pod tim misli Isusov mistični dolazak o Božiću. Otvorenost Duhu Svetomu koji u nama produbljuje vjerničku radost, poniznu molitvu i stalnu zahvalnost sprema nas za Isusov dolazak u vremenu i o koncu svijeta.
Ključni izrazi ovog odlomka su "svjedok, svjedočiti, svjedočanstvo" (r. 7, 8 i 19). U Ivanovu evanđelju Isusovo javno djelovanje prikazano je kao proces u kojem Židovi sude Isusu, a zapravo Osuđenik sudi njima zbog nevjere.
U četvrtom evanđelju izraz "svjedočiti" dolazi 33 puta, a u cijelom ostalom NZ 32 puta. Izraz "svjedočanstvo" dolazi kod Ivana 14 puta, a u ostalom NZ 7 puta. Iz Ivanova naglašavanja da Krstitelj nije bio Svjetlo nego dođe da posvjedoči za Krista koji je Svjetlo naslućuje se određeno rivalstvo između prvih kršćana i Krstiteljevih sljedbenika koji su Zaharijina sina bili mesijanizirali, tj. smatrali ga Mesijom (usp. Dj 18, 25 i 19, 1-7). Naš prijevod stavio je velikim slovom riječ "svjetlo", jer je u grčkom izvorniku član uz ovu imenicu koji sa sobom povlači značenje da je Krist posebno i konkretno svjetlo, samo svjetlo.
Prizor se odvija u tri dijela, u obliku saslušanja:
- Svećenici i Leviti pitaju Ivana, je li on Krist (r. 19-23);
- Farizeji pitaju za smisao njegova krsta (r. 23-27);
- mjesto saslušanja i svjedočenja (r. 28).
Krstiteljev je pokret toliko postao razglašen da jeruzalemski poglavari šalju Ivanu na Jordan sudsku komisiju koja ima ispitati dvoje: je li on Mesija i što znači njegovo krštavanje vodom? U pitanju o identitetu počinju od Mesije, zatim prelaze na Iliju, jer se vjerovalo da će Ilija ponovno doći prije nastupa dana Gospodnjeg. Kad Krstitelj oboje zaniječe, oni nastavljaju: da li je Prorok? I ovdje su naši prevodioci imenicu "prorok" napisali velikim slovom zato što u grčkom izvorniku stoji član. Ne bilo koji prorok, još jedan u nizu brojnih proroka koje je Bog slao svome narodu. Nego izvanredni prorok kojega je Mojsije najavio kao onoga u čija će usta Bog stavljati svoju riječ i kojega treba slušati (usp. Pnz 18, 15-18). Krstitelj i to niječe te se predstavlja Izaijinim riječima kao Božji glasnik koji u pustinji viče pripravljajući put Mesiji. Evanđelista ga hvali: "On prizna, ne zanijeka, nego prizna" (r. 20). Za povijesne čitaoce ovo je bilo važno: Zaharijin sin odbio je da bude smatran Mesijom ili najavljenim Prorokom.
U nastavku farizeji ispituju za smisao Pretečina krštavanja, koje je očito postalo popularno i vjernici su mu se masovno podvrgavali u znak kajanja i spremnosti na obraćenje. Farizeji se ljute što Ivan javno krštava, nastupa kao da je njegovo krštenje obavezno, a nije dobio odobrenje od vjerskih vlasti iz Jeruzalema. "Među vama stoji onaj koga vi ne poznate" (r. 26) je najava već prisutnog Mesije. "Poznati" ovdje znači i "priznati, prihvatiti, vjerovati mu". Krstitelj priznaje da je u odnosu na Mesiju manji od sluge ili roba koji gospodaru veže remenje na sandalama. On se raduje što je Mesija već prisutan i nije ljubomoran što će uskoro pasti u zaborav da bi Krist rastao. Kad mu kasnije vlastiti učenici jave da Isus sabire sve više simpatija na račun samog Krstitelja, on će odgovoriti: "On treba da raste a ja da se umanjujem" (Iv 3, 30).
Od Krstitelja naučimo na ovoj misi liječiti u sebi ljudsku ljubomoru i grešnu želju za afirmacijom. Želeći sve više postajati radosni svjedoci Božjeg dolaska tražimo snagu da uočavamo, podupiremo i štitimo sve dobro što se oko nas događa, makar i ne bili mi u središtu pažnje.
NA SINU MARIJINU OSTVARENA OBEĆANJA O POTOMKU IZ RODA DAVIDOVA
U sve tri liturgijske godine misna čitanja ove nedjelje govore o potomku iz roda Davidova preko kojega će Bog biti posebno naklonjen svome narodu Izraelu i svim narodima svijeta. Evanđelje u sve tri godine govori o Isusovoj majci i Josipu iz plemena Davidova koji nije naravni otac Marijina sina.
Za prvo čitanje imamo Natanovo proročanstvo Davidu o potomku iz njegova roda preko kojega će Davidova "kuća" u smislu kraljevske loze trajati dovijeka. Bog će tom Potomku biti Otac a on njemu jedincati Sin. To obećanje nosilo je židovski narod kroz povijest u radosnim i tragičnim trenucima. Mesijanska nada bila je vezana uz potomka iz Davidova roda. To posebno vidimo iz židovskih spisa stotinjak godina prije Isusa koji nisu ušli u kanon Starog zavjeta. U Isusovo vrijeme obavezno je bilo voditi rodoslovlje svećeničkih i levitskih obitelji, jer su samo pripadnici tih obitelji smjeli vršiti strogo liturgijske službe u hramu. Ipak su i ostale obitelji s ponosom čuvale tradiciju o pripadnosti pojedinome od dvanaest Izraelovih plemena. Tako sv. Pavao, braneći se od protivnika i lažne braće ističe: "Obrezan sam osmog dana, od roda sam Izraelova, plemena Benjaminova" (Fil 3, 5).
Datumski najraniji podatak o davidovskom porijeklu Isusa je Rim 1, 3-4 gdje Pavao god. 58. piše: "Evanđelje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu" (Rim 1, 2-3). Matejevo evanđelje, više od ostalih, naglašava davidovsko porijeklo Isusa i spasenjski sadržaj naziva "Sin Davidov". To osobito vidimo prilikom ozdravljenja kad bolesnici ili njihova rodbina vape: "Sine Davidov, smiluj nam se!" (Mt 9, 27; 15, 22; 20, 32). Prilikom mesijanskog ulaska u Jeruzalem mnoštvo je klicalo: "Hosana Sinu Davidovu!" (Mt 21, 9.15). Kod Židova onog vremena prihvaćanje muškarca da bude otac jednom djetetu, koje i nije moralo biti njegov naravni potomak, imalo je punu pravnu i religioznu vrijednost. Isus je preko Josipa pravi Sin Davidov, makar mu Josip nije naravni otac. To je za prvu Crkvu bio važan povijesni podatak pa mora biti važan i za današnje sudionike liturgije.
Ušavši u Davidov rod, Sin Božji je ušao u povijest jednog naroda i jedne obitelji. Solidarizirao se s kulturom, vjerom i baštinom tog naroda i obitelji - utjelovio se, kako ističe današnja zborna molitva. Od Isusa solidarnog člana naroda i obitelji učimo i mi podržavati sve što je plemenito u našem narodu i obitelji te dijeliti sa svojim bližnjima zajedničke radosti i nade, žalosti i tjeskobe.
Dvije knjige o Samuelu sadrže povijesnu građu o nastanku monarhije u Izraelu, o djelovanju Samuela i Natana te o ratovima Izraelaca protiv Amonaca. Građa u njima sadržana nastala je dobrim dijelom u sjevernom izraelskom kraljevstvu u devetom stoljeću pr. Kr., ali su same knjige redigirane u današnjem obliku u vrijeme babilonskog sužanjstva, između 580. i 540. pr. Kr.
Prorok Natan bio je neke vrste ministar za religiozna pitanja na Davidovu dvoru. On se jedini usudio moćnom monarhu u ime Božje predbaciti što je prisvojio Urijinu ženu Batšebu a njezina muža dao u boju izložiti na takvo mjesto da mora poginuti. U današnjem odlomku Natan nije donositelj Božje kazne nego blagoslova. Utvrdivši svoje kraljevstvo od vanjskih neprijatelja i postigavši sigurnost u samoj državi, David želi u Jeruzalemu, koji je osvojio i učinio glavnim gradom za dva južna i deset sjevernih plemena, sagraditi veličanstveni hram Bogu jedinome. Natan je ispočetka mislio da je to dobar plan, jer će jedno svetište pridonositi povezivanju naroda u vjerskom i političkom pogledu, a iz tog će svetišta biti davane upute za život naroda u domovini i dijaspori. Međutim, nakon molitve i razmišljanja, Natan dobiva nadahnuće i prenosi Davidu Božju poruku: David se jest pokajao za svoj grijeh, ali je u četrdesetgodišnjoj vladavini prolio previše krvi i Bog ne prihvaća hram koji bi on podigao. Umjesto da David podigne Bogu "dom", po Natanu dobiva obećanje da će Bog njemu podići trajni dom, tj. da će potomak iz njegove loze trajno vladati Božjim narodom Izraelom.
Za razliku od Davida koji je mačem pribavljao mir u svojoj državi te otklanjao agresije stranih naroda, Bog obećava da će njegovu potomku on sam pribaviti mir te činiti preko njega da narod Božji "više ne strahuje, niti da ga zlikovci muče kao prije" (r. 10). Bog obećava utvrditi kraljevstvo Davidova potomka i biti mu trajno naklonjen: "Utvrdit ću njegovo kraljevstvo. Ja ću njemu biti otac, a on meni sin. Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom" (r. 14,16). Ovo je zapisano u vremenu kad je već nestalo kraljeva iz davidovske loze. To znači da su povijesni čitaoci ove knjige u Natanovu proročanstvu vidjeli najavu duhovnog vode, koji će biti iz Davidove loze, ali neće vladati na davidovski način ognjem i mačem.
Mi kršćani gledamo u Isusu najavljenog potomka iz loze Davidove. Po njemu je Bog zauvijek ne samo s Izraelom nego i sa svim narodima svijeta. Po njemu dariva trajni mir i blagoslov svima.
Ovaj odlomak je zaključno izričaj hvale i slave Bogu (doksologija). Himan kojim Pavao zaključuje svoju dogmatsku poslanicu o opravdanju po krsnoj vjeri u Krista, bez starozavjetnih propisa o obrezanju i čistim jelima. Apostol izriče "hvalu i slavu uvijeke" Bogu koji može učvrstiti vjernike. Početak vjere i ustrajnost u svjedočkoj vjeri dar je Božji. Pavao moli Boga da u takvoj vjeri učvrsti povijesne slušatelje njegove poslanice a i nas današnje sudionike bogoslužja. To Bog čini po Pavlovu evanđelju - ili sadržaju i načinu propovijedanja Krista raspetog i uskrslog poganima. Iz ove formulacije vidimo da je za Pavla "evanđelje" isto što i propovijedanje Isusa Krista. Propovijedanje kojemu je Krist glavni sadržaj. Sadašnje propovijedanje evanđelja o Kristu Pavao naziva "objavljenjem otajstva prešućenog drevnim vremenima, a sada očitovanog i po proročkim pismima obznanjenog". Starozavjetna objava bila je pridržana Židovima. Od pojave Krista riječ Božja naviješta se svim narodima. Cilj misionarskog naviještanja je pridobiti ljude iz svih naroda "za poslušnost, za vjeru". To zapravo znači za vjerničku poslušnost. Kome se Bog objavio po naviještanju prvih misionara i današnjih zaređenih služitelja Crkve, taj Bogu duguje posluh vjere. Bog nam se nije očitovao da zadovolji našu radoznalost, nego nam je objavio sve ono i samo ono što je nužno za naše spasenje. Zato mu odgovaramo pristajući uz njega, slušamo ga dok nam govori po Pismu i znakovima vremena.
Boga, koji je u davnini zasnovao otajstvo spasenja, po prorocima ga naviještao te ga u Kristu izveo i učinio dostupnim svima narodima, Pavao zasniva jedinim Mudrim. Ovo znači da je sam Apostol otkrio životnu mudrost u objavi te da u svjetlu objave vrednuje svoj život i povijest svijeta. Bog je sama mudrost i on nas čini vjernički mudrima.
Bogu iskazujemo hvalu i slavu po Isusu Kristu. Na njega kršteni, pridružujemo se njegovoj poslušnosti Ocu moleći i čineći s njime: "Dođi kraljevstvo tvoje!" Na kraju dodaje Apostol liturgijski usklik: "Amen!" To su prvi kršćani pozajmili iz židovske liturgije, poštujući tako židovski korijen Isusa i apostola. Govoreći "Amen" na tuđem jeziku htjeli su prihvatiti kontinuitet Božjeg djelovanja u Starom i Novom zavjetu.
Ovo evanđelje dolazi više puta u toku liturgijske godine. Imali smo ga na Bezgriješno začeće i tada je bio naglasak na anđelovu pozdravu: "Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!"
Danas je naglasak na Josipovoj poočimskoj ulozi i Marijinu djevičanskom materinstvu. Matej i Luka ističu Marijino djevičansko materinstvo i davidovsko porijeklo Josipa (usp. Mt 1, 18-25 i Lk 1, 27; 2, 4-5).
U Marijinu djevičanskom materinstvu evanđelisti vide više od biološke činjenice da Marijin sin nema naravnog oca, kao sin Zaharije i Elizabete. To je priprava za posebnu oslonjenost Marijina sina na Oca nebeskog. On koji nikoga na zemlji nije zvao naravnim ocem, pravi je Sin Božji. Preko Josipa Isus baštini naziv "sin Davidov" u smislu Natanova proroštva i Psalma 110. Taj naziv upućuje na njegov transcendentalni identitet: Nazarećanin, sin Davidov, je izvanredni Božji poslanik. Bog preko njega spašava svoj narod i sve narode svijeta od grijeha. On je "Sin Svevišnjega" zato što je sin Davidov.
RODIO SE BOG I ČOVJEK USRED STAJICE
Najstariji pisani spomen o slavljenju Božića u Rimu zabilježen je u Kronografu za god. 354. koji sadrži popis rimskih državnih svetkovina te administrativne i povijesne podatke o samom Rimu i carstvu. U tom dokumentu zabilježeno je da 25. prosinca rimski građani slave rođendan nepobjedivog sunca, a kršćani Kristovo rođenje. Car Aurelijan uveo je sirski poganski blagdan u čast suncu god. 274. za cijelo carstvo sa željom da povezuje i učvršćuje njegovu državu sastavljenu od različitih naroda. Iz popisa spomendana smrti rimskih biskupa u istom Kronografu doznajemo da su kršćani Rima već god. 336. slavili u novoizgradenoj bazilici na Vatikanskom brežuljku 25. prosinca Kristovo rođenje. Iz Rima se blagdan raširio po cijelom Zapadu.
Početak slavljenja Božića povijesno je nadahnut obnovom vjere u Kristovo božanstvo koju je potaknuo Nicej, ski sabor god. 325. U to doba Arije je učio da kršćanski Bog ne može biti jedan ako je Isus kao utjelovljeni Sin u biti jednak Ocu nebeskom. Biskupi su na prvom općem saboru svetopisamske podatke protumačili izrazima ondašnje grčke filozofije sastavivši Vjerovanje u kojem i danas ispovijedamo: "... Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena od Oca, istobitna s Ocem". Crkva je u svojoj liturgiji počela slaviti Božić da izrazi svoju vjeru u Isusovo božanstvo. Na otajstveni sadržaj Božića utjecalo je širenje manihejske hereze u IV i V stoljeću po Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. Manihejci su pod utjecajem gnoze učili da je ljudsko tijelo zatvor duha pa Sin Božji nije mogao biti pravi nego samo prividni čovjek. Crkva je na ovo odgovorila božićnim molitvama: "Udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga Sina koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav" (zborna molitva u dnevnoj misi Božića). "Uzeo" je precizni teološki izraz za utjelovljenje: trajno se sjedinio, postao konkretni povijesni čovjek te i sada iz svog proslavljenog stanja ne prestaje biti pravi Bog i pravi čovjek.
Božićna ponoćka ističe da je utjelovljeni Sin Božji naše životno svjetlo. Zornica poziva na poklon Dječaku u jaslama s poniznim pastirima. Dnevna misa otkriva nam da se Sin Božji "ušatorio" među nama te da je njegovo rođenje početak našega preporođenja. Sve to divno izražava naša božićna pjesma: "Rodio se Bog i čovjek usred stajice!" Ovu vjeru danas izražavamo na vanjski način poklecanjem kod riječi "I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom".
U zbornoj molitvi celebrant je istaknuo da je Bog "ovu presvetu noć obasjao pravim svjetlom, Isusom Kristom". Prvo čitanje je odlomak o Emanuelu kao svjetlu koje obasjava Božji saveznički narod te preko njega sve narode svijeta.
Podsjetimo da je povijesni Izaija propovijedi o Emanuelu držao za vrijeme Tiglat Pilesarove invazije na Izrael god. 733., kada je područje dvaju najsjevernijih plemena - Naftalijevo i Zebulonovo - pretvoreno u asirsku pokrajinu. Današnji odlomak je iz drugog dijela "Knjige o Emanuelu" (8, 21-12, 6) u kojem se govori o kazni Asiriji, izbavljenju sjevernih plemena ispod poganske vlasti te pomirenju južnih i sjevernih plemena. Kad naš noćašnji odlomak govori o "narodu koji je u tmini hodio", povijesno se to prvenstveno odnosilo na pripadnike sjevernih plemena koji su potpali pod pogansku vlast. Izaija pjeva novorođenom dječaku iz kraljevske obitelji po kojem će Bog obasjati svoj utamničeni narod te pokazivati da je on "Bog silni, Otac vječni, Knez mira". Kraljevski će se dječak u vrijeme svoje vladavine u svemu oslanjati na Boga saveznika i zato će biti mudar kao Salomon, hrabar kao David i pobožan kao Mojsije. Povijesno se ovo moglo odnositi na Ezekiju koji se iskreno trudio da po zakonu Božjem kao davidovski kralj upravlja Judejom (716-687. pr. Kr.).
Međutim, svojstva ovog idealnog vladara nije u potpunosti ostvario ni jedan kralj iz Davidove dinastije.
Izaija ovdje upotrebljava perfekt koji ima snagu futura: dječak po kojemu sviće svjetlost jarka narodu što sjedi u tmini ima se roditi u budućnosti. Istina, Židovi su vjerovali da Bog na davidovskog kralja prenosi svoju punomoć, da ga na dan intronizacije proglašava svojim sinom i knezom mira. Izaijini povijesni slušatelji vrlo su dobro znali da idealnog vladara među Davidovim kraljevskim potomcima nije bilo niti će biti. Za razliku od ratničkih vladara koji su vojnom silom osiguravali mir rata, on vlada "u pravu i pravednosti od sada do vijeka", a vrhovni garant njegove usrećujuće vladavine je "privržena ljubav Gospodina nad vojskama". "Dan midjanski" je događaj iz Sudaca 7, 16-25 kad je Gideon s 300 svojih ljudi do nogu porazio organiziranu armiju midjanskih knezova.
Sveopći mir koji će Bog udijeliti pod idealnim vladarom što ga je Izaija najavio nije djelo čisto ljudskog zalaganja. Ovaj idealni vladar iz Izaijine knjige za nas kršćane je Gospodin Isus po kojem nam je osvanula jarka svjetlost.
"Očitovala se ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi!". U 1 Tim 3, 16 povijesni nastup te smrt i uskrsnuće Isusa nazvano je "otajstvom pobožnosti" koje je očitovano u tijelu. Zato se i ovdje pod "očitovanjem ljubavi Božje" misli povijesni nastup Isusa iz Nazareta po kojem se Bog objavio kao neopozivo naklonjen svim ljudima. Kad se Sin Božji nerazdruživo povezao s ljudskom naravi, povezao se sa svim ljudima kroz povijest; postao je neopozivi izraz naklonosti Božje prema svima i dokaz spasenja ponuđenog svima ljudima.
Za "odgoj" koji nam Bog u Isusu pruža stoji u grčkom izvorniku paideuo, a to obuhvaća disciplinu i pouku, vježbu i urazumljivanje. Božji odgoj zadire u naš zemaljski život među ljudskom subraćom i na ispravno upotrebljavanje osobnih sposobnosti. Zato se "razumno" odnosi na zdrav vjernički i ljudski stav prema samome sebi. "Pravedno" je otvorenost za druge kojima smo potrebni i koji nama trebaju. "Pobožno" je otvorenost za Boga i vjerske vrednote. Sve to ima biti "u sadašnjem svijetu". Ne u nekom budućem, idealnom, u kojem ne bi bilo ljudskih nevolja, zloće i oskudice.
Zahvalnost Bogu za ljubav koju nam je očitovao u svome utjelovljenom Sinu iskazujemo ako razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu. Ovaj odlomak i današnja liturgija potiču nas da iščekujemo i eshatonski dolazak Kristov. Božićne pjesme ne smiju nas uljuljati u svijesti da smo na vjerničkom proputovanju ovim svijetom.
Na ponoćki se od starine čita Lukin izvještaj o rođenju Isusa u Betlehemu za vrijeme cara Augusta. Spominjanjem Augusta Luka ovaj događaj svete povijesti uklapa u povijest svijeta, što su kasnije prihvatili svi narodi kad je od VI stoljeća uvedeno da se godine broje po Kristovu rođenju. Matej (2, 1) i Luka svjedoče da se Isus rodio u Betlehemu i tako povezuju rođenje Mesije s obećanjima danim Davidu koji je kao pastir iz Betlehema krenuo u kraljevsku službu na intervenciju proroka Natana.
"Dok su bili ondje" znači da su na vrijeme pošli, smjestili se u prolaznom svratištu za strance. Kad je Mariji došlo vrijeme poroda, sklonila se u pokrajnju prostoriju, jer kamene "jasle" nisu služile samo za stoku nego i za spremanje kućnih potrepština. Svakako su stada one noći bila na pašnjacima te pastiri s njima, kao što tekst izričito govori. Vol i magarac iz naših božićnih jaslica ne postoje u Lukinu tekstu nego u Iz 1, 3: "Vo poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve - Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije!" Pobožna legenda o volu i magarcu javlja se tek u IV stoljeću na temelju ove Izaijine metafore koja potiče na priznavanje ovisnosti o Bogu. "Svoga prvorođenca" ne znači da je Marija imala još djece, nego da je Isus snagom prvorodstva nosilac obiteljske i religijske tradicije, da Bog s njime ima posebni plan. U vrijeme Isusova rođenja betlehemski pastiri čuvali su stada jeruzalemskih svećenika i od njihovih su se stada odabirale životinje prikladne za hramske žrtve. Pastirska je služba bila omalovažavana zato što pastiri nisu mogli vršiti sve propise obredne čistoće. Upravo njima anđeo javlja rođenje Spasitelja. Vijest anđela trebalo bi doslovno prevesti: "Evangeliziram vam veliku radost za sav narod!" Prvi kršćanski misionari nazvali su evanđeljem čin i sadržaj propovijedanja o Isusu raspetom i uskrslom.
Luka naziva evanđeljem i rođenje Isusovo. To je polemika protiv ondašnjeg pojma "evanđelja" u rimskoj državi. Grci i Rimljani zvali su evanđeljem rođenje careva djeteta, pobjedu carske armije, ustoličenje novog vladara. Za Luku je evanđelje rođenje Dječaka u Betlehemu.
Lukina polemika prisutna je i u nazivu "Spasitelj... Gospodin". Rimljani su cara štovali kao božanstvo te ga u tom smislu zvali gospodinom. Zvali su ga i spasiteljem u smislu da osigurava državni red i mir te nabavlja živežne namirnice za svoje državljane u vremenu kad ljetina slabo rodi. Za Luku je pravi Gospodin i Spasitelj jedino Dječak iz Betlehema.
Pjesma anđela u našoj poznatoj božićnoj pjesmi i u starom prijevodu glasi: "Mir ljudima dobre volje!" U prijevodu koji sada imamo u liturgiji: "Mir ljudima miljenicima njegovim!" Razlog promjene je napredak u razumijevanju izraza eudokia u Lk 2, 14 koji doslovno znači "sviđanje, naklonost, dobra volja". Stari prijevodi su razumijevali da je to ljudsko svojstvo: Mir ljudima sviđanja ili dobre volje, tj. ukoliko su dobre volje, ukoliko su spremni na milost koju im Bog nudi po Kristovu rođenju. Svi noviji prijevodi, na temelju starozavjetnih tekstova gdje se odgovarajući hebrejski izraz odnosi prvenstveno na Boga (racon, racono – naklonost, naklonost njegova) vide ovdje Božje svojstvo: "Mir ljudima sviđanja njegova, naklonosti njegove." Ovo znači da je Dječak iz Betlehema - na liniji noćašnjeg prvog čitanja - neopozivi dokaz Božje ljubavi prema svima ljudima. S Božje strane nema više Židova pogana, naroda objave i onih kojima je objava uskraćena. Svi su miljenici Božji jer ih Bog zaista ljubi u svome Sinu koji je čovjekom postao. Međutim u našoj božićnoj pjesmi "Svim na zemlji mir, veselje" drugi stih se može razumjeti i kao Božje svojstvo. Usp. tumačenje ove pjesme B. Duda: Svijeta razveselitelj. Hrvatski Božić, Zagreb, KS 1980, 88-91.
Dok jedni drugima čestitamo Božić, obnovimo vjeru da je Isus za nas Evanđelje, Gospodin i Spasitelj koji svojim utjelovljenjem poručuje da su svi ljudi miljenici Božji.
OJ, PASTIRI, ČUDO NOVO
Naš službeni misal zove ovu misu zornicom, prema latinskom izrazu "in aurora". U njoj spominjemo poklon pastira pa bismo je mogli nazvati i pastirskom, kako to čine njemački katolici. Njezina poruka izvrsno je zgusnuta u drugi zaziv svečanog blagoslova na kraju mise u božićno vrijeme: "Bog je po anđelima navijestio pastirima radost Spasiteljeva rođenja; nek i vas ispuni radošću i učini vas svojim blagovjesnicima!" Šteta bi bilo da predstojnik liturgijskog slavlja danas ne uzme taj svečani blagoslov.
Prvo čitanje je dio pjesme proroka iz vremena obnove nakon povratka iz babilonskog sužanjstva. Dok su se drugi povratnici nad jeruzalemskim ruševinama i povratkom siromašnih sunarodnjaka osjećali obeshrabreni, ovaj Božji čovjek pjeva mesijanskom Jeruzalemu koji će procvasti u trenutku kad Božji narod postane potpuno poslušan Bogu i pun pouzdanja. U ovom odlomku podsjeća na radosnu procesiju povodom blagdana Sjenica u kojoj su pobožni sudionici doživljavali povratak Boga kao svemoćnog i pobjedonosnog Spasitelja. "S njim naplata njegova i njegova nagrada ispred njega" su povratnici koje Bog dovodi iz dijaspore u sveti grad i blago koje donose ne samo oni nego i poganski hodočasnici. Kako je Jeruzalem u hebrejskom ženskog roda, "Tražena" je slikoviti izraz za cijeli narod koji je u svojoj povijesti bio zapušten, ali sada ga traži sam Bog i stranci koji prepoznaju Božje djelovanje u narodu Božjem. U prorokovu radosnom uskliku "Evo dolazi tvoj Spasitelj" mi kršćani vidimo na ovoj misi proročanstvo o Mesiji koji dolazi u liku nemoćnog Djeteta. Možemo li u svom vremenu i u svojim prilikama prepoznati znakove Boga koji dolazi i spašava?
Isusovo rođenje, mesijansko djelovanje te spasotvornu smrt i uskrsnuće ovdje nadahnuti pisac zove očitovanjem Božje dobrostivosti i čovjekoljublja. Za "dobrostivost" stoji u pavlovskim poslanicama 10 puta izraz koji označuje ljudsko i Božje pozitivno svojstvo prijateljske vjernosti. "Za "čovjekoljublje" stoji filantropia, izraz koji dolazi još samo u Dj 28, 2 ali je to vrlina gostoljubivih Maltežana prema Pavlu i ostalim brodolomcima na putu za Rim. Bez ljudskih prethodnih zasluga, iz čiste prijateljske naklonosti i čovjekoljubivosti Bog nas je u Isusu već spasio. To se dogodilo "kupelju novog rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom". U Ef 5, 25 krštenje je nazvano "kupelj vode", a ovdje "kupelj preporoda i obnove u Duhu". Time se označuje krsna pridruženost Kristu Gospodinu, pri čemu se kršteniku ne samo opraštaju grijesi nego mu se dariva novi život u povezanosti s uskrslim Kristom. U njemu djeluje Duh Kristov koji ga čini "novim stvorom" (usp. Gal 6, 15). Ljudi vremena kad je nastajao Novi zavjet čeznuli su za duhovnom obnovom i preporodom. Toj intimnoj čežnji ljudskog srca kršćanstvo odgovara da je obnova moguća, ali kao Božji dar u Kristu kojemu se čovjek treba slobodno i ponizno otvoriti.
Obnova nije magijska preobrazba: "... da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga!" Pristankom uz Isusa koji je očitovanje Božjeg čovjekoljublja krenuli smo putem spasenja; zadobili smo početni stupanj spašenosti. Valja nam u nadi nastaviti hod prema punom spasenju.
Naši su prevodioci s pravom grčku riječ rema ovdje preveli kao "događaj", a ne "riječ" što ona doslovno znači. Vijest, koju su im donijeli anđeli, i pjesmu, kojom je najavljeno rođenje Dječaka u Betlehemu, razumjeli su kao doga8aj objave kojemu trebaju vjernički odgovoriti.
Za Luku je objava ne prvenstveno riječ Božja zapisana u knjige nego događaji koje Bog čini u prilog ljudima. Na toj liniji uči Sabor: "Brižljivi raspoređaj objave ostvaruje se zahvatima i riječima, iznutra međusobno povezanima, tako da djela koja je Bog u povijesti spasenja izveo pokazuju i potkrepljuju nauku i stvari što ih riječi označuju"(DV 2).
Našavši "Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u ja slama" pastiri postaju sigurni da pjesma anđela nije njihova tlapnja nego zbiljski događaj koji im je obznanio Gospodin Bog. "Ispripovjediše im" odnosi se najprije na Mariju i Josipa koji sada i od drugih dobivaju najavu Božjeg plana s Dječakom. "Im" su nadalje njihovi kolege pastiri i drugi ljudi koji su reagirali divljenjem. Tako pastiri postaju glasnici novorođenog Gospodina i Spasitelja. Ujedno uzor ostalim vjernicima: Bog otkriva događaje spasenja skromnim pastirima koji nisu imali pristup u društvo hramskih čistunaca i zadužuje ih da te događaje društvo hramskih čistunaca i zadužuje ih da te događaje naviještaju ostalim ljudima iz svog životnog kruga. Pastiri se vraćaju slaveći i hvaleći Boga. Time se pridružuju anđelima koji su otišli u nebo slaveći Boga u noći Isusova rođenja. Kad Bog vjernicima očituje svoja slavna djela, oni na njih radosno pristaju i zahvalno hvale Boga. Misa zornica poziv je na uočavanje divnih Božjih djela i slavljenje Boga za njih.
To sjajno izražava naša božićna pjesma "Oj, pastiri, čudo novo" koja preriče događaj iz današnjeg evanđelja. Posebno je značajna treća kitica koja govori da je prevelika Božja ljubav prilikom rođenja Isusa primila na sebe put čovjeka ili krhku ljudsku narav. Spasitelj se nije rodio kao kneževsko dijete nego kao nemoćno, krhko dijete jedne Galilejke. Dijete koje treba ljubav svoje Maj ke da bi doraslo za svoju životnu zadaću. Usp. tumačenje ove pjesme u B. DUDA: Svijeta razveselitelj, 64-69
MI SMRTNI LJUDI ZAUVIJEK SMO POČAŠĆENI
Dnevna misa na Božić u molitvama, čitanjima, prefaciji i završnom svečanom blagoslovu uvodi nas dublje u tajnu utjelovljenja kao središnji događaj povijesti spasenja. Dok smo u noćnoj misi i zornici za evanđelje imali Lukin izvještaj o rođenju Isusa i poklonu pastira, u ovoj misi imamo Ivanov himan o Logosu-Riječi koja je bila s Bogom od početka te u određenom povijesnom trenutku uzela ljudsko tijelo i nastanila se među nama. Liturgijska reforma poslije Sabora donijela nam je dvije nove božićne prefacije. Druga ističe kako je Krist rođenjem počeo život u vremenu da obnovi sklad svijeta narušen ljudskim grijehom. Treća ističe da je u utjelovljenom Sinu Božjem zablistala "otajstvena razmjena spasenja: tvoja se vječna Riječ rodila kao smrtan čovjek, a mi smrtni ljudi zauvijek smo počašćeni, jer u Kristu primamo božanski život." Šteta što u službenom hrvatskom Misalu nema nota za drugu i treću božićnu prefaciju. Treća izvrsno sažima otajstvo dnevne božićne mise.
Jedan od vjernika među Židovima u babilonskom sužanjstvu budio je kod svojih sunarodnjaka nadu u povratak te u mladom perzijskom vladaru Kiru vidio Božjeg pomazanika koji će srušiti Babiloniju i omogućiti da se zarobljenici vrate u domovinu. Njegove propovijedi sačinjavaju gradu Izaijine knjige od 40. do 56. poglavlja.
Današnji odlomak dio je Prorokove pjesme Jeruzalemu u koji se vraćaju sužnji iz tuđine. Prorok u zanosu gleda glasnike koji javljaju da je povratak dopušten. Zato ih naziva glasonošama radosti i navjestiteljima mira. Radosna vijest ili evanđelje koje oni navješćuju glasi: "Bog tvoj kraljuje!" Gradski stražari otvaraju dveri povratnicima te javljaju susjednim naseljima da se kod njih događa nešto veličanstveno: "Na Sion se vraća Gospodin". Ovaj povratak bit će primjetljiv i drugim narodima tako da "svi krajevi svijeta vide spasenje Boga našega."
Ovaj poziv na razglašavanje evanđelja ili radosne vijesti u današnjoj liturgiji primjenjuje Crkva na sebe. Slaveći Kristov ulazak u ljudsku obitelj ona vidi znak Božje vladavine i spasenja dostupnog svima ljudima.
Drugo čitanje je svečani proslov poslanice Hebrejima koji podsjeća na početak Ivanova evanđelja. Dok je u starozavjetnom rasporedu spasenja Bog govorio "ocima po prorocima", u vrijeme novozavjetnog sustava spasenja govori nam u Sinu.
"Više puta, na više načina, nekoć" nagoviješta nepotpunost starozavjetne objave i njezinu otvorenost prema punini koja je nastupila u utjelovljenom Sinu Božjem. "Konačno, u ove dane" označava zaključno razdoblje Božjeg plana o spasenju. Poslavši nam Sina koji je postao jedan od nas Bog nam je poslao najviše što je imao. Ne kani ljudima pružati novi i drugačiji put spasenja osim po Sinu. Zato "konačno, ovi dani" traju dok traje ljudska povijest. Krist je punina objave i nakon njega nema nove javne objave. "Progovori nam" je inhoativni aorist: otpoče govoriti i još uvijek govori. Kad pisac kaže da nam Bog govori "u Sinu", hoće reći da nam govori po njegovim djelima i riječima. Utjelovljeni Sin Božji odsjaj je slave i otisak bića Božjega. Iako je smrtni čovjek, u njega je Bog utisnuo svoju savršenu sliku; po njemu obnavlja svoju sliku u svakom čovjeku. Izrazima "odsjaj" i "otisak" Isus je predstavljen kao utjelovljena mudrost Božja (usp. Mudr 7, 26) među ljudima. Povijesni naslovnici ove poslanice bili su u opasnosti da otpadnu od vjerničkog prianjanja uz Isusa. Sveti pisac ih upozorava da je Sin viši od anđela. Ako su starozavjetni vjernici dobivali objavu po anđelima pa se svaki neposluh kažnjavao (usp. Heb 2, 2), koliko bi veći grijeh bio oglušiti se djelima i riječima samog Sina. Ime ili pravu unutarnju bit Sina Božjeg Isus je "baštinio pošto očisti grijehe" - po smrti na križu i uskrsnom uzdignuću na dostojanstvo Gospodina koji ima udio na vlasti Oca nebeskog.
Za intronizaciju proslavljenog Sina Božjeg nakon obavljene mesijanske zadaće sveti pisac navodi tri citata iz SZ koji su se povijesno odnosili na intronizaciju kralja, ali su starozavjetni vjernici nakon propasti Davidove dinastije u njima gledali budućeg idealnog vladara. Za našu liturgiju važna je napomena u r. 6: "A opet, kad uvodi prvorođenca u svijet, govori: Nek pred njim nice padnu svi poslanici Božji". Već od rođenja Isus je kao Sin veći od anđela koji mu se klanjaju, iako su oni bestjelesni poslanici Božji. S njima i mi sudionici božićne liturgije priznajemo veličinu Sina koji je postao nemoćni čovjek, jedan od nas.
Četvrto evanđelje ne sadrži događaje Isusova djetinjstva nego počinje himnom o Logosu-Riječi koja je tijelom postala, među nama se nastanila. On je Jedinorođenac pun milosti i istine; od njega primamo milost na milost.
Ovaj himan pretpostavlja starozavjetnu nauku o Božjoj riječi koja je izvor vjerničke mudrosti i sama mudrost. Ona se ušatoruje u vjerničkoj zajednici, prostire svoj stol i zove ljude da jedu i piju s njezina stola (usp. Izr 8, 22 - 9, 6; Sir 24). Prva Crkva, koja je ovaj himan pjevala u svojoj liturgiji, gledala je u Isusu utjelovljenu mudrost Očevu. U recima 11-12 himan govori da je Logos došao k svojima a oni ga nisu primili dok oni koji ga primaju postaju djeca Božja. Ivan tu najavljuje raspored svog evanđelja: u poglavljima 1-12 je Isusovo javno djelovanje, ili Knjiga znakova a poglavlja 13-21 su Knjiga proslave po muci, smrti i uskrsnuću.
Za božićnu liturgiju ključni su reci 14 i 16 koji ističu udioništvo vjerničke zajednice u otajstvu Logosa-Riječi. Ivan je pisao vjernicima koji su bili pod utjecajem grčke filozofije a prema toj filozofiji Logos je počelo reda i jedinstva u svemiru. U takvoj sredini bilo je prikladno istaknuti da je Logos bio s Bogom od početka, da bez njega nije nastalo ništa te da je on "svjetlo istinsko" (r. 9). Međutim, ljudima s ondašnjim grčkim mentalitetom bila je šokantna tvrdnja da je Logos postao tijelom. Oni bi nekako podnijeli da je Logos privremeno uselio u ljudsko tijelo kako bi mogao djelovati među ljudima. Priznali bi potrebu da božanski Logos ima tijelo, ali Ivan ide dalje od toga. Za njega Logos jest tijelo. Pri tome upotrebljava namjerno izraz sarks koji označuje krhkost ljudskog tijela, čovjekovu ranjivost, ovisnost od drugih, sklonost grijehu. U govoru o kruhu života Ivan za Isusovo euharistijsko tijelo upotrebljava plemenitiji izraz soma, ali ovdje je namjerno odabrao sarks. Time pokazuje da je Sin Božji postao konkretni i krhki povijesni čovjek, član jednog naroda i jedne obitelji. Spreman i sposoban s ljudima u svemu suosjećati. Povezao se intimno i neodvojivo s tokom ljudske povijesti.
Za "nastani se među nama" Ivan upotrebljava grčki glagol koji znači "ušatori se, otpoče s nama boraviti pod šatorom i dijeliti s nama šatorsku egzistenciju". Time podsjeća na starozavjetne tekstove o Božjem boravku u Šatoru sastanka tokom proputovanja kroz pustinju te o nastanjenju kovčega saveza u hramu. Bog je boravio sa svojim vjernicima i dok su živjeli pod šatorima i kad su postali stalni stanovnici palestinskih gradova i sela. Utjelovljena mudrost Božja nastavlja trajnu Božju prisutnost u vjerničkom narodu. Ivan u nastavku ističe da je utjelovljeni Logos Očev Jedinorođenac pun milosti i istine. To su u SZ savezničke vrline Boga i vjernika: ljubav i vjernost. U r. 16 istaknuto je da od punine utjelovljenog Logosa primamo svi mi, i to "milost na milost". "Milost" ovdje stoji za savezničko svojstvo ljudi. Utjelovljeni Krist doživljava da ga Otac ljubi i od punine te ljubavi daje nama. Zato traži da ljubimo jedni druge kao što on nas ljubi (usp. Iv 15, 12-13). U utjelovljenoj Riječi mi smrtni ljudi zaista smo počašćeni, jer u Kristu primamo božanski život.
Riječi, a time i religija ljudskog dostojanstva. Ako je Sin Božji čovjekom postao, svaki je čovjek zaista dostojan poštovanja. Ne samo da je postao. On u svom proslavljenom stanju i dalje ostaje pravi čovjek te od nas traži da jedni drugima budemo braća.
Tajna utjelovljenja koju na ovoj misi dublje proživljavamo podsjeća nas da je kršćanstvo religija utjelovljene Riječi, a time i religija ljudskog dostojanstva. Ako je Sin Božji čovjekom postao, svaki je čovjek zaista dostojan poštovanja. Ne samo da je postao. On u svom proslavljenom stanju i dalje ostaje pravi čovjek te od nas traži da jedni drugima budemo braća.
IMATI VREMENA ZA RODITELJE I DJECU
Ovaj blagdan uveden je u opću Crkvu na poticaj katolika iz Kanade među kojima se u prošlom stoljeću počela širiti plodna pobožnost prema svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa. U svijetu gdje i majke moraju zarađivati izvan kuće, sveta obitelj je uzor obiteljskih vrlina. Blagdan je prvi puta uveden u sveopću Crkvu god.1893. i postavljen na 3. nedjelju iza Bogojavljenja. God. 1921. sastavljena je nova misa za ovaj blagdan koji je premješten na 1. nedjelju iza Bogojavljenja. Liturgijska reforma II. vatikanskog sabora uvela je za prvo čitanje odlomak iz Knjige Sirahove o brizi odrasle djece za nemoćne roditelje, dva nova odlomka ponudila za evanđelje: u liturgijskoj godini C i dalje ostaje evanđelje o dvanaestgodišnjem Isusu u hramu, a u liturgijskoj godini B za evanđelje imamo susret dječaka Isusa sa Šimunom u hramu koji ga proglašava slavom Izraela i svjetlom poganskih naroda. U liturgijskoj godini A evanđelje je Matejev izvještaj o bijegu svete obitelji u Egipat. Ujedno je posljednja liturgijska reforma pomaknula ovaj blagdan na nedjelju iza Božića.
Po odredbi hrvatskih biskupa ova nedjelja slavi se ujedno kao Iseljenički dan i tom zgodom hrvatski biskupi preko Vijeća za hrvatsku migraciju upućuju našim vjernicima izvan domovine pastirsku poslanicu pozivajući ih da čuvaju hrvatski nacionalni identitet, obiteljsku vjernost i ljubav u tuđini.
Povijesni povod za uvođenje ovog blagdana utjecao je na izbor misnih čitanja i sadržaj misnih molitava. U zbornoj predsjedatelj slavlja ističe da nam u svetoj obitelji Bog daje divan uzor obiteljskih kreposti i uzajamne ljubavi te moli da je nasljedujemo. U darovnoj ističemo da prinosimo Bogu žrtvu pomirenja te molimo da on po zagovoru Marije i Josipa učvrsti naše obitelji u svojoj ljubavi i miru. U popričesnoj molimo da se trajno ugledamo u svetu obitelj te da joj se poslije nevolja ovoga života pridružimo u vječnoj slavi.
Uslijed potrebe da otac i majka rade izvan obitelji, mnoga djeca ostaju željna razgovora i igre s roditeljima. Televizor je uz to oduzeo i ono malo vremena koje bi bilo na raspolaganju cijeloj obitelji. Moleći za obitelji, pitajmo se imamo li vremena jedni za druge - roditelji za djecu koja rastu i odrasla djeca za ostarjele roditelje?
Knjiga Sirahova nastala je oko god. 180. kao zbirka pouka iskusnog vjerskog učitelja izraelskim mladićima koje je poučavao u teološkoj školi u Jeruzalemu. U vremenu kad su mnogi Židovi osjećali grčku kulturu kao nešto privlačno ovaj je sveti pisac pokazao da se vjernička mudrost može steći oslonom na vjersku tradiciju.
Jedno od pitanja jest stav odrasle djece prema ostarjelim roditeljima. Pisac je u odlomku 1, 11-30 donio pjesmu o strahu Gospodnjem kao izvoru vjerničke mudrosti ili prave pobožnosti. Svestrana pobožnost traži brigu odrasle djece za nemoćne roditelje. U SZ sve zapovijedi, pa i četvrta, prvenstveno se odnose na odrasle vjernike. To su Božje odredbe, posvećene zdravim ljudskim iskustvom, o humanom životu u narodu Božjem. Zato "Poštuj oca i majku da dugo živiš i da ti dobro bude na zemlji" znači: "Brini se za njih kad ostare i ne mognu ni raditi ni starati se sami o sebi". Naš odlomak ističe da Bog slavi roditelje u djeci njihovoj. Pretpostavlja roditeljsku ljubav i brigu prilikom rađanja, odgoja, naobrazbe i uvođenja u društvo odraslih. Štogod djeca kao članovi države i naroda budu dobro učinila, bit će i na slavu roditelja koji su ih odgojili.
Sveti pisac vidio je mnoge senilne očeve i majke koji i su mladima bili povod za ruganje. Zato opominje: "Ako mu razum i klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti koji si u punoj snazi" (r. 13). Tko pomaganjem i služenjem poštuje nemoćne roditelje, "bit će uslišan u dan molitve svoje" (r. 5). Samo sudjelovanje u bogoslužju i obavljanje drugih vjerskih dužnosti nema pred Bogom veliku vrijednost, ako vjernička briga za nemoćne ljude pa i vlastite roditelje nije sastavni dio i produžetak naših molitava. Kao što odrasla djeca nisu mogla izrasti u odgovorne i poštene ljude bez ljubavi i žrtava roditelja, tako nemoćni roditelji ne mogu dostojanstveno proživjeti starost bez pomoći djece i drugih osoba.
Svi ovo priznajemo, ali živimo u vremenu kad se stanovi u gradovima ne prave za tri generacije jedne obitelji nego za mlade roditelje i njihovu malobrojnu djecu. Industrijska civilizacija donijela je to da za "neproduktivne" članove obitelji i društva otvaramo staračke domove i plaćamo one koji profesionalno dvore stare i nemoćne. I kad živimo daleko od starih roditelja ili ih smjestimo u staračke domove, morali bismo naći vremena da ih posjećujemo, razveseljavamo i na njih mislimo.
Za pripjev imamo Psalam 128 koji je mudrosna pjesma. On zaziva Božji blagoslov na sve koji se boje Gospodina i hodaju njegovim stazama. "Bojati se Boga" je životna pobožnost koja se sastoji u svijesti ovisnosti od Boga, služenju Bogu, životnom računanju s Bogom. Takvom čovjeku uspijevaju njegovi pothvati. Žena mu je kao plodna loza a djeca kao mladice masline. U starozavjetno doba najveća društvena i osobna šansa žene jest rađanje djece, a brojna djeca značila su veći broj baštinika obiteljske tradicije, više radnika na obiteljskom imanju, više branitelja u slučaju nasilja od strane susjeda ili stranih agresora. Iako mnoge današnje žene ne žele vidjeti svoje prvenstveno dostojanstvo i šansu u rađanju i odgajanju djece, ipak ova mudračeva molitva ostaje izvor vjere da Bog traži međusobno pomaganje svih u jednoj obitelji.
Ovaj odlomak dio je odsjeka o vjerničkom ponašanju muževa i žena, roditelja i djece, gospodara i robova. Sveti pisac prihvaća ondašnje smjernice za život u obitelji i društvu kakve su predlagali stoički filozofi. Bilo je to doba kad se naglašavala poslušnost žena muževima, djece roditeljima i robova gospodarima. Ipak, ni poganski filozofi nisu davali očevima tiransku vlast nad ukućanima nego su od njih tražili razboritost. To preuzima i naš nadahnuti pisac tražeći da muževi prema ženama ne budu osorni a očevi da ne ogorčavaju svoju djecu pri nastojanju da ih odgoje za život. O ovim nadahnutim opomenama očevima i odgojiteljima rijetko razmišljamo.
U rečenici koja prethodi sveti pisac podsjeća naslovnike kako su na krštenju svukli staroga čovjeka te obukli novoga "koji se obnavlja za spoznaju po slici svoga Stvoritelja" (Kol 3, 9-11). Ova krsna ucijepljenost muževa i žena, djece i roditelja u Krista raspetog i uskrslog daje vjernicima novu podlogu za međusobno prihvaćanje i služenje u braku i obitelji. Slijedi popis vrlina koje trebaju vladati u kršćanskoj obitelji kao i u cijeloj Crkvi: milosrđe, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, međusobno praštanje te iznad svega - ljubav! Među ove vrline spada i zahvalnost, najprije Bogu a onda i onima od kojih kao ljudi ovisimo - roditeljima, odgojiteljima, drugim osobama. U obitelji treba također vladati međusobno poučavanje i urazumljivanje. Ovdje je odgojna uloga roditelja povezana s ondašnjim sistemom naobrazbe: majka je učila žensku djecu kućne vještine, a otac mušku djecu, sam ili preko učitelja, osnove gramatike i vještine važne za kasniji život odraslih muškaraca. Jedni i drugi trebali su urazumljivati svoje učenike, a to znači strpljivo se prilagoditi njihovoj dobi, ne služiti se samo batinama i prijetnjama.
Građanski i vjernički red u obitelji ne daje muževima pravo da budu osorni prema ženama. Ovdje imamo početak ženskih prava u ondašnjem građanskom društvu koja u Crkvi vežemo uz istinu vjere da je i žena stvorena na sliku i priliku Božju, da ima jednako ljudsko dostojanstvo kao i muškarac.
Od roditelja traži nadahnuti pisac da ne ogorčuju svoju djecu kako ne bi klonula duhom. Cilj odgoja i naobrazbe je osposobiti mlade za uključivanje u društvo odraslih tako da razviju sve svoje sposobnosti i budu korisni članovi obiteljske, narodne i državne zajednice. Da bi to postigli, roditelji i odgojitelji trebaju se baviti djecom, imati za njih vremena, strpljivosti i ljubavi.
Središte ovog odsjeka je Šimunova pjesma "Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodine" u kojoj je sin Marijin prilikom prvog dolaska u hram najavljen kao slava naroda Božjeg Izraela i svjetlo poganskih naroda. To znači da je on sveopći Spasitelj, što je jedna od vlastitih crta Lukina evanđelja.
Naš odlomak izostavlja r. 21 u kojem je zabilježio Luka da je Marijinu sinu osmog dana nakon rođenja dano ime Isus, što znači "Bog pomaže, Bog spašava". Istog dana Isus je bio obrezan, a to je bio vanjski znak uključenja u saveznički narod Božji. Obrezanjem se Isus sasvim utjelovio, postao član povijesnog židovskog naroda.
U r. 22 "dani njihova čišćenja" odnosili su se na ženu koja se 40 dana nakon poroda muškog čeda nije trebala pojavljivati na sinagogalnom bogoslužju i u društvu jer je rađanjem djeteta sudjelovala na Božjoj stvarateljskoj moći. Prvi nastup u javnosti je zahvala Bogu za darovano dijete. Isusovi roditelji prinose dar siromaha kao zahvalu za dijete, što znači da se Isus rodio u siromašnu obitelj.
U r. 25 ime Šimun znači "Bog je čuo, Bog je uslišio". Šimunova krepost "pravednosti i bogobojaznosti" je predanost u volju Božju. Očekujući "utjehu Izraelovu" Šimun je čekao Mesiju po kojem Bog tješi svoj narod i sve narode svijeta. Pomazanik Gospodnji kojega će Šimun vidjeti prije smrti isto je što i Mesija ili Krist, jer te riječi znače "pomazani" i primjenjivale su se na kraljeve, velike svećenike i proroke prilikom preuzimanja službe. Dijete Isusa donijeli su "roditelji" - iako Luka zna da Josip nije naravni otac Isusov. Josip se brine za Isusa donoseći ga prvi puta u hram, a kad dječak odraste, ići će s "roditeljima svake godine o blagdanu Pashe u Jeruzalem" (Lk 2, 41).
Šimun prima dječaka Isusa u naručje. On je stražar koji budno obavlja svoju službu. Prepoznaje Isusa unutarnjim svjetlom Duha kao Očekivanoga i ispovijeda svoju vjeru o njemu.
Cijeli ovaj izvještaj Luka je načinio po uzoru na 1 Sam 1-2 gdje se govori o rođenju dječaka Samuela i događaju kako su dječakovi roditelji donijeli svoga sina u hram u Šilo da služi Bogu a primio ih veliki svećenik Eli. Šimunova pjesma sastavljena je na temelju riječi iz propovijedi proroka u babilonskom sužanjstvu (usp. Iz 52, 9-10; 49, 6; 40, 5). Za Šimuna je nastupilo vrijeme ispunjenja i zahvalno klikće da sada može umrijeti. Trudio se da živi kao Božji Sluga i spreman je otići iz zemaljskog života upoznavši Mesiju kao vjernog, Slugu.
Marijina dječaka naziva Šimun Božjim spasenjem i tako najavljuje da će Isus pribavljati ljudima od Boga ono što znači njegovo ime. To spasenje Bog je pripravio pred svima narodima. Bog objave, Bog staroga zavjeta po Isusu postaje Bog svih naroda. Mesija je svjetlost poganskih naroda i slava Izraela, izabranog naroda Božjega.
Josip i Marija "divili su se što se to o njemu govori" (r. 33). Ovim Luka nastavlja napomenu kako je Marija u srcu razmišljala o svemu što su pastiri rekli za Isusa. Dijete Isus nije odmah bilo jasno Josipu i Mariji. Njih dvoje imali su stupnjevito upoznavati božansko dijete, iznova otkrivati svoju ulogu u njegovu životu i ponizno je vršiti. Ovo vrijedi za razborite roditelje svakog djeteta. Ako ne žele praviti nasilje nad djetetom, roditelji moraju pomoći da se ono razvije u samostalnu ličnost, pokazati mu što voli i kako to može postići.
Isus je "znak osporavan u Izraelu" (r. 33b). Bit će Mesija drugačiji nego što želi puk i religiozne vode naroda. Zato će mu mnogi poricati da je Mesija.
"Mač" koji će probosti Marijinu dušu je duhovni rast Majke sa Sinom koji će jednog dana proglasiti da su mu braća i sestre svi koji s njime volju Božju traže i prihvaćaju. Marija će morati naučiti da je Isusu važnije ono što od njega očekuje Otac nebeski nego zemaljski roditelji i rodbina. Ovdje vidimo Mariju i Josipa spremne da svome djetetu posvete dostatnu pažnju. Neka u tome pomognu našim roditeljima!
TI SVAKO DOBRO POČINJEŠ I DOVRŠAVAŠ
U misnim molitvama i čitanjima danas se isprepliće slavljenje Marijina bogomaterinstva i vjerničko gledanje na početak nove građanske godine.
Kad je rimska država odredila da građanska godina ima počinjati u siječnju, s vremenom su pogani Rima uveli na početku siječnja svetkovinu boga Janusa o kojem su vjerovali da ima dva lica. Kršćani Rima činili su u te dane pokoru i postili da dadnu izraz svojoj vjeri kako miran građanski život i duhovna dobra u toku godine osigurava Bog istiniti. Sačuvana je jedna Augustinova propovijed u kojoj ovaj biskup rimske kulture ističe da pogani o Novoj godini idu u kazalište a kršćani u crkvu; oni se opijaju a kršćani poste.
Rimska crkva uvela je s vremenom blagdan Marijina bogomaterinstva na osminu Božića da istakne vjeru u Božju prisutnost u ljudskoj povijesti. Blagdan se zvao "Spomen (natale) sv. Marije". Kad su kršćani Rima od braće s Istoka uzeli Veliku Gospu kao glavni Marijin spomen u liturgiji, ovaj je blagdan pao u zaborav pa se 1. siječnja slavila samo Osmina Božića. Godine 1931. katolici svijeta slavili su 1500. obljetnicu efeškog sabora na kojem je definirana dogma o Marijinu bogomaterinstvu. Tom zgodom papa je uveo posebni blagdan Marijina materinstva koji se imao slaviti 11. listopada. Prilikom saborske liturgijske obnove dokinut je blagdan Marijina materinstva 11. listopada a obnovljena svetkovina Marijina materinstva na osminu Božića.
Trag dvostrukog slavlja ostao je u misi. U zbornoj ističemo da je Bog plodnim djevičanstvom Marijinim dao ljudskom rodu vječno spasenje i molimo da (i u ovoj godini) iskusimo njezin zagovor. U darovnoj je istaknuto da Bog "svako dobro počinje i dovršava". U prvom čitanju imamo starozavjetni blagoslov svećenika narodu koji savršeno odgovara početku nove godine. Drugo čitanje i evanđelje ističu Marijinu ulogu u utjelovljenju Sina Božjeg. Hrvatska božićna pjesma "Narodi nam se kralj nebeski" divno povezuje božićno otajstvo, Marijino materinstvo i ulazak u novu građansku godinu.
Prvo čitanje "kanonizira" novogodišnje raspoloženje koje nije potrebno prigušivati dok slavimo svete tajne. Mojsije određuje kako veliki svećenik Aron i ostali svećenici imaju u svečanim zgodama blagoslivljati liturgijsku zajednicu.
Za razumijevanje ovog čitanja nužno je podsjetiti na biblijsko učenje o blagoslovu - ljudskom i Božjem. Blagoslov je čin darivanja i sam dar. U Bibliji postoji prosni hvalbeni blagoslov. Kad otac blagoslivlja prvorođenca i drugu svoju djecu, daje im sve što ima i prosi od Boga životnu sreću. Kad vjernik blagoslivlja Boga za dar izlaska iz ropstva u obećanu zemlju, za kruh svagdašnji, rodnu godinu i zdravu kućnu čeljad - ispovijeda svoju ovisnost od Boga i zahvaljuje za sve što ima i što jest. Svećenički blagoslov dobiva vrijednost iz Božje odredbe da određeni pripadnici vjerske zajednice služe braći i sestrama predvodeći bogoslužje, proseći od Boga milost za vjernike i sve ljude te svjedočeći duhovne vrijednosti u povijesnom materijalnom svijetu. Starozavjetni i novozavjetni vjernici traže od svojih svećenika blagoslov za sebe kao osobe, za svoje domove, polja i pothvate uvjereni da ljudsko zalaganje bez Božjeg blagoslova samo ne garantira sigurnu budućnost i miran život među ljudima.
Naše današnje čitanje je blagoslovna molitva za materijalno blagostanje i sveopći mir. Snagom hebrejskog paralelizma "neka te blagoslovi" isto je što i "neka te čuva". Svjetlo lica Božjeg isto je što i njegova milost, odnosno saveznička naklonost (hesed). Kad Gospodin na pojedinca ili cijelu zajednicu svraća svoj pogled, tada se među ljude vraća mir. Mir u Bibliji nije samo odsutnost agresije od strane susjeda ili tuđe armije. Šalom - mir je i unutarnje zadovoljstvo, smisao ljudskog djelovanja i življenja. Zato pape posljednjih godina predlažu katolicima i svim ljudima da Novu godinu slavimo kao svjetski dan mira. Tema ovogodišnjeg svjetskog dana mira je "Poštivati manjine da se izgradi mir". Mi obični ljudi skloni smo mišljenju da svjetski mir ovisi od političara i generala velikih i malih država svijeta. Sabor uči da se to ipak tiče svakoga od nas: "Budući da je ljudska volja nestalna i ranjena grijehom, ostvarenje mira traži trajno svladavanje strasti i budnost zakonite vlasti... Za izgradnju mira bezuvjetno je potrebna čvrsta volja da se poštuju drugi ljudi i narodi i njihovo dostojanstvo te zauzeto ispunjavanje bratstva. Tako je mir plod također ljubavi koja ide dalje od onoga što može izvesti pravda... Stoga se svi kršćani usrdno pozivaju da se 'provodeći u život istinu u ljubavi' (Ef 4,15) ujedine sa svim doista mirotvornim ljudima da bi izmolili i izgradili mir" (GS 78).
Pripjevni psalam iza prvog čitanja je zahvalna pjesma Izraelaca nakon žetve (Ps 67), ali je mogao biti upotrebljavan i kao molitva za uspjeh ljudskog rada. Božji blagoslov nad vlastitom obitelji i zajednicom vjernici uzimaju kao znak spasenja dostupnog svim narodima: "Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas... da bi sva zemlja upoznala putove tvoje, svi puci tvoje spasenje!" Ovo je vjernička zahvalna konstatacija a ujedno i prošnja. Ovdje donosimo tekst svečanog blagoslova na kraju mise, koji je također na liniji novogodišnjeg ljudskog i vjerničkog raspoloženja:
Bog, izvor i počelo svakog blagoslova,
obasuo vas obiljem svoje milosti
i u novoj godini čuvao žive i zdrave. - Amen!
Dao vam postojanu vjeru,
nepokolebljivu nadu,
strpljivost i ustrajnu ljubav. - Amen!
Darovao vam u životu i radu mir,
u molitvi uspjeh,
na kraju život vječni. - Amen!
U prvom čitanju, pripjevnom psalmu i završnom blagoslovu naziremo vjernički stav početkom nove građanske godine: ni strah ni neodgovorno zatvaranje očiju pred problemima nego pouzdanje u Boga koji traži da ozbiljno računamo s njime i u novoj godini.
Ovaj kratki odlomak i izraz "potomak Davidov po tijelu" u Rim 1,3 su jedina dva mjesta kod Pavla gdje se spominje Isusova Majka - i to neizravno. "Od žene bi rođen" više govori o Sinu nego o Majci: postao je pravi čovjek, podložan svemu što ljudi u životu doživljavaju i mogu doživjeti. U neposrednom kontekstu Pavlu je važno pokazati Galaćanima da je Isus postao podložnik Zakona, ispunio propise Zakona i okončao starozavjetnu ekonomiju spasenja. Galaćani su naime bili zastrašivani od strane pokrštenih Židova da nije dovoljno biti vjernički krštenjem ucijepljen u Krista raspetog i uskrslog nego da treba i dalje obdržavati starozavjetne disciplinske , propise.
"Da primimo posinstvo". Iz grčke i rimske pravne prakse o posinjenju, kojim tuđe dijete postaje punopravni baštinik roditelja koji ga usvajaju, Pavao objašnjava nov odnos krštenika prema Bogu. Životno pridruženi Sinu koji nas je na krštenju opečatio Duhom (usp. Ef 1, 1314), ostajemo Bogu zauvijek dragi. Možemo u molitvama tepati Bogu "Abba - Tata", kao što je sam Isus molio. Iako piše vjernicima koji ne znaju aramejski, Pavao ovdje prenosi Isusovu izvornu riječ, jer je ovlašten i zadužen učiti da proslavljeni Krist proteže na sve krštenike svoj jedinstveni odnos prema Ocu nebeskom. Svjesni ovog posinstva, koje nam je omogućeno Marijinim bogomaterinstvom, ulazimo vedro u novu godinu.
S ovim događajem iz Lukina evanđelja susreli smo se na misi zornici na Božić. Onda je on bio utkan u našu misu kao događaj poklona siromašnih i zapostavljenih pastira novorođenom Dječaku koji je Evanđelje, Gospodin i Spasitelj svih ljudi.
Danas nam liturgija u istom događaju pokazuje Mariju kao onu koja "u sebi pohranjivaše sve ove događaje i prebiraše ih u svom srcu". Za "događaje" stoji u grčkom izvorniku ta remata, što doslovno znači "riječi", ali se u novozavjetnom grčkom pod tim misle događaji objave, i to konkretni, u kontekstu prikazani događaji objave. Uočimo imperfekt koji je prošlo trajno vrijeme: pohranjivaše, prebiraše. Kao ograničena ljudska osoba, koja je morala napredovati u svijesti o samoj sebi i o događajima svoga života, Marija je vjernički pamtila svete događaje i o njima razmišljala u srcu. "Srce" je u Bibliji unutarnje intelektualno središte čovjeka, njegovo najplemenitije i najintimnije "ja". Ponekad srce označuje i savjest, jer u SZ ne postoji riječ "savjest" (novozavjetni pisci - osobito Pavao preuzeli su je iz grčkog pučkih filozofa stoika). Ovo znači da je Marija sebe gledala i preslagala u svjetlu objave. Iz svake nove životne situacije pitala se, što od mene ovdje i danas očekuje Bog. Osjećala se u savjesti vezanom da postupa onako kako za nju slijedi iz događaja objave. Nije odmah unaprijed znala volju Božju za sebe, Josipa i Dječaka nego ju je morala tražiti molitvom i razmišljanjem. Takvo Marijino vjerničko raspoloženje izvrsno nam pomaže pri vjerničkom ulasku u novu godinu.
Ne znamo što nas u njoj može snaći, ali snagom današnje liturgije i po primjeru Bogorodice možemo u svakoj novoj situaciji uvijek iznova tražiti i prihvaćati volju Božju za nas osobno i za naše najdraže. Neka nam u tom smislu svima bude sretna nova godina!
TI SVAKO DOBRO POČINJEŠ I DOVRŠAVAŠ
U misnim molitvama i čitanjima danas se isprepliće slavljenje Marijina bogomaterinstva i vjerničko gledanje na početak nove građanske godine.
Kad je rimska država odredila da građanska godina ima počinjati u siječnju, s vremenom su pogani Rima uveli na početku siječnja svetkovinu boga Janusa o kojem su vjerovali da ima dva lica. Kršćani Rima činili su u te dane pokoru i postili da dadnu izraz svojoj vjeri kako miran građanski život i duhovna dobra u toku godine osigurava Bog istiniti. Sačuvana je jedna Augustinova propovijed u kojoj ovaj biskup rimske kulture ističe da pogani o Novoj godini idu u kazalište a kršćani u crkvu; oni se opijaju a kršćani poste.
Rimska crkva uvela je s vremenom blagdan Marijina bogomaterinstva na osminu Božića da istakne vjeru u Božju prisutnost u ljudskoj povijesti. Blagdan se zvao "Spomen (natale) sv. Marije". Kad su kršćani Rima od braće s Istoka uzeli Veliku Gospu kao glavni Marijin spomen u liturgiji, ovaj je blagdan pao u zaborav pa se 1. siječnja slavila samo Osmina Božića. Godine 1931. katolici svijeta slavili su 1500. obljetnicu efeškog sabora na kojem je definirana dogma o Marijinu bogomaterinstvu. Tom zgodom papa je uveo posebni blagdan Marijina materinstva koji se imao slaviti 11. listopada. Prilikom saborske liturgijske obnove dokinut je blagdan Marijina materinstva 11. listopada a obnovljena svetkovina Marijina materinstva na osminu Božića.
Trag dvostrukog slavlja ostao je u misi. U zbornoj ističemo da je Bog plodnim djevičanstvom Marijinim dao ljudskom rodu vječno spasenje i molimo da (i u ovoj godini) iskusimo njezin zagovor. U darovnoj je istaknuto da Bog "svako dobro počinje i dovršava". U prvom čitanju imamo starozavjetni blagoslov svećenika narodu koji savršeno odgovara početku nove godine. Drugo čitanje i evanđelje ističu Marijinu ulogu u utjelovljenju Sina Božjeg. Hrvatska božićna pjesma "Narodi nam se kralj nebeski" divno povezuje božićno otajstvo, Marijino materinstvo i ulazak u novu građansku godinu.
Prvo čitanje "kanonizira" novogodišnje raspoloženje koje nije potrebno prigušivati dok slavimo svete tajne. Mojsije određuje kako veliki svećenik Aron i ostali svećenici imaju u svečanim zgodama blagoslivljati liturgijsku zajednicu.
Za razumijevanje ovog čitanja nužno je podsjetiti na biblijsko učenje o blagoslovu - ljudskom i Božjem. Blagoslov je čin darivanja i sam dar. U Bibliji postoji prosni hvalbeni blagoslov. Kad otac blagoslivlja prvorođenca i drugu svoju djecu, daje im sve što ima i prosi od Boga životnu sreću. Kad vjernik blagoslivlja Boga za dar izlaska iz ropstva u obećanu zemlju, za kruh svagdašnji, rodnu godinu i zdravu kućnu čeljad - ispovijeda svoju ovisnost od Boga i zahvaljuje za sve što ima i što jest. Svećenički blagoslov dobiva vrijednost iz Božje odredbe da određeni pripadnici vjerske zajednice služe braći i sestrama predvodeći bogoslužje, proseći od Boga milost za vjernike i sve ljude te svjedočeći duhovne vrijednosti u povijesnom materijalnom svijetu. Starozavjetni i novozavjetni vjernici traže od svojih svećenika blagoslov za sebe kao osobe, za svoje domove, polja i pothvate uvjereni da ljudsko zalaganje bez Božjeg blagoslova samo ne garantira sigurnu budućnost i miran život među ljudima.
Naše današnje čitanje je blagoslovna molitva za materijalno blagostanje i sveopći mir. Snagom hebrejskog paralelizma "neka te blagoslovi" isto je što i "neka te čuva". Svjetlo lica Božjeg isto je što i njegova milost, odnosno saveznička naklonost (hesed). Kad Gospodin na pojedinca ili cijelu zajednicu svraća svoj pogled, tada se među ljude vraća mir. Mir u Bibliji nije samo odsutnost agresije od strane susjeda ili tuđe armije. Šalom - mir je i unutarnje zadovoljstvo, smisao ljudskog djelovanja i življenja. Zato pape posljednjih godina predlažu katolicima i svim ljudima da Novu godinu slavimo kao svjetski dan mira. Tema ovogodišnjeg svjetskog dana mira je "Poštivati manjine da se izgradi mir". Mi obični ljudi skloni smo mišljenju da svjetski mir ovisi od političara i generala velikih i malih država svijeta. Sabor uči da se to ipak tiče svakoga od nas: "Budući da je ljudska volja nestalna i ranjena grijehom, ostvarenje mira traži trajno svladavanje strasti i budnost zakonite vlasti... Za izgradnju mira bezuvjetno je potrebna čvrsta volja da se poštuju drugi ljudi i narodi i njihovo dostojanstvo te zauzeto ispunjavanje bratstva. Tako je mir plod također ljubavi koja ide dalje od onoga što može izvesti pravda... Stoga se svi kršćani usrdno pozivaju da se 'provodeći u život istinu u ljubavi' (Ef 4,15) ujedine sa svim doista mirotvornim ljudima da bi izmolili i izgradili mir" (GS 78).
Pripjevni psalam iza prvog čitanja je zahvalna pjesma Izraelaca nakon žetve (Ps 67), ali je mogao biti upotrebljavan i kao molitva za uspjeh ljudskog rada. Božji blagoslov nad vlastitom obitelji i zajednicom vjernici uzimaju kao znak spasenja dostupnog svim narodima: "Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas... da bi sva zemlja upoznala putove tvoje, svi puci tvoje spasenje!" Ovo je vjernička zahvalna konstatacija a ujedno i prošnja. Ovdje donosimo tekst svečanog blagoslova na kraju mise, koji je također na liniji novogodišnjeg ljudskog i vjerničkog raspoloženja:
Bog, izvor i počelo svakog blagoslova,
obasuo vas obiljem svoje milosti
i u novoj godini čuvao žive i zdrave. - Amen!
Dao vam postojanu vjeru,
nepokolebljivu nadu,
strpljivost i ustrajnu ljubav. - Amen!
Darovao vam u životu i radu mir,
u molitvi uspjeh,
na kraju život vječni. - Amen!
U prvom čitanju, pripjevnom psalmu i završnom blagoslovu naziremo vjernički stav početkom nove građanske godine: ni strah ni neodgovorno zatvaranje očiju pred problemima nego pouzdanje u Boga koji traži da ozbiljno računamo s njime i u novoj godini.
Ovaj kratki odlomak i izraz "potomak Davidov po tijelu" u Rim 1,3 su jedina dva mjesta kod Pavla gdje se spominje Isusova Majka - i to neizravno. "Od žene bi rođen" više govori o Sinu nego o Majci: postao je pravi čovjek, podložan svemu što ljudi u životu doživljavaju i mogu doživjeti. U neposrednom kontekstu Pavlu je važno pokazati Galaćanima da je Isus postao podložnik Zakona, ispunio propise Zakona i okončao starozavjetnu ekonomiju spasenja. Galaćani su naime bili zastrašivani od strane pokrštenih Židova da nije dovoljno biti vjernički krštenjem ucijepljen u Krista raspetog i uskrslog nego da treba i dalje obdržavati starozavjetne disciplinske , propise.
"Da primimo posinstvo". Iz grčke i rimske pravne prakse o posinjenju, kojim tuđe dijete postaje punopravni baštinik roditelja koji ga usvajaju, Pavao objašnjava nov odnos krštenika prema Bogu. Životno pridruženi Sinu koji nas je na krštenju opečatio Duhom (usp. Ef 1, 1314), ostajemo Bogu zauvijek dragi. Možemo u molitvama tepati Bogu "Abba - Tata", kao što je sam Isus molio. Iako piše vjernicima koji ne znaju aramejski, Pavao ovdje prenosi Isusovu izvornu riječ, jer je ovlašten i zadužen učiti da proslavljeni Krist proteže na sve krštenike svoj jedinstveni odnos prema Ocu nebeskom. Svjesni ovog posinstva, koje nam je omogućeno Marijinim bogomaterinstvom, ulazimo vedro u novu godinu.
S ovim događajem iz Lukina evanđelja susreli smo se na misi zornici na Božić. Onda je on bio utkan u našu misu kao događaj poklona siromašnih i zapostavljenih pastira novorođenom Dječaku koji je Evanđelje, Gospodin i Spasitelj svih ljudi.
Danas nam liturgija u istom događaju pokazuje Mariju kao onu koja "u sebi pohranjivaše sve ove događaje i prebiraše ih u svom srcu". Za "događaje" stoji u grčkom izvorniku ta remata, što doslovno znači "riječi", ali se u novozavjetnom grčkom pod tim misle događaji objave, i to konkretni, u kontekstu prikazani događaji objave. Uočimo imperfekt koji je prošlo trajno vrijeme: pohranjivaše, prebiraše. Kao ograničena ljudska osoba, koja je morala napredovati u svijesti o samoj sebi i o događajima svoga života, Marija je vjernički pamtila svete događaje i o njima razmišljala u srcu. "Srce" je u Bibliji unutarnje intelektualno središte čovjeka, njegovo najplemenitije i najintimnije "ja". Ponekad srce označuje i savjest, jer u SZ ne postoji riječ "savjest" (novozavjetni pisci - osobito Pavao preuzeli su je iz grčkog pučkih filozofa stoika). Ovo znači da je Marija sebe gledala i preslagala u svjetlu objave. Iz svake nove životne situacije pitala se, što od mene ovdje i danas očekuje Bog. Osjećala se u savjesti vezanom da postupa onako kako za nju slijedi iz događaja objave. Nije odmah unaprijed znala volju Božju za sebe, Josipa i Dječaka nego ju je morala tražiti molitvom i razmišljanjem. Takvo Marijino vjerničko raspoloženje izvrsno nam pomaže pri vjerničkom ulasku u novu godinu.
Ne znamo što nas u njoj može snaći, ali snagom današnje liturgije i po primjeru Bogorodice možemo u svakoj novoj situaciji uvijek iznova tražiti i prihvaćati volju Božju za nas osobno i za naše najdraže. Neka nam u tom smislu svima bude sretna nova godina!
SUBAŠTINICI, SUTIJELO I SUDIONICI OBEĆANJA U KRISTU ISUSU PO EVANĐELJU
Ovaj je blagdan povijesno stariji od Božića, jer su ga počeli slaviti kršćani Istoka kao Isusovo rođenje početkom III stoljeća. Pogani Antiohije slavili su u noći s 5. na 6. siječnja rođenje Eona, kojega su častili kao boga vremena i vječnosti, i tom zgodom obavljali ceremoniju s vodom iz Nila. Zato je u najstarijim misnim tekstovima na ovaj blagdan spominjano i Isusovo krštenje te svadba u Kani, a oni koji mole časoslov nalaze i danas trag trostrukom obilježju ovog blagdana u antifoni za "Blagoslovljen" kod Jutarnje i za "Veliča" kod Večernje.
Da potisnu pogansko praznovjerje, kršćani Aleksandrije nazvali su ovaj blagdan epifanijom - očitovanjem Boga. U poklonu mudraca s Istoka Bog je Isusa očitovao kao sveopćeg Spasitelja Židova i svih ostalih naroda. Naš hrvatski naziv "Bogojavljenje" izvrsno preriče izvorni sadržaj ove svetkovine. Kršćani Rima preuzeli su je od Istočnjaka tokom druge polovice IV stoljeća i zadržali je na prvotnom datumu, dok su kršćani Istoka preuzeli od Rima blagdan Božića i uveli ga na dan kad su ga slavili zapadni kršćani. Tako u preuzimanju božićnih blagdana vidimo povezanost kršćana Istoka i Zapada. Današnja misa naglašava univerzalnost spasenja dostupnog u Kristu. Zborna molitva tumači događaj iz evanđelja kao čin kojim je Bog "po zvijezdi prethodnici narodima objavio svoga Jedinorođenca". Za prvo čitanje imamo odlomak pjesme o slavi Jeruzalema nad kojim pogani prepoznaju Božje djelovanje i spontano dolaze na poklon. Saborska obnova obogatila je ovaj blagdan čitanjem iz Ef 3, 2-6 prema kojemu su i pogani subaštinici spasenja u Kristu po Evanđelju. Prefacija ističe da je Bog "danas otajstvo našeg spasenja u Kristu objavio svim narodima na prosvjetljenje". Svečani zaključni blagoslov sadrži predsjedateljev zaziv: "Vi ste pouzdano pošli za Kristom, svjetlom u tami; neka Gospodin i vas učini svjetlom svojoj braći!"
Bogojavljenje je svetkovina univerzalnosti Crkve koju Bog čini sveopćim sakramentom spasenja, ali joj i zadaje da uvijek iznova postaje jasan znak i privlačno sredstvo spasenja svih naroda i pojedinaca u Kristu. Nastojmo to danas u misi doživjeti i svjesno prihvatiti.
Ovaj odlomak Izaijine knjige sadrži lirski opis obnovljenog Jeruzalema u kojem se povratnici vesele Božjoj prisutnosti i hodočašću stranaca koji s poštovanjem priznaju Božje djelovanje nad svetim gradom.
Prorok poziva Jeruzalem kao zbornu osobu - to jest cijeli vjernički narod - da u osvit novog dana prepozna slavu Božju što nad njim sja, dok tama mnogoboštva i vjerskog neznanja prekriva poganske narode. U stranim hodočasnicima prorok vidi univerzalnost spasenja što ga Bog dariva. Ovo i neka druga starozavjetna mjesta bila su povod da rabini protumače univerzalnost religije tako što bi Jeruzalem bio "pupak" svijeta: stranci trebaju doći, pokloniti se Bogu Izraelovu i prihvatiti vjersku disciplinu Zakona ili Tore.
Stranci u našem tekstu ne dolaze praznih ruku: donose "bogatstvo mora" tj. umjetnine i darove naroda koji žive po obalama Sredozemlja a koje su Izraelci cijenili kao razvijenije i naprednije. "Mnoštvo deva" znak je da hodočasnici prolaze pustinjom - bilo Sirijskom iz Mezopotamije, bilo Sinajskom iz Egipta i Afrike. Midjan, Efa i Saba su krajevi u kojima žive Abrahamovi potomci od Keture, ne od Sare. Oni u vremenu nastanka ovoga teksta nisu sljedbenici Boga jedinoga, ali će se u budućnosti prikloniti pravom Bogu i prepoznati njegovo djelovanje u savezničkom narodu Izraelu. Ljudi iz Sabe bili su poznati po tamjanu, dragocjenim metalima i miomirisima. Oni donose svoje proizvode da uveličaju žrtveno bogoštovlje naroda Božjeg: zlato je dragocjena kovina poklonjena za hramsku liturgiju, a tamjan se upotrebljavao za svagdanju miomirisnu žrtvu koja se jedina prinosila u samoj zgradi hrama. Ovi stranci ne samo da donose darove:
"Izdaleka ti dolaze sinovi, kćeri ti nose u naručju". Oni olakšavaju sabiranje Božjeg naroda, a nemoćne ženske osobe čak nose na rukama u sveti grad.
Na temelju ovog čitanja Crkva se osjeća novim Jeruzalemom i zove svoju djecu da prepoznaju slavu Božju što na njoj sja radi prisutnog i dostupnog spasenja. Ovo je jedna dimenzija univerzalnosti: Bog koji spašava jest Bog svih, i vjernici bi ga kao takvog trebali svojim postupcima objavljivati.
Ovaj kratki odlomak uzet je iz Poslanice Efežanima, upućene kršćanima poganskog porijekla. Sveti pisac u ovoj poslanici pokazuje dvije vrste pripadnika kršćanske zajednice: "Mi" su kršteni Židovi koji su se "prije nadali u Kristu" (1, 12); "Vi" su kršteni pogani koji su također opečaćeni Duhom "pošto su čuli Riječ istine, Evanđelje ; spasenja svoga" (1, 12-13). Pavao u ovom odlomku izlaže Otajstvo koje mu je povjereno. Svojim misijskim djelovanjem on zasađuje Crkvu među poganskim narodima i divi se njihovu odazivu. Jedva može doći k sebi od radosti što se u Crkvi prihvaćaju, pomažu i povezuju bivši pogani i bivši Židovi koji su se međusobno častili uvredama i prezirom. Židovi su zvali pogane psima i smatrali ih jadnima zato što nemaju objave i žive grešno. Pogani su Židove prezirali što obrezivanjem sakate ljudsko tijelo, ne miješaju se s ostalim svijetom i razlikuju se u obiteljskom ćudoređu od ostalih muškaraca i žena.
Podsjećajući naslovnike na iskustvo crkvenog zajedništva on kaže u čemu se sastoji Otajstvo: "Pogani su subaštinici, sutijelo i sudionici obećanja u Kristu Isusu - po Evanđelju!" Baština u kraljevstvu Božjem bila je prije Krista pridržana samo pripadnicima povijesnog Izraela. Sada pada ta povlastica. Kao što su ljudi jedne države jedni drugima potrebni kao različiti organi jednog tijela, tako kršteni pogani i kršteni Židovi sačinjavaju Crkvu kao jedno tijelo Kristovo. Pogani su "sutijelo". Ovdje je sveti pisac skovao novu grčku riječ da izrazi svoju vjeru o univerzalnosti Crkve Kristove. Biti "sutijelo" znači tako pripadati Kristu i njegovim krštenicima da sačinjavamo jedno tijelo. To je konstatacija i zadatak.
"Po Evanđelju" znači po službi i sadržaju propovijedanja među svim narodima. Za razliku od starozavjetne univerzalnosti, kad zainteresirani stranci trebaju doći u Jeruzalem da bi dobili udio na spasenju, u vremenu Novog zavjeta Kristovi propovjednici evanđelja trebaju ići među tuđe narode te im na njihovu jeziku, prilagođeno njihovoj kulturi, naviještati spasenje u Kristu Isusu. Od onih koji se odazovu trebaju formirati mjesne Crkve kao izraz sveopće Crkve koja je znak i sredstvo spasenja u Kristu. Sveopći ili univerzalni sakrament spasenja. Krštene "strance" vjernici trebaju tako prihvaćati da oni požele u Crkvi ostati, da se osjećaju prihvaćeni, uvaženi, ljubljeni.
Izvještajem o pohodu Mudraca s Istoka Matej je htio pokazati kako su obrazovani stranci iz rasporeda nebeskih tjelesa prepoznali da se nešto važno događa u židovskoj zemlji, došli u Jeruzalem kao glavni grad zemlje i otkrili Dijete u Betlehemu te mu priznali kraljevsko dostojanstvo.
Za "Mudrace" stoji u izvorniku "magi". To su u ono doba prvenstveno bili stručnjaci za poznavanje zvijezda ukoliko one svojim položajem utječu na zbivanja na zemlji ili najavljuju da se nešto zbiva. Ovi strani intelektualci su repriza pohoda kraljice od Sabe koja je došla iz Etiopije da provjeri da li je Salomonova mudrost onolika kako se pripovijeda. Herod pita teološke eksperte, gdje bi se imao roditi kraljevski Mesija. Dobiva odgovor iz proročanstva o Davidovu potomku. Ni on ni teolozi ne odlaze u Betlehem. Stranci sami nastavljaju put, nalaze Dječaka u Davidovu gradu i iskazuju mu kraljevsku počast poklonivši mu zlato, tamjan i smirnu. Poruku u snu razumiju kao Božju brigu nad Dječakom koji treba dorasti za svoju zadaću. Zato ne nose Herodu vijest gdje su našli Dječaka i vraćaju se drugim putem u svoj kraj. Matej je ovdje htio pokazati da je Isus Mesija iz Davidova roda jer se na njemu ispunjavaju Pisma. Pokazao je i kontrast između stranaca koji vjeruju u kraljevskog Mesiju i Židova koji se za njega ni ne zanimaju.
Kad je Matej ovo zapisivao, imao je na umu svoju crkvenu zajednicu sastavljenu od većine obraćenih Židova. Oni su bili skloni misliti da su Židovi prvorazredni članovi Crkve a pogani trebaju u svemu prihvatiti židovske vjerske običaje i prilagoditi se židovskom mentalitetu u Crkvi. Ovom zgodom Matej je htio opomenuti židovsku subraću u Crkvi: ne smiju svojim ponašanjem priječiti ostajanje krštenih pogana u Crkvi ni ometati zanimanje novih stranaca za Isusov pokret. Dapače, trebaju zbiljski misijski djelovati a ne čekati da se stranci požidove.
Tako nas i ova zgoda potiče na novozavjetnu univerzalnost. Crkva jest sveopći sakrament spasenja u Kristu, ali ona to treba sve više postajati.
SKROVITI MESIJA I POSLUŠNI SIN OČEV
U nedjelju iza Bogojavljenja slavimo Gospodinovo krštenje. To je događaj koji bilježe evanđelisti Matej, Marko i Luka, a Ivan ne prikazuje samo krštenje nego Krstiteljev usklik: "Evo Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta!" Događaj je tako važan da ga spominje Petar u govoru Korneliju i njegovim ukućanima koji su zaželjeli uključiti se u zajednicu krštenih uz uvjet da im se ne nameće židovski vjerski običaj obrezanja.
U evanđeljima događaj krštenja ima dva aspekta: Isus je tom zgodom bio predstavljen kao Sin Očev, Jganjac obećani Mesija. Tako događaj Gospodinova krštenja prikazuje Matej i Ivan. Drugi aspekt zabilježili su Luka i Marko, jer prema njima glas iz neba govori Isusu: "Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!" Ovo znači da je Isus došao na Jordan da podrži Krstiteljev pokret te da se solidarizira sa svima spremnim na obraćenje. Tom zgodom se pitao, da li je vrijeme da započne mesijansku djelatnost te ako jest, kakav Mesija treba biti: politički i čudotvorni kako želi narod ili skroviti i ponizni poput Izaijina Sluge Patnika? Dobio je odgovor da je vrijeme za mesijanski nastup, ali da treba biti Mesija skroviti.
Naša liturgija ovaj događaj Isusova života veže s našim krštenjem. U zbornoj molitvi spominjemo događaj Isusova krštenja u Jordanu te prosimo da bismo sveudilj živjeli u Božjoj ljubavi svi mi koji smo Božja posinjena djeca, rođena iz vode i Duha Svetoga. U popričesnoj prosimo da s vjerom slušamo Božjeg Jedinorodenca i tako zaista budemo Božji sinovi i kćeri. Ovaj blagdan ima vlastito predslovlje koje sažima događaj i poruku otajstva što ga slavimo:
Ti si na Jordanu čudesnim znakom navijestio novo krštenje
i glasom s neba objavio;
ti si Krista pomazao Duhom Svetim da Riječ tvoja prebiva među nama;
da siromasima donese blagovijest.
Naše je krštenje životni udio na Isusovoj pomazanosti Duhom Svetim. Kao što je Isus snagom Duha postao i ostao skroviti Mesija, tako i mi trebamo slušati poticaje Duha koji govori kroz riječ Božju u našoj liturgiji, zatim kroz našu savjest i događaje života. Ovakvom poslušnošću Ocu u Sinu snagom Duha sve više postajemo sinovi i kćeri Božje.
Ovaj odlomak uvršten je u današnju liturgiju zato što sadrži riječi "Evo Sluge mojeg" koje se mogu prevesti i s "Ti si sin moj" ili "Ovo je sin moj". Tim riječima predstavio je kod krštenja glas iz neba prisutnom mnoštvu Isusa.
U kontekstu Izaijine knjige ovo je prva od četiriju pjesama o sluzi Patniku. Sluga je skroviti prorok kojega Bog šalje Izraelcima i poganskim narodima. On u svom djelovanju nailazi na osporavanje te na kraju biva nasilno ubijen, ali ljudi kasnije uviđaju da su njegovim masnicama oni izliječeni te da je on svoj život dao za sve.
Reci 1-4 su Božji govor kojim je predstavljen Sluga. Sluga je Božji miljenik i izabranik zato što poslušno naviješta riječ Božju Izraelcima i poganskim narodima. Ovim Bog uvodi Slugu u javnu službu u zajednici vjernika. Kaže da je na njega Duha svoga izlio. To je pomazanje kakvim su u ono doba uvođeni u javnu službu proroci, kraljevi i veliki svećenici. Materijalno pomazanje znak je duhovne snage kojom Bog krijepi proroka u njegovu pozivu, i to za stalno. Duh je na Slugu izliven i stalno ostaje na njemu. Svojstveno je ovom Sluzi da "vikat neće, trske napuknute neće slomiti, stijenja što tek tinja neće ugasiti" (r. 2-3). Upravo ovim Sluga će biti tip Isusa Mesije: ne ide za vanjskim uspjesima i ovacijama, ne odbacuje moralno posrnule i moralno napukle. Ostajući otvoren za grešnike, on uprisutnjuje Božju dobrotu prema svima ljudima. "Otoci žude za naukom njegovim" (r. 4) odnosilo se povijesno na Izraelce raspršene među poganskim narodima. Oni su spremni na obraćenje, prepoznaju u Sluzi pravog Božjeg poslanika. Posljednja dva retka su Božji govor Sluzi, dok je dosada Bog predstavljao Slugu narodu. "U pravdi te pozvah" (r. 6) - u svom planu spasenja za sve ljude. "Pravda" je ovdje Božje svojstvo i spremnost da stupi u savez s ljudima, da im bude naklonjen. Sluga je znak saveza "s narodom" i znak "svjetlosti pucima" - to jest saveza s Izraelom kao narodom Božjim i svjetla za poganske narode kojima se Bog po njemu želi objaviti. Time je ovaj Sluga tip Isusa univerzalnog Spasitelja.
Sluga će otvarati oči slijepima, izvoditi sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami. Ovo je povijesni prorok iz vremena sužanjstva u Babiloniji koji je trebao vjerovati u oslobođenje te iz međunarodne političke situacije najavljivati nastup Kira koji će sužnjima dati dopuštenje za povratak u domovinu. Međutim, ovaj prorok naviješta i duhovno otvaranje očiju te duhovno oslobođenje. Pomaže ljudima da uvide kako su slijepi i kako im je potreban izlazak na svjetlo. On je i time slika Isusa koji će se predstaviti kao svjetlo svijeta.
Ovo je dio Petrova govora u kući Kornelija, rimskog oficira koji je iz Cezareje poslao u Jopu svoje sluge da mu dovedu Petra kao pročelnika Isusovih sljedbenika. Kornelije je već vjerovao u Boga objave, čitao Stari zavjet na grčkom te je čuo za Isusa. Spadao je među tzv. "bogobojazne", tj. Grke i Rimljane koji su povjerovali u Boga jedinoga, ali nisu mogli prihvatiti obrezanje i zato nisu bili potpuno primljeni u monoteističku zajednicu vjernika. Vijest o širenju Isusova pokreta dobro mu je došla da ispita, prima li Crkva zainteresirane strance, a da im ne nameće obrezanje. Petrov usklik: "Sad shvaćam da Bog nije pristran, nego u svakom narodu njemu je mio onaj koji ga se boji i čini pravdu" odnosi se na povijesnu odluku da se u Crkvu primaju zainteresirani pogani bez nametanja židovskih disciplinskih propisa. Bog želi spasenje svih i poštuje razlike u kulturi naroda. Tako mora postupati i Crkva Kristova.
Petar proglašava u Kornelijevoj kući uskrslog Isusa gospodarom svih. Iz svog uskrslog stanja on može spašavati sve ljude, pripadnike različitih naroda i kultura. Pred Kornelijem Petar razvija glavne događaje Isusova života i djelovanja. Sve je počelo od Krstitelja. Isus je iz Galileje došao na Jordan Krstitelju te se podvrgao pokorničkom krstu i tom zgodom bio pomazan Duhom i snagom. Zatim je "prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao". U daljnjem toku govora Petar iznosi kako je Bog Isusa uskrisio i odredio da se u Isusovo ime propovijeda oproštenje grijeha svim narodima. Ova propovijed je sažetak misionarskih nastupa.
Bitni događaj, koji su trebali tumačiti svi propovjednici, je krštenje Isusovo kao pomazanje Duhom i snagom. To je uvođenje u mesijansku službu. Iz ovoga izlazi da vjernici krštenjem dobivaju pomazanje Duhom i tako bivaju uvedeni u svoje kršćansko zvanje. Zato je Crkva zajednica krštenih koji imaju udio na Isusovu pomazanju Duhom.
Posvećujemo punu pažnju Markovoj verziji ovog događaja. Izrazom "u one dane" (r. 9) Marko veže Isusovo krštenje uz djelovanje Krstitelja. Krstiteljev nastup bio je tako poznat da o njemu piše i Josip Flavije, židovski povjesničar. To je dakle sigurno povijesni događaj koji je za prvu Crkvu bio važan, ne samo simbolski.
Marku je - prema grčkom izvorniku - vlastito "bi kršten u Jordan", ne "u Jordanu". Time ovaj događaj više povezuje s vjerničkim krštenjem, jer bivamo uronjeni u krsnu vodu. Marko naglašava da je Isus pri izlasku iz rijeke vidio otvorena nebesa i Duha gdje silazi na njega. Za "otvorena" stoji u grčkom izvorniku "razderana", isti izraz koji je upotrijebljen za razderani hramski zastor prilikom Isusova izdahnuća (usp. Mk 15, 38). Isusov mesijanski nastup omogućuje ponovnu vezu između neba i zemlje. Još više će to omogućiti njegova smrt i uskrsnuće.
Najznačajnija vlastitost Markova prikaza jest što glas iz neba govori Isusu da je on ljubljeni Sin Očev. Riječi ovog glasa skovane su iz dvaju starozavjetnih tekstova. Prvi je iz Pjesme o Sluzi Patniku koju smo imali za prvo čitanje. Drugi je iz Ps 2, 7: "Ti si sin moj, ja te danas rodih!" U prvom tekstu Bog zove svojim slugom ili sinom proroka u času kad počinje proročko djelovanje, spreman na skromnost i na osporavanje koje će doći. U drugom svećenik dovikuje kralju iz davidovske loze na dan preuzimanja službe da je sin Božji zato što preuzima službu vladara u narodu Božjem. Kad su izumrli kraljevi iz loze Davidove, pobožni Židovi i dalje su molili ovaj psalam vjerujući u idealnog vladara kojega će Bog poslati. Kad glas iz neba govori Isusu da je ljubljeni Sin koji je Ocu omilio, hoće reći samom Isusu da je došlo vrijeme za mesijanski nastup. On treba ostaviti zanatsku radnju u Nazaretu i početi propovijedati nastup kraljevstva Božjega. To treba činiti skrovito, poput Sluge Patnika. Treba također biti spreman na osporavanje od strane sunarodnjaka.
S Isusom koji želi vršiti svoj poziv prema volji Očevoj nastojmo i mi u današnjoj misi tražiti od Boga svjetlo za svoje svagdanje dužnosti. Neka nam pri tome ne bude kriterij, što nam je ugodno ili što nam donosi priznanja i pohvale, nego što je zaista Božja volja.